Sve moje je iz Bosne. Rekao je Andrić.I moje je. I ne samo što je moje – već što sam ja iz Bosne. I ne iz nekog aerodromskog terminala koji te vodi dalje, već iz one Bosne što ti se uvuče u kosti, što ti ostane u govoru, u hodu, u porama duše i u okusu bureka, i onda kad misliš da si je prerastao. Nisam je nikad napustio – iako su mi mnogi savjetovali da idem. Pametni ljudi, dobronamjerni. Znali su da ovdje politika jede budućnost, da se znanje ne isplati, da sistem melje, a napredak ide puževim korakom.Ali džaba.Nisam ostao jer mislim da je ovdje bolje. Ostao sam jer ništa drugo ne osjećam svojim. Jer gdje god da odem, nisam tamo ja – već neka verzija mene u tranzitu. Ovdje, koliko god šuplje zvučalo, osjećam i patnju i radost dublje. Jer znam taj mentalitet, tu tugu iza osmijeha, tu ironiju kao mehanizam preživljavanja. Znam i da će mi konobar zakolutati očima kad naručim kafu – ali isto tako znam da bi mi donio infuziju da mi pozli. Bez da pita zašto. Takav je ovaj narod. Protuslovan. Topao i grub. Melanholičan, a stalno se smije.I da, ima uspješnijih, bogatijih, uređenijih naroda. Ima onih gdje znaš šta te čeka sutra. Ali da mu jebeš mater – nigdje u svijetu slavenska duša nije ovako duboko sjela na orijentalnu melanholiju. Nigdje se sevdah i nihilizam ne ljube tako nježno kao ovdje. Nigdje nije apsurd toliko normalan da ga zagrliš. Nigdje čovjek nije toliko izgubljen – a opet, nekako – svoj.Zato ne idem. Ne jer sam idealista. Već jer nigdje drugdje ne bih znao biti ovako lud, izgubljen i potpun u isto vrijeme.Sve moje je iz Bosne. I sve što jesam, Bosna je napravila. Sa svim ranama, i sa svim pjesmama.

Nigdje u svijetu slavenska duša nije ovako duboko sjela na orijentalnu melanholiju

Bosnu nisam nikad napustio, iako su mi mnogi savjetovali da idem

Sve moje je iz Bosne

Dok se skoro iz godine u godinu povećava broj vrućih dana, tropskih noći, dok su toplotni valovi sve duži i dok s druge strane kišne padavine tokom ljeta dolaze u obliku sve razornijeg nevremena, dotle se o pitanju uspostavljanja vlastite protivpožarne eskadrile ne radi ništa.Zapravo, narodu se godinama mažu oči pričama o nabavci protivpožarnih letjelica, koje se svode na izradu kojekakvih planova, analiza, uspostavljanju radnih grupa, usvajanju elaborata i raznih informacija, a čak su se i osiguravala budžetska sredstva za kupovinu helikoptera i air-tractora.Međutim, te ugodne uhu priče donijele su veliko ništa, a iz meteorološkog ugla i ove godine nas čeka vruće, teško i dugotrajno ljeto poput lanjskog kada su širom BiH harali požari koji su gutali hektare šuma, endemske vrste i od kojih su hrabri vatrogasci branili kuće.I, umjesto da silni požari vlastima u BiH budu poticaj za zajedničku nabavku protivpožarnih letjelica, oni radije građanima serviraju priče o njihovoj skupoći, nepostojanju kadra, silnim obukama, komplikovanim procedurama javnih nabavki i ko zna šta sve ne.A, ti isti građani godinama uredno pune budžete preko naknada za zaštitu od požara. Tako se milioni i milioni slijevaju za tu namjenu, koje politika otima od njih i obećava letjelice koje nikako da dođu, a kada „zagusti“ i kada djelovanje helikoptera Oružanih snaga BiH obično zapne u procedurama, onda se u pomoć zovu susjedi s kanaderima, poput Hrvatske ili air-traktori iz Crne Gore.Jedan air-traktor kakav je za ovu sezonu iznajmljen za dio Hercegovine ne može biti rješenje problema. Je li se toliko nesposobno, kakvo li već, da se pored silnih miliona traži milostinja?

Građani godinama uredno pune budžete preko naknada za zaštitu od požara

Sadaka letjelice

Bosna i Hercegovina je nastavila svoj maksimalan učinak u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo koje će se naredne godine održati u SAD, Kanadi i Meksiku. Međutim, umjesto apsolutne senzacije i kiše golova, što su svi navijači naše nogometne reprezentacije priželjkivali, ali i očekivali u subotu na Bilinom polju, Bosna i Hercegovina je s minimalnih 1:0 savladala San Marino.Jedini pogodak protiv te, najlošije selekcije svijeta na FIFA rang-listi dao je kapiten Edin Džeko. Taj go odluke briljantni Džeko dao je svega četiri minute nakon ulaska u igru i tako spasio BiH od neviđene blamaže.Iako zbog problema s leđima nije bio u potpunosti spreman, junak utakmice je svojim majstorlukom pokazao zašto pripada nogometnoj eliti i zašto je, zapravo i u 39. godini života vođa ekipe.Kakav respekt uživa među nogometašima širom svijeta pokazalo se i nakon samog kraja utakmice, kada je „pola San Marina“ potrčalo prema njemu kako bi dobili njegov dres. Osim što je spasio „Zmajeve“ bruke, Džeko je, nakon utakmice, usrećio i brojne mališane na zeničkom stadionu koji su se s Dijamantom željeli slikati.

Svojim pogotkom kapiten spasio BiH od prave blamaže

Edin Džeko: Dijamant je dijamant

Kada su prije nekoliko dana prosvjetni radnici jedne sarajevske osnovne škole uputili „apel javnosti“ zbog ogromnog pritiska roditelja na njih i njihov rad, postalo je jasno da je davno mlaz vode prelio bunar našeg obrazovanja. Nastavnici se žale jer se roditelji previše upliću u didaktiku i metodiku njihovog rada, i to iz samo jednog razloga – nezadovoljstvo ocjenom njihovog djeteta. Za idealan odnos odgojnog i obrazovnog procesa potrebno je formirati stabilan trokut čije tri stranice čine djeca, nastavnici i roditelji. Već duži period se dešava da roditelji, a na osnovu njihovog djelovanja i učenici, narušavaju stabilan odnos trokuta u kojem treba vladati povjerenje i međusobno poštovanje. Evidentno je da je taj odnos odavno narušen, a upravo zbog toga najviše trpe obrazovanje i učenici zbog kojih škola i postoji!<h2>Bavljenje posljedicama</h2>Društvene mreže su u jednom periodu širile sliku na kojoj se vide dva dijametralna stanja u obrazovanju u različitom periodu. Na jednoj strani slike je roditelj prije 50 godina koji utječe na svoje dijete da više i bolje uči, a na drugoj strani slike roditelj modernog doba koji galami na nastavnika zbog toga što dijete nema njemu prihvatljivu ocjenu. Svakako se radilo o slici satiričnog sadržaja, ali je takva pojava sve više izražena u stvarnosti današnjeg doba. Apel koji su pisali djelatnici Osnovne škole „Fatima Gunić“ upravo i govori o ogromnom pritisku roditelja kojem su izloženi zbog ocjena njihove djece.S obzirom na činjenicu da se bliži kraj nastavne godine jasno je zbog čega se pritisak povećava. Ono što je evidentan problem je vječno bavljenje posljedicama, a nikako uzrocima stanja koje dovodi do nezadovoljstva svih strana obrazovnog trokuta. Velika greška je sistem obrazovanja u kojem je ocjena postala osnovna svrha. Kada se pogleda kompletan školski sistem, kao da se sve zasniva samo na nekom numerusu koji se zove ocjena. Današnje društvo je takvo da je prava rijetkost da roditelji pitaju koji je kvantitet i kvalitet znanja steklo njegovo dijete nego se sve svede na neke brojke koje pišu u svjedodžbama. Pravo je vrijeme da se počnemo raspitivati „o cijeni“ tih ocjena. Realno, ako nismo stekli neko znanje, naše ocjene u svjedodžbama ne znače ništa. Nekad mi se čini da se iste „ganjaju“ samo da bi roditelji ocjene svog djeteta mogli objaviti na društvenim mrežama uz napisane hvalospjeve o istom!Znanost koja se bavi pitanjem vrednovanja znanja zove se dokimologija, a sam izraz potječe od pojma doksimos (grč. provjera). Postoje različite metode provjere znanja i vještina kod učenika, a najpoznatije su deskriptivna i numerička metoda evaluacije. Deskriptivna (opisna) se uglavnom koristila za procjenu uloženog truda kod nastavnih predmeta koje zahtijevaju određene vještine. Različita predispozicija i mogućnosti djece za neke vještine u motoričke radnje su ocjenjivanje ovog tipa sveli na „praćenje rada i uloženog truda“. Tako su nastale ocjene tipa „zadovoljava“ ili „ističe se“. Ova metoda se koristi i kod ocjena iz vladanja i ponašanja kod učenika u školama.<h2>Gausova kriva</h2>Druga metoda je numerička (brojčana) i u ovdašnjim dokimologijama predstavlja vrednovanje znanja brojkama od 1 do 5. Ranija pedagoška praksa je uokvirila ovaj oblik vrednovanja znanja u grafik Gausove krive. Ona je podrazumijevala da najviše učenika ima srednju ocjenu (tri), a najmanje da bude onih sa najvišom (pet) i najnižom ocjenom (1). Dokimološka praksa u posljednja dva desetljeća je značajno promijenila grafik pa on više liči na eksponencijalnu jednadžbu nego na Gausovu krivu. Današnje srednje ocjene odjeljenja i škola pokazuju da je ovakav oblik numeričke evaluacije postao nemjerodavan i nesvrsishodan. Pojedine škole su već u prosjeku odlične, a to znači da imaju srednju ocjenu višu od 4,5. Interesantno je da se rijetki zapitaju kako su takve brojke moguće te da li su nove generacije tako znanstveno genijalne!Nepobitna činjenica je evidentan pad kriterija koji je uzrokovan s više faktora. Prvi je spomenut i predstavlja pritisak roditelja, ali bi drugi bio nezdrava kompeticija škola koje se takmiče svojim srednjim ocjenama. Kada bi se na taj način vrednovale škole, direktori i nastavnici, onda je najbolje da svi nastavnici zaključe svim učenicima odličnu ocjenu. Kakvo je trenutno stanje, čini mi se da se tome teži, a mi smo veoma blizu da svi učenici budu s odličnim uspjehom. Ovakva inflacija ocjena je dovela do njihove devalvacije. Ovdje svakako treba dodati i veoma nezgodan potencijalni subjektivni faktor kod ispitivanja. Zbog toga je najbolje držati se vrednovanja znanja kroz pismene provjere, eseje, testove vještina te mapu učeničkih radova. Zastarjela dokimologija koja se trenutno provodi donosi samo probleme u sistemu.Postoji i drugi problem koji se vezuje za ocjenjivanje u školama. Upisi u naredni stepen obrazovanja, odnosno srednje škole i fakultete, direktno zavise samo od stečenih ocjena na nižem nivou. Kada bi se promijenio i modificirao način i mogućnosti upisa, smanjio bi se pritisak na potrebu za visokim nivoom brojčanih ocjena. Problem se i stvara jer se, osim u rijetkim situacijama, ne traži provjera stečenog znanja i vještina nego se samo boduje ono što piše na papirima koji se zovu svjedodžbama. A papir trpi...Zanimljivo je da i roditelji rijetko provjeravaju stečena znanja nego su i oni (ne)zadovoljni samo ocjenama. Uvođenjem e-dnevnika, koji je donio bržu kontrolu ocjena djece u školama, dobila se validnost informacije. S druge strane, sve manje roditelji imaju potrebu da dolaze u škole i razgovaraju s nastavnicima o odgoju i sticanju znanja – osim u ovom periodu godine kada se na sve moguće načine „urgira“ za nekim ocjenama. Ovakvim načinom djelovanja gubi se osnovna definicija obrazovanja koje predstavlja sticanje znanja, vještina, sposobnosti i navika uz razumijevanje i razvoj kognitivnih sposobnosti. Danas kada se sagleda školski sistem izgleda da je njegova osnovna svrha neka oc(i)jena. Upravo ovaj način je napravio da se manje „cijeni“ obrazovanje nego brojčana ocjena u njemu.<h2>Zastarjela metoda</h2>I pored toga što nije mjerodavna i što je evidentno zastarjela metoda provjere znanja, ovdašnja obrazovna praksa se još koristi. Krajnje je vrijeme da se razmisli o promjenama jer ovakva dokimologija nas ne dovodi do osnovnog cilja definicije obrazovanja. Možda bi trebalo slijediti primjer Kanade u kojem postoji opisno ocjenjivanje i za predanost – G (dobar), S (dovoljan) i N (potrebno poboljšanje). U isto vrijeme se u procentima evidentira kvantitet stečenog znanja. Ako se uzme odgojna komponenta kao validna, onda je važniji uloženi trud i predanost od pukog prenosa informacija. Posebna je priča način edukacije u kojem još dominira vrednovanje učenja definicija i „bubanja“ gradiva. Od malih nogu se djeca uče pukom prenosu „nastavnih lekcija“ i nagrađuju za takav rad. Svaki oblik ocjenjivanja treba da zadovolji dva osnovna parametra – motivaciju učenika i sugestiju o količini i kvalitetu rada. Učenici ocjenu doživljavaju kao svojevrsnu nagradu ili kaznu oni će se, od malih nogu, opredijeliti za sistem rada koji im donosi nagradu. Upravo tu postoji poseban problem evaluacije i vrednovanja stvarnog znanja.Pravo je pitanje kako su se uopće nastavnici doveli u situaciju da su ugroženi od roditelja te da moraju upućivati apele. Stalno dodvoravanje i „linije manjeg otpora“ uz praćenje „trendova“ napravili su sistem u kojem nije dobro da budete „dobar (3)“ ili „vrlodobar (4)“. Težnja roditelja da im djeca budu „odlična (5)“, bez obzira da li su te ocjene mjerodavne, jeste samo jedan dio priče. Stvarni problem leži u tome da se dugo šutjelo i dozvoljavalo da se svi miješaju u didaktiku, metodiku rada, pedagošku psihologiju te na kraju u dokimologiju. Ono što čujemo danas, a to je da postoje i fizički nasrtaji roditelja na nastavnike zbog ocjena, jesu samo kraj sveobuhvatnog djelovanja koje radi na devalviranju obrazovanja u društvu. A obrazovanje i njegov kvalitet je stub svake civilizacije. Ako želite da vidite kako će izgledati jedno društvo za deset godina pogledajte kako mu izgleda obrazovanje danas. Zbog svega se može reći da smo potencijalno ušli u period lažnih ocjena kojih su svi svjesni i prećutno ih odobravaju. Nastavnici to rade zbog pritiska uprava, roditelja i sistema, roditelji jer „valjda i njihovo dijete treba imati pet jer svi drugi dobijaju tu ocjenu“, a fakulteti znaju da ocjene ne znače odlične studente, ali se bore za tržište i opstanak. Ovdje su, iako se čini da su nagrađena, najviše kažnjena djeca. Osim što ostaju bez stvarnog znanja te što im se daje lažna slika njihovog rada i zalaganja dešava se opasna stvar koja je ušla u temelj edukacije – djeca nauče da je važnije „dobiti“ nego „zaslužiti“!<h2>Ko preživi pričat će...</h2>Problemi koji su navedeni u apelu nastavnika jedne osnovne škole su univerzalni u ovdašnjem društvu. Ne slušajući poslovicu „bolje spriječiti nego liječiti“, doveli smo obrazovne institucije u stanje da su izložene pritisku i prijetnjama jer se ljudi „bore za ocjene“. Svakako da treba reagirati te pokušati otkloniti sve radnje koje ometaju normalan nastavni proces, ali osnova mora biti promjena sistema koji je doveo do stanja da je ocjena početak i kraj obrazovanja! Obrazovanje društvo treba cijeniti, a ne samo gledati kako učenike (o)cijeniti! Ko preživi pričat će...

Velika greška je sistem obrazovanja u kojem je ocjena postala osnovna svrha

Zubić: Najviše trpe obrazovanje i učenici

Vedran Zubić za "Avaz": Vrijednost znanja ili slika obrazovnog stanja

Gledam ih kako se šeću – parazitski mjehuri ljudske bijede, s kravatom umjesto kičme i stomakom punim tuđih dnevnica. U očima im sija umišljena moć, na jeziku im halucinacije o vlastitoj važnosti, a u rukama katalog fufica spremnih na svakakve akrobacije u zamjenu za 1.500 maraka u nekoj agenciji za nepostojeće stvari.To su naši politički ublehaši – meštri od kompenzacijskih lista, generali nule, vojvode praznine. Bahati, zadihani, masni – kao da ih je neko ispekao u vlastitom znoju i servirao mediokritetskoj naciji koja je, umorna i rezignirana, pristala na sve.Njihove face vise s bilborda kao reklame za propast. Kad ih vidim, poželim spaliti pasoš i otići u šumu – tamo barem nema predizbornih slogana.Ali istina je – oni su prolazni. Trenutni. Potrošni. Jedan omašaj na listi, jedan pad u nemilost šefa partije – i nestaju bez traga. Gdje su danas svi ti Šepići, Čardžići, Lipovače, Paravci, Ive, Mire, Jovići, Tadići? "Nekad neko", sada samo fusnota u arhivi partijskog otpada.Ovo društvo ne diše zahvaljujući njima. Ono preživljava uprkos njima. Dišu ga oni koji stvaraju: poduzetnici koji se bore s poreznim vampirima, intelektualci koje ne zovete u emisije jer govore istinu, umjetnici koje izgladnjujete, inovatori koje tjerate iz zemlje.Vi, gospodo politička, niste elita. Vi ste paraziti. Vaš vijek traje koliko i budžetska infuzija. Kad nestane novca ili erekcije stranačkog šefa – nestajete i vi. Nećete ostaviti spomenik. Nećete dobiti ulicu. Možda tek žuti karton zalijepljen na vratima kafanskog WC-a.I to je maksimum koji vam historija može velikodušno ponuditi.

Ali istina je – oni su prolazni. Trenutni. Potrošni. Jedan omašaj na listi, jedan pad u nemilost šefa partije – i nestaju bez traga

Politički štakori

Reprezentativac Bosne i Hercegovine Haris Hajradinović iza sebe ima još jednu odličnu sezonu u turskom prvenstvu.Hajradinović je na okupljanje reprezentacije stigao u odličnom raspoloženju, pošto je izabran u tim godine turske Superlige u izboru Flashscorea. Iza sebe ima jednu zaista odličnu sezonu u kojoj se istakao svojim proigravanjem i "namještanjem“ golova svojim saigračima, a nerijetko je i sam bio strijelac.Na koncu je sakupio devet golova i isto toliko asistencija. I ove sezone je bio najbolji igrač Kasimpaše. Zanimljivo i da je jedini fudbaler koji je ušao u tim godine, a da ne nastupa za nekoga iz "velike trojke“ – Galatasaraj, Fenerbahče i Bešiktaš. Osim njega tu su: Berke (Ejupsor), Sančez (Galatasaraj), Abdulkerim (Galatasaraj), Masuaku (Bešiktaš), Tadić (Fenerbahče), Sara (Galatasaraj), Rafa Silva (Bešiktaš), Osimen (Galatasaraj), Akgun (Galatasaraj) i Jilmaz (Galatasaraj).Osim toga, Hajradinović je fudbaler s najviše stvorenih šansi (94) te najviše dodavanja kroz zadnju liniju (22), a uz to je i drugi igrač lige po uspješnosti dodavanja u posljednjoj trećini terena (483).Podsjetimo, Hajradinović je bio junak posljednje utakmice reprezentacije protiv Kipra (2:1), u kojoj je dao gol i upisao asistenciju. Pokazao je da može preuzeti odgovornost i „podvaliti“ loptu kada je neophodno.Haris Hajradinović rođen je 18. februara 1994. godine u Prilepu, Sjeverna Makedonija. Karijeru je počeo u Željezničaru, a igrao je još za Olimpic, Inter Zaprešić, Trenčin, Gent, Haugesund, Osijek, a od 2019. je u Kasimpaši. Za "A“ reprezentaciju BiH je odigrao 14 utakmica i dao dva gola.

Jedini igrač u polju idealnog tima turskog prvenstva, a da ne dolazi iz "velike trojke"

Hajradinović: Najbolji fudbaler Kasimpaše

Haris Hajradinović: Sjajna sezona

Od neviđenog optimizma do potpunog pesimizma – tako bi se mogao opisati politički put partnera u vladajućoj većini. Od toga da o svemu treba razgovarati i praviti kompromis do toga da s nekima nema kompromisa. Milorad Dodik je od poželjnog političkog partnera postao nepoželjan, a oni koji su ostali u priči ne mogu se dogovoriti oko bilo čega.I jučerašnji sastanak lidera većine pokazao je da svako svoju priču vodi i da svako svoje prioritete ima, a čini se da jučerašnji sastanak je samo potvrda svega toga.Opoziciji iz RS je prioritet da se pronađe način da uđu u vlast, kako bi bar na neki način naplatili svoje poteze koji, vjerovatno, neće naići na veliko opravdavanje pred njihovim biračkim tijelom.HDZ BiH insistira na Izbornom zakonu BiH na način da hrvatski narod isključivo odlučuje o članu Predsjedništva BiH iz tog naroda.Njihovi partneri iz FBiH žele da rješavanje Izbornog zakona BiH završi kao dio paketa, no ni oko toga ne postoji dogovor, a za promjene Ustava je potrebna i podrška opozicije, koje neće biti sigurno jer će oni iskoristiti svaku priliku da napadnu Trojku za eventualnu izdaju.Opet, na trećoj strani stranke Trojke insistiraju po svaku cijenu da se SNSD izbaci iz vlasti kako bi opravdali svoje najave od prije nekoliko mjeseci. Time bi dobili određene političke poene, ali to ne mogu bez podrške HDZ-a BiH, koji baš nešto u tome i ne vidi prioritet.Međunarodna zajednica na četvrtoj strani poručuje onim koji se već mjesecima oko ničega ne mogu dogovoriti da pronađu kompromis. No, kako vrijeme prolazi, sve se više plašimo da će ovakvo stanje potrajati i u narednih 17 mjeseci.

Kako vrijeme prolazi, sve se više plašimo da će ovakvo stanje potrajati i u narednih 17 mjeseci

Svako svoje

Bez posebnih očekivanja predstavnici parlamentarnih stranaka iz oba bh. entiteta danas dolaze na sastanak s predstavnicima Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC).Svjesni su da od međunarodne zajednice u ovom trenutku ne mogu očekivati puno više od poziva na međusobne razgovore i traženja rješenja unutar BiH za krizu koja traje već nekoliko mjeseci. Još manje od sastanka u zgradi Parlamentarne skupštine BiH očekuju građani, koji ga doživljavaju kao jedan u nizu sličnih, pa posebnu pažnju i ne poklanjaju porukama i stavovima s kojima učesnici potvrđuju svoj dolazak.Jedina promjena u odnosu na period prije eskalacije najveće postdejtonske krize u državi je što poziva nema za SNSD i Milorada Dodika, niti ga u budućnosti može očekivati. Bez nekog krupnog zaokreta, uprkos nizu poziva iz Banja Luke, s predstavnicima entitetske vlasti, koje su nepromišljenim potezima odnose u BiH doveli na rub sukoba, za isti sto ne želi praktično niko.Ostanu li domaći politički akteri i predstavnici najuticajnijih zemalja zapada principijelni u svojim stavovima, rješenje krize u BiH treba tražiti pred državnim pravosudnim institucijama, tamo gdje je jedna nepravosnažna presuda naišla na pogrešan odgovor. Međutim, teško je očekivati da će se pozivima iz Suda BIH Dodik i ostali dobrovoljno odazvati, čime bi pokazali brigu za građane koje predstavljaju, a rješenja nema ni u Parlamentarnoj skupštini BiH, jer tri delegata dovoljna su za blokadu svake odluke koja bi vodila ka prekompoziciji vlasti. Zato se, bez snažnijeg pritiska izvana, ne treba iznenaditi ako političkom nadmudrivanju budemo svjedočili sve do izbora naredne godine.Za to vrijeme građani ove zemlje nisu dobili ništa, osim nastavka borbe s računima i skupim životom, neprospavanih noći zbog prijetnji sukobima i izgubljene nade da ćemo od ovog juna biti na korak bliže Evropi.

Ne treba iznenaditi ako političkom nadmudrivanju budemo svjedočili sve do izbora 2026.

Kriza bez rješenja

Svjetlo našeg divljenja i poštovanja s punim pravom pada na Kadu Hotić, potpredsjednicu Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, ženu čije su riječi jučer u Prištini snažno odjeknule kroz dušu svakoga ko vjeruje u pravdu, mir i ljudsko dostojanstvo.Kada Hotić nije samo preživjela jedan od najmračnijih trenutaka novije historije - genocid u Srebrenici - već je od tuge i bola sazdala neuništivu snagu. Izgubila je sina, muža, rodbinu, dom. No, nije izgubila vjeru, nije izgubila glas. Umjesto toga, pretvorila je ličnu bol u borbu za istinu, za pravdu i za dostojanstvo svih onih koji više ne mogu govoriti.Njen govor, održan na Međunarodnom forumu za žene, mir i sigurnost u Prištini, bio je duboko emotivan, dostojanstven i snažan podsjetnik svijetu na to kako žene nose mir na svojim plećima, čak i kada im je svijet urušen. U tom govoru, punom bola i ponosa, Kada Hotić je pokazala da su majke Srebrenice svjetionici savjesti čovječanstva.- Nećemo šutjeti. Nećemo nestati. Otvorili smo oči ljudskom dostojanstvu - poručila je, između ostalog.I doista jesu.

Pretvorila je ličnu bol u borbu za istinu, pravdu i dostojanstvo svih onih koji više ne mogu govoriti

Kada Hotić: Neuništiva snaga

Luis Enrike (Enrique) je postao besmrtno ime u nogometnoj historiji. Trener koji je 2015. godine s Barcelonom osvojio Ligu prvaka, sada je ponovio čudo – ovaj put s PSG-om, i to na način koji je nadmašio sva očekivanja. PSG je pod njegovim vodstvom osvojio prvu Ligu prvaka u historiji kluba, a Enrike svoju drugu, učvrstivši status jednog od najvećih stratega modernog fudbala.Njegova trenerska filozofija bazirana je na visokom presingu, taktičkoj fleksibilnosti i hrabroj upotrebi mladih talenata. U finalu se posebno istakao tinejdžer Dezire Due (Desire Doue) koji je postigao dva gola i postao najmlađi strijelac s dvostrukim učinkom u finalu Lige prvaka, što je još jedan dokaz Enrikeove sposobnosti da iz mladih igrača izvuče maksimum.Pod njegovim vodstvom, PSG je ove sezone osvojio domaću trostruku krunu – Ligu 1, Kup Francuske i Ligu prvaka – što je prvi put u historiji francuskog fudbala. Time je Enrike postao jedan od rijetkih trenera koji su s različitim klubovima osvajali trostruke titule, rame uz rame s imenima poput Pepa Gvardiole (Guardiola). No, ovaj trijumf ima i dublju, ljudsku dimenziju. Nakon utakmice, Enrike je posvetio pobjedu svojoj preminuloj kćeri Xani, koja je 2019. godine izgubila bitku s rakom. Na sebi je nosio majicu s njenom slikom, a navijači PSG-a su je počastili velikim transparentom na kojem je prikazana kako drži zastavu kluba.Ova emotivna gesta učinila je njegovu pobjedu još snažnijom, jer je spojila profesionalni uspjeh s najdubljom ljudskom boli i snagom. Vodio je PSG iz sjene vječitog potencijala do samog vrha Evrope i time ostavio neizbrisiv trag u historiji fudbala. Ako je iko zaslužio titulu ličnosti dana – to je on.

Ostavio neizbrisiv trag u historiji fudbala

Luis Enrike: Odveo PSG na krov Evrope

Saobraćajna nesreća koja se dogodila 31. maja, u kojoj su tri mlada života ugašena, među njima i dvoje pripadnika Oružanih snaga BiH, podsjetila nas je brutalno i neizbrisivo na cijenu neodgovornosti za volanom. Nažalost, ovo nije izolirani slučaj, već samo jedna u nizu tragedija koje su posljedica vožnje pod uticajem alkohola – problema koji u neoprostivo velikom broju slučajeva pogađa Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli region.Pijana vožnja nije samo prekršaj ili greška - to je zločin koji odnosi živote, uništava porodice i ostavlja rane koje nikada ne zacijele. Svaki put kad neko odluči sjesti za volan nakon što je popio alkohol, on riskira ne samo svoj život, već i živote nevinih prolaznika, suvozača, drugih vozača, pa čak i pješaka. Takva bahatost je neprihvatljiva.Statistike pokazuju da je alkohol jedan od vodećih faktora u gotovo svim ozbiljnim saobraćajnim nesrećama širom BiH. Uprkos brojnim kampanjama, pojačanim kontrolama i strožim kaznama, pijana vožnja i dalje ostaje ozbiljan problem. To ukazuje da represija nije dovoljna, već da je potrebna promjena svijesti i odgovornosti pojedinaca.Ono što se mora shvatiti jeste da alkohol smanjuje refleks, usporava percepciju, narušava sposobnost donošenja odluka i povećava rizik od grešaka u vožnji do nivoa fatalnih posljedica. Kada na to dodamo brzinu i nepažnju, dobivamo smrtonosnu kombinaciju.Potrebna je snažna društvena osuda takvog ponašanja - niko ne smije biti heroj koji se hvali vožnjom u alkoholiziranom stanju. To nije hrabrost, već neodgovornost koja se plaća najvišom cijenom. Da barem ti koji odluče naude sebi, već, kao po pravilu, povrijede ili usmrte druge.Nema opravdanja, nema izgovora. Tragedija od 31. maja u kojoj su tri mlada života prekinuta mora biti signal alarmantnog stanja svijesti u društvu.Bol porodica treba i mora biti podsjetnik svima nama da se s pijanim vozačima nema pregovora. Moramo zajednički raditi na prevenciji i zaustaviti ovu krvavu statistiku. Policija treba biti neumoljiva, a kazne drakonske.Svaki život je dragocjen.

Tragedija od 31. maja u kojoj su tri mlada života prekinuta mora biti signal alarmantnog stanja svijesti u društvu

Almin Crnalić, Dalila Žugor i Enis Kurtović stradali u nesreći kod Počitelja

Bez savjesti

Najbolji bosanskohercegovački fudbalski sudija Irfan Peljto ispisao je historiju. Bio je prvi sudija iz Bosne i Hercegovine koji je sudio jedno evropsko finale.Peljto je zajedno sa Senadom Ibrišimbegovićem i Davorom Beljom odradio fantastičan posao u okršaju Betisa i Čelzija u finalu Konferencijske lige (1:4). Još jednom je opravdao ukazano povjerenje evropske kuće fudbala (UEFA). Njegov vrijedan i naporan rad su se isplatili.U svojim ranijim intervjuima se znao našaliti da se rodio kao sudija, jer je sin bivšeg fudbalskog sudije Mesuda Peljte. Međutim, Irfan je postao maestro s pištaljkom, a krenulo je sasvim slučajno.- Sve je počelo od 18. godine. Jednostavno, probudio sam se i odlučio da postanem sudija - rekao je ranije Peljto.Hvala Bogu da se to desilo. Peljto je iz utakmice u utakmicu ponosno predstavljao svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Koliko mu to znači, dokazuje izjava za UEFA-u prije finala.- Živimo san, donosimo zastavu jedne male zemlje na veliku scenu – rekao je Peljto.Sjajni Peljto je sudio 12 utakmica na evropskoj sceni, a odličnu sezonu zaokružio je evropskim finalom.Irfan Peljto rođen je 18. jula 1984. godine u Sarajevu. FIFA-in sudija je od 2015., a Premijer ligu BiH sudi od 2013. godine. Krenuo je iz Prijedora, gdje je sudio prvi meč Premijer lige BiH između Rudara i bijeljinskog Radnika, a uspio je doći do evropskog finala. I zaslužio je!

Donio zastavu jedne male zemlje na veliku scenu

Irfan Peljto: Ispisao historiju

Trojka je imala jedan zadatak. Jedan.Ne biti gori od SDA. Nije se tražilo da izmisle teleportaciju, da dovedu Teslu iz mrtvih, niti da Sarajevo pretvore u Cirih. Samo da ne budu gori od ekipe koja je 30 godina na vlasti gajila korupciju kao bonsai – s ljubavlju, pažnjom i redovnim zalijevanjem.I šta su uradili? Uprskali. I to spektakularno. Ne samo da nisu bolji – oni su, brate, učinili da SDA danas djeluje kao ozbiljna ekipa. Možda lopovskija, ali u lopovluku svakako ozbiljniji od njih koji repove ostave gdje stignu. Ta, barem je Fadil prije svojih „reformi“ pravio neke analize i studije, a nije pijan, pred Novu godinu i bez najave donosio „uredbe“ koji će iz temelja uzdrmati ekonomiju.Na državnom nivou SNSD i HDZ preuzeli su im sve poluge moći, a “probosanski” faktor glumi fikus. Za sve ključne teme – pišu saopštenja i laju na zvijezde. Sarajevo se pretvorilo u javni eksperiment o preživljavanju bez institucija. Pacovi hodaju slobodno, k'o da su dobili državljanstvo. Hara leptospiroza. Da, doslovno bolest iz kanalizacije. I to ne metaforički. Stvarni štakori, stvarna bolest, stvarni smrad. Čistoća grada ne postoji. Ni u bukvalnom ni u moralnom smislu. Otpad, korupcija i nesposobnost – svuda. Ne federalnom nivou nema autoputeva ni velikih infrastrukturnih projekata. Barem ne od Sarajeva do Tuzle, gdje je vožnja i dalje životno opasna.&nbsp; Od Mostara do Širokog će ga biti. Kao što ima i rada nedjeljom, ali u Orašju. Kod Bošnjaka je zabrana rada nedjeljom. Da mogu ići u ckrvu. Zabrana koja se već 365. put dorađuje i traži se „optimalan model“. Ima i zaduživanja. I većih nameta na privredu. Uhljebljivanja stranačkih trutova. E toga ima na svim nivoima.Na kraju, jedino što su modernizovali jeste marketing – flajeri, storyji, TikTok nastupi. A realnost? Iza šminke – ruglo, raspad i tihi povratak u još veći provincijalizam, samo sad pod logom Trojke.Ako je SDA bila rak, Trojka je hemoterapija koja ne izliječi, nego ubije i zadnju zdravu ćeliju.Uglavnom – bravo! Niste samo iznevjerili očekivanja. Vi ste ih brutalno pogazili i još se selfali pored.Godine 2026., izgubit ćete izbore. A prije toga ste ubili i nadu. Zato će glasači SDA biti tradicionalno na biračkim mjestima, a vaši na izletu.

Ako je SDA bila rak, Trojka je hemoterapija koja ne izliječi, nego ubije i zadnju zdravu ćeliju

Konaković, Nikšić i Forto: Predstavnici Trojke

Može gore

Damir Džumhur obradovao je svoje Bosance i Hercegovce. Velikim trijumfom protiv Đovanija Mpešija Perikara (Giovanni Mpetshi Periccard) rezultatom 3:1 plasirao se u 3. rundu Rolan Garosa. Sarajliji je to prvi put da je došao do te faze Gren slema u Parizu nakon sedam godina.Podsjetio je na najsjajnije dane svoje karijere, kada je njegova BiH s nestrpljenjem iščekivala svaki novi meč. Imao je težak period iza sebe, mnogo povreda, ali Damir se vratio jači nego ikada. Ponovo uživa u tenisu, igra lepršavo, kako smo navikli od njega, i opet drži publiku na rubu sjedišta. Povreda ga nije zaustavila ni protiv Mpešija, koju je zadobio početkom četvrtog seta.Francuska publika je pomislila da je to prilika za njihovog igrača da se vrati u meč, pred očima im je prošao preokret, ali im je planove pomrsio Džumhur. Sada ga očekuje okršaj s drugim teniserom svijeta i jednim od najboljih igrača današnjice Karlosom Alkarazom (Carlos Alcaraz).Džumhur je rođen 20. maja 1992. godine u Sarajevu. Tenisom se počeo baviti s pet godina pod trenerskom palicom njegovog oca Nerfida Džumhura. Godinama je najbolji bh. teniser, a u svojoj karijeri je od tenisa zaradio blizu pet miliona dolara.

Očitao je teniski čas favoriziranom Francuzu pred njegovom publikom

Damir Džumhur: Jači nego ikada

Iako u medijima sudbina stanovnika razorene palestinske enklave često odlazi u drugi plan, činjenica da svakodnevno svjedočimo ubijanju i kasapljenju izgladnjelih civila u Gazi ne da mira i tjera nas da ponovo, po ko zna koji put, govorimo o novom porazu čovječanstva, koji se odvija pred našim očima, uprkos desetinama puta datom obećanju – "nikada više“. Jučer su u Gazi ubijena 43 civila.Ove sedmice navršit će se 600 dana od početka izraelskih napada na Gazu. U napadima neuporedivo nadmoćnije vojske na gusto naseljen prostor s dva miliona ljudi ne biraju se sredstva ni ciljevi. Djeca, žene, ljekari, novinari, humanitarci na meti su nemilosrdnog režima koji ispisuje najsramnije poglavlje u historiji svoje zemlje. Ovakve kvalifikacije potvrđuje i sve veći broj međunarodnih eksperata. Jedan od njih, univerzitetski profesor i ekspert za međunarodne odnose, Mirko Dautović u bezumnim razaranjima Gaze ne vidi ni vojni plan, ni cilj, već samo želju za beskonačnim ratom i nacističku viziju fanatika u izraelskoj vladi o rasnom istrebljenju svih nejevreja.- Znam da dok god sud ne donese odluku ne možete reći da je u pitanju genocid, ali to bismo mogli da kažemo za svaki genocid koji se dešava. Što se mene tiče, ovo je genocid – kategoričan je Dautović, jedan od brojnih intelektualaca koji dižu svoj glas, jer u svakodnevnom ubijanju djece, raketiranju bolnica, izbjegličkih kampova, prisilnom preseljavanju ljudi u jedan u drugi dio enklave, izgladnjivanju, uskraćivanju vode i lijekova vidi upravo definiciju najtežeg oblika ratnog zločina.Sve glasnije osude i pritisak javnosti razlog su očigledne promjene u stavovima zapadnih lidera prema Tel Avivu. Nakon niza zvaničnika od Španije do Irske, čak je i njemački kancelar Fridrih Merc (Friedrich Merz) uputio do sada najoštriju kritiku Izraelu, poručivši da se masovni zračni napadi na Gazu više ne mogu opravdavati borbom protiv Hamasa i da više nisu shvatljivi. EU preispituje svoju politiku prema Izraelu, Velika Britanija, Francuska i Kanada najavljuju mjere. Za desetke hiljada civila je već kasno. Ili, prema najcrnjim procjenama, stotinama hiljada njih koji leže u ruševinama.&nbsp; &nbsp;

U svakodnevnom ubijanju djece, raketiranju bolnica, izbjegličkih kampova, izgladnjivanju, vidi se definicija najtežeg oblika ratnog zločina

600 dana pakla

Italijanski stručnjak Karlo Anćeloti (Carlo Ancelotti) zvanično je postao novi selektor Brazila. Legendarnom treneru će to biti prva reprezentacija koju će voditi u svojoj karijeri. Saglasit će se mnogi, nije mogao bolju izabrati.Brazilci žele prekinuti dominaciju svog ljutog rivala Argentine, a u pomoć su pozvali Anćelotija. Popularni Don Karlo zna kako se osvajaju trofeji, zaustavljaju dominacije i igra nezaustavljiv fudbal – sve ono što treba Brazilu.Peterostruki svjetski prvak je u krizi, a ko im može bolje pomoći od rođenog šampiona kakav je Anćeloti. Međutim, ništa nije besplatno. Brazil će masno plaćati Anćelotija koji će kao selektor Karioka" zarađivati 10 miliona eura godišnje, što je za 2,5 miliona više od plaće koju je imao u Real Madridu.Primjera radi drugi najplaćeniji selektor je Tomas Tuhel (Thomas Tuchel – Engleska, 6,5), dok Argentina plaća Lionela Skalonija (Scaloni) 2,3 miliona eura godišnje.Karlo Anćeloti rođen je 10. juna 1959. u Redžiolu. Bio je odličan igrač, ali kada se o Anćelotiju priča, uvijek se svrstava među najbolje trenere ikada. Vodio je Redžianu, Parmu, Juventus, Milan, Čelzi, PSG, Bajern Minhen, Napoli i Everton.

Brazilci su u krizi, a ko im može bolje pomoći od rođenog šampiona

Anćeloti: Prva reprezentacija u karijeri 

Sve moje je iz Bosne

Sadaka letjelice

Edin Džeko: Dijamant je dijamant

Vedran Zubić za "Avaz": Vrijednost znanja ili slika obrazovnog stanja

Politički štakori

Haris Hajradinović: Sjajna sezona

Svako svoje

Kriza bez rješenja

Kada Hotić: Neuništiva snaga

Luis Enrike: Odveo PSG na krov Evrope

Bez savjesti

Irfan Peljto: Ispisao historiju

Može gore

Damir Džumhur: Jači nego ikada

600 dana pakla

Karlo Anćeloti: Najplaćeniji selektor svijeta

Kolumne

Sve moje je iz Bosne

Sadaka letjelice

Edin Džeko: Dijamant je dijamant

Vedran Zubić za "Avaz": Vrijednost znanja ili slika obrazovnog stanja

Politički štakori

Haris Hajradinović: Sjajna sezona

Svako svoje

Kriza bez rješenja

Kada Hotić: Neuništiva snaga

Luis Enrike: Odveo PSG na krov Evrope

Bez savjesti

Irfan Peljto: Ispisao historiju

Može gore

Damir Džumhur: Jači nego ikada

600 dana pakla

Karlo Anćeloti: Najplaćeniji selektor svijeta