Prije 32 godine zločinci su natjerali nesrpsko stanovništvo Prijedora da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama te oko ruke vežu bijelu traku kada se kreću kroz grad, što je bio početak jednog od najzloglasnijih etničkih čišćenja Bošnjaka i Hrvata.

U strašnim zločinima koji su uslijedili u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima 102 djece, a više od 30.000 ljudi prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm, dok je 50.000 ljudi protjerano iz svojih domova.

Fikret Bačić, predstavnik roditelja ubijene djece, i danas traga za 29 posmrtnih ostataka članova svoje porodice, a u razgovoru za „Avaz“ istakao je kako ljudi na vlasti u Prijedoru i njegove komšije znaju gdje se nalaze masovne grobnice, neki su učestvovali u zataškavanju zločina, ali, uprkos svemu, i dalje biraju da šute o istini.

Lokalne vlasti šute

Od 2014. godine lokalne vlasti u Prijedoru, predvođene gradonačelnikom Slobodanom Javorom, ignoriraju svaki pokušaj inicijative roditelja ubijene djece za izgradnju spomenika.

- Imena 102 ubijene djece i 102 ruže koje se polažu svake godine na trgu i ove godine će simbolizirati spomenik koji još nije izgrađen i za koji još nismo dobili saglasnost gradskih vlasti, a sutra (danas, op.a.) je deset godina od podnošenja peticije građana s 1.176 potpisa, iako je prema statutu dovoljno 500 - kazao je Bačić za „Avaz“. 

Bačić je istakao kako je u srijedu trebao biti održan sastanak koji je organizirao OSCE, međutim došlo je do odgode.

- Posljednji put sam tražio razgovor 10.maja ove godine, sekretarica je rekla pozvat će me, međutim iako je prošlo 20 dana oni još uvijek nisu našli vremena – dodao je Bačić.

Spomenik bi značio puno

Pokušali smo kontaktirati gradonačelnika Prijedora Slobodana Javora, međutim, do objave ovog teksta nije odgovarao na naše pozive.

- Na obraćanju ću ponovo pozvati gospodina Javora, gradske vlasti i predsjednike Skupština da na narednoj sjednici daju zeleno svjetlo za spomenik jer mojih dvoje ubijene djece i ostalih 100 su moja djeca, većina djece, odnosno 90 posto nema žive roditelje koji bi poveli brigu o spomeniku. Nama roditeljima, koji smo još uvijek živi, spomenik bi značio puno – rekao je predstavnik roditelja ubijene djece.

Bačić je dodao da je svaka godina pominjanja teška i bolna, a posebno pored trenutne gradske vlasti koja ne želi da udovolji inicijativi, te odbija svih sedam lokacija koje su tražili.

- Poznato mi je i da moje komšije znaju gdje su tijela odvezena i ukopana, međutim niko od njih nema hrabrosti, niti želi, a imaju mogućnosti da anonimno i na razne načine prijave grobnice – kazao nam je Bačić.

Prisutna diskriminacija

Život povratnika u Prijedoru nije nimalo lagan, kako nam je kazao Bačić, u izgradnji suživota najviše pomažu federalna ministarstva kako bi povratak bio održiv.

- O zaposlenju i boljem životu možemo samo maštati ili se boriti na razne načine da sebi obezbjedimo potrebnu egzistenciju, kada već gospodin Javor ne želi razgovarati s nama, možete da zamislite koliko smo mi povratnici diskriminirani u Prijedoru – zaključio je Bačić.