Pusto je u planinskom selu Krušev Do, šezdesetak kilometara od Srebrenice, gdje u montažnoj kućici živi povratnica Habiba Špiodić (89). Od prijeratnih 400 stanovnika, u selo se vratilo tek njih tridesetak. Više od pola sela pobijeno je u genocidu.
Nema najmilijih
Habiba u protekle 24 godine bajrame dočekuje u tuzi i žalosti za najmilijima. Kaže da ništa nije kao nekad, pa ni bajrami. A kako će i biti kad nema najmilijih da vrata otvore i nema bajramskih derneka. Zahvalna je Bogu što ima unučad, koja je često obilaze i za Bajram napune joj kuću i dušu.
- Imam ja svega, puna kuća, ali tuge i boli najviše. Unučad dolazi, donose hedije i brinu se, ali nema mojih sinova Refika (1960), Rifeta (1966), Safeta (1964), snahe Tidže (1967), petogodišnjeg unuka Adisa i jednogodišnje unuke Adise da za Bajram poljube ruku svoje majke i nane - s tugom govori starica Habiba.
Samo nada
Zato Bajram čeka u nadi da će konačno biti pronađene kosti njenog sina, snahe i dvoje unuka, ubijenih 1992. Posmrtni ostaci jednog sina nađeni su i ukopani u Potočarima.
Žalosno je, kaže, što se u obnovljenoj džamiji u Krušev Dolu ne klanja nijedan vakat namaza. Žalosno je što se bar tokom ramazana ne klanju teravije i ne čuje ezan za Bajram. Došli bi, kaže, ljudi sa strane, otvarali bi vrata komšijama, družili se i vidjeli poslije toliko godina.
Bajramski ezani čut će se s jedanaest obnovljenih munara
