Zbog javašluka u komunalnim preduzećima postalo je skoro pa normalno da nas iznenadi kiša u novembru ili snijeg u januaru.
Tek kada zagusti, građani i preduzeća koji su u direktnoj opasnosti počnu postavljati pitanja, ali rijetko kada dobiju argumentiran odgovor. Da li se, recimo, vodne naknade investiraju u svrsishodne projekte ili se višemilionski budžeti troše prema željama pojedinaca na vlasti?
Najgore je u cijeloj priči to što se na greškama ne uči. Kataklizmička 2014. godina je trebala otvoriti oči onima koji su okretali leđa od problema. Umjesto da rade na otklanjanju uzroka katastrofalnih poplava, pojedinci koji su bili involvirani u proces procjene šteta, ne svi, okrenuli su se raspodjeli donirane humanitarne pomoći.
Zbog toga sedam godina poslije katastrofalne 2014. godine imamo latentne prijetnje prirode na svakom koraku. Lani je, recimo, usred ljeta u poplavi stradao SKPC Mejdan u Tuzli. Ni do danas nije obnovljen parket u velikoj dvorani, a evidentirane su višemilionske štete.
Takvih primjera, nažalost, ima u svim sredinama jer se na vrijeme nije pristupilo otklanjanju opasnosti od potencijalnih vremenskih nepogoda. Neophodno je uraditi ono što je do nas, a priroda će reći svoje.
Ili će pokazati zube, kao što to čini ovih dana oko Sarajeva, ili će se, usljed adekvatnog djelovanja, prirodne prijetnje svesti na minimum. Padavina je bilo i bit će, ali je odnos ljudi prema svom neposrednom okruženju bio drugačiji.
Kada upiremo prstom u nadležne komunalne službe, moramo i sami sebe pogledati u ogledalo i pitati se jesmo li spriječili primitivne navike u svom okruženju ili smo nijemo posmatrali antiprirodne ofanzive. Priroda ne prašta i zbog toga je neophodno mijenjati navike. Ukoliko se to ne dogodi, svaka obilnija kiša, svaka voda, odnijet će sve ono što ste teškom mukom stvarali. Krenimo od sebe!
