Bosna i Hercegovina danas izgleda kao država koja je odustala od ideje da bude ozbiljno društvo. I to više nije pitanje politike, ideologije ili etničkih sukoba. To je pitanje elementarne funkcionalnosti.

Dok ostatak Evrope govori o umjetnoj inteligenciji, robotici, energetskim tranzicijama i tehnološkim revolucijama, kod nas se ljudi i dalje bore s rupama na cestama, raspalim javnim preduzećima, tramvajskim stajalištima bez stakala i institucijama koje ne odgovaraju ni na obični mail.

I što je najgore — na sve smo počeli gledati kao na normalno stanje.

Normalno je da konkursi traju mjesecima. Normalno je da se čeka papir koji se u ostatku svijeta dobije za pet minuta. Normalno je da političari zapošljavaju rodbinu, da se budžeti troše bez rezultata i da se svaka javna funkcija pretvara u partijski plijen.

U međuvremenu, hiljade mladih ljudi odlaze. Ne zato što “mrze Bosnu”, nego zato što su umorni od osjećaja da žive u sistemu koji ih svakodnevno ponižava.

Najopasnija stvar koja se desila ovom društvu nije korupcija. Nije čak ni siromaštvo. Najopasnija stvar je kolektivno spuštanje kriterija.

Prestali smo očekivati red. Prestali smo očekivati odgovornost. Prestali smo vjerovati da stvari mogu funkcionisati normalno.

I zato kod nas svaka banalna stvar postaje “uspjeh”. Ako voz dođe na vrijeme — senzacija. Ako neko odgovori na službeni dopis — čudo. Ako se nešto izgradi bez afere — gotovo pa nacionalni praznik.

A društva ne propadaju samo zbog loših političara. Propadaju onda kada se ljudi naviknu na loše i počnu ga prihvatati kao sudbinu.

Bosna i Hercegovina danas možda nema veći problem od toga.