Selo Umoljani, smješteno u njedrima Bjelašnice na nadmorskoj visini od 1.350 metara, očarava svojim prirodnim ljepotama. Specifično je po mnogo čemu, a, osim domaćih turista, sve ga više posjećuju turisti iz cijele Evrope, čak Amerike i Australije.
Nekropola stećaka
Prije rata ovdje se jedva stizalo kozijom stazom, a sada je tu asfalt, javna rasvjeta, telefoni. Izgrađeni su pansioni, cvjeta planinski turizam. Osim udobnog smještaja, domaće hrane i netaknute prirode, posjetiocima se nudi i bogata nekropola stećaka, “okamenjena aždaha” te vijugavi studeni potok, uz Staru Gradinu, gdje je život odavno stao.
Džamija u Umoljanima je jedini objekt koji nije zapaljen tokom agresije. Ne postoje tragovi kada je sagrađena, ali vjeruje se da je od nje starija samo Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini. Na jednoj od greda u džamiji urezano je da su tu bili četnici iz Nevesinja i da je nisu zapalili, bojeći se da ih dragi Bog ne bi kaznio. Naime, jedan od njih čuo je legendu o ovoj džamiji i kako su Umoljani dobili ime, te je naredio da džamiju niko ne smije dirati.
- Taj vojvoda iz Nevesinja prije rata boravio je ovdje. Ovdašnji hodža pomogao je njegovom djetetu. Bilo je bolesno, a svi medicinski nalazi pokazivali su da je dijete zdravo. Zapisom je hodža djetetu odbacio sihire na koje je, kažu, nagazilo - priča nam Nazif Bandić, jedan od sedam domaćina koji će ove zime ostati u Umoljanima.
Legenda kazuje kako je nekada davno stanovnike Umoljana htjela pojesti aždaha. Došla je iz kanjona Rakitnice. Vijugajući prema ovom selu, iza sebe je ostavljala trag kojim danas teče Studeni potok i koji uistinu podsjeća na kretanje aždahe.
Uslišene molbe
Prema kazivanju, tadašnji seljani bili su okupljeni na tradicionalnom teferiču. Kada su ugledali aždahu, pobjegli su na obližnje brdo Pošiljak. U strahu, zajedno s hodžom, molili su se Bogu da ih spasi ove nemani. Bog im je uslišio molbe i skamenio aždahu čiji se obrisi i danas jasno mogu vidjeti u stijeni brda Pošiljak.
- Ova istinita priča prenosi se s koljena na koljeno - kaže Nazif.
Kada se pogleda kanjon Rakitnice, izvijugani Studeni potok i aždaha u stijeni, teško se može ostati ravnodušan i otrgnuti od utiska legende.
Posljednjih godina u Umoljanima se sve više otvaraju pansioni. Ljeti je selo puno stranaca.
- Oni vole ovakvu prirodu i seoski život. Posebno Nijemci i Česi. I ja imam svoj pansion s deset ležaja. Ujesen i zimu ljudi dolaze preko vikenda i praznikom. Ljeti ovdje zna biti više stranaca nego nas - govori Nazif Bandić.
Kaže da ima dvoje djece. Sin u Velešićima ima kuću, a kćerka je inžinjer građevinstva i predaje na fakultetu. On i supruga ne misle ići odavde.
Za onog vakta i zemana...
Sema Bandić, Nazifova supruga, s uzdahom priča o nekadašnjem životu ili, kako to ona voli reći, onom vaktu i zemanu.
- Bilo je 70 domaćinstava, a u kući je znalo biti 20, pa i 30 čeljadi. Radilo se od jutra do mraka. Sve smo sijali, pšenicu, raž ječam, krompir... Držali stoku. Sve imali svoje. Živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Samo smo kupovali so, šećer i petrolej za lampu. Tada struje nije bilo. Taj rahatluk ne može se mjeriti ni sa čim danas, iako imamo struju, telefon, javnu rasvjetu... Ljudi se danas ne znaju radovati, ne dolaze jedan drugom. Mi smo po cijelu noć sijelili, igrali se prstena, šalili, pjevali. Svaka kuća imala je prostirke i ćebad da primi deset musafira - prisjeća se Sema.
Njen suprug dodaje kako je samo u ovom selu nekada bilo 400 volova. Svako je imao svog konja.
- A da ne pričam o broju ovaca i krava - ističe Nazif.
