KOLUMNA Osvrt s američke verande

Katapult Sarajevo

Piše: Erol AVDOVIĆ
11.08.2018 19:54
A
A
A

Nije to bilo sasvim davno, samo četvrt stoljeća ranije, kada se američka spisateljica  Suzan Zontag (Susan Sontag) vratila u Sarajevo da tu režira “Čekajući Godoa”. Jer, zaboga, i ova je slavna intelektualka shvatila da je bosanska prijestonica tada postala glavni grad polumrtve Evrope. I da su bosanski, na samom vrhu balkanskih kulturnih gena, možda čak najvitalniji za neko zdravo pulsiranje Zapada od Granade do Sibira, posebno kada krene zadah dekadence.

Kad god počne Sarajevski filmski festival (SFF), koji ovaj grad opet pretvori u koloseum čiste umjetnosti, sjetim se njenih riječi, što ih je napisala 21. oktobra 1993. godine u Njujorškoj književnoj reviji (New York Book Review), kad je već krenula opsada Sarajeva.

Urbana pobuna

- Puno odličnih stranih novinara, većina njih za (NATO) intervenciju, kao što sam i ja, javlja o (političkim) lažima i klanju od početka opsade, dok odluka zapadnih sila i Sjedinjenih Država da se ne intervenira ostaje na snazi, čime se omogućava pobjeda srpskom fašizmu - napisala je doslovce Zontag dok je u Sarajevu još trajala pobuna zdravog uma. I onoga što smo nekad zvali stavovima urbane gerile!

U međuvremenu, fašizam, i to ne samo “srpski” nego i ostali, upakovani u drugačiju ambalažu, doista ponegdje pobjeđuje, jer Balkan se, a posebno Srbija, nije denacificirao, kao što jeste Njemačka poslije Drugog svjetskog rata. Taj proces ovdje traje predugo, jer ratni lideri još su na vlasti, posebno s one strane Drine.

  • Zontag u ratnom Sarajevu
    Zontag u ratnom Sarajevu

Nasreću, uz još jedno izdanje SFF-a, osjeća se to u zraku, dobra duhovna pobuna još nije ugušena, jer ni dobri duh Sarajeva nije poražen. Taj duh jednakosti, kosmopolitizma i poletnih mladalačkih stremljenja dođe mu kao neki dobri virus spasa protiv smrtonosne balkanske zlobe i zaraznog ljudskog patosa.   

Ima tu još koječega što mnoge tjera na razna priznanja. Samo valja biti iskren i ne zaboravljati zasluge drugih; kao i dugovanja prema Sarajevu!

U spomenutom članku, Zontag priznaje da nikad nije bila posebno “luda” da režira Beketovog „Godoa“ (Samuel Beckett). Ali, kad je ugledala tu globalnu pozornicu, u toj lokalnoj mrvici sarajevskog mikrokosmosa, gdje se priznaju i “zasluge” stvaraocima,  umjetnicima, novinarima ili pokojem agilnom političaru, promijenila je mišljenje.

Uostalom, da nije bilo Sarajeva, a kasnije Srebrenice i drugih krvavih kutaka Bosne, zar bi svijet u takvoj svjetlosti vidio Kristijanu Amanpur (Christiane Amanpour), Samantu Pauer (Samantha Power) ili mnoge bosanske vitezove riječi i pera.

Zakasnjeli narati

Zar bi Miljenko Jergović samo sa svojim “Rodom” postao ono što jeste bez “Sarajevskog Marlbora”? Zar bi Aleksandar Hemon dosegao zvjezdano nebo književne Amerike da ispred njegovog svjetskog opusa ne stoji ono “Made in Sarajevo”, gdje se (za razliku od Jergovića?!) uvijek vraća kao svoj svome. I zar bi rođeni Sarajlija Andrej Nikolaidis mogao igdje drugo za tako originalnu “Mađarsku rečenicu” dobiti oreol Meše Selimovića, koji je, kao i Ivo Andrić, ne sasvim priznat hodao sarajevskim asfaltom. Svi su oni, što bi rekao Zuko Džumhur, pojedinačno “talentovani za petoricu”.

Da ne nabrajam ostale koje je ovaj grad katapultirao u orbitu zaslužene slave!

No, priznajem, nameću se i neka imena koja su, zahvaljujući osebujnom sarajevskom mentalitetu, postala lokalno popularna, te su sada ponegdje hrana političkom populizmu. A tu već u zraku visi pitanje: Šta je danas biti popularan, posebno u doba promiskuiteta socijalnih i svih drugi medija na struju? I je li to dovoljna garancija da neko postane dobar političar?

Ako, naime, svi ovi popularni Bosanci i Bosanke koji su se kandidirali na oktobarskim izborima za razne bh. parlamente doista prođu, onda bi bh. politička pozornica mogla zaličiti više na “Zvezde Granda” nego na akademiju najmudrijih i najumnijih.  

Iznenadili su me i kandidati - pjesnici Abdulah Sidran i Mile Stojić, šta će oni u tom društvu i u toj kući bez krova? Umjesto da nastavi pričati “Zašto tone Venecija”, Sidran bi u parlamentarne klupe! Tamo želi i stari drug Mile, valjda da prosipa baršunastu liriku epskim vukovima?!

Da je sreće, po njihovom bi scenariju već bio snimljen neki novi film o bosanskim gladijatorima s kraja minulog stoljeća, da cio svijet vidi takvu premijeru na ovakvom filmskom festivalu u Sarajevu. Ne moramo biti samo slijepi putnici u čekaonici za Godoa, na koje pažnju skrene tek tamo neka hrabra Amerikanka.

Odavno je već trebalo obznaniti vlastiti, bosanski poslijeratni narativ, i to je posao za pisce, a ne parlamentarce. Kako je, uostalom, moguće, da svim građanima u BiH redovno stigne račun za struju, a toliko dugo kasni listić papira na kojem piše ko su, šta su i kamo su svi ti Bosanci krenuli skupa!