Munir Alibabić Munja je u knjizi „Bosna u kandžama KOS-a”, čije najzanimljivije dijelove je prenijela „Slobodna Bosna” 1996. godine, između ostalog, opisao i najdramatičnije i, zasigurno, najsudbonosnije trenutke opstanka i odbrane Sarajeva i Bosne - 2. i 3. maja 1992. godine. Tada je agresorska JNA izvršila opći napad na bh. prijestonicu, a predsjednik nezavisne RBiH Alija Izetbegović zarobljen na Sarajevskom aerodromu.
Pokolj Bošnjaka
- Drugog maja 1992. godine okupatorski oficir s Aerodroma Sarajevo šalje poruku generalu Đurđevcu, onom istom kojeg sam upoznao u Zadru 1974. godine (tada je bio Titov oficir, KOS-ovac, a sada je agresorski), u kojoj stoji: "Ptica je sletjela".
Dešifrujem i zaključim da se radi o avionu u kojem se predsjednik Izetbegović vraćao kući iz Lisabona s jednog od mnogobrojnih sastanaka na kojima je tražio mir. Izvještavam o tome Rusmira Mahmutćehajića, u tom trenutku čovjeka broj 2 u državi. On šalje informacije prema Vladi i Predsjedništvu. Nastaje prava uzbuna!
Sarajevski aerodrom je u centru svjetske pažnje, kao u slučaju prvih vijesti o pogibiji Džemala Bijedića. Niko ne zna šta se, zaista, zbiva. Neizvjesnost ove vrste obara i najstabilnije sudionike ovakvih drama. Prema Sarajevu automobilom hita Fikret Abdić, agresorske patrole ga propraćaju da ne zakasni na dnevnik RTV Sarajevo, sav je ushićen, želi preuzeti vlast. Šepuri se kao Napoleon. Tako je i ušao u zgradu Televizije misleći da se o njemu govori kao svojevremeno o Napoleonu. „Taj čovjek zna sve, hoće sve i može sve." (G. Gerosa - "Napoleon", "Alfa", Zagreb, 1976. g. str. 76.)
Abdić prijeti
No, u TV duelu je izgubio bitku, ali se ne osjeća poraženim, kuje plan za sutra. Razmišljam koliko imamo nesreće s njim. Rat počeo, a on drži govore po krajiškim selima o ekonomiji, narod mu viče: "Pusti, Babo, priču o tome, daj nam puške da se branimo", a on opet svoje. Kad se vratio iz Bihaća, sreo sam ga u Predsjedništvu. Hvali se kako je spasio Krajinu od rata, a sutradan se desio pokolj Bošnjaka.
Tako je bilo u Bijeljini. Kad je trebalo raščistiti s kriminalcima u MUP-u, iako direktno nije prozivan Delimustafić, nego Mandić, Abdić prijeti: "Znam, to je protiv Delimustafića, ko je protiv njega, taj je protiv mene!" Kakvu li će ulogu tek odigrati kod iseljavanja kasarni JNA iz Sarajeva?
Istovremeno s Abdićevom ofanzivom na TV Sarajevo, KOS ubacuje u igru tenkove koji nadiru prema zgradi Predsjedništva, koji su, srećom, zaustavljeni nadljudskim naporima skoro golorukih patriota. Delimustafić agituje tvrdeći kako je normalno da Abdić preuzme vlast jer je osvojio najviše glasova na izborima za članove Predsjedništva. O toj KOS-ovoj podvali informišem Mahmutćehajića, i on bije bitku u Predsjedništvu i Vladi. Čujem, uspješno – objavio je Munir Alibabić u knjizi, a prenijela „Slobodna Bosna” 1996. godine.
Naš predsjednik je tada morao preživjeti
- Tu večer, 2/3. maj 1992. godine, sve misli su usmjerene ka Lukavici, gdje je odveden predsjednik Izetbegović. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Sjetih se jednog Miteranovog napisa: "Otkad ljudi postoje, tijela pravednika obilježavala su naš put. Poznata je stvar - za svakog ko želi da mijenja svijet, smrtna kazna spada u pravila." (F. Miteran - "Zrno i slama", "Partizanska knjiga", Beograd 1981. god., str. 265.) A naš predsjednik je tada morao preživjeti – napisao je Alibabić.
(Sutra: Na scenu opet stupa Muslimović)
