Često u javnom prostoru brojnih zvaničnika „pukne“ fraza o Sarajevu kao metropoli. Najčešće je to pokriveno nekim nostalgičnim vremenima 80-ih godina prošlog stoljeća kada se ovaj grad širio, velikim dijelom gradio zbog Olimpijade, bio kulturno središte.
Danas se u Sarajevu ništa ne gradi javnim novcem, ne možete upregnuti prstom niti u jedan veliki infrastrukturni projekt koji je izgrađen budžetskim novcem. Sve što je izgrađeno je posljedica pojedinaca, odnosno privatnog kapitala.
I ne samo da nema novih objekata koji se grade javnim novcem, nego se i postojeći ne održavaju, raspadaju u potpunosti, a što smo najbolje mogli svjedočiti i kroz slučaj Skenderije.
Kada uđete dublje u naselja, i dalje možete svjedočiti rupama od granate na stambenim zgradama, kao da je to dio turističke ponude grada. A ne bi trebalo biti, kao što ne bi trebalo biti ni da se fasade na Ferhadiji i u Titovoj ulici skoro na dnevnom nivou obrušavaju.
Slučaj kvara na vodovodnoj mreži i poplave u noći sa subote na nedjelju koja se desila u naselju Dolac-Malta, mogla bi se pripisati slučajnosti i mogućim situacijama koje se dešavaju u svim gradovima na svijetu, da ista stvar nije i s vodovodnom mrežom. Ulaganja praktično nema, a radi se na principu: „Dok se ne pokvari – dobro je“. I onda nakon 15 sati se neko udostoji da građanima donese cisterne s vodom, umjesto da to odmah ponudi, a da do jutra sanira kvar. Ali ko će se maltretirati usred slobodnog vikenda...
Nije Sarajevo ni u kulturološkom smislu ništa bolje, zgrada Narodnom pozorišta se raspada, u muzičkom smislu i dalje koncerte organiziraju oni koji su 80-ih godina bili dio kulturološkog razvoja Sarajeva. Ali i njih nagriza zub vremena, pa se postavlja pitanje šta ćemo 10 godina? Sarajevo definitivno nije metropola, ali jeste postalo provincija i to s tendencijom da stvari samo idu nagore.
