Moj život je neprestana selidba, govori nam jedan od najboljih svjetskih reditelja Paolo Mađeli (Magelli, 72) dok sjedamo u bife Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), gdje su počele pripreme za predstavu „Kavkaski krug kredom“, prema djelu Bertolta Brehta (Brecht), u Mađelijevoj režiji. Premijera je zakazana za 15. februar, a produkciju, uz NPS, radi i Internacionalni teatarski festival MESS.  

Čovjek koji potpisuje više od 200 predstava u 20 zemlja svijeta pristao je da dođe u Sarajevo, gdje će ostaviti svoj potpis. Osim što je odlučio ekskluzivno govoriti za „Dnevni avaz“, u holu NPS-a čekala ga je ekipa austrijske državne televizije ORF, koja je iz Beča došla da bi dobili izjavu priznatog Mađelija.  

S čuvenim Italijanom razgovarali smo o njegovom djelu, čestim putovanjima, situaciji u kulturi, novoj predstavi, sarajevskim glumcima, projektima koje je radio, porodici, ali i društvenoj situaciji u našoj zemlji.

 Visoka svijest

U vrlo prijatnom razgovoru otkrio nam je da je brojne nagrade dobio u Sarajevu, odakle je i krenuo njegov rediteljski put. Ističe da mu je ovaj grad dao sve u životu pa i ne čudi što je svoju prvu režiju u bh. prijestonici objeručke prihvatio.

- Austrija je sigurno jedna od zemalja koja odvaja veliki procenat budžeta za kulturu te su od kulture uspjeli napraviti visoki turizam, koji privlači sve više posjetilaca iz cijelog svijeta. U Beču sam živio sedam godina i cijenjen sam tamo kao reditelj, a austrijska televizija je tu zbog jedne debate između nas umjetnika i ljudi koji su predložili reforme u kulturi. Kada je u pitanju finansiranje kulture u Austriji, pojavio se novi prijedlog, kojim bi bila smanjena sredstva. Mi se zalažemo da te reforme ne budu usvojene i da se smanjenja ne dese. To je glavni razlog zašto me austrijska državna televizija potražila čak u Sarajevu – kaže Mađeli.

 Hoćete li uspjeti u tome?

- Evropa bi trebala biti prostor kulture, čime se postiže drugačiji način razmišljanja. A u vezi s tim, postoje dvije opcije - prva je da oni koji nas vode i vladaju namjerno idu na imbecilizaciju naroda, jer se s imbecilima lakše vlada, a ova druga opcija je da se ide na visoku, kulturološku svijest. Mislim da se to poprilično postiže, bar se trude da tako bude u Italiji, Austriji, dijelu Njemačke i Švicarske. Dok je u BiH i zemljama Balkana više prisutna prva opcija.

Iako je situacija takva, Vi ste ipak došli da režirate u Sarajevu.

- Da. Nikad prije nisam radio u Sarajevu i ovo je prvi put. Godinama su me zvali i na kraju sam se dogovorio. U svemu tome volio bih nešto važno reći, a to je da je Sarajevo postalo ogroman grad i da je sramota da je posljednji teatar koji je izgrađen u ovom gradu Kamerni teatar 55. Zamislite, to je bilo 1955. godine! I moram naglasiti da ovom gradu nedostaje bar još toliko pozorišta koliko ih već ima, možda i malo više. Zamislite da imate samo jedan dječiji teatar, dok, recimo, Zagreb ima četiri pozorišta za djecu. I rekao bih da nije dobro trenutno stanje. Zato svi ti talentirani ljudi na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu nemaju poslije gdje i šta raditi. U BiH je kulturološki problem zaista prioritet.

Šta je presudilo da prihvatite ponudu koju ste dobili iz bh. prijestonice?

- Ne znam koliko sam u svom životu dobio nagrada u Sarajevu, to bi mi mogao neko u MESS-u reći. Sjećam se da sam ovdje došao još 1981. s Mirom Stupicom i bio sam veoma mlad. Sarajevo mi je dalo sve u životu i zato imam posebnu vrstu poštovanja prema ovom gradu. Bh. prijestonica mi je, u neku ruku, dala ključ za evropsku scenu i moj životni put. Sarajevo je dosta doprinijelo mom međunarodnom putu, koji me poslije vodio u mnogim pravcima.

Osam sati

Pripreme za predstavu „Kavkaski krug kredom“ su počele. Kako protječu?

- Kad se radi u teatru, probe traju po osam sati i vi te dane doslovno živite sa svojim glumcima. Zato kažem da su probe uvijek zanimljive. Sarajevski glumci su stvarno vrlo talentirani i spremni za ozbiljan i dubok rad. Zaista su vrlo interesantni ljudi. Glumac je password za kulturu i predstavlja je gdje god dođe. Od mjesta do mjesta su različiti pa je zanimljivo, kroz glumce, otkrivati nešto novo o nekom narodu.

 S obzirom na to da ste reditelj s kojim do sada nisu radili, kako se ponašaju?

- Nisam čovjek autokrata, ali logično je da imamo neke probleme i nedoumice, ali sve se brzo riješi. Svjesni su da se prema njima ponašam potpuno normalno, ali i oni prema meni. Iskreno, moje mišljenje je da se autoritativnim pristupom nigdje ništa ne može postići, u bilo kojem poslu. U Firenci se kaže: „Sa snagom se ne može ni sirće napraviti“, a ja upravo o tome i govorim.

Bosna je lijepa

 Je li Brehtovo djelo aktuelno u današnjoj BiH?

- Pazite, moram naglasiti da ovom predstavom ne idemo na reprodukciju Sarajeva, ali, nažalost, aktuelno je, kako god. Unutar djela su neprestane promjene vlasti i ratova koji kruže. Prisutne su prijetnje, podvale i slične stvari, zato je to tekst koji se uvijek može poistovijetiti kako sa Sarajevom tako s Evropom. A govori o guvernerovoj ženi, koja zbog svog sebičluka zaboravlja sopstveno dijete, jer je toliko zauzeta sobom i svojim bogatim plijenom. Onda ga uzima služavka, koja se stara o djetetu, i kroz godine ratova i promjena, majka djeteta se vraća, jer sada ono ima ogromno bogatstvo. Sada ga želi nazad. E, ko želi saznati hoće li dobiti dijete, neka dođe na premijeru predstave.

Već nekoliko dana boravite u Sarajevu. Osvrćete li se na dešavanja u BiH?

- Već sam rekao da sam veoma iznenađen što stvari u kulturi stoje tako nisko. Kako čujem, i u drugim gradovima je slična situacija kao u Sarajevu. Ovdje nedostaju kulturološka vjera i shvatanje da su razlike bogatstvo, a ne prokletstvo. Mislim da se to još nije provalilo i u glavi posložilo. Bosna je lijepa zato što je različita i čini mi se da se još ide u produbljivanje te razlike, umjesto ljubavi prema razlikama. I u Sarajevu se sve to osjeća, barem ja to osjetim.

Ispašta li porodica zbog Vaših čestih putovanja?

- Imam troje djece i suprugu i naravno da ispaštaju. Sinovi žive svoje živote, dok su kćerka i supruga u Dortmundu, čekaju da im dođem. Rođen sam u Toskani, gdje imam kuću, ali tamo nikad ne idem jer ne stižem. Ali mi mnogo nedostaje to mjesto. Adresa stanovanja mi je u Toskani, Zagrebu i Dortmundu, gdje su moji.

Kada mi dođu krize usamljenosti

- Vrlo često, zapravo kada mi dođu krize zbog usamljenosti i odvojenosti od porodice, razmišljam o tome da napravim svoju međunarodnu trupu. Onda razmišljam o glumcima koji bi bili moja porodica i moram reći da ih ima dosta, teško bi bilo odabrati. Dosta sam bio usmjeren na teatrologiju o ratu na Balkanu i nekako me to obilježilo. Izdvojio bih komad „Nacija“, koji sam stvorio protiv nacije, u vrijeme rata, i u tom političkom smislu, to mi je najdraže – kaže Mađeli.