Sarajevo i Bosna i Hercegovina, zajedno s ostalim zemljama bivše Jugoslavije, slave. Na današnji dan prije 40 godina zapaljen je olimpijski plamen na Koševu. U Sarajevo te 1984. sjatili su se sportisti sa svih strana svijeta, ali i uvažene zvanice, gosti, turisti. Sve zbog Zimskih olimpijskih igara (ZOI).
Tada nam je pošlo za rukom ono što nikome nije. Hem smo na jednom mjestu okupili predstavnike SAD i Rusije, koji su prije i poslije bojkotirali Olimpijske igre zbog političkih tenzija, hem smo izgradili dobar dio današnjeg Sarajeva, hem su građani učestvovali na svakom koraku. I ne zaboravimo, prizvali smo snijeg, da bismo ga potom, u rekordnom roku, čistili i dovodili u red staze i ostala mjesta na kojima su Igre održavane.
Da, lijepa su to vremena bila. Vučko je osvojio sve i smjestio se u srca mnogih. I danas je tu. Na vrhu svijeta tada smo bili.
Osim Vučka i uspomena, ništa nam nije ostalo iz te 1984. godine. Ni bratstva ni jedinstva, ni zajedništva, ni olimpijskog duha koji posebno posljednjih dana punih pluća spominjemo. Ni decenija nije prošla, a opet je svijet o nama pričao. Zbog rata! Zbog činjenice da se međusobno ubijamo, istjerujemo, raseljavamo...
I tako je loše zasjenilo sve ono dobro. Ali čak ni sva ratna dejstva i agresija na BiH nisu dovoljan razlog za decenijsko zanemarivanje zimskih sportova. Šta je sa skakaonicama na Igmanu, bob-stazom na Trebeviću, Ledenom dvoranom u Skenderiji? Pustili smo da vrijeme učini svoje. Mlade sportiste u segmentu zimskih sportova na prste jedne ruke možemo nabrojati. A i oni moraju moliti za finansijsku pomoć od općine, kantona, entiteta, države!
I danas, pa do kraja februara spominjat ćemo taj olimpijski duh da bi nam drugi povjerovali, a duboko u sebi osjećamo stid jer od tog duha nije ostalo ništa.
