Slike užasa ponovo se slijevaju na američkim informativnim kanalima. Najkrvaviji zločin nakon 11. septembra 2001. dogodio se proteklog vikendu na Floridi, tačnije u Orlandu, gradu koji većina građana SAD percipira kao mjesto smijeha i dobre zabave, ponajviše zahvaljujući tamošnjem Diznilendu.
U noći ludila i bijesa Omar Maten (Mateen) ubio je 49 ljudi u gej noćnom klubu. Policija pretpostavlja, a njegov otac tvrdi, da je mrzio homoseksualce. Bio je protiv njihovog načina života i odlučio je da im ga oduzme. Tek tako.
Pohod teroriste, osim bezumnog prolijevanja krvi, ipak je, dakle, imao cilj. Pobiti što više ljudi i tako poslati poruku svijetu šta je ispravno, a šta ne. Tako je barem Maten, vjerovatno, zamislio svrhu svog stravičnog čina. I iako to sigurno nije nikakva utjeha porodicama žrtava, ipak nije uspio.
Koliko god to razni manijaci i ekstremisti uvjeravali sebe, nasiljem se ne mogu rušiti simboli slobodnog svijeta i način života civiliziranih ljudi. Istina, uspjet će utjerati strah u kosti svakom normalnom biću, kao što su prizori iz Orlanda uzdrmali i ostavili bez teksta cijelu planetu, ali dalje od toga neće otići, sasvim sigurno.
Ostaje pitanje kako se suprotstaviti ljudima kao što je Omar Maten. Demonima koji sjede u mraku i čekaju priliku za krvavi pir. Priliku da pokušaju nasiljem podijeliti ljude na "prave i krive".
Kako takve zaustaviti? Odgovora na ovo pitanje nema nijedna policijska agencija ili psihološka ustanova, ali barem bismo trebali znati šta ne trebamo činiti. Jer, podjele ih samo ohrabruju.
