Velikosrpska ideja je i danas živa. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.

Kako se mogla dogoditi Srebrenica?

To pitanje svake godine postavljaju evropski političari, bošnjačke porodice, historičari i obični ljudi. Odgovori su često obavijeni frazama o "mržnji", "ludilu rata" ili "tragediji koja se više nikada ne smije ponoviti". Ali odgovor je, koliko god bio brutalan, zapravo vrlo jednostavan.

Srebrenica nije bila eksces. Nije bila trenutak kolektivnog ludila niti izolovani ratni zločin. Bila je logičan završetak jednog političkog projekta.

Genocid u Srebrenici bio je najkrvavija epizoda velikosrpske politike koja je početkom devedesetih krenula u stvaranje etnički homogene srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ono što se dogodilo u julu 1995. već se ranije dogodilo u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Vlasenici i desetinama drugih mjesta. Sarajevo je četiri godine sistematski ubijano granatama i snajperima. Da je palo, doživjelo bi vlastitu Srebrenicu. Isto vrijedi za Goražde ili Bihać.

Razlika između Srebrenice i drugih mjesta nije u motivu niti u počiniocima. Razlika je u pravnoj kvalifikaciji i razmjerama zločina. Ideologija, cilj i metoda bili su isti.

Cilj je bio ukloniti Bošnjake s prostora zamišljene velike srpske države. To nije bila improvizacija nekoliko lokalnih komandanata, nego politika javno izrečena još na početku rata. Bošnjaci su ubijani zato što su predstavljali prepreku ostvarenju tog projekta. Godinama stvarana propaganda, mitovi o "poturicama", izdajnicima i historijskoj osveti poslužili su da se zločin predstavi kao moralna dužnost.

Zato genocid nisu počinili samo oni koji su povlačili obarač.

Počinili su ga i političari koji su donosili odluke, generali koji su izdavali naređenja, intelektualci koji su oblikovali ideološki okvir, pisci koji su sijali mržnju, mediji koji su huškali i sveštenici koji su zločinu davali privid svetosti. Genocid nije djelo nekoliko monstruma. On je proizvod jedne ideologije koja je zahvatila veliki dio društva.

Zbog toga ni sjećanje, koliko god bilo važno, samo po sebi nije dovoljno da spriječi novo zlo. Ne može se trajno spriječiti posljedica, a ignorisati njen uzrok.

A uzrok ima ime – velikosrpska ideologija.

Nažalost, ona nije nestala 1995. godine. Danas Srbijom vlada političar koji je politički stasao kod Vojislava Šešelja, dok u Republici Srpskoj Radovan Karadžić i Ratko Mladić za mnoge ostaju nacionalni heroji. Negiranje genocida i dalje je gotovo politički preduslov za ozbiljnu karijeru u tom političkom prostoru.

Zato je najveća opasnost vjerovati da je genocid ostao u prošlosti. Nije. Ono što ga je proizvelo nije poraženo, nego uglavnom nepromijenjeno.

Sve dok velikosrpska ideja živi kao politički ideal, postojat će i opasnost da ponovo proizvede isto zlo. Jer ne ubijaju same puške. Njih neko prethodno napuni idejama.