Svakog 10. decembra, kad se zima već uveliko poput elegije uvuče u misli ljudi, u zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku nostalgično se obilježi Dan ljudskih prava. Ove sedmice se govorilo i o 70. jubileju usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz decembra 1948. godine.
Nekad i sad – ponavljanje povijesti
Dijele se nagrade i priznanja pa me to podsjeća na jedan od onih praznika kakve smo, recimo, nekad slavili u istočnoj Evropi. Poput Dana žena ili Praznika rada. Jednom godišnje iskazivali smo svoje tadašnje razumijevanje spolne jednakosti, onoga što se danas zove “gender”, i uvažavanje trudbenika. O društvenoj eliti se nije puno govorilo iako je ona u formi “crvene buržoazije” postojala, kao ni o političkim zatvorenicima ili raznim drugim izopćenicima regrutiranim među nama.
I onda bi, nakon te kratke retoričke, a mnogo manje duhovne inventure nastavljali uglavnom po starom.
Mnogo toga je tada bilo drugačije nego sad. Ali nešto je ostalo i zajedničko: danas se govori o “elitama”, ali ne više samo jednoj. A jednakost – spolna i rasna - još je i ponajviše tabloidna, jer se o svemu priča jezikom prazničnih parola na sva zvona i na svakom mjestu – preko televizije.
No, četvrt stoljeća nakon rata protiv Bosne (1992.–1995.), kada je, prema podacima UN-a, na Balkanu do 1999. godine i srbijanske invazije na Kosovo silovano između 20.000 i 50.000 žena, događa nam se i da u dalekoj Burmi (Mijanmaru) slično strada na desetine hiljada takvih nesretnica.
Bivši visoki komesar UN-a za ljudska prava, jordanski princ Zeid (Ra'ad al-Hussein) to stanje na Mijanmaru proglasio je “školskim primjerom etničkog čišćenja”, sa svim pratećim posljedicama.
Dolari za humanitarnu katastrofu
Iako posebna, i Jemen je zato ista priča. Tu, na Bliskom istoku, u okruženju četiri najbogatije (muslimanske) zemlje svijeta – Jemen (p)ostaje kataklizmična jama žrtvovane djece!? Svi jadikujemo nad njima, ali rat se nastavlja.
Malo ko želi jasno uprijeti prstom u stvarne uzročnike krize. Puno je doktora koji prepisuju terapiju, ali izbjegavaju govoriti odakle dolazi bolest i ko je kriv za tu infekciju što prerasta u epidemiju.
O tome sam prije nekoliko dana imao razmjenu retoričke vatre na konferenciji za novinare s Markom Lokokom (Lowcock), podsekretarom UN-a za humanitarnu pomoć (OCHA), koji se tek vratio iz Jemena. Ustvrdio je da su “sve strane” odgovorne u ovom “vrućem ratu”.
A onda, izbjegavajući da bar jednom prozove saudijsku vojnu koaliciju, koju su organizacije za ljudska prava već optužile za ratne zločine, najavio da je Saudijska Arabija obećala još 500 miliona dolara za spašavanje gladnih i bolesnih u Jemenu. I da će 26. februara 2019. godine u Ženevi biti održana donatorska konferencija za ovu zemlju.
Prisjećajući se i jednog od nastupa Harisa Silajdžića na Generalnoj skupštini UN-a, kada je ironično “zamolio” svijet da Bosancima ne šalju sendviče, već oružje da odbrane svoje žene i djecu, jer bolje da umremo gladni nego da ostanemo bez časti – pitao sam Lokoka zar nije tragično to što se od Saudijaca uzimaju pare kad se zna da su oni krivi za stradanja djece i smrt na desetine hiljada civila u Jemenu?
- Onaj ko misli da ne treba uzeti ček (od Saudijaca) kojim bi se smanjile patnje ljudi u Jemenu “nije sa mnom na istoj strani (historije)” - rekao mi je Lokok.
Bosanski glas se nadaleko čuje
Zato mu sad, kao jedan od dobitnika priznanja za ljudska prava, koje mi je (10. decembra) 2013. godine dodijelila skupština države Njujork, stvarajući mi dodatnu obavezu za sva vremena - javno poručujem: Naravno da nismo, gospodine Lokok, jer pragmatičnost ne može zamijeniti principe. Doista, jedan bosanski glas neslaganja “nevažan je” kao so za Indijski okean!
U to ime, iskreno me obradovala ovogodišnja nagrada za životno djelo za ljudska prava mom dragom prijatelju Ahmedu Žiliću, jer je stigla u pravo vrijeme i na pravu adresu. U jeku antibosanske kampanje, u Zagrebu je to visoko priznaje Žiliću dodijelio Helsinški komitet Hrvatske u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović. Sad je pravo pitanje kako će službeno Sarajevo prihvatiti (proaktivno valjda!) taj važan politički gest iz susjedstva. Moramo se konačno i svi u regionu upitati šta su nama ljudska prava.
Prepoznali su (neki uvaženi) Hrvati koliko vrijedi taj bosanski glas i ko je sposoban pravnim instrumentima zaustaviti pogrešni politički verbatim (od riječi do riječi, doslovno) od Strazbura do Njujorka.
Imat će Ahmed sad dodatnih obaveza, međudržavnih, ali i lokalnih. Da javno, dakako, jer privatnost je nakon ovakvih nagrada dodatno sužena – priupita bosanskog reisu-I-ulemu kakvi su sve aranžmani u pitanju između bosanskih muslimana, tačnije IZuBiH i Saudijske Arabije, jer više oko toga nema šale. Bosanski odgovori, ne samo pitanja, odavno se već pikaju.
Političari “bez greške” pak, poput generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša (Antonio Guterres), koji osuđuju patnje ljudi i stradanje novinara, jer više od hiljadu njih je svoju istinoljubivost platilo glavom na samom početku 21. stoljeća, ali ne spominju ime saudijskog kolumniste Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) – samo su kulisa uz glas istinskih stradalnika.
Lakše je, što bi rekao Čerčil (Winston Churchill), voljeti cijelo čovječanstvo nego ljubiti prvog komšiju svoga i solidarno braniti sva njegova građanska prava. Tako je to i s ljudskim pravima.
