KOLUMNA Profesor Filozofskog fakulteta Enver Kazaz piše za „Dnevni avaz”

Izbori za novu BiH

Piše: Enver Kazaz
09.07.2018 17:45
A
A
A

Ključno pitanje koje se postavlja pred naredne izbore vezano je za organiziranost opozicije i njenu sposobnost da pobijedi osionu vlast. Stranke na vlasti, prije svega SDA i SNSD, nikad nisu bile slabije, a njihov ugled u javnosti nikad gori.  

Dok se u Republici Srpskoj opozicija veoma dobro organizirala u predizbornu koaliciju, u Federaciji BiH opozicione stranke su razjedinjene, a neke od njih svrhu svog političkog djelovanja ne vide u pobjedi nad sadašnjom vlasti, već u ratu s drugim opozicionim strankama.

Izetbegovićeva oronula SDA

Takva njihova kratkovida politika onemogućuje razvoj političkih ideja i programskih ciljeva i svodi se na pragmatičnu borbu za uhljebljenje u parlamentima ljudi iz stranačkog vodstva. Ne može se oteti utisku da je baš zbog takve orijentacije Demokratske fronte i Građanskog saveza onemogućeno formiranje predizborne koalicije na lijevom političkom spektru, baš kao što se postavlja pitanje zašto male stranke nastale iz SDA ne formiraju snažnu koaliciju s drugim političkim partijama centra kako bi se suprotstavile Izetbegovićevoj oronuloj SDA.

Međusobno približavanje, saradnja i podržavanje opozicionih stranaka bilo bi od presudne važnosti u Federaciji BiH, kako bi se probudila društvena nada i ojačalo uvjerenje među građanstvom da je moguće ne samo srušiti s vlasti Izetbegovića i njegovu vlastodržačku kliku već i zasnovati potpuno novu vrstu politike u BiH.

Da li će do toga doći ovisi prije svega o mudrosti stranačkih rukovodstava kojima je preostalo vrlo malo vremena da u javnost pošalju takvu poruku. Ona bi značila da se racionalnost uspostavila za ključni princip političkog djelovanja i da je cilj dolaska na vlast tijesno skopčan s preobražajem katastrofalnog stanja u podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu i, nakon postratne dvodecenijske krize, otvaranjem puteva za izgradnju nove, postdejtonske BiH.

Kulturna, moralna i demografska kriza

BiH je Dejtonskim sporazumom i djelovanjem nacionalizma na višestruk način razoreno društvo. Dejtonski sporazum ju je definirao kao podijeljenu i nedovršivu državu, ali i zemlju nedovršenog rata. Takva struktura zemlje pogodovala je bezočnoj vladavini nacionalističkih partija, koje su je, nakon ratne kataklizme, u poraću dodatno urušile.

No, nacionalizam u poraću nije uspio do kraja razoriti zemlju, iako je opustošio njenu ekonomiju pljačkaškim modelom privatizacije, doveo do kulturne, moralne i demografske krize i podjarmio svojim nezajažljivim ciljevima čitav društveni sistem. Nacionalistička vlast podredila je sebi sve društvene institucije, prožela ih korupcijom, nepotizmom i klijentizmom, a BiH je postala podijeljena, nedovršiva i zarobljena država.

To je sržni problem koji moraju rješavati nove politike, pa su ovi izbori, reklo bi se, jedna od posljednjih šansi da se zemlja spasi iz ralja nacionalizma. Ključni argument u borbi protiv nacionalizma jeste to da on nije mogao u potpunosti ostvariti svoje ciljeve, secesionističke na jednoj i unitarističke na drugoj strani. Time je dokazao je da nema snage srušiti zemlju do kraja, ali ni konstituisati je iznutra. To se najbolje vidi u nemoći nacionalista da riješe ustavnu krizu u zemlji. A zbog te nemoći nacionalističke partije vlast su shvatile kao priliku za bezočno bogaćenje svojih oligarhija i njihovih poslušnika.

Je li u takvoj društvenoj situaciji moguća nova politika u BiH? Odgovor na to pitanje zavisi prije svega od rukovodstava opozicionih političkih partija. Ako ju u naredna dva-tri mjeseca počnu artikulirati, a postoje naznake za to u nekoliko političkih partija, onda će one zasigurno pobijediti na izborima i stvoriti šansu da preokrenu stanje u zemlji.

Naznake te nove politike prisutne su u opozicionom djelovanju Saveza za promjene, koji je u Skupštini Republike Srpske do kraja demaskirao Dodikov režim, a politički ga potpuno razbio u slučaju David Dragičević, dokazujući da je politički i policijski vrh tog entiteta pokušao zataškati ubistvo ovog mladića.

Naznake prijeko potrebnih novih politika

Na sličan način demaskiran je Izetbegovićev režim u slučaju sudskog progona Fahrudina Radončića i policijskih spletki koje je poduzeo protiv vrha SDP-a. Naznake tih novih politika, prijeko potrebnih zemlji, u Federaciji BiH mogu se vidjeti u unutrašnjoj demokratizaciji SDP-a, djelimično u zaokretu vrha HDZ-a 1990 i kritici politike Dragana Čovića, a naročito u nastojanju SBB-a da se profilira kao liberalna nacionalna stranka sekularističke orijentacije.

Da bi te politike bile uobličene u jedinstven sistem i zajedničku borbu protiv Čovića i Izetbegovića nužno je da stranke koje ih profiliraju u skoroj budućnosti pokažu spremnost na saradnju i postave osnove za zajedničko postizborno djelovanje. Takvog političkog djelovanja u Federaciji BiH u ovom trenutku nema, mada postoje svi razlozi za njega.

Zato oktobarski izbori nisu isključivo borba za promjenu vlasti, nego i pitanje slobode, svake individue i društva u cjelini. Gušenje slobode medija, premlaćivanje i zastrašivanje novinara koji su kritizirali Izetbegovića, Dodika i Čovića, čak policijsko privođenje i kažnjavanje strankinje koja je Alijinom sinu, ogorčena zbog njegove bahate i pljačkaške vlasti, pokazala srednji prst na ulici – alarm su koji zvoni na uzbunu.

A to znači da je ovoj zemlji, osim političke borbe za promjenu stanja u njoj, potrebna i ona građanska, jer naredni izbori odlučivat će i o tome gdje će, a ne samo kako će živjeti bosanska djeca. Hoće li nastaviti da u potrazi za hljebom idu, stotine hiljada njih, u inostranstvo, ili će ostajati ovdje da grade svoju budućnost. Nastavi li se ovaj trend iseljavanja, sadašnja demografska katastrofa mogla bi prerasti u buduću demografsku tragediju. A onda nam neće biti potrebni ni izbori, a ni zemlja pretvorena u demografsku pustinju.

Opozicija i postizborni programi

Opozicija u RS-u pokazala je model zajedničkog parlamentarnog i predizbornog djelovanja. Onoj u FBiH ostalo je malo vremena da pokaže kako je sposobna za postizborni savez. Strogo matematički promatrano, ona će sigurno dobiti većinu glasova na narednim izborima. Mogu li se na toj većini graditi i postizborni zajednički programi reformi zemlje koja vapi za njima, nije više pitanje političke volje, već nužnosti da se zemlja spasi od nezajažljivih predatora iz Izetbegovićeve i Čovićeve političko-kartelske organizacije.