Povratnici u Žepu Bošnjaci, naravno, žive zaboravljeni od svih i svakoga. Od entiteta, države, politike, rodbine, prijatelja, od izvikanih merhametlija i lažnih čuvara nacionalnih interesa, ustvari, od svakoga koga bi se trebao ticati život nekadašnjeg simbola herojstva i otpora agresiji na BiH, a Žepa tu zauzima jedno od prvih mjesta.
Svi koji su povratkom u Žepu mislili da će im mir biti lakši od rata, očito su se prevarili. I danas, kao i prije 20 godina žive od onoga što iz zemlje iskopaju, što u štali othrane, nemaju ambulantu, ni prodavnicu, niti autobus da ih preveze do bilo kojeg dijela civilizacije. Jedino što ih danas razlikuje od vremena kad su ih zvali „enklava u okruženju“ jeste to što im nad glavom ne sijevaju neprijateljske kame i granate.
Nije Žepa jedino herojsko mjesto u BiH čiji su stanovnici nedugo nakon rata institucionalno zaboravljeni, a njihov život prepušten vlastitom kuvetu. Takvih mjesta puna je BiH, posebno uz granicu uz Drinu. Njih se država, odnosno sarajevska politička elita, sjeti samo u vrijeme obilježavanja godišnjica velikih zločina. Dođu, uglavnom, kao VIP gosti, odnosno paraderi.
Ko to danas u Podrinje dolazi i pita tamošnje Bošnjake, posebno one po selima, kako i od čega žive, mogu li školovati djecu, ako ih i školuju, te rade li im djeca?
Je li iko od onih što se na dženazi u Potočarima 11. jula redovno guraju u prvim safovima, tokom godine barem jednom isprljao salonke u nekom od srebreničkih sela da bi saznao kako je onima koji su se vratili, šta ih to, osim tuge za najbližima, još muči, čime im se može pomoći itd? Daj, Bože!
Siromaštvo i bijeda Žepe, Srebrenice, Teočaka i mnogih drugih herojskih mjesta u BiH nakon 20 godina mira ne mogu biti i nisu posljedica rata. Oni su svjedočanstvo nemara bošnjačkog političkog mindera.
