Nemojmo se zavaravati, negiranje genocida koji je počinjen u Bosni i Hercegovini ima dugotrajne posljedice ne samo na one koji su taj najstrašniji bosanski inferno - polumrtvi, do dan-danas, nekako preživjeli, već i za projekt koji je taj najstrašniji zločin protiv bosanskih ljudi osmislio i djelimično realizirao. Negiranje genocida je, pisali smo i ranije, posljednja, “osma” faza genocida.

Svjedoci istine

I kako je to u svom iznova odlično napisanom retoričkom podlošku ustvrdilo Američko savjetodavno vijeće za BiH (ACBiH) u Vašingtonu, “to je ta klima s kojom se preživjeli iz Srebrenice, Prijedora, Višegrada, Foče, Sarajeva, diljem BiH, suočavaju ukoliko nakon više od dvije decenije pokušaju da izgrade i osiguraju mirnu budućnost za njihovu i djecu njihove djece.”

Ostati živi agilni svjedok nedavne bosanske prošlosti, na koju se naslanja posttraumatska zbilja u dejtonskoj BiH, najvažnija je uloga za sve nas. Jer, ako nemamo želju da sa svojim pravednim svjedočenjem spasimo druge, onda još ne smijemo biti sigurni da smo se i mi spasili.

S druge strane, Bosanskohercegovačko-američka akademija nauka i umjetnosti (BHAAAS), koja je formirana 2007. godine u Sjevernoj Karolini i u čijim redovima je više od 200 u Americi dokazanih veoma uglednih znanstvenika, o tome još službeno šuti, iako o tome uveliko govori međusobno. Pravdajući to kako treba ostati “apolitična” - ova institucija, nije pretenciozno reći - bosanski trust mozgova u Americi još ne uspijeva javno zauzeti stav da i ona stoji uz žrtve genocida.

Valja odmah dodati da se više desetina članova ove bosanske akademije u Americi ipak često, veoma jasno oglašavalo o važnim pitanjima u BiH, uključujući i negiranje genocida, ističući kako je to neprihvatljivo. Ali, oni su to činili pojedinačno, kao “skupina pobunjenika” van okvira BHAAAS koja je, eto, željela ostati “van politike”.

Ali, svjedočenje da se genocid dogodio u Bosni u kojoj je, onaj srebrenički, sam vrh ledenog brijega je moralno i humanističko pitanje. To je najmanje politika. To je (neka) politika - samo onda kad o tome izbjegavamo javno progovoriti! 

Ova izuzetno važna akademija sastavljena ponajviše od medicinskih, ali i stručnjaka u tehničkoj, kibernetičkoj i društvenoj sferi nauka, uključujući neke globalno slavne autore i znane novinare na čijoj akademskoj stolici ponosno sjedi i pisac ovih redova, dakle, čak i uz najveću moguću i časnu većinu izuzetnih pojedinaca, među kojima su i preživjeli stradalnici bh. logora - u tome kasni u vremenu i moralno jasno označenom prostoru. I tako to ispada, bez obzira na časne pojedince i svu jasnoću poštenog cilja, ipak - po pitanju genocida u Srebrenici i ostatku Bosne - ostaje na strani onih koji šute.

A šta je šutnja? Ni ova šutnja neće zaštititi nikoga!

Prefinjeno zlo

Lako je identificirati eksplicitne akte negiranja genocida kao one koji se provode u RS, Srbiji ili u medijima koje kontrolira Moskva, gdje se slave ratni zločinci, a broj žrtava Bošnjaka, najviše Bosanaca - muslimana stavlja pod upitnik - uočavaju to u ACBiH. No, “spektar negiranja nije rezerviran samo na one koji direktno odbijaju ili dovode u pitanje počinjene zločine”. Negiranje genocida može biti široko “i često prefinjeno”.

S time se, naravno, teže boriti. Nastranu bijeg od politika ili egzodus u apstraktne sfere općeg govora, što je u bosanskom slučaju obično zarivanje glave u pijesak, surova politička realnost u Bosni i van nje - kada su Bosanci u pitanju nalaže jasnoću, ali i pravovremenost. Sve što treba da bi zlo (opet) trijumfiralo i jeste kašnjenje ili odlaganje da se “nejasnoće” razjasne kako treba i na vrijeme.

Ako politiku konačno shvatimo i kao vodstvo, dakle, avangardu, a ne “teror” glupe i bezobzirne manjine, nad potlačenom - valjda zdravom i pametnom većinom, jer “obični” ljudi su pobjednici socijalne i svake druge evolucije - sve ovo nalaže i jednu drugu dimenziju svih moralno osviještenih Bosanaca, doista, bez obzira na vjeru i naciju.

Pa zar i DNK analiza iz masovnih grobnica u BiH nastalih od 1992. do 1995. godine ne upućuje na činjenicu da smo 99 posto svi isti, a samo jedan posto (“nacionalno”) različiti.

Baš zato o genocidu trebaju biti najglasniji oni koji su do sada šutjeli. Konačno, i na Balkanu se ljudski rod dijeli samo na one dobre i one koji to nisu - prečesto supernacionalne zlotvore.