Nakon nekoliko godina patnja i borbe sa smradom i nepravdom stotine sarajlija će naredne sedmice blokirati rad gradske <a href="https://avaz.ba/tag/54768/deponija-smiljevici">deponije Smiljevići</a>. Djeca im strašno obolijevaju, a nadležni nijemo ćute i ništa ne rade.&nbsp;&nbsp; Ne, ne dešava se ovo u srednjem vijeku. Ovo je realnost 21. vijeka. Ovo se dešava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, države u jugoistočnoj Evropi. Godinama nepravilno odlaganja otpada, pa i onog nedozvoljnog a ni marke ulaganja u deponiju učinile su da ekološka bomba kuca u centru Sarajeva, glavnog grada BiH. 

Prema mišljenima vrhunskih bh. liječnika ali i regionalnih smrad koji je posljednih dana svakodnevnica u Sarajevu, može izazvati velike zdravstvene probleme. Slojevi ugljenmonoksida i sumpor-dioksida otežavaju disanje, dovode do različitih promjena i mogu biti uzrok hroničnog bronhitisa, kao i povod za astmatski napad. Nažalost, iz dana u dan sve je više mještana ovog naselja masovno padaju u kandže malignih oboljenja, a tačan broj još uvijek niko ne zna. 
Od 2015. godine ih ubija nepravda, lažna briga i još lažnija briga o njihovom zdravlju. 

Rukovodioci deponije navode da situacija od 1998. godine nikada nije bila bolja, da se 600 tona smeća dnevno pravilno odlaže, a o animalnom otpadu su tek nedavno iskreno progovorili.

Ne razmišljaju o tome ko će platiti najveću cijenu tuđih grešaka i nemarnosti, jer prema svemu sudeći nikog nije briga za ono što građani mjesecima ne mogu otvoriti prozore svojih toplih domova, a čekaonica u ambulantama im je postala druga kuća. Borba građana za svoju djecu, ili kako kažu borba za biti ili ne biti.

Građani padaju u kandže malignih oboljenja

Borba za biti ili ne biti

Burno je ovih dana u zeničkom rudniku. Vrvi kao u košnici. Rudari su nezadovoljni, Uprava, koja ih je dovela u nezavidan položaj podnijela je ostavke.&nbsp;&nbsp; Prvo je odstupio, očekivano, Nevzet Vrškić, generalni direktor Rudnika, u kojeg su svi upirali prstom. Od rudara do Uprave „Elektroprivrede BiH“ (EP) i Vlade FBiH. Kriv je, nije radio ništa, nije plaćao poreze, nije davao plaće na vrijeme, nema ni toplog obroka optužbe su iz Vlade. Isto govore i rudari te članovi Uprave EPBiH koja ga je i imenovala.
I čovjek s platom od 4.500 KM, kako tvrde iz Vlade, četiri godine nije radio ništa, a rudnike je doveo pred zatvaranje. Umjesto krivične odgovornosti za neplaćanje poreza, neki bi rekli, spasio se. 
Kako stvari stoje i jeste. Odlaskom s pozicije, problemi su ostali isti, ako ne i veći, a krivci, plus uz otpremninu koje će dobiti, sa strane će mirno gledati ko će sjesti u njihovu užarenu stolicu.
A izgleda da za sada neće niko. Jer, niko ne želi preuzeti ovo mjesto, ni za plaću od 4.500 KM koliko je imao Vrškić kako su u više navrata potvrdili iz Vlade.
Ustvari, niko ne želi za vrat natovariti hiljade rudara i reći im da je Rudnik pred kolapsom, na izdisaju, a jame pred zatvaranjem. Od Stare jame do Stranjana. Ni Raspotočje nije ništa u boljem položaju. Svjesni su to i rudari koji su u Sarajevu, umjesto ispred EPBiH, pred Vladom tražili bolje uvjete.
Dok rudari traže bolje, EPBiH traži direktora, čekaju saglasnost iz stranačke baze, rudnik tone. Rudari se već polako pakuju. Svjesni da je ovo kraj, mnogi već trbuhom za kruhom predaju molbe za drugi posao. Uz pozdrav ostalim kolegama, rudari Sretno!

Ko će preuzeti užarenu poziciju u Rudniku Zenica i reći rudarima da su jame pred zatvaranjem

Niko ne želi biti direktor

Mlada Zeničanka <a href="https://avaz.ba/tag/75487/melika-losic">Melika Lošić</a>, vlasnica brojnih medalja koje je osvojila na smotrama znanja, najbolji je primjer da Bosna i Hercegovina ima ljude kojima se uistinu treba ponositi. 

Naime, darovita Lošić pokazala je perfektno znanje i umijeće iz oblasti nauke, tehnologije, književnosti… i našla se rame uz rame s ostalom talentiranom djecom svijeta. Gdje god se pojavila, oduševila je i osvojila neku nagradu.

Njen projekt upotrebe infracrvene termografije za detekciju oštećenja i imperfekciju u cijevima izabran je kao jedan od najboljih u Evropi.

Iako, prema njenim riječima, BiH nije pogodna za bavljenje naukom, kaže da će uvijek pomagati svoju zemlju pa čak i ukoliko odluči karijeri graditi negdje drugo. 

Melika Lošić rođena je 3. oktobra 2000. godine u Zenici, završila je Osnovnu školu “Meša Selimović” i Osnovnu muzičku školu. Završila je sarajevsku Srednju školu “Richmond Park”.

Na takmičenjima za srednjoškolce pokazala zavidno znanje i osvojila brojne medalje

Melika Lošić: Svjetski uspješna

Sveučilište u Mostaru, u narodu poznatije kao SUM, krunisalo je prošle hefte Miroslava Lajčaka titulom počasnog doktora. Summa summarum, slovački ministar vanjskih poslova zahvalio se mostarskoj univerzi na dodijeljenom priznanju, a usput je održao i konstruktivan dijalog sa čelnikom Hrvatske demokratske zajednice. I najzahtjevnije hercegbosanske picajzle mogle su biti zadovoljne namještenim prizorom. Šarene zastave, službeni protokol, namrgođeno osiguranje, poziranje pred objektivima zainteresirane sedme sile... Sve je, da prostite, izgledalo poput susreta dvojice važnih državnika. Taman kako ne treba! 
Dragan Čović je iskoristio svečanu prigodu da podsjeti zaboravne pojedince na Lajčakove nezaboravne rezultate tokom rukovođenja Uredom visokog predstavnika. Nije se, vala, naročito oznojio. Da sada ne spominjemo onu neslavnu epizodu nasukavanja na (s)Prud pod jarbolom Milorada Dodika. Gluho i daleko bilo.
Kako vidimo, Bosna i Hercegovina je neočekivano postala atraktivna diplomatsko-turistička destinacija. Zato valjda strani funkcioneri učestalo špartaju od Une do Drine, od Save do mora. Navedene posjete najčešće se ne planiraju niti se najavljuju preko zvaničnih bosanskohercegovačkih institucija. Lajčak, stoga, ne predstavlja nikakav izuzetak, već primjer(ak) koji potvrđuje naopako pravilo. Naime, drskim ignoriranjem i zaobilaženjem legalnih državnih adresa bavili su se brojni nepozvani gosti iz komšiluka, susjedstva, bijeloga svijeta... 
Kome god se krijesta (na)digne u stanju je drsko negirati bosanskohercegovački suverenitet. Zato je suštinski važno resetovati kompletan sistem. I vratiti državne simbole sa pripadajućim diplomatskim običajima na fabričke postavke. To jeste teško, ali nije nemoguće. Kako bi se razni plenkovići, vučići, vulini, grabarke, brnabićke, lajčaci i ostali alčaci okolo prestali šepuriti k'o horozi po kokošinjcu.

Nije se, vala, naročito oznojio

Alčak Lajčak

U protekle dvije godine Graničnu policiju BiH, što zbog odlaska u penziju, što zbog dobrovoljnog raskida ugovora o radu, napustilo je čak 183 uposlenika. Oni koji misle da je sa ovim brojem odlazak graničnih policajaca stao, grdno se varaju.&nbsp;&nbsp; Za posao u kome svakog trenutka može da izgubi glavu, ni kriv ni dužan postati predmet istrage i godinama se vući po sudovima dokazujući nevinost, gdje mu pred dvorištem, kao opomena što je „zakopao prste“ u prekogranični kriminal štićenih kriminalaca začas može „zacviliti“ eksplozivna naprava (svi se sjećamo afere „šećer“ i terora nad policajcima koji su otkrili kriminal) granični policajac, zavisno od čina i radnog mjesta, mjesečno naplati između 900 i 1.200 maraka. Neki će reći da i nije loše, ali...
S bh. policijskim certifikatom, znanjem i iskustvom koje sa sobom nose, mnogi od domaćih policajaca, ne samo iz Granične policije, već i iz drugih policijskih agencija, već duže vremena posao dobivaju u zemljama zapadne Evrope, mahom u zaštitarskim agencijama. Jedni, opet, prihvataju bilo kakav drugi posao, samo da se kutarišu uniforme koju su nekad s ponosom nosili.
Problem napuštanja aktivne policijske službe u BiH, i nije toliko nerješiv i težak, koliko je težak odgovor na pitanje šta nadležne državne institucije čine da zadrže osposobljen policijski kadar, i usto, zaposle novi, mlađi, posebno onaj koji motri na sigurnost državne granice. 
Od dejtona do danas, ni jedna vlast nije se plaho otimala za resor kakav je Granična policija BiH. Jednostavno, riječ je o resoru kroz koji ne protiču značajna budžetska sredstva i koji je vlastodršce oduvijek zanimao tek toliko da zaposle nečijeg sina, bratića, stranačkog bajraktara i njima slično. 
Svjedoci smo da šverceri iz Srbije i Hrvatske u BiH svakodnevno prevoze migrante, tražene kriminalce, dobrovoljce s ukrajinskog ratišta, sitnu i krupnu stoku... Da se razumijemo za takvo stanje, kriva je država i oni koji je vode, a ne oni koji joj služe za 900 maraka plaće.

Za posao u kome začas može izgubiti glavu, granični policajac dobija plaću od 900 maraka

Država šuti

Nakon pet mjeseci pauze Asmir Begović ponovo se našao na golu u jednoj takmičarskoj utakmici. U prvom meču za svoj novi klub, azerbejdžanski Karabag, nekada prvi golman Nogometne reprezentacije BiH branio je odlično i proglašen je igračem utakmice.&nbsp; Tako je Begović i na terenu potvrdio da se namjerava vratiti u formu koju je imao nekada tokom nastupa u Premijer ligi Engleske u dresovima Portsmuta, Stouka, Čelzija i Bormuta. Već je stekao i simpatije navijača Karabaga. 
A da nije odustao ni od reprezentativne karijere i sam je nedavno poručio. Konkurencija na golu nikada nije na odmet, a pravi Bega nam itekako treba.

U prvoj utakmici za svoj novi klub Karabag proglašen igračem utakmice

Povratak otpisanog

Sudeći prema žestokim reakcijama Dragana Čovića i Milorada Dodika, <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a> prekjučer je uneredio i šefa i stanicu. Voda gori! Dabogda na hair i dobro da izađe. No, krenimo redom. Kako se očekivalo, deputati Stranke demokratske akcije strogo dirigovanom aklamacijom produžili su mandat velikom vođi. Tako valjda tradicionalno prolaze pojedinci koji ne vladaju gvozdenom rukom. Usput je tajnim glasanjem imenovan i ostatak najužeg partijskog rukovodstva. Među privilegiranim guzonjama ponovo nema nijednog nebošnjaka, jednako kao ni predstavnika mostarske ćelije SDA. Razumljiva je to i opravdana situacija! Jer niti je <a href="https://avaz.ba/tag/217/sda">SDA</a> građanski potentna, niti se Hercegovina uklapa u minderske planove Izetbegovićevog privatnog preduzeća. Zelena buržoazija državni je teritorij južnije od Ivana svakako velikodušno isporučila vječitim koalicionim partnerima. Zna se, Hrvatskoj demokratskoj zajednici. 
Da se ne lažemo, subotnja matineja u Zetri kulminirala je jednoglasnim usvajanjem takozvane deklaracije prema kojoj će SDA od danas, pa nadalje i ubuduće „povratiti“ izgubljenu bh. republiku. Ubleha decenije prihvaćena je egzaltiranim odobravanjem poslušne kongresne publike. Bilo bi, kažem, genijalno, samo da nije nerealno!
Osim toga, Izetbegović se ničim izazvan zakitio sa famoznih stotinjak hiljada (novo)otvorenih radnih mjesta. Doduše, nije precizirao da li se navedeni podatak odnosi isključivo na bauštelsku Njemačku ili na kompletnu Evropsku uniju. Nisam informiran, ali možda pravu istinu znatiželjnoj javnosti uskoro otkrije neponovljivi trudbenik Halid Genjac. 
Gadljivo je, priznajem, bilo slušati dvoranske referate garnirane grubim historijskim falsifikatima, idološkim stranputicama, lažnim obećanjima i nepotrebnim kofrčenjem koje proizvodi dodatnu štetu ionako devastiranom bh. društvu. Međutim, korisno je znati da SDA veoma uspješno podgrijava ovdašnje razarajuće nacionalizme. Zato su poruke iz Zetre daleko dobacile. I više niko normalan ne vjeruje da imamo posla sa odgovornim inasanima. Naprotiv, konjokradice dominiraju!

Više niko normalan ne vjeruje da imamo posla sa odgovornim insanima

Ezdea deklinacija

<a href="https://avaz.ba/tag/14389/marc-gasol">Mark Gasol</a> (Marc) ispisao je nove stranice sportske historije. Španac je postao tek drugi igrač koji je u istoj godini osvojio dvije najprestižnije košarkaške titule, poslije slavnog Amerikanca Lamara Odoma.

Prvo je Gasol sa Toronto reptorsima u junu proslavio šampionski naslov u najjačoj ligi na planeti, američkoj NBA, a jučer je sa reprezentacijom Španije osvojio pobjednički trofej na Svjetskom prvenstvu u Kini.

Gorostasni je centar na SP-u blistao sa prosjekom od 14,4 poena, 5,5 skokova i 4,1 asistencijom, a najbolju partiju pružio je kad je bilo najteže. U polufinaloj drami u kojoj je Australija pala tek nakon dva produžetka sjajni Gasol imao je 33 poena. U finalu protiv Argentine (95:75) također je bio zapažen, uz 14 poena imao je po sedam skokova i asistencija.

Mlađi brat jednako slavnog košarkaša Paua Gasola rođen je 29. januara 1985. godine u Barceloni. Još 2008. otisnuo se u NBA, gdje je bio izabran za najboljeg odbrambenog igrača sezone uz tri izbora u All-star tim. Sa Španijom ima po dvije evropske i svjetske titule te dva olimpijska srebra.

Španski centar u istoj godini osvojio i NBA i svjetsku titulu

Kralj košarke

Pod čijim staklenim zvonom je četiri godine operirala grupa lopova koja je raznosila bankomate širom zemlje, prije nego su ih FUP-ovci pomeli u akciji&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/75110/akcija-orka">„Orka“</a>!?&nbsp;&nbsp;Znakovito je da tolike godine ekipa Rahmana Begluka u više kantona na jako drzak način pljačkala banke, tržne centre i bankomate.&nbsp;Čini se da se neće nikada saznati pod čijim kišobranom su toliko izdržali na slobodi, iako su se ukradenim novcem bahatili kupujući skupocjene automobile i nekretnine.&nbsp;Stručnjaci kažu da organizirani kriminal ne može postojati bez podrške nekoga „odozgo“, ali u pravilo taj neko kod nas nikada ne bude otkriven.&nbsp;Naprotiv, , kada „napumpanu“ bagru i idole ovdašnje omladine dovedu pred sudije, oni se po pravilu izjasne da su slabog imovnog stanja, pa njihove advokate plate upravo oni koje su opljačkali, dakle pošteni građani.&nbsp;&nbsp;&nbsp;
&nbsp;Kakav sudski epilog se može očekivati u ovom slučaju? &nbsp;
Za nadati se da se sve neće završiti kao i obično, zatvorskom ekskurzijom od nekoliko godina, koju iskoriste za bildanje i pripremanje novih pljački uz provođenje vikenda na slobodi.&nbsp;Treba im oduzeti imovinu koju su ukrali, blokirati im sve račune, keš, svezati ruke i pokazati im ko je gazda u ovoj državi!

Hoće li se sve završiti zatvordkom „ekskurzijom“ bez oduzimanja nelegalno stečene imovine

Uzeti im što su oteli

Zemlje koje su Filipovići dobili kao zijamet, a zatim i proširili u novoosvojenim krajevima, protezale su se od Trogirskog polja, u kojem su imali dosta zemljišta, Dalmatinske Zagore, Ravnih kotara, Hlivna, Duvna, Kupresa, Grahova, Drvara, u dolinama rijeka Une, Plive, Vrbasa, Sane i cijelom prostoru u području između Glamoča, Livna, Kupresa, Jajca, Ključa, Bosanskog Petrovca, Drvara i Bosanskog Grahova, sve do Kozare i Motajice, gdje su se nalazila po tazbini dobijena imanja Mahovljani, Ilova i Drinova i dr.Tako su Filipovići imali značajne posjede u <a href="https://avaz.ba/tag/514/banja-luka">Banjoj Luci</a> i Lijevču polju uz rijeku Vrbas i Savu prema Prnjavoru i Derventi i na drugim stranama.

<h2>Usmene poruke prenosili posebni ljudi</h2>

Uporedo s raseljavanjem i nastankom sekundarnih odžaka, kao što su oni u Sredicama, Rastoci, Jezeru i na koncu u Mjehovinama kod Kalinovika, nastajale su i tazbinske,&nbsp; a iz njih i čvrste rođačke veze s gotovo svim značajnim begovskim porodicama na prostoru od Bihaća do Bijeljine u Posavini i Serdarevića, Resulbegovića i Rizvanbegovića u <a href="https://avaz.ba/tag/256/hercegovina">Hercegovini</a>.Vrlo bliske porodične veze Filipovići su imali i sa značajnim banjalučkim i krajiškim porodicama Ćerimpašićima, Beglerbegovićima, Ferhatpašićima, Hurkalovićima, Bišćevićima, Kapetanovićima, Cerićima, Đinićima, Džumišićima, Firdusima, Miralemima, Kulenovićima, Alajbegovićima, Čizmićima, Ljubunčićima, Bušatlijama, Kopčićima, Idrizbegovićima, Huseinbegovićima, Teskeredžićima, Pašićima, Rustempašićima, Sulejmanpašićima, Imširpašićima, Imamovićima, Kopčićima, Hafizadićima, Gradaščevićima i mnogim porodicama s kojima su održavali stalne veze.

Ranije su veze održavane preko usmenih poruka koje su prenosili posebni ljudi, zatim pisama i putem posjeta koje su bile dosta česte s obzirom na tadašnje uvjete putovanja. Ustvari, u njihovoj tradiciji su postojale dvije vrste posjeta. Jedna, koja je bila češće u upotrebi, bila je ona vrsta posjeta kada su članovi rođačkih ili prijateljskih porodica putovali poslovima i dolazili u mjesta gdje su Filipovići živjeli te su odsjedali duže ili kraće vremena u njihovim kućama i bili kod njih musafiri.

<h2>Ženidbe i udaje, rođenja djece ili žalost</h2>

Druga vrsta posjeta bila je ona kada bi rođaci dolazili u posjete mahsuz i na duže viđenje, a to se odnosilo prije svega na ženski dio porodica, a žene su tada često dolazile s djecom ili u pratnji neke starije rođake. Najčešće su to bile starije osobe, amidžinice, tetke, dainice ili nene (ebejkom je nazivana očeva majka, a majčina je nazivana nena ili stara majka, dok je imenom hama nazivana svaka stara rođaka).One bi dolazile da promijene okolinu, odmore se od posla ili jednostavno da bi se vidjele s bliskim rođacima. Takve su posjete bile duže, ne manje od mjesec. Posebni povod posjeta bile su određene prilike i događaji, kao što su ženidbe i udaje, rođenja djece ili smrtni slučajevi, kada su brojni rođaci dolazili na veselje ili žalost.Osim navedenih, dolazilo je i do posjeta zbog posebnih razloga kada su članovi bliskih porodica ili znanci dolazili u goste, bilo da se pregledaju kod ljekara, upisuju djecu u škole ili trajno smještaju djecu kod svojih rođaka zbog školovanja. Veliki broj mlađih rođaka je zbog školovanja živio duže vremena u kući Muhamedovih roditelja, što je širilo krug poznavanja srodstva.

Niko ne smije zakucati na vrata kuće, a da mu ona ne budu otvorena, da mu ne bude ponuđeno piće i iće i po potrebi konak, a ni praznih ruku, što se kazivalo da je kuća hanedanska

U tim okolnostima se broj poznatih rođaka umnožavao svake godine, a rastao je i broj ukućana Sulejmanbegove i Đulhanumine kuće. Sve te posjete, s obzirom na položaj Muhamedove porodice u vrijeme njegovog djetinjstva, a to znači kada su živjeli u Banjoj Luci u kojoj je postojala dobra bolnica s ljekarima raznih specijalnosti, više srednjih škola, gdje su održavane javne priredbe kao što je godišnji vašar, proslave muslimanskih kulturnih i humanitarnih društava i slični skupovi, kada se u posjetu dolazilo zbog neke vrste provoda i upoznavanja života jednog većeg grada i novih ljudi, kao i brojnih daljih rođaka i prijatelja porodice, bile su način društvenog općenja od velikog značaja za život porodice i za odgoj jednog njenog mlađeg člana.

<h2>Niko ne smije iz kuće izaći praznih ruku</h2>

Takve posebne posjete su zvane pohode (ići u pohode). Sve to je stvaralo uvjete da se mladi čovjek susreće i upoznaje s mnogo različitih i zanimljivih ljudi, da prisustvuje brojnim razgovorima i upoznaje se sa mnogim događajima koji su smatrani važnim za cijelu porodicu.Sve to je jačalo veze među rođacima i prijateljima i formiralo u mladim ljudima osjećaj da su višestruko povezani s mnogim ljudima u cijeloj Bosni i Hercegovini, da moraju biti otvoreni, ljubazni, dobre volje i pružene ruke, tj. da poštuju načelo da niko ne smije zakucati na vrata kuće, a da mu ona ne budu otvorena, da mu ne bude ponuđeno piće i iće i po potrebi konak ili neka druga vrsta pomoći, kao i da niko ne smije iz kuće izaći praznih ruku, što se kazivalo da je kuća hanedanska.

Veliki broj mlađih  rođaka je zbog školovanja živio duže  vremena  u kući  Muhamedovih roditelja, što je širilo krug poznavanja srodstva

Nekad su ljudi išli jedni drugima...

Drug mi kaže: „Ne talasaj. Svakoj šerpi ti si poklopac. Što onog <a href="https://avaz.ba/tag/3504/elmedin-konakovic">Dinu Konakovića</a> mezetiš? Pusti, srest ćeš čovjeka, imate iste poznanike, idete na ista mjesta, srest ćeš ga na skijanju…“I zaista, pomislim, što će sve ovo meni? Mogu jednostavno staviti prst u uho, gledati od čega se živi, što bi rekli – gledat' otkud pijevac kukuriče, a kukuriče iz pravca scenarističkog spokoja.

<h2>Šta je pravi akademski građanin</h2>

Nosila me ta ideja sigurno jedno sedam minuta, ako ne i osam, a onda naletih na Facebook status moje sestre, rođene mi. Kaže moja pametna seka Mubina ovako:“Za sve vas koji mi dobronamjerno savjetujete da ne ulazim u polemike, da ne talasam po društvenim mrežama, da ne izazivam budale i sl.&nbsp;Bez lažne skromnosti, ja sam akedemska građanka. Istinskog akademskog građanina ne definiše samo diploma. Akademskih građana, u pravom smislu te riječi, je u svakom društvu veoma malo, možda najviše 2%.&nbsp; Oni imaju unutrašnju potrebu i društvenu odgovornost na pozitivnu angažovanost. Moraju nastaviti učiti, istraživati, eksperimentisati, proširivati svoje i tuđe vidike, stalno preispitivati uvriježena društvena shvatanja i norme, boriti se protiv nepravde, predrasuda i stigmi, ulaziti u polemike i diskusije.U tome procesu najčešće idu protiv većine, nailaze na nerazumijevanje, izlažu se kritici, napadima, pa čak i fizičkom nasilju. Oni koji ne mogu izdržati pritisak zašute, ali time i gube pravo na svoju titulu. Akademski građani, uključujući umjetnike, moraju kontinuirano, kroz cijeli život, opravdavati titulu koju nose.”

Tako kaže moja seka, žena koja govori pet-šest jezika, ima raznih nekakvih doktorata iz koječega, i kao da mi šamar opali stavljajući tako tačku na onih sedam-osam minuta u kojima sam maštao o povlačenju u ilegalu scenarističkih lagodnosti.Pa, dakle, da vidimo đe me to svrbi.Prvoborac patrijarhalnih vrijednosti, nosilac spomenice tradicionalnih brakova, Elmedin Dino Konaković poziva da se pitanja <a href="https://avaz.ba/tag/17925/lgbt">LGBT</a> populacije rješavaju referendumom, a kada sam se usprotivio tome i poručio mu da se pitanja ljudskih prava ne rješavaju na taj način, on pravda svoj stav slučajem iz Hrvatske koja je referendumskim pitanjem odlučivala o istospolnim brakovima.Nemoj, Elmedine, tradicionalnih ti porodica, da mi potežeš Hrvatsku. Pa ne može nam, i ne smije, Hrvatska biti mjera baš u svemu, a pogotovo u pitanjima ljudskih prava. Nemam nimalo sumnje da je danas puno lakše biti Bošnjak u Trebinju nego Srbin u Splitu. Ne prođe dan da u Hrvatskoj neki Srbin ne dobije degenek ili čak zagine, kao što je ubijen Radoje Petković iz Rijeke.O ponašanju Hrvatske kada su migranti u pitanju ne treba ništa posebno naglašavati, pa se slobodno može tvrditi da ako nismo bolji, onda po pitanju ljudskih prava nismo ni gori od evropske Hrvatske. Uvoditi presedane kao što je referendum u segmentima ljudskih prava nas može dovesti sutra do situacija da se raspiše i referendum o tome da samo Hrvat može biti načelnik u Ljubuškom, ili da samo Srbi mogu raditi u opštinskim institucijama u Gacku, ili da je kažnjivo ne otići petkom na džumu u Velikoj Kladuši. I, što je najgore, postoji ozbiljna mogućnost da bi sva tri ova referenduma prošla.

<h2>Tradicionalni život na budžetu</h2>

A da ne spominjemo mogućnost da se u bilo kojoj lokalnoj zajednici raspiše referendum o zabrani homoseksualcima da žive na teritoriji te opštine. U većini opština to bi prošlo glat.Elmedin kaže da će poštovati samo odluku naroda, a ja tom narodu, koji desetine godina glasa za ove jedne te iste tokmake, i ne vjerujem previše. Nije baš pametno odluke o pitanjima ljudskih prava prepuštati narodu, toj „pučini crnoj“, kako je narod nazivao Njegoš.U toj nekoj svojoj izjavi Elmedin Dino Konaković, ne znam kako mu je to pošlo za rukom, uspijeva u negativan kontekst staviti to što ja zarađujem u Hrvatskoj, a živim u Bosni i Hercegovini. Valjda je tradicionalnije, kao on, provesti život na budžetu. Čini mi se da je to.

Prvoborac patrijarhalnih vrijednosti, nosilac spomenice tradicionalnih brakova, Elmedin Dino Konaković poziva da se pitanja LGBT populacije rješavaju referendumom

Narod i Prajda

Subota, 7. septembar

Sve u znaku PovorkeU Bosni i Hercegovini je sve u znaku najavljene <a href="https://avaz.ba/tag/63052/povorka-ponosa">Povorke ponosa</a>. Islamska zajednica u BiH je iznijela nedvosmislen stav, objasnila nauk vjere o ovom pitanju, pozvala vjernike da se distanciraju od onoga što sve tradicionalne religije naučavaju da je grijeh i od njegovejavne promocije, ali istovremeno upozorila da u javnom prostoru niko nema pravo na ekskluzivitet, niti u njemu može biti mjesta nasilju kojim se služe pojedinci protiv neistomišljenika. Takvu poruku su imami prenijeli vjernicima jučer na džuma-namazu u svim džamijama u domovini. Samo koji dan ranije Islamska zajednica je prezentirala rezultate cjelogodišnjeg akcionog plana borbe protiv poroka kockanja. Za Islamsku zajednicu promocija moralnih vrijednosti i suprotstavljanje onome što smatra da su društveni poroci je stvar misije.&nbsp;
Nedjelja, 8. septembar&nbsp; 
Neki su željeli drugačiji ishod Parade
Održana je prva povorka LGBT osoba u glavnom gradu BiH, posljednja „prva“ u jednom evropskom glavnom gradu i prva „prva“ u regionu bez nasilja. Sramotno je bilo vidjeti kako su neki mediji već bili pripremili izvještaje o „radikaliziranom Sarajevu“ kao gradu koji ne pripada Evropi, a Bosni kao „tamnom vilajetu“ za koji bi oni trebali dobiti mandat da tamošnje „zaostale muslimane“ emancipiraju i uče ih evropskim vrijednostima kao jedini njeni nosioci. Najplastičniji primjer toga je bio prilog Hrvatske državne novinske agencije - HINA koji je objavljen na portalu Indeks.hr u kojem se tretiraju dva saopćenja, ono <a href="https://avaz.ba/tag/6534/islamska-zajednica-u-bih">Islamske zajednice u BiH</a> i Katoličke crkve. Teško se oteti dojmu da su mnogi priželjkivali drugačiji ishod Parade, odnosno da su priželjkivali daljnju polarizaciju društva i da islam i muslimane na ovim prostorima prikažu kao nasilju sklone.

Ponedjeljak, 9. septembar&nbsp; 
Put u Veliku Britaniju
Danas sam u pratnji <a href="https://avaz.ba/tag/2484/reisu-l-ulema">reisu-l-uleme</a> Islamske zajednice u BiH <a href="https://avaz.ba/tag/443/husein-ef-kavazovic">Husein ef. Kavazovića</a> krenuo u radnu posjetu Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Putujemo zajedno s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem i britanskim ambasadorom Metjuom Fildom (Matthew Field). Reisu-l-ulema će na zahtjev porodice pokojnog lorda Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) prisustvovati komemoraciji posvećenoj životu ovog istaknutog britanskog političara i diplomate. On je blisko sarađivao s reisu-l-ulemom dok je on bio muftija tuzlanski naročito oko rješavanja statusa Memorijalnog centra Potočari. Reisu-l-ulema smatra da je, pored brojnih reformi na kojima je radio, najznačajniji njegov doprinos insistiranje na procesuiranju ratnih zločinaca. Bez njegove odlučnosti mnogi od onih koji su suočeni makar s dijelom onoga što su radili i sada bi slobodno hodali. Dobro je da pokazujemo kako BiH ne zaboravlja svoje prijatelje, kao što ne zaboravlja ni one koji su se o nju i njen narod ogriješili ili nisu uradili ono što su mogli.

Utorak, 10. septembar&nbsp; 
Kavazović čitao ajete
Na komemoraciji su bila četvorica bivših premijera. O lordu Ešdaunu govorio je Sir Džon Mejdžor (John Major), koji je priznao da se s njim nije u mnogo čemu slagao i da je on bio politički protivnik koji mu je kasnije postao prijatelj. Ali i on je dugo i kroz anegdote govorio pohvalno o svemu što je Pedi radio u Bosni, iako bi se teško na tom planu sam imao čime pohvaliti. Reisu-l-ulema je čitao ajete iz sure Ta-Ha s propovjedaonice Vestminsterske opatije. Čitao ih je na bosanskom, svi prisutni su čitali engleski prijevod. Bilo je to priznanje ne samo za reisu-l-ulemu Kavazovića nego i za narod koji kao vjerski lider predstavlja, pa i za BiH. U razgovoru s britanskim muslimanima tek smo shvatili koliko je ovaj gest i za njih bio ohrabrujući.

Srijeda, 11. septembar&nbsp; 
Britanka zaustavila 
reisu-l-ulemu&nbsp;Prelazeći Vestminsterski most, jedna gospođa zaustavi reisu-l-ulemu da ga upita je li on jučer čitao molitvu na komemoraciji lordu Ešdaunu. Kaže da je pratila komemoraciju na velikom ekranu i da je bila dirnuta njegovim prisustvom. Kaže zna šta se sve dešavalo u Bosni, ali da je veoma zabrinuta za Britaniju. Kaže puno je toga sličnog. Veli da je bilo lijepo vidjeti sve zavađene političare na jednom mjestu i da se nada da smo svi nešto od onoga što se u Bosni dešavalo naučili. Reisu-l-ulema je tokom dva dana održao više sastanaka s nekoliko ministara u vladi, lordovima, našom baronesom Helić i vrijednim ljudima iz projekta “Remembering Srebrenica”. Na svim sastancima reisu-l-ulema je imao istu poruku. Uvijek je u fokusu država BiH, svi njeni građani, narodi, naš islamkski identitet i sjećanje na Srebrenicu.

Četvrtak, 12. septembar&nbsp; 
Stigli smo u Njemačku
Danas smo stigli u Njemačku. Dočekali su nas naši ljudi na aerodromu na čelu s muftijom za Evropu izvan domovinskih zemlja dr. Osman ef. Kozlićem. U subotu će biti organizirana svečana ceremonija njegove inauguracije za muftiju u Zapadnoj Evropi. To je historijski iskorak za zajednicu. Naš narod sve više živi u ovom dijelu svijeta, jednom ćemo valjda biti i jedan prostor. Puno je posla, ali je ovo dokaz da se predstavljanju islama u Evropi i pristupa institucionalno. Mnogi od bosankih muslimana očekuju da pomognu novim evropskim muslimanima i ovo je korak u tom pravcu.

Petak, 13. septembar&nbsp; 
Reisu-l-ulema održao hutbu u Majncu
Reisu-l-ulema je održao hutbu u novoizgrađenoj džamiji u Majncu koja će u nedjelju, ako Bog da, biti svečano otvorena. U hutbi je, između ostalog, kazao: „Sretan sam, jer sam danas s vama nesvakidašnjim i radosnim povodom. Kao narod i zajednica, narednih dana zajednički ćemo načiniti velike korake. Svečano ćemo imenovati muftiju za Evropu izvan domovinskih zemalja i zvanično otvoriti ovu prelijepu džamiju. Ovo je historijski trenutak, koji će ostati upisan u našoj nacionalnoj historiji, ali i historiji islama u Evropi“. Bila mi je čast i zadovoljstvo što sam u ovih sedam dana imao priliku prisustvovati događajima koji su skoro pa svaki pojedinačno „historijski“.

Dobro je da pokazujemo kako BiH ne zaboravlja svoje prijatelje kao što ne zaboravlja ni one koji su se o nju i njen narod ogriješili ili nisu uradili ono što su mogli

Jusić: Neki mediji već bili pripremili izvještaje o  „radikaliziranom Sarajevu“

Historijska posjeta Britaniji

Britanski ambasador u Bosni i Hercegovini <a href="https://avaz.ba/tag/53881/matt-field">Metju Fild</a>(Mathew Field) sa par je rečenica u petak opisao tešku, komplikovanu i dugogodišnju agoniju koju prolazi Bosna i Hercegovina, ali i grad na Neretvi.&nbsp; 
Situacija u Mostaru nije normalna, a sramota je što BiH još nema vlast, kazao je, u slobodnom prijevodu ambasador Fild i pokazao kako zapravo u dvije riječi - „nenormalno“ i „sramotno“ stanu naši životi.

Kad su posljednji put bili izbori u Mostaru, te 2007., budimo iskreni, još je postojalo malo nade da će u Bosni, pa i u sunčanoj Hercegovini, biti bolje. Čitave mostarske generacije nisu imale priliku ( a kad će ne zna se) glasati za lokalne vlasti. Što je, ako ćemo pravo, ponekad mnogo bitnije od toga ko sjedi na čelu nekog ministarstva i o našem trošku putuje na beskorisne kongrese, seminare i susrete.

Mladi (ali i oni nešto stariji) Mostarci ne znaju šta je demokratija na lokalnom nivou, ali su svjesni da su zbog nemogućnosti dogovora ( i tako 11 godina) izgubili bezbroj prilika i šansi. I koga za to treba kriviti? Mostar i Sarajevo, zajedno.

A kad smo već kod Sarajeva nade za nastavak razgovora o sporazumu o principima vlasti nema. I tako već 11 mjeseci. Sramota, kazao bi Fild. Stid i sramota, poručuju građani, koji sve manje shvataju gdje je zapelo, ali im je odavno jasno da je za raspetljavanje političke krize potrebna žestok pritisak.

Međunarodna zajednica, koja je umorna od domaćih političara i vlastite zabrinutosti uradila je čini se sve što je mogla. Odavno stižu poruke da naš problem možemo rješavati samo mi. Dakle, oni koje smo mi izabrali. To je tako jednostavan recept. Samo još da se kriza raspetlja. Ima tu nekoliko načina – malo kompromisa, malo dijaloga, puno dobre volje i još više iskrenih namjera.
A toga uglavnom nema. Sramota!
&nbsp;

Građani sve manje shvataju gdje je zapelo, ali im je odavno jasno da je za raspetljavanje političke krize potrebna žestok pritisak

Stid i sramota

Inkluzija mladih sa invaliditetom u našoj zemlji, nažalost, počinje i završava u osnovnih školi.&nbsp;&nbsp; Ipak, da ima hrabrih osoba i svjetlih, konkretnih primjera koji pokazuju da je moguće i drugačije, pokazala nam je <a href="https://avaz.ba/tag/73740/mirna-mezit">Mirna Mezit</a>, direktorica Centra za djecu i omladinu s posebnim potrebama „Los Rosales“ u Mostaru.
Tako se Mezit, uz podršku donatora, upustila u izazov otvorenja kafe-restorana „Lonato“, koji će djelovati pri Centru, a u kojem su svoje prvo zaposlenje pronašle tri dugogodišnje štićenice. 
Uz to što će za svoj rad biti plaćene, njih tri se već osjećaju korisno, budući da imaju posao, kao i druge osobe.
Upravo to je Mezit bila misao vodilja, da se zaposlenici osjećaju ravnopravno, te da im se omogući ostvarivanje jednog od osnovnih prava, ono na zapošljavanje.
Mezit ne misli stati na broju tri, jer još puno štićenika „Los Rosalesa“ čeka na priliku. No, u tome joj je potrebna podrška građana koji bi trebali prepoznati ovaj humani čin i ukloniti barijere u svojim glavama.
Mezit je magistrica pedagogije, a i prije dolaska na čelo „Los Rosalesa“ radila je u ovoj ustanovi, gdje je primjenjivala iskustvo iz Norveške u kojoj je radila kao nastavnik-pedagog u odjelu za djecu iz autističnog spektra.

Otvorila kafe-restoran u kojem rade mladi sa invaliditetom

Izazov humanosti

Jasmin Najetović, rudar iz pogona Stranjani, već 18 godina silazi u jamu kako bi prehranio porodicu. Skupa sa svojim komoratima prošle sedmice štrajkovao je glađu duboko u utrobi zemlje. U ispovijesti koju je dao našem novinaru kaže da rudari samo traže ono što su zaradili – svoje plaće.

<h2>Rečenica od koje se trese zemlja</h2>

Međutim, u nastavku priče, očito potpuno svjestan onoga što mu se dešava, s punim pravom rezigniran, ogorčen, bijesan na državu, kaže sljedeće:
- Boli me srce jer sam sa 17 godina bio u vojsci, a sa 42 sam odlučio rušiti prvo Sarajevo, pa onda sve redom.
Od ove rečenice zemlja se trese. Toliko nepravde, očaja i istine se krije iza nje.
Jasmin Najetović moje je godište. Na početku agresije na BiH imali smo 15, 16 godina. Uništeno nam je djetinjstvo, bili smo sretni ako su naši bližnji živi, a ne jer smo upoznali djevojku/momka, dobili pet iz matematike, kupili “Leviske”...
U trenutku dok čitam njegovu ispovijest, pred očima mi je drug iz školskih klupa, rahmetli Amer Bajić. Poginuo je mjesec prije okončanja četverogodišnjeg užasa u kojem su svi bili ljudi više nego danas. A bio je dječak, omiljen, pristojan, blag... Još mi je njegov osmijeh pred očima.
Jasmin se borio za sve nas. Danas se mora boriti za sebe. A ne traži ništa što mu ne pripada. Nit' leži kući, nit' čeka da mu nešto padne s grane.
Rudari su nam gladni, ljekari nam štrajkuju. Ako je iko sumnjao, mi brzo i sigurno koračamo unazad. Tonemo s tegovima na nogama.

Štrajk rudara zatekao me je u paralelnom univerzumu, zapadnoj Evropi. S kolegama iz Hrvatske bila sam na Sajmu automobila u Frankfurtu. Jedan od najvećih svjetskih autosalona prolazi kroz krizu. Prošle godine privukao je 1.000 izlagača, ove godine 800. Ali to je sad manje bitno, jer u pitanju je samo pretakanje novca u moderniji marketing. Bitno je da ga ima i da se ulaže.
Kompletna autoindustrija sve svoje snage trenutno usmjerava na elektrifikaciju vozila. Njemačka kancelarka Angela Merkel, fotografirajući se pored najnovijeg modela njemačkog giganta Mercedesa, na otvorenju sajma pozvala je proizvođače automobila da više ulažu u električna vozila, a njihov pokušaj da se stvori održiviji način putovanja nazvala je „herkulovskim zadatkom“.
A u BiH u 2017. godini uvezeno je 10 električnih automobila, u 2018. devet, u prva četiri mjeseca 2019. nijedan! Imamo četiri punionice. Država ne daje podsticaj, automobili su preskupi za naš standard. I, naravno, vrtimo se ukrug.
Hodam kroz sajam, gledam „spejs šatlove“ od automobila, slušam o autonomnoj vožnji za koju traže zakonska rješenja, ljubomorna sam na hrvatske kolege koje upijaju svaku informaciju jer su kod njih porasli i interes i prodaja e-automobila, i čitam naše portale. Izmučene rudare iz jame, jednog po jednog, odvodi Hitna pomoć... Tuga, jad i čemer.

<h2>Kod nas se čovjek lučem traži</h2>

Na kraju sedmice otvara se jama užasa i neljudskosti u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine “Pazarić“.
Direktor Redžep Salić otkrio je medijima brojne malverzacije, ali ono što najviše boli jesu katastrofalni uvjeti u kojima su boravili štićenici Zavoda. Pa je li vam išta sveto?!
Sve vrijeme mi je u glavi anegdota o grčkom filozofu, kiniku Diogenu iz Sinope:
- Šetao je Diogen usred dana, s upaljenim fenjerom, po trgu tražeći nešto. Kada su ga upitali šta traži, odgovorio im je: “Tražim čovjeka”...

Jasmin se borio za sve nas. Danas mora da se bori za sebe. A ne traži ništa što mu ne pripada. Nit leći kući i čeka da mu nešto padne s grane

Puls sedmice: Sve naše jame užasa

Zarađujući hljeb sa sedam kora, <a href="https://avaz.ba/tag/5522/rudari">rudari</a> svakoga dana riskiraju život da bi zaradili mizernu plaću, sa kojom jedva sastavljaju kraj sa krajem i prehranjuju porodice. 
Niko nije mogao ostati ravnodušan na scene ispred zeničkih pogona, gdje su rudari između sebe skupljali novac da podijele djeci, kako bi taj dan imali novac za užinu, dok njihovi očevi duboko u jamama štrajkuju i traže pošteno zarađen novac.

Posebno je alarmantno što je ovih dana aktualizirano pitanje upitnosti opstanka zeničkog rudnika, kojem je zbog nagomilanih dugova Porezna uprava prošle sedmice blokrala račun, a komoratima nisu bili isplaćeni topli obroci.

Kako bi se izborili za pošteno zarađen novac, odlučili su staviti glavu u torbu i ostati u jamama, štrajkujući glađu. Dok su njihove kolege, usljed iscrpljenosti i izgladnjelosti, odnosili na nosilima Hitne pomoći i spašavali im živote, nadležni koji su doveli rudare do prosjačkog štapa sve su posmatrali iz udobnih fotelja.

Poražavajuće je da se niko od njih nije udostojio doći u Zenicu, makar i da uputi koji riječ utjehe ili podrške. Rudari su još jednom shvatili da su prepušteni sami sebi. I zato su odlučili ići na sve ili ništa. Život su rizikovali samo da bi se odblokirao račun, kako bi dobili topli obrok. Od njega se najmanje jede, već plaćaju računi, opremaju djeca za školu, kupuju lijekovi.

No, sve nije gotovo dok sve ne bude gotovo, pa još treba čekati šta će presuditi “Elektroprivreda BiH” o opravdanosti postojanja zeničkog rudnika. To je dodatna sekiracija rudarima, koji u jamu silaze u neizvjesnosti, pitajući se je li im ta smjena ujedno i posljednji silazak u jamu.

Borba za biti ili ne biti

Niko ne želi biti direktor

Melika Lošić: Svjetski uspješna

Alčak Lajčak

Država šuti

Povratak otpisanog

Ezdea deklinacija

Kralj košarke

Uzeti im što su oteli

Nekad su ljudi išli jedni drugima...

Narod i Prajda

Historijska posjeta Britaniji

Stid i sramota

Izazov humanosti

Puls sedmice: Sve naše jame užasa

Rudari i foteljaši

Kolumne

Borba za biti ili ne biti

Niko ne želi biti direktor

Melika Lošić: Svjetski uspješna

Alčak Lajčak

Država šuti

Povratak otpisanog

Ezdea deklinacija

Kralj košarke

Uzeti im što su oteli

Nekad su ljudi išli jedni drugima...

Narod i Prajda

Historijska posjeta Britaniji

Stid i sramota

Izazov humanosti

Puls sedmice: Sve naše jame užasa

Rudari i foteljaši