Bio je maj te godine. Sunčan. Nekoliko dana prije tog 28. 5. 1995. njegova sestra je izašla pred zgradu s njegovom kćerkicom od svega nekoliko mjeseci. Izvela je bebu da udahne malo zraka pod suncem. Pričalo se i o primirju i dolasku mira.

Granata je odnekud, usred mirna dana, odjeknula iznad umornih ljudi koji su izašli pred zgradu. Ona je dijete pokrila rukama očekujući čudo. Čudo se desilo. Geler je pogodio nju u rame neposredno pored dječije glave. Stari bi rekli „sreća u nesreći“.

Laka meta

I tako, dan prepun nade i obećanja je donio još ranjenih i mrtvih. On se stvorio niotkud samo da vidi jesu li njegovi živi i vratio se na ratni položaj. Njegov posao je bio da štiti živote drugih. Svojim životom. I nije on to radio samo dok je bio na ratištima.

Radio je to stalno i svakodnevno. Nije mario ni za vjeru, niti naciju drugih kojima je pomagao. Htio je biti čovjek i pomoći. I bio je. Čuvao je svog susjeda od sigurne smrti. A nisu se ni poznavali. Tek rat ih je upoznao negdje na samom početku te zlokobne 1992. kad je njemu granata uništila stan negdje tamo kod crte razdvajanja.

Doselio je u obližnje naselje i tad su se prvi put vidjeli. Susjed je bio laka meta za ratne neljude koji su odjednom izmilili na sve strane te male zemlje u kojoj je rat bjesnio. Bili su gospodari ulica. Gospodari života i smrti.

Njega to nije pokolebalo. Rekao je da će dati svoja „dva prsta obraza“ za susjeda kojeg jedva da je imalo znao kako bi mu život spasio. Trebalo je čekati do jutra da se vidi da li je uspio. Nekoliko spratova ispod njegovog stana jedna obitelj nije ni oka sklopila te večeri. Bilo je pitanje života ili smrti. Ako ne uspije, smrt je čekala susjeda.

Žena je cijelu noć bdjela, plakala i molila se. Ujutro, a kao da je bilo poslije stotinu dana, čulo se tiho kucanje na vratima. Bio je to on. Tiho je ušao u stan izvinjavajući se što će možda svojim ratnim čizmama isprljati hodnik. Pogledao je isprepadana lica svojih susjeda koji su čekali da čuju bilo šta. Rekao je da će sve biti uredu. Da niko neće doći po njega i odvesti ga u nepovrat. I dodao je da se ne brinu. Da dok god je on živ, oni su njegova briga. Niko ih ne smije ružno ni pogledati.

Dvojica muškaraca su se rukovala. Kako je ušao tiho tako je tiho i izašao. Sve do maja 1995. on ih je čuvao i brinuo za svoje susjede nebošnjake. Čuvao njihove živote uz živote svoje djece. Ali svoj nije uspio sačuvati. U danu kada je mir već počeo kucati na vrata čuo se krik. Vrisak. Došla je najtužnija vijest. Poginuo je vraćajući se sa nekog ratnog zadatka. Helikopter u kojem se nalazio srušen je. Nikad nisu razjašnjene okolnosti pod kojima se to dogodilo.

Naslijedili dobrotu

Muhamed, Najla i Amina su ostali bez oca. Amina, beba koja je tek nekoliko dana prije čudom ostala živa, oca i ne pamti. Muhamed je krenuo očevim stopama, a Najla je mama i ima svoje dijete. Sve troje su naslijedili očevu dobrotu. Dobri ljudi, vrijedni ljudi i ljudi koji vole.

Susjed kojem je spašavao život je i danas živ. Ima svoju obitelj. Djecu. A njegova djeca su odrastala uz priču o čika Fadilu zahvaljujući kojem oni imaju živog oca. I tako prođoše godine mnoge od te 1995., kad su se posljednji put vidjeli, ali on i dalje živi u njihovim životima i živjet će dok god kucaju njihova srca. Dobrota iz vremena nečovjeka je zauvijek povezala dvije obitelji.