Objektivno, najgore što se državi u pokušaju može dogoditi jeste da joj velike događaje, grandiozne skandale i bitne društvene teme kreiraju priučeni poluobavještajci. Takav je nesretan slučaj, naprimjer, Bosna i Hercegovina!&nbsp;Osman Mehmedagić, pravoj gradskoj raji poznatiji kao Osmica, direktor je Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Za one koji, eto, još ne znaju, radi se o višedecenijskom vjernom kućnom ljubimcu moćne familije Izetbegović. 
Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, pripada prvom ešalonu sljedbenika Radovana Karadžića s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. A kad se male ruke slože, hoću reći, kad Osmica i Mektić udruže urođene nesposobnosti i pripadajuće ograničenosti, onda logika i razum, razumljivo, postaju čisti višak. Jer gluposti koje dvojica nekapacitiranih likova ležeći skontaju, vjerujte mi na riječ, Brisel, Washington i Moskva zajedno, a kamoli Zagreb samostalno i Sarajevo pojedinačno, nisu u stanju raspetljati. 
Ali, da mi pređemo na glavnu problematiku aktuelnog problema! Ima, evo, sedam dana otkako je eskalirao skandal sa navodnim naoružavanjem selefija u BiH od Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske (SOA). U međuvremenu, sve moguće hrvatske institucije, uključujući i dotičnu špijunsku, demantirale su veze sa montiranom aferom. Istina, javno se priznalo i kako „postoje suspektni bh. državljani, povratnici sa ratišta u Siriji“ čije se kretanje detaljno prati i analizira. Što bi rekao neprevaziđeni Davorin Popović, ne znam šta je sporno. 
Kvaka je, međutim, u tome što se Osmica još uvijek nedopustivo ne oglašava! Čak ni nakon što je Predsjedništvo BiH zvanično zatražilo informaciju o prikupljenim saznanjima. Ne znam, ali možda čovjek guli jabuke u vili na Poljinama.
Nego, ima li kakvih novih šokantnih dokaza. Ili da sačekamo da ih prezentira SOA, umjesto OSA?

Obojica su, eto, zauzeli vrlo važne položaje da bi kontinuirano širili smutnju...

Sedmica Osmice i Mektića

Sarajka Lilijan Sulejmanović kao dijete je u ratu stigla do Velike Britanije, a danas njena priča o investiranju u Bosnu i Hercegovinu vraća nadu u povratak i aktivno uključivanje bh. dijaspore u ekonomski razvoj države.
Nakon boravka u izbjegličkim kampovima u Makedoniji i Hrvatskoj, studiranja klasičnog biznisa na Oksfordu u Engleskoj i postdiplomskog na Harvardu, počela je voditi&nbsp;malu nezavisnu konsultantsku kuću „Osvit“.
Ostala je u bliskim odnosima s Bosnom, čak se i vjenčala u Mostaru. Vidjela je veliki potencijal za razvoj bh. ekonomije kroz poduzetništvo. Proteklih dana na sajmu IFE u Londonu predstavila je bh. brend „Bardo“. 
„Bardo“ je na tržište prvo plasirao energetske pločice, sada već svima poznate jer se mogu naći u svim trgovačkim lancima BiH. Zbog velikog interesiranja izvozit će i u Srbiju.

Na sajmu u Londonu predstavila bh. brend „Bardo“

Uspješna poduzetnica

Nije nam nafaka da živimo u normalnoj državi. Naprosto, ovdje za svako rješenje postoji vitalni nacionalni problem. To se odnosi i na raspodjelu fotelja u vlasti. Nedavno je londonski profesor sarajevskih korijena, Neven Anđelić, dakle, izračunao kako Bosna i Hercegovina zajedno sa Libanonom tek neznatno zaostaje za belgijskim modelom prenemaganja oko uspostave vladajućih koalicija.&nbsp;&nbsp; "Belgija drži rekord preko 500 dana da nisu formirali vlast, onda su blizu Libanon i BiH. To su neki konsocijacijski modeli upravljanja. To su multietničke zemlje, i ne vjerujem da će oboriti belgijski rekord", prognozira Anđelić. Kamo puste sreće da smo barem B od Belgije, međutim profin umjereni optimizam u vezi sa obaranjem neslavnog rekorda, ne dijeli notorni Milorad Dodik. 
On se nakon prijateljskog druženja sa Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem javno požalio kako lider SDA bespotrebno razvlači pamet vječitim koalicionim partnerima priželjkujući, navodno, intervenciju međunarodnih autoriteta u raspetljavanju bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora. 
Nema nikakve sumnje da predsjedavajući državnog Predsjedništva bacanjem verbalnih bombi ustvari pokušava ojačati Izetbegovićevu, špekulira se, okr(u)njenu poziciju unutar SDA. Skretanjem pažnje, šatro, na tešku principijelnost i pregovaračku dosljednost jednog od najprevrtljivijih i najnesposobnijih bh. političara, Dodik pošteno vraća dugove za sve zajedničke derneke glorificiranja mržnje te strogo kontroliranih sukoba pomoću kojih su čelnici destruktivnih nacionalističkih pokreta nabildali političku snagu i kidnapovali državu.
U najnovijoj, amaterski izrežiranoj predstavi, Izetbegovića je očigledno zapala uloga napadnute stran(k)e. Stoga glumac publiku poziva na sabur. „Napravili smo korak koji nije bilo lako napraviti. Dajte nam sedam dana za sljedeći korak. Sve će ići kako to kod nas ide“, poručio je pomirljivo u stilu Dalaj-Lame. Istovremeno, treći član stalne postavke pozorišno-kazališnog društva nije progovorio nijedne! Čovićeve replike, naime, tek se očekuju.
Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Korak od sedam dana

Bio je 12. maj 1992. godine. Sjednica vampirske skupštine srpske Bosne i Hercegovine na Palama. Kvartet ratnih zločinaca zauzima počasna mjesta. <a href="https://avaz.ba/tag/116/radovan-karadzic">Radovan Karadžić</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/245/momcilo-krajisnik">Momčilo Krajišnik</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/4978/biljana-plavsic">Biljana Plavšić</a> sjede, Ratko Mladić stoji za govornicom. Okončana je rasprava o „šest strateških ratnih ciljeva koje treba provesti u stvaranju Republike Srpske“.&nbsp;&nbsp; Nakon što je pažljivo saslušao namjere krvoločnog rukovodstva SDS-a, izvođač zločinačkih radova u maskirnoj uniformi JNA zaključuje: “Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!“
Dvadeset i sedam godina kasnije zakazano je izricanje pravomoćne presude političkom lideru udruženog zločinačkog poduhvata. Samo doživotna robija djelomična je satisfakcija za žrtve, jedino maksimalna kazna međunarodnog suda adekvatno je ustanovljena povijesna činjenica i zalog za normalniju budućnost! Prvostepenim kalkuliranjem sa 40 godina zatvora pravda nije zadovoljena. Naprosto, govorimo o neprimjerenoj kazni za počinjena zvjerstva i užasne događaje koji su se pod Karadžićevim rukovođenjem odigrali tokom agresije na našu domovinu. 
U ljeto '95. zlikovac se hvalio da je lično naredio genocid u Srebrenici. Kriv je kurvin sin za ubistva, koncentracione logore, masovne grobnice, silovanja, etnički očišćene geografije na potezu od Prijedora do Vlasenice, od Hercegovine do Posavine. Direktno je nadzirao i odobravao teroriziranje građana Sarajeva pod opsadom četničkih falangi. Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera! 
Neposredno uoči izricanja haške presude, Milorad Dodik posjetio je Aleksandra Vučića kako bi skovali pakleni plan o odbrani i zaštiti Karadžićevog političko-teritorijalnog naslijeđa. „Nemam povjerenja u ranije odluke Haškog suda“, rekao je prije polijetanja za Beograd. I zamislite, Dodik nije daleko od istine! Jer Karadžić zaista ne zaslužuje ništa manje od doživotne robije! 
U suprotnom, moglo bi se desiti da osvane na slobodi. Poput zločinca i zločinke, Krajišnika i Plavšićke.

Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera

Ljudi, to je genocid!

Izričući doživotnu presudu krvniku Radovanu Karadžiću, danski sudija&nbsp;Van Pruse Joensen (Vagn Prusse Joensen) jučer je u Hagu ispisao novu historiju prava i pravde u Evropi, ali i širom svijeta.&nbsp; U sažetku presude, koju je pročitao, sudija Joensen istakao je da je prvostepena kazna od 40 godina neadekvatna s obzirom na težinu Karadžićevih zločina te je time nerazumna i nepravična.
U tom je trenutku već bilo jasno da nema razloga za naše strahove i strepnje, na koje smo, poučeni lošim iskustvima i političkim i politikantskim pritiscima, itekako bili spremni. Smireni sudija donio je konačnu presudu za zločine neviđenih razmjera, ne dvojeći o tužbalicama koje je Karadžić uložio.Joensen ima dugogodišnje iskustvo suočavanja s brutalnim zločinima, bio je na čelu Međunarodnog suda za Ruandu, a zločinima na prostorima bivše Jugoslavije bavi se već osam godina, posebno prateći i zločine na Kosovu.
Kao iskusan sudija bio je, zato, svjestan implikacija presude koje izriče Karadžiću. I tako pokazao da spore, trome, kompromisu sklone svjetske, a posebice evropske institucije imaju posebnu odgovornost kada je u pitanju određivanje budućnosti kroz kažnjavanje zločina. Presuda koju je jučer donio Joensen opomena je svakom zločincu, ali i politici koju je doživotni zatvorenik Radovan Karadžić provodio u logorima, na stratištima, u krvi, u zločinu.
Ostaje u historiji zauvijek zapisano šta je sudija Joensen presudio. Zločini su stravični, zločinac je kažnjen!

Sudija zvani Pravda!

Mladi hrvatski poduzetnik livanjskih korijenja <a href="https://avaz.ba/tag/23174/mate-rimac">Mate Rimac</a> postigao je novi uspjeh. Nakon što proizveo najbrži električni automobil na svijetu, predstavio je i pametni električni bicikl.&nbsp;&nbsp; 
Hvale vrijedna inovacija zasigurno će biti prekretnica u biciklističkoj industriji. U novi bicikl ugradio je pametni telefon, tako da i sam bicikl učestvuje u donošenju odluka. Na ovoj inovaciji radio je četiri godine&nbsp; 
Vjerujući u sebe, osnovao je kompaniju „Rimac automobili“ sa željom da proizvede najnapredniji električni sportski automobil na svijetu. I u tome je uspio. Sada je osnovao i firmu „Greyp Bikes“ namjeravajući proizvoditi visokotehnološke bicikle.&nbsp;
Njegove kompanije upošljavaju više od 420 radnika, a otvaraju se i nova radna mjesta.&nbsp;

Rođen je 1988. u Livnu, a već se u srednjoj školi istakao inovacijama kojima je osvajao prva mjesta.&nbsp;

Proizvođaču najnaprednijeg električnog automobila na svijetu trebale četiri godine da napravi i pametni električni bicikl

Novi uspjeh Livnjaka

Zaljuljao se režim Aleksandra Vučića! Cehovi ukradenih godina i lažnih obećanja, gubitka Kosova, ponižavanja Vojvodine, zapostavljanja Sandžaka, moraju se nekako namiriti. Već mjesecima zato građani Srbije protestuju zahtijevajući smjene čelnika vladajuće stranke.&nbsp;Žele slobodne medije, poštene izbore, više posla i manje omladine u Njemačkoj. Prošlog vikenda pobuna je eskalirala okupacijom državne televizije, pouzdane propagandne batine još iz vakta Slobodana Miloševića. 
Pošto je Žandarmerija u kasnim noćnim satima pendrecima deblokirala studijsko-režijske prostore, svjetina narednog dana taktičkim manevrom opkoljava Palatu na Andrićevom vencu. I dok su pod prozorima urlali „Vučiću, lopove“, predsjednik će u znoju čela svog razigrati partiju šaha protiv vidno uzrujanog ministra unutrašnjih poslova. Identitet pobjednika nije obznanjen, ali zna se da je Nebojša Stefanović zijanio! Jer da se namjestilo drugačije, ne bi više bio ministar. 
Stanje bezbjednosti u komšiluku privremeno je stabilizirano. Međutim, stižu najave novih masovnih okupljanja. Koje će, kako stvari stoje, od danas pa nadalje i ubuduće predvoditi notorni Boško Obradović, četnik-početnik iz profašističkog preduzeća poznatijeg pod nazivom Dveri. Usljed hroničnog nedostatka nekorumpiranih, civiliziranih, proevropskih opozicionih lidera, zveri iz Dveri pozicioniraju se kao najglasniji protivnici Vučićeve strahovlade. Jadna je, nesretna je, zapuštena je zemlja gdje se odroni poput Dveri pikaju u ozbiljnu alternativu bahatom diktatoru. 
Jer Obradović je antievropljanin, antiglobalista, suludi rusofil, dokazani nasilnik! 
Vitalnim srpskim nacionalnim interesom predstavlja rehabilitaciju zločinaca tipa Draže Mihailovića, preko Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Radovana Karadžića, zaključno sa Ratkom Mladićem. Zato valjda među pobunjenicima prolaze kokarde, šajkače, mrtvačke zastave i slična ikonografija. 
Pitanje, dakle, glasi, jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem kada su ustali protiv režima? Neka, hvala na pokušaju. Lezite i ne rušite ga više!

Jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem?

Vučić i zveri iz Dveri

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/61658/luis-van-gaal">Luis van Gal</a> (Louis van Gaal), legendarni holandski fudbalski vizionar, u 67. godini i zvanično je objavio kraj velike trenerske karijere. Tri godine nakon odlaska iz Mančester junajteda, Van Gal je odlučio da mu je dosta fudbala, te je tako ispunio obećanje koje je dao supruzi, da će vrijeme u mirovini provoditi zajedno.&nbsp; Slavni Holanđanin u karijeri je vodio Ajaks, u dva navrata Barcelonu, AZ Alkmar, Bajern, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1128/manchester-united">Mančester junajted</a> te reprezentaciju Holandije. Ukupno je s klupe vodio 888 utakmica u kojima je zabilježio čak 536 pobjeda. 
Najveće uspjehe Van Gal je imao sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je s Ajaksom osvojio naslov prvaka Evrope, 1995. godine. Cijele te sezone klub koji je vodio ovaj stručnjak nije izgubio nijednu utakmicu! Sljedeće sezone ponovo je igrao finale Lige prvaka, izgubivši od Juventusa.
Van Gal je osvajao naslove prvaka u tri države, Holandiji, Španiji i Njemačkoj, te je proglašen najboljim trenerom Evrope i svijeta 1995. godine, a upravo je njegov Ajaks predstavljao jedan od posljednjih simbola romantičnog fudbala.
Luis van Gal rođen je 8. avgusta 1951. u Amsterdamu.

U 67. godini objavio kraj velike trenerske karijere

Fudbalski vizionar

Zapetljana špijunska afera sa državnim ministrom sigurnosti te konzulom Republike Hrvatske u glavnim ulogama, prvorazredni je skandal!&nbsp;Diplomatske veze susjednih zemalja odavno su u stanju dubokog zamrzavanja, pa se opravdano očekuje kako će najnoviji događaji dodatno radikalizirati stavove između zvaničnog Sarajeva i službenog Zagreba. U svakom slučaju, pripremimo se za teške riječi i žestoka verbalna granatiranja.&nbsp; Kako rekosmo, Dragan Mektić i Ivan Bandić vodeći su junaci obavještajno-političkog trilera. Odlazeći ministar već je sa Tužiteljstvom BiH podijelio prikupljena saznanja o neuspješnom pokušaju naoružavanja imaginarnih bh. selefija u režiji hrvatskih bezbjednjaka. Mektić će pritom i dodatno zakomlicirati ionako dramatičnu situaciju da bi se obračuna(va)o sa glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić, koju, poznato je, permanentno proziva i za koješta optužuje. 
Neutješno lišen svijesti o posljedicama javno izgovorenih konstatacija, ministar manirom kladioničarskog ovisnika prognozira izvjestan krah tužiteljske istrage. 
„Smatram da je ovo tužilaštvo radilo zlonamjerno i tendenciozno. Nije im cilj bio da utvrde šta se dogodilo, već ko je šta rekao“, zaključuje Mektić.&nbsp;
S druge strane barikade nalazi se konzul sa višedecenijskom karijerom profesionalnog špijuna i uhode iz podzemlja. Vjerno je služio svim raspoloživim režimima. Za prijeratni komunistički progonio je kontrarevolucionarne ustaške elemente, da bi se tokom devedesetih godina prošlog stoljeća pridružio HDZ-ovoj zločinačkoj bulumenti pod komandom oca i sina Tuđman, a danas u nadležnosti Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Stoga jedino neprijateljske namjere hrvatskog režima prema BiH mogu biti opravdanje da bezbjednjaka prilično užasavajuće biografije pošalju na službovanje u Tuzlu. 
Nažalost, najizvjesnija kolateralna šteta cijele afere kolektivno će postati selefije na nišanu špijunskog polusvijeta. Izet Hadžić, stanovnik sela Ošve kod Maglaja, ispravno rezonuje: „Kako mogu znati da neće neko doći i dva kilometra od moje kuće zakopati deset pušaka, nazvati policiju i reći da je to moje? Ko bi me odbranio?“ 
Taman tako, niko! Sa posebnim akcentom na pravdoljubive skandal majstore, od Mektića do Bandića, od SOA-e do OSA-e...

Dragan Mektić i Ivan Bandić glavni su junaci obavještajno-političkog trilera

Špijuni su među nama...

Dokle god žrtve ne isprave kičmu i javno se ne suprotstave onima koji svjesno negiraju zločin koji su preživjele, dotle će biti ponižavane, a zločinci postajati heroji o kojima će djeca učiti u školama.&nbsp;Nedžad Avdić, Srebreničanin koji je kao sedamnaestogodišnjak u julu 1995. preživio strijeljanje, u petak uvečer, na promociji knjige “Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju“ održanoj u Srebrenici, pokazao je kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom. Posebno onog počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici. 
- Sve što ste napisali je laž u službi revizionizma presuđenih zločina - ukratko bi se moglo sažeti Avdićevo obraćanje autoru promovirane knjige Dušanu Pavloviću, čije se lažljivo lice zaledilo pred Nedžadovom pojavom i dokazima koje mu je, pred uzavrelim poštovaocima njegovih laži, bez straha trehnuo u lice. 
Pavlović, naravno, nije imao odgovora na Nedžadov „čas istine“, te su u njegovu odbranu, sramno, ustali načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, Radomir Pavlović...&nbsp;
Ali, džaba.&nbsp;Nedžad Avdić suočenjem s lažima opskurnog Dušana Pavlovića pokazao je da žrtva koja je i sama iskusila stravičan zločin, ne treba niti smije imati straha pred istinom koja je na njenoj strani. To je jedini način da Bošnjaci, posebno preživjele žrtve genocida, stanu na put raznim, dobro plaćenim, samozvanim historičarima i analitičarima, upregnutim u revidiranje već presuđenog zločina koji su počinili izdanci njihovog naroda. 
Nedžad Avdić, ekonomista po struci, godinama je gost najpoznatijih univerziteta i instituta za izučavanje zločina genocida u Evropi i svijetu. Počasni je doktor nauka Univerziteta Luton u Engleskoj i govornik na svim eminentnim konferencijama na kojima se raspravlja o ratnim zločinima.

Pokazao kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom

Avdić: Ne smije biti straha pred istinom

Žrtva koja se ne boji laži

S Adilom Zulfikarpašićem prvi put sam se sastao u hotelu „Evropa“ u Sarajevu. Rekao mi je da želi razviti političku aktivnost, da je sklopio pismeni ugovor s Alijom Izetbegovićem i njegovom grupom o stvaranju jedne muslimanske političke stranke i da želi raditi na tome. Ali želi okupljati malo liberalnije krugove unutar te stranke.Kazao je da je angažiran u Liberalnoj internacionali i da tamo ima dobre političke veze. Da želi da se osnova muslimanskog političkog aktiviteta malo proširi idejama liberalizma. Nisam učestvovao u stvaranju strankeRekao sam mu da se takva tendencija može podržati jer zaista ne bi bilo dobro ako bi muslimani svoj politički život organizirali isključivo na nacionalnoj bazi, a zapustili činjenicu da je BiH tronacionalna i da politički život nikada nije bio isključivo nacionalno konstituiran.

Nakon toga smo imali jedan duži razgovor u kući njegovog sestrića u kojem mi je rekao kako je on zapravo i osnivač stranke, da finansira stranku. Kazao sam mu da me to ne zanima, da me zanima politički program na kojem stranka insistira i kako ona misli da djeluje u bosanskom političkom životu koji je, da tako kažem, na prijelomu. Kad su Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić krenuli u formiranje svoje stranke, pozvali su i mene da učestvujem. Odbio sam to, jer program kako je bio formuliran, a ni osnova na kojoj je stranka započela formiranje nisu odgovarali mom konceptu. Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne, jer ako se život politički u BiH bude razvijao na nacionalističkoj osnovi, doći će u pitanje BiH kao jedinstvena država.Zbog toga nisam učestvovao u stvaranju stranke, osim što sam podržao pravo onih koji su tu stranku stvarali, Alije Izetbegovića, Adila Zulfikarpašića i njihovih prijatelja, da imaju pravo da stvore sebi stranku onakvu kakvu žele. Odnosno da niko nema pravo da im nameće političke ideje na osnovu kojih će stvarati stranku. Ustavni poredak nije trebalo dirati Adil je ipak održavao kontakt nastojeći da me uvuče u rad stranke. To je bilo moguće postići naročito kad sam prihvatio zahtjev Alije Izetbegovića da podržim njegovo pravo da formira Stranku demokratske akcije, što mu je u nekim mjestima u Bosni i Hercegovini osporavano.

Otvorili ste vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama

Tada sam već bio formirao Forum za zaštitu Muslimana i u programu Foruma je bila i zaštita njihovog prava da formiraju političke organizacije koje odgovaraju njihovim potrebama i shvatanjima pa sam zato bio angažiran u mnogim općinama na sprečavanju opstrukcije policijskih i drugih obavještajnih organa koji su ometali pravo Izetbegovića i Zulfikarpašića da stvaraju sebi stranku.To me dovelo u situaciju u kojoj sam malo bolje upoznao njihova politička gledišta. Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe. Smatrao sam da ova razlika odgovara faktičkom broju, odnosima, broju stanovnika i da nema potrebe da se mijenja. Tada sam rekao da ne bi trebalo dirati uopće u postojeći ustavni poredak, jer on savršeno odgovara BiH. Međutim, oni su to učinili, niko me nije pitao niti konsultirao o tome, i uredu, to je njihovo pravo. Nisam imao nikakva prava da se u tom pogledu miješam u to što su oni učinili. Međutim, izrazio sam im svoje nezadovoljstvo tim potezom. Sljedeći moment kada sam bio ne samo nezadovoljan nego vrlo razočaran desio se kad me Adil Zulfikarpašić pozvao i rekao: „Danas smo napravili veliki korak za budućnost Bosne i Hercegovine“. Nacionalni ciljevi suprotni interesima jedinstva BiHUpitao sam ga ko je napravio taj korak? Rekao je: „Alija i ja, napravili smo sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka koji su zajedno ruku pod ruku izašli pred narod i obećali da će stvoriti demokratsku Bosnu, novu Švicarsku na Balkanu“.

Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe

Na to sam reagirao vrlo vehementno, rekao sam, Adile, smatram da je to najveća politička greška koju ste mogli napraviti. Zašto? Pa mi nemamo ovdje bosanske srpske stranke, srpsku stranku su ovdje formirali iz Beograda i ona je, ustvari, dio ukupnog srpskoga političkog pokreta. To se isto odnosi i na HDZ. Njega je formirao direktno Franjo Tuđman i to je dio hrvatskog HDZ-a.Prema tome, vi ste time, s jedne strane, otvorili vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama. A pošto ćete u tom savezu sigurno stvoriti vlast, dat ćete tim nacionalističkim strankama koje su dirigirane iz Beograda i Zagreba instrumente državne vlasti za ostvarenje njihovih nacionalnih ciljeva koji su suprotni interesima jedinstva bosanske države.Smatram da je to velika greška i da ste vi trebali praviti sporazum s demokratskim snagama, prije svega s Nijazom Durakovićem i bivšim komunistima i s demokratskim snagama među Srbima i Hrvatima, kojih ima, posebno među onima koji su podržavali komunizam. Ali sada će biti, prema svoj prilici, u najvećoj mjeri prisiljeni da se orijentiraju prema nacionalnim pokretima. Tada sam rekao da među nama više nije moguća politička saradnja.

Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Godina 2019. Treći mjesec polako odlazi u nepovrat, a duhovi neke daleke prošlosti se uzdigli pa hodaju, tumaraju i prepadaju. Ovih dana se pod nebom bosanskim uz topot čizme vojničke uzdigli neki ljudi kojima tuđi životi nisu ništa drugo nego tijela koja treba ukloniti jer smetaju. Drina i dalje teče i sjeća se suza i krviProđe skoro dvadeset i pet godina od rata, a rat nikako da ode u povijest. Rane nikako da zarastu, a ljudi nikako da udahnu zrak čist i bez traga dima od dalekih paljevina. „Bit će pakao i krvava Drina“, čulo se ovih dana pjesmom uz čudni osmijeh na licu nekih ljudi. Vjerojatno očeva, djedova, braće i muževa. A sve to u malom živopisnom gradu u srcu BiH. Onom gradu čije ime je svijet obišlo pričom o njegovoj ćupriji. I tako, neki ljudi pjevaju zazivajući smrt čovjekovu, smrt tuđu baš kako zapisa pisac nekad davno "... jer, ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Ima tako tih mržnji i danas. Hrane gladne duše čiji smisao je smrt. A Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi. Sjeća se odlazaka bez povratka. I dok nepovratno teče rijeka, neki duhovi se stalno i nanovo vraćaju i prijete. Danas neka nova djeca skaču po njenim obalama. Žele plavo nebo i malo radosti. Neki osmijeh i ljubav, roditelje koji ne brinu. Žele reći glasno kako se zovu ne strahujući da će ih rijeka opet odnijeti. A tamo negdje daleko od Drine jedan mladić neku drugu pjesmu pjeva i neku drugu krv zaziva. Otac vjerovati ne može. Sina vidjeti ne želi više jer „ubija nevine ljude“. A mlad je Ibro. Tek dijete što je bio, u mladića stasao u dalek svijet je otišao. Danas otac mu plače, vjerovati ne može da je to njegovo dijete i da će odnekud biti vraćen u svoju rodnu grudu kao zarobljenik i čovjek krvavih ruku.

Prošlost je obukla crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora

A na sjeveru Bosne jedna majka obgrlivši kovčeg sa svojim djetetom, put neke druge zemlje krenula je da nađe smiraj djetetu kojeg više nema. Nije ga ubio rat. Mir ga odnio. Rat je ubio ljudsko u ljudima koji gledaju mlade ljude koji nestaju. Kojih više nema i koji neće nikad biti budućnost zemlje o kojoj se glasno pjeva na sve strane. Rata nema, ali nema ni miraJedan dječak, tek stasao, krenuo je i stigao na svoje vječno počivalište, a njegovi vršnjaci tumaraju odavde do tamo tražeći samo malo radosti i siguran život. Pričali im stariji da doći će jednom bolji dani. Da rata više biti neće. Da će kad škole završe, poslove dobiti i graditi zemlju. Da će svojoj djeci moći dati ono što njihovi roditelji njima nisu, jer rat je bio. A danas rata nema, ali nema ni mira. Ni života. Ni dječije radosti. Danas David vječni san snije negdje u Austriji. Dženan san snije na mezarju Kovači u Hrasnici. Denis u Lepenici. Adis i Davor vratili se kući s posla nisu. Djeca ih ne vidješe nikad više. Mladen i Lara preko okeana su otišli da vide da li se tamo neka druga djeca raduju. Nikola je konačno s obitelji negdje daleko živeći san dječaka koji želi što i drugi. I tako treći mjesec 2019. godine polako odlazi u prošlost, a prošlost opet odnekud kuca na vrata. Obukla je crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora. U zemlji u kojoj se krv osušila još nije, majke oplakale ubijenu djecu, a očevi tek skinuli uniforme koje su ih dijelile od drugih očeva.

Dok nišani bijeli čekaju pravdu da nasele tihi grad, neka svjedoči ovaj ranjeni kamen snagu onoga ko čezne, ko ostade željan milovati svile pramen.

Suza u kamenu

Više od 2.000 KM potrebno je četveročlanoj bosanskohercegovačkoj porodici za pristojan život. Nema tu mnogo luksuza, ni prevelikih prohtjeva, o željama da i ne govorimo. Tek golo preživljavanje, kruh, mlijeko, so, šećer, ulje, od mesa uglavnom jeftina piletina i razvlačenje od prvog do prvog.&nbsp;&nbsp; Potrošačka korpa, objavili su sindikati, za prošli je mjesec iznosila dva puta više od prosječne plaće. Koja, prema statistikama, iznosi 914 KM, a koja se izračunava kad se spoje plaća trgovkinje od 450 KM i nekog dobrostojećeg državnog službenika što zaradi i do 1.500 KM.&nbsp;Proklete brojke služe kao ružičaste naočale kroz koje gledamo izmišljenu realnost.
Nije novost da smo gladni i željni, da nam roditelji, starije komšije, penzioneri, kao ozebli sunce čekaju milostinju. Da od srama skrećemo pogled od onih koji kopaju po kontejnerima, da više nije sramota (kažu da to nikad nije ni bilo) reći da se nema. Nije novost da mnogi djecu šalju u školu bez doručka, da na pijaci kupuju dva krompira ili kesu makarona, pa rasporede za dva ručka. 
Nezaposleni, penzioneri, zaposleni bez plaće u sistemu bez sistema predstavljaju tek statistički podatak, kojim se, kao nekim čudom, ova država ponosi. Na vrhu ljestvice gladnih, na dnu ljestvice zaposlenih, na listi za Riplija po snalaženju u preživljavanju.
A da bi se preživjelo, treba podmiriti i druge troškove. Jednako preskupe za mizeriju od koje živimo - komunalije, higijenu, prijevoz, odjeću, obuću. O školovanju djece da i ne govorimo. O sitnim zadovoljstvima koja zaslužujemo opet nema ni riječi. Ne uklapaju se ni u jednu računicu. Ni kilogram voća, ni kratki izlet do mora.
U zemlji bijede sve je postalo luksuz. Samo su naš život i dostojanstvo pojeftinili.

Proklete brojke služe kao ružičaste naočale kroz koje gledamo izmišljenu realnost

Gladni i željni

Završetak sezone sa stilom. Američka alpska skijašica <a href="https://avaz.ba/tag/13433/mikaela-shiffrin">Mikaela Šifrin</a> (Shiffrin) proslavila je jučer osvajanje malog Kristalnog globusa u slalomu trijumfom u posljednjoj utrci sezone voženoj u Soldeu u Andori.&nbsp;&nbsp; Ovo je za Šifrin bila čak 16. pobjeda u ovosezonskom izdanju Svjetskog kupa, čime je dodatno poboljšala rekord, koji je još od 1989. godine, sa 14 pobjeda u sezoni, držala legendarna Švicarka Vreni Šnajder (Vreni Schneider). 
Bila je ovo još jedna zima u znaku fenomenalne Amerikanke, koja je treći put uzastopno najbolja u generalnom poretku Svjetskog kupa, a uz Kristalni globus u slalomu, pripao joj je i onaj u superveleslalomu. 
Šifrin je rođena 13. marta 1995. godine u Vejlu. Na međunarodnoj sceni debitirala je sa svega 15 godina. Ima dvije zlatne medalje sa Zimskih olimpijskh igara, a u četiri je bila svjetska prvakinja. Do ljeta 2017. godine bila je u vezi s francuskim skijašem Metjuom Favrom (Mathieu Faivre).

Pobjedom u slalomu u Andori Amerikanka ostvarila čak 16. trijumf u sezoni

Snježna kraljica

Tri značajne epizode su protekle sedmice obilježile američku javnu scenu. Iako više vezane za pravo, koje je dosadno, jer tu se svi moraju složiti oko zakonskih akata za razliku od politike, koja je uzbudljiva, jer se niko ni s kim ne slaže, ta su događanja još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu.Nasreću, u Americi se takva kreativnost ponajviše kažnjava, iako uz mnoge nedoumice i dileme.Preko mita do profitaPrvo je Denis Milenberg (Dennis Muilenburg), šef Boeinga koji, naravno, proizvodi najsavršenije avione na svijetu, nakon pada etiopskog B-737 Max 8 i prizemljenja svih letjelica te vrste od EU, preko Kine, do Australije, telefonirao predsjedniku Donaldu Trampu (Trump) da se dogovore o sljedećoj “partiji golfa” na Floridi. I, usput mu, navodno, sugerirao da nipošto ne spušta s neba na hiljade aviona iz ove serije. Američka državna agencija FAA (Federal Aviation Administration), koja regulira civilni aviosaobraćaj, bukvalno je do posljednjeg trenutka uvjeravala kako je „sve uredu s našim avionima“. Ali, kad je svoje Boeinge prizemljila Kanada, koja dijeli isto nebo s Amerikom, šef Bijele kuće je “iznenada” kapitulirao; uz pritisak svjetske javnosti prizemljio je domaće supermaksove.Onda je na čuvenim univerzitetima, uključujući “Harvard” i “Yale”, otkrivena šema podmićivanja za upis, ne najboljih i najpametnijih, već najbogatijih studenata. Trajalo je to, kažu, godinama pa je zbog toga onomad podignuta optužnica protiv 32 očito dobro uvezane i moćne persone, no tek kad su se “obični” ljudi počeli buniti.

Uz udar na reputaciju Boeinga, otkrivanje malverzacija na slavnim sveučilištima, također multibilionskim američkim brendom, upalilo je alarm među mislećim ljudima. Ne zna se još koliko je osoba na taj način steklo nezaslužene, a prestižne diplome i udomilo se u ulozi “stručnjaka” ostajući zapravo za kormilom Amerike. A ova zemlja je još vodeća svjetska sila upravo zbog znanja i poštivanja zakona.Koliko će na kraju sve to koštati u dolarima, tek će se vidjeti, ali posebno se knjiži šteta zbog oklijevanja. Je li država glupaNa koncu, u trećem, gotovo bizarnom lokalnom slučaju s globalnim posljedicama dodatno su potonuli bar neki brodovi transatlantskih idealista, kakav je i pisac ovih redova. Bivši šef Trampove kampanje Pol Manafort (Paul) u dva uzastopna sudska procesa zbog međunarodne korupcije i s nekim ruskim likovima koji još vršljaju po Balkanu (Oleg Deripaska) osuđen je na (svega) sedam i po godina. A svi liberalni mediji, od CNN-a pa nadalje, predviđali su da će ostatak života provesti u zatvoru; dobiti više od 20 godina iza rešetaka. Za daleko manja djela pronevjere i laganja pred Kongresom i američkom javnošću isti sudija (T. S. Eliot) koji je Manaforta u prvom procesu osudio na manje od četiri godine zatvora jednom crnoputom američkom kongresmenu (William Jefferson) 2009. odrezao je 13 godina robije. Tako je iznova otvorena stara rana o “rasnoj” pravdi i podgrijana sumnja da zakon u Americi ipak nije jednak za sve. Tu je i još gorak okus priče koju je bivši Trampov advokat Majkl Koen (Michael Cohen) već ispričao Amerikancima kako je Tramp jedne godine prevario poreznu upravu i, umjesto da on plati porez, šetao naokolo s čekom od deset miliona dolara, koliko mu je vlada vratila novca, govoreći “vidite kako je država glupa”. To je ona nikad dovršena rasprava o etici i moralu, koja nije samo aktuelna u Americi, gdje političari također plasiraju duge etičke monologe i izigravaju moralne vertikale. Iako se to (posvuda) često svodi na onu – ko o čemu, kurva o poštenju. Jer, etika je naprosto samo razlika između onoga što možete i onoga kako trebate raditi. Te kakav je vaš odnos prema tome! Umni bi rekli da je to prirodni luk između zakona srca, dakle morala i onih pisanih, državnih zakona zbog kojih se morate vladati po pravilima. Poštivati samo ovaj drugi, “zlatni standard”, često u sprezi s politikom, znači potirati i evoluciju i civilizaciju.Pitanje svih pitanja je i imaju li sljedbenici loših političara ikakvu moralnu zadršku, prigovor savjesti, ili se naprosto dive maherima iz vlastitih redova. Odomaćilo se to odavno i na Balkanu - reći za nekoga “snaš’o se” i amnestirati ga od odgovornosti?!Pravda ili oportunizamProteklih dana je i predsjedavajuća Zastupničkog doma Nensi Pelosi (Nancy) rekla kako se više “ne isplati” ulaziti u proceduru “impičmenta” (političkog obaranja) Donalda Trampa. Nasuprot mladim snagama u Kongresu, koje predvode novoizabrane članice, među njima i dvije muslimanke Rašida Tlaib (Rashida) i Ilhan Omar, gospođa Pelosi kao da se već predala. Sada se sve karte polažu na nekog od brojnih demokratskih predsjedničkih kandidata, koji bi mogao poraziti Trampa naredne godine. Tako se rat između oportunizma i pravde nastavlja punom žestinom. No, Tramp sve više izgleda kao istrenirani sportista, već naučen da obara garniture čunjeva u političkoj kuglani Vašingtona. Stara demokratska garda, poput Pelosi, doima se suviše statičnom metom za neotesanog mahera koji preza malo od čega.Borbu koja ponekad liči na onu Don Kihota s vjetrenjačama vode i hrabri američki mediji, iako ih je ovaj predsjednik proglasio neprijateljima naroda. Naprotiv, oni ostaju psi čuvari američke demokratije. Samo da ne bude - psi laju, karavani prolaze.

Još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu

Maheri protiv sistema

Ne može se reći da je Dodikova analogija, iz naslova ovoga teksta, u potpunosti pogrešna. Izgradnja džamija na, uglavnom zelenim površinama grada, koji inače ima mizeran broj parkova, svakako podupire ovu njegovu tezu.Džamije su, ruku na srce, nikle na potpuno neočekivanim lokacijama, a nekada, priča se, baš „u inat komunjarama“, kao što je riječ o naselju Ciglane, koje važi za bastion komunističkog stanovanja. O nakaradnoj i nebosanskoj arhitekturi ovih džamija i o tome što one uglavnom zjape prazne neki drugi put.Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetineNajezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju. Dijelove grada, kao recimo Ilidžu, Arapi su „okupirali.“ Ovoliki broj pokrivenih žena ulice grada ne pamte još od sredine prošlog vijeka kada je, u sjajnoj akciji emancipacije muslimanskih žena, Antifašistički front žena Jugoslavije uspio otjerati zar u prošlost. Samo nakratko, jer evo nam zara nenadano u sadašnjosti.Nadalje, lako je prepoznati hiljade i hiljade kvadrata poslovnih prostora u strogom centru Sarajeva u kojima se, poštujući islamsku doktrinu, ne toči alkohol. „Sarajevo City Centar“ nosi englesko ime, ali u njemu nije moguće popiti škotski viski, a u „Konzumu“, koji se nalazi u tom shoping centru, nije moguće kupiti ni bocu vina. Štaviše, nije moguće, nije šala – istina je, kupiti ni vinsko sirće!

Najezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju

U „BBI shoping centru“, još jednom na engleskom nadjenutom objektu, je identična situacija. U oba ova ogromna, moderna shopping centra, u apotekama, ne možete kupiti ni neke lijekove. Zašto? Zato što u svom sastavu imaju procent svinjske masnoće. Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetine. Seksualni život u Bošnjaka bi bio nagrđen. O pršuti, šunki ili, ne d'o Bog, čvarcima u ovim objektima ne treba ni pričati.Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko - jokViše nisu eksces ni hoteli u kojima se ne toči alkohol i koji od svojih atraktivnih sadržaja marketinški izdvajaju mesdžide. Sve ih je više i svaki novoizgrađeni je, čini se, veći.Islamski vjeronauk se izučava već od obdaništa i osnovnih škola u kojima će vaša kćerkica, kao model ponašanja, imati učiteljicu koja je vjerski pokrivena. Opravdava li ovo gore pobrojano naziv mali Teheran? Ne znam što „mali“?No, ako bih ja napisao da je Dodik u nečemu u pravu, vjerovatno bi se desio smak svijeta pa da bih spasio čovječanstvo, na ovu njegovu tezu odgovaram pitanjem: Da li je Banja Luka ostala ista? Bilo koji grad?U Trebinju, kaže čaršijska priča, godinama nakon rata nije rođeno nijedno bošnjačko dijete. Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko - jok. Trebinje u kome se rađa više kineske nego bošnjačke djece, mora se priznati, nije baš ono isto Trebinje u kome sam ja odrastao. Dodiku, naravno, nije palo na pamet da ovaj grad nazove mali Peking. Nakon rata, crkva je u Trebinju preuzela sve, vinograde, vinarije, nekoliko hotela u centru, najatraktivnije ugostiteljske lokacije, poslovne prostore… Čovjek je imao osjećaj da se ni ulica nije mogla asfaltirati ako to ne bi vladika aminovao. Od potpuno razdvojene države i crkve, ideala koji su temeljito implementirali komunisti, dođosmo faktički do srednjovjekovnih odnosa u kojima crkva definiše sva društvena zbivanja. I Dan grada, kičasta manifestacija koja nas uveseljava svake godine, nije svetovnog, nego čisto religioznog karaktera, pa se zove „Krsna slava grada“. Pravoslavni vjeronauk se izučava u osnovnim školama, a jedna od tih škola se zove „Sveti Vasilije Ostroški.“I jedan i drugi grad osjećam kao svojNišta više nije isto. Ni nalik. Najavljena izgradnja pravoslavne crkve na Jahorini sigurno neće biti atraktivan objekat za sve veći broj hrvatskih, slovenskih, mađarskih, pa evo čak u zadnje vrijeme, i kineskih skijaša. Al' eto, neka crkve. Neka se zna ko je gazda na planini.Hercegovac sam, onaj sa dna kace, pa evo ni nakon svih ovih godina nisam uspio da se naviknem na sarajevsku klimu. Od plus 35 ljeti do minus 35 zimi, ogroman je to raspon za jednog Hercegovca. U Trebinju kada padne centimetar snijega, škole prestaju s radom, državne službe rade skraćeno radno vrijeme, a Civilna zaštita je u punoj pripravnosti. Stvarno mi nekada nedostaje taj odnos strahopoštovanja prema nekoliko milimetara snijega, ali ipak, nakon svega, moram priznati da sam zavolio Sarajevo. Osjećam se Sarajlijom, a to je valjda najveći dokaz da volim taj grad. Imam pravo na dualni identitet, pa mogu reći da sam i Trebinjac. Grad u kome odrasteš do svoje dvadesete godine te formira u mnogo čemu.

Stvarno mi nekada nedostaje taj odnos strahopoštovanja prema nekoliko milimetara snijega, ali ipak, nakon svega, moram priznati da sam zavolio Sarajevo

I jedan i drugi grad osjećam kao svoj. I u jednom i u drugom gradu se osjećam jednako dobro. Zašto? Pa zato što i Trebinje i Sarajevo imaju toliko jak kvalitetni supstrat da ih ove nove tendencije ne mogu suštinski promijenti. Trebinje miriše isto kao što je uvijek mirisalo, a u Sarajevu, i pored svega što mu se desilo, je još lako prepoznati onaj njegov istinski stari šarm zbog koga su ga svi voljeli. Tako je, pa šta god Bosanac Milorad Dodik i moj stari drug Nele Karajlić mislili, govorili i propagirali.Doduše, bilo bi mnogo bolje kada bi moglo bez onih gore pomenutih anomalija. Al' šta da se radi?

No, ako bih ja napisao da je Dodik u nečemu u pravu, vjerovatno bi se desio smak svijeta pa da bih spasio čovječanstvo, na ovu njegovu tezu odgovaram pitanjem: Da li je Banja Luka ostala ista? Bilo koji grad?

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu

Gladni i željni

Snježna kraljica

Maheri protiv sistema

Sarajevo, mali Teheran

Kolumne

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu

Gladni i željni

Snježna kraljica

Maheri protiv sistema

Sarajevo, mali Teheran