Nedavno objavljena fotografija lutajućeg reportera s plakatom Alije Izetbegovića montiranog uz kontejner za smeće nesumnjivo i trajno opisuje zapušteno duševno stanje unutar vječito vladajuće Stranke demokratske akcije. Velika bi se priča mogla nakititi oko „slike što govori više od hiljadu riječi“ za argumentiranje razmjera moralnog posrnuća aktuelnog stranačkog rukovodstva. 

Koje je, neuzubillah, spremno da hronični nedostatak konkretnih ideja i pametnih rješenja kompenzira zloupotrebom „osobe s onog svijeta i ahireta“ u predizbornoj kampanji. Morbidno se, stoga, ovdje i sada baviti beskrupuloznošću čelnika SDA te neotesanim primitivizmom njihovog ilidžanskog gubernatora Senaida Memića. Zato ćemo ih sve zajedno ostaviti za neki drugi, sretniji i veseliji povod.

Jučer se, naime, navršilo okruglo četiri godine od smrti drugog predsjednika SDA Sulejmana Tihića. U vrijeme dok se, što bi Menso rek'o, „štrika“ ova kolumna, na oficijelnoj stranici stranke kojom je Tihić rukovodio i komandovao gotovo deceniju i po skromno je obilježeno sjećanje na (nek' obavezno uđe u zapisnik!) prvi i posljednji Izetbegovićev izbor vlastitog nasljednika.

Ako, dakle, značajnije uspomene na Tihića nema, onda ga, logično, neće biti ni na predizbornim plakatima. Rahmetliju to, srećom, posthumno oslobađa neugodnog kontejnerskog okruženja, a kad bi se zainatili i parafrazirali naslov filmskog scenarija genijalnog Abdulaha Sidrana, onda bi, umjesto već profanisane snage naroda, SDA-ova parola do 7. oktobra morala glasiti: „Prvi put bez Sulje na izbore“.

Otkako je na prijestolju, Bakiru Izetbegoviću ovo su prvi veliki izbori. U međuvremenu je izgubio pola stranke. Iz SDA se otcijepilo pet-šest ambicioznih političkih projekata, a hiljade članova okrenulo mu je leđa. Uspio se zavaditi sa svima, osim sa vlastitom familijom i kućnim ljubimcem Šefikom Dž.

SDA je pod upravom dinastije poprilično grohnula. Čujem da tim povodom jedan ovdašnji interpretator narodne glazbe priprema potencijalnu hit numeru zaraznog refrena - „SDA pada nakon listopada, sve od Une, pa do Višegrada“...

Pod Izetbegovićevom upravom stranka je poprilično grohnula

SDA DRAMA Bez Sulje na izbore...

Pomaknite se, Ronaldo i Mesi, Modrić je najbolji igrač svijeta, objavio je „New York Times“ govoreći o FIFA-inom izboru za najboljeg igrača svijeta. 

I još od 2007. godine, samo je bila jedna dilema. Kristijano Ronaldo (Cristiano) ili Lionel Mesi (Messi). Punih deset godina ova dva fudbalera su se smjenjivala kao dobitnici nagrade za najboljeg fudbalera godine po izboru FIFA-e. A onda je to prekinuo Luka Modrić, hrvatski reprezentativac i igrač Real Madrida.

Igrač madridskog giganta proglašen je ranije i najboljim evropskim igračem protekle sezone, kao i najboljim igračem Svjetskog prvenstva u Rusiji, te je zasluženo došao do novog priznanja. 

Luka Modrić rođen je 9. septembra 1985. godine u okolici Zadra, gdje je i počeo karijeru. Nosio je i dres mostarskog Zrinjskog, a veliki transfer napravio je kada je iz zagrebačkog Dinama prešao u Totenhem. Danas je glavna uzdanica Reala iz Madrida.

Nakon 10 godina prekinuo vladavinu Ronalda i Mesija

Zadranin na vrhu svijeta

Da ima dunđera koji bi i givikt pokvarili, to znamo, jel' da? Da možeš biti beznadežno glup i korumpiran, a istovremeno se k'o paun šepuriti u ulozi istaknutog člana vladajuće stranke, i to smo čuli, jel' da? Sve je to, „štulićevski“ da vam kažem, maloumno, sramotno, ponižavajuće! 
Nezaustavljivi društveni sunovrat pouzdano počinje kad polusvijet zasjedne na pozicije i funkcije, pa stražnjicom stane donositi odluke o kojim pojma nema. Prije dvadeset i kusur godina nametnut je oktroiran zakon gdje se državni poslovi daju na upravljanje samo nesposobnim i isključivo nepoštenim kadrovima. Krenulo je to s procvatom demokratije. Kad su građani po slobodnoj volji i nečistoj savjesti odlučili da ih zajašu divlji nacionalisti i neiživljeni likovi. Koji će onda rastjerati pitomu i civiliziranu konkurenciju. 

U intermecu te sumorne priče odvijalo se ideološko-vjersko (pro)čišćenje, brutalna destrukcija nekadašnjih kozmopolitskih vrijednosti i kolektivni mentalni povratak u feudalizam koji smo, glede i unatoč, nekako preživjeli i preko leđa pregurali. Istina, uz traumatične posljedice! 

Nekidan je neutješno razočarani Vjećo Tolj, doživotni prijatelj i valjda najvažniji Kinđetov saigrač, samo za raju „Kod Tetka“ cinično izdeklamovao nazive košarkaških „giganata sa dna kace“ pozvanih da uveličaju ovogodišnji „Memorijal Mirza Delibašić“. Svaka čast basketu i sportu općenito, ali istina je da ni za jednu od navedenih ekipa nikad u životu nisam čuo. 

I mada već (pre)dugo izbjegavam sudjelovati u košarkaškim događajima i sumnjivim projektima pod visokim naponom i niskim pokroviteljstvom Haruna Mahmutovića i Dine Konakovića, to svakako nije dovoljan razlog da se prešuti najnovije neprimjereno srozavanje jedine manifestacije kojom čuvamo uspomenu na „najboljeg svih vremena“. 

Poput dobronamjernog Vjeće, izborom učesnika turnira jednako su konsternirani i Kinđetovi nasljednici. Zato su Danko i Dario bratski udružili snage kako bi spriječili nova poniženja i zloupotrebu njihovog oca u režiji lokalnih gulanfera okupljenih oko posmrtnih ostataka KK Bosna. Po običaju, „fina gradska raja“ hinjski šuti, a ustvari podržava lešinarenje nad legendom. Takva je kod nas gradnja. Kad te nema, nema te dibidus! K'o Kinđetove ulice u Sarajevu...

Takva je kod nas gradnja. Kad te nema, nema te dibidus!

Lešinari, dalje kandže od Kinđeta!

Liverpul je posljednji put bio prvak Engleske 1990. godine. Nepune tri decenije navijači svjetskog fudbalskog velikana čekaju na 19. krunu, a čini se da su ove sezone na dobrom putu.&nbsp;&nbsp; 
“Redsi” pod vodstvom harizmatičnog njemačkog stručnjaka Jirgena Klopa (Jurgen Klopp) igraju sjajno, u šest premijerligaških susreta ostvarili su isto toliko pobjeda i lideri su prvenstva.

Slavni klub je i doveo Klopa prije tri godine nakon što je od odstupio s mjesta trenera Borusije Dortmund samo s jednim ciljem – skinuti prokletstvo s Enfilda. Klop je rođen 16. juna 1967. godine u Štutgartu. Igračku karijeru proveo je u Majncu, čiji je trener postao 2001. Dobar rad u ovom klubu preporučio ga je za posao u Borusiji, za čijeg je šefa struke imenovan 2008.

U Dortmundu se zadržao do ljeta 2015. i u tom razdoblju bio je dva puta prvak Njemačke uz jedan osvojeni Kup. 

Vodio je ekipe u tri velika evropska finala i sva tri je izgubio. Dva puta bio je poražen u finalu Lige prvaka, s Borusijom (2013. godine, 1:2 protiv Bajerna) i Liverpulom prošle sezone (1:3 protiv Reala). U međuvremenu je, 2016. godine, bio poražen (1:3) i u finalu Evropske lige od Sevilje.

Liverpul pod vodstvom njemačkog stručnjaka igra sjajno ove sezone

Klop: Od 2015. godine na klupi svjetskog velikana

Na putu ka tronu

Stranka demokratske akcije pod liderstvom Bakira Izetbegovića iscrpila je sve razloge svoga postojanja. Od narodnog pokreta, kako ju je na početku profilirao Alija Izetbegović, ona se danas svela na liderokratsku političku organizaciju čija je svrha da ispuni interes tajkuna koji su prisvojili društveno bogatstvo i narod pretvorili u taoca svoje bezočne prvobitne akumulacije kapitala.&nbsp;&nbsp;Politički geto&nbsp;
Tako je uistinu ta stranka postala organizacija nekolicine familija koje su oživjele neobegovsku fantazmu i Bošnjake vratili u predmoderno doba, u osobeni postmoderni feudalizam. To je uslovilo unutrašnju dezintegraciju bošnjačke nacije, pa je ona iz modernističke faze konstrukcije svog identiteta, gdje je na kozmopolitskim osnovama gradila prostor društvene slobode, vraćena u predmodernu u kojoj niže klase i društvene grupe, radnici, prekarijat i nezaposleni prije svega, dolaze u stanje ekonomskog i egzistencijalnog ropstva.&nbsp;&nbsp; 
Baš zbog toga je SDA, umjesto emancipacije Bošnjaka i njihovog pretvaranja u međunarodni politički subjekt, tu naciju odvela u politički geto i nametnula joj autokolonizirajuće forme identiteta obilježene osmanonostalgijom i turkofilijom. 

A to znači da je na svim planovima, prije svega ekonomskom, političkom, kulturnom i vjerskom, SDA destruirala Bošnjake. Na prvom od nabrojanih, ona je bošnjački društveni prostor razorila pljačkaškom privatizacijom, dovodeći čak oko sedamdeset procenata stanovništava u poziciju da živi na granici siromaštva ili ispod nje. Istodobno s tim pljačkaška privatizacija uslovila je deindustrijalizaciju ekonomije, a SDA je razorila svjetski priznate koncerne kakvi su bili „Energoinvest“, „Pretis“, „Unis“, „Hidrogradnja“, „Šipad“, UPI itd.&nbsp;&nbsp; 
Na političkom planu ta je stranka nepotizmom, korupcijom i kriminalom onemogućila razvoj institucionalne demokratije, pa su državne institucije u konačnici postale privatno vlasništvo moćnika iz SDA, onih nekoliko familija koje su privatizirale državu i podredile sve institucije sistema vlastitom interesu. Istodobno s tim, umjesto emancipatorske nacionalne ideologije zasnovane na idejama liberalizma, SDA je religiju pretvorila u ideologiju i ideologizirala religijske institucije. Posljedica je posvemašnji gubitak sekularizma u državnim institucijama i klerikalizacija društva. 

U takvoj situaciji su na gubitku i vjera i politika. Vjera, jer je izgubila moralnu osnovu i metafizičku dimenziju, a politika, jer je klerikalizacijom svoje osnove Bošnjake u evropskom i svjetskom političkom kontekstu odvela u neku vrstu geta koji uz to plaća ceh političke krize ostalih islamskih društava.

Na kulturnom planu kadrovi SDA su izvršili retradicionalizaciju i klerikalizaciju kulture, pa je ona umjesto prostora kreacije i slobode postala osobenim mentalnim zatvorom za konzumente uvjerene da se samo u predmodernoj tradiciji nalazi autentični oblik bošnjačkog kulturnog identiteta, a da on nije u modernosti i izazovima složene tehnološke i informatičke civilizacije. Tim identitetskim naracijama podređen je i školski sistem, od osnovnog do visokoškolskog obrazovanja. U konačnici, bošnjački politički i kulturni identitet je od izazova budućnosti okrenut ka prošlosti, njenim zamkama i konfliktima koji su nerješivi u esdeaovski profiliranoj autoviktimizacijskoj naraciji.&nbsp; 

A to znači da je na svim društvenim planovima SDA pod Bakirom Izetbegovićem Bošnjake dovela u stanje političkog poraza. Bošnjaci su u ratu pretrpjeli demografsku tragediju, a u miru su zbog gubitka nade u godinama Izetbegovićeve vlasti doživjeli demografsku katastrofu. Zbog gubitka društvene nade, oni, kao i drugi narodi u BiH, u potrazi za poslom i sigurnom egzistencijom napuštaju teritorije za koje su ratovali. 


Užas rata&nbsp;&nbsp; 

Tako vlast SDA nastavlja u miru trend demografskog pustošenja Bošnjaka iz rata, pa se mir ukazuje kao egzistencijalna trauma, a morao je biti obilježen procesom kolektivne detraumatizacije nakon užasa rata. Mir bez nade i egzistencijalno sigurne budućnosti najveći je poraz Izetbegovićeve politike. 


Povijesni usud je na toj osnovi zatvorio tragični krug. Ako je u svom formiranju SDA kao nacionalni pokret željela sigurnu budućnost nacije, ona danas postoji kao stranka koja je naciji oduzela budućnost, baš zbog toga što je postala interesna organizacija nekoliko familija. Zato naredni izbori moraju značiti konačan politički poraz te stranke i oslobađanje nacije iz Izetbegovićevog političkog kazamata.&nbsp;&nbsp; 


Politički poraz i izolacija na Zapadu


Zasnivajući svoje antibosansko bošnjaštvo, Izetbegović je svoju naciju nakon stravičnog iskustva rata u kojem se oduprla višestruko vojno nadmoćnom neprijatelju izložio u miru političkom porazu i izolaciji na Zapadu, zbog iracionalne odanosti turskom autokrati Erdoanu i njegovoj viziji klerikaliziranog konzervativnog muslimanskog društva.&nbsp;

Na svim društvenim planovima SDA je pod Bakirom Izetbegovićem Bošnjake dovela u stanje političkog poraza

Na svim planovima, prije svega ekonomskom, političkom, kulturnom i vjerskom, SDA je destruirala Bošnjake

Izetbegovićev politički kazamat

Režimska elita okupila se nekidan na otvorenju luksuznog hotela u Sarajevu. Bračni par Izetbegović i Denis Zvizdić veselo su pozirali fotoreporterima, prošetali crvenim ćilimom, svečano precvikali crvenu traku, s obje ruke blagoslovili prostrani predsjednički apartman. Okruženi probranim stranačkim zvanicama, uz mezu i šerbe, prezentirali su zdrave ekonomske strategije i razvojne planove porodičnim investitorima s dalekog Bliskog istoka, a onda, zadovoljni i sretni, skupa razgulili u ljetnu sarajevsku noć... 
Nakon trotoara kod Predsjedništva BiH te mosta u Stambolu na Bosforu, gdje su nastupali u duetu s bračnim parom Erdoan (Erdogan), događaj na Marindvoru za feudalnu dinastiju Stranke demokratske akcije nesumnjivo predstavlja najvažniji realizirani infrastrukturni projekt u posljednje četiri godine. Kao da odnekud čujem cinike kako se šprdaju s ovom investicijom, ali vjerujte, ko ne zna na hotelu, ne zna ni na bordelu...
“Nema odmora dok traje obnova!” Poznatom krilaticom socijalističkih omladinskih radnih akcija rukovodi se antikomunjarska SDA u aktuelnoj predizbornoj kampanji. Stranačke varalice o budžetskom trošku službenim limuzinama krstare našom domovinom da bi naivne i neodgovorne preveslali za glasačku podršku i nove četiri godine vlasti. 
Sumnja se opravdano da je zbog sličnih, u svakom slučaju neodložnih obaveza, otkazano ukazanje Šefika Džaferovića u zamišljenom scenariju hotelske ceremonije. Šuška se kako je iznuđenom predsjedničkom kandidatu bila, navodno, namijenjena uloga “kuma” spa centra, izgrađenog na dunumu kvadrata korisnog prostora. 
Iako se to, nažalost, nije dogodilo, u SDA računaju da je, unatoč Džaferovićevom opravdanom izostanku, hotelski spa centar važniji od deset drugih centara! Jer, bit će to mirna luka za ratne vojne invalide, boračke kategorije, za penzionere i socijalno nezbrinute. Mjesto gdje najugroženiji stalež bh. društva provodi slobodno vrijeme i, po vlastitom izboru, uživa u delicijama iz obližnjeg restorana, pozicioniranog na dvadeset i nekom spratu ovog društveno odgovornog zdanja...
Ko ne vjeruje u navedene planove i investicijske namjene, neka slobodno ne glasa za SDA!

Nakon trotoara, dobili smo hotel!

Naš nekadašnji reprezentativac Vedad Ibišević, iako gazi 35. godinu života, nastavlja pružati odlične partije za Hertu. U minulom kolu Bundeslige klub iz Berlina savladao je na svom terenu Borusiju iz Menhengladbaha sa 4:2, a naš Vedo bio je strijelac dva gola. Prvi pogodak postigao je za 1:1 u 31. minuti, a drugi za 3:1 u 63. minuti.&nbsp; Uz ovacije i gromoglasan aplauz, kapiten Herte napustio je teren Olimpijskog stadiona u Berlinu u 76. minuti susreta. Vedad Ibišević rođen je 6. avgusta 1984. u Vlasenici. Fudbalski put počeo je u Tuzli i Sent Luisu, a do sada je u profesionalnoj karijeri odigrao 347 prvenstvenih utakmica za Pari Sen Žermen, Dižon, Ahen, Hofenhajm, Štutgart i Hertu.
Najbolji je bosanskohercegovački strijelac u historiji Bundeslige, jer je u 291 utakmici postigao 113 golova. 
Ibišević je ušao u historiju i kao strijelac pogotka koji je naš tim odveo na prvi Mundijal 2014., a u Brazilu je postao naš prvi fudbaler koji je postigao gol na svjetskim prvenstvima. Postigao je ukupno 25 pogodaka za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Najbolji je bh. strijelac u historiji Bundeslige, jer je u 291 utakmici postigao 113 golova

Ibišević: U minulom kolu postigao dva gola

Majstor za golove

Nedavno, prije nekoliko dana, vidio sam na društvenim mrežama nefriziranu fotografiju neimenovanog fotoreportera vrlo emotivne i potresne simbolike konceptualnog umjetničkog djela koje je napravio sirijski umjetnik Tamam Azam, Kip Slobode od ostataka Njegove srušene zgrade... Premalo je papirnatog prostora da napišem šta donose ratovi, sve što sam vidio i uživo i putem medija pa neka Vas ne čudi što katkad opsujem i puknem, ali vjerujem, uvijek ponovno sebi dođem... Stoga, molim lijepo, poštedite me religijske patetike. Ono, fraze tipa Dolina Pravednika, Osveta je Moja... i tako to, ukratko poštedite me presmiješne riječi Pravda... Znaju Oni koliko je Najveći Arhitekta Svih Galaksija velik i kako naposljetku oprosti haman svima. ...Toliko o Slobodi mišljenja... Posebice me poštedite medijskog pripovijedanja u reklamnim plaćenim minutama da će sve biti bolje nakon izbora 2018. u BiH, kako će biti bolje kad se izglasaju novi predsjednici, ministri, skupštinari, parlamentarci i ini pseudošarlatani iz razloga što su to isti oni iz proteklog totalitarnog vladanja, samo su kupili nova odijela u Moskvi, Istanbulu i Vašingtonu, možda se malo podšišali, namirisali, zalizali, ali su i dalje prepoznatljivi i osjete se na smrad globalističke kanalizacije... Poštedite me, jer Vas finansiraju razni soroši, međunarodni krijumčari oružja i droge, kontroverzni biznismeni zaduženi za skladištenje nuklearnog otpada, jer Vi ste Sistem. Poštedite me slatkorječivih pričica o strpljenju, vjeri, jednakosti, milosrđu, bratstvu, toleranciji, multikulturi, zajedništvu. Starije generacije čitalaca sjetit će se čovjeka, druga i komuniste imenom Rade Končar. Svaka kuhinja u YU imala je šporet na kom je pisalo Njegovo ime – Sekretar CK koji je, nakon što nije izdao svoje drugove i drugarice italijanskim fašistima, jasno dao do znanja: Milost ne tražim niti bih vam je dao. Poštedite me, jer se, od 161 osuđenika u Haškom tribunalu, 161 deklarisao kao vjernik, niti jedan od osuđenih ratnih zločinaca nije rekao da je komunista... Zato, najljubaznije Vas molim, s obzirom na to da je Benzin važniji od ljudskih života, poštedite me Vaših bezočnih laži. Evo, izaći ću na izbore i zaokružiti nova stara imena. Zaokružit ću, ali Glas Vam ne dam. Popustite, a Vi nastavite da, kao i do sada, šutite na zločine po čitavoj Planeti Zemlja, na kršenje ljudskih prava i, naravno, zaibretite se ponekad što u Kini jedu pse i mačke... Najbolja i najnadrealnija fotografija iz opkoljenog Sarajeva jeste kad Zena, Elvis, Saša... u rukama drže transparente: ZA SLOBODNU BiH, ZA GRAĐANSKU BiH, ZA SEKULARNU BiH, ZA MULTIVITAMINSKU BiH, ZA DEMOKRATSKU BiH, ZA NEDJELJIVO SARAJEVO i DA SE RIFAT MAKNE IZ KUHINjE... …I tako dalje…

Molim lijepo, poštedite me religijske patetike. Ono, fraze tipa Dolina Pravednika, Osveta je Moja... i tako to, ukratko poštedite me presmiješne riječi Pravda...

Multivitaminska BiH

Novoizabrani predsjednik Meksika Andres Manuel Lopez Obrador oduševio je građane, ali i svjetsku javnost, jer ne želi da uživa u povlasticama koje, inače, nosi njegova funkcija.&nbsp;&nbsp; Obrador i dalje na posao dolazi svojim automobilom, odbija tjelohranitelje, ne želi da uđe u predsjednički avion. Članovima svog kabineta uveo je restrikciju u pogledu trošenja budžetskog novca. 
Na početku svog predsjedničkog mandata svakako je pokazao odlike pravog lidera, koji je na pravi način shvatio šta znači biti političar – “sluga narodu”. 
Ljevičar po opredjeljenju, Obrador je poslao snažnu poruku u državi koja se bori sa siromaštvom i čiji državljani, kao i bh. građani, traže sreću s druge strane državne granice. 
Mnogo je paralela između BiH i Meksika, ali nažalost, naši predsjednici nisu shvatili kako je to “služiti narodu” na dobrobit svih. Ali, evo im još jedne prilike da se ugledaju na novoizabranog predsjednika Meksika. Svaka čast, gospodine Obrador!

Obrador: Poslao snažnu poruku i izazvao oduševljenje

Predsjednik za primjer

To što je Sergej Lavrov, šef globalno supermoćne ruske diplomatije, upravo u Sarajevu stavio do znanja kako su Bosna i Bosanci kategorija s kojom Moskva računa, ipak nije za euforiju. I na Balkanu se, znamo to, odavno slažu samo kockice realpolitike, nažalost uz prečesto ekskluzivnu političku instrumentalizaciju Srba s obje strane Drine, čemu Rusija odavno kumuje.&nbsp;&nbsp; Raduje, dakako, to što je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije i u Banjoj Luci bio nedvosmislen u svom priznanju Bosne i Hercegovine. Zato bi se ova posjeta morala smjestiti samo u te državne okvire, bez obzira na drugačije pokušaje u režiji Milorada Dodika. Na koncu, šefu ruske diplomatije domaćin je bio ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak, a ne predsjednik manjeg bh. entiteta. 
Da je pameti, službeno Sarajevo sada bi taj odnos s Rusijom trebalo preuzeti u svoje ruke, ne dozvoljavajući daljnju “gubernizaciju” ili provincijalizaciju ijednog dijela BiH. Za BiH su važniji zvanični odnosi s Ruskom Federacijom nego bile kakve panslavenske, religijske ili druge partikularne veze, koje se, kao i u slučaju veza s Republikom Turskom, na kraju svode na nepoželjni politički paternalizam.
No, iako je bilo prijatno čuti Lavrova u Sarajevu kako tvrdi da Rusija navija za sve građane BiH te da su Bosanci ruski favorit na oktobarskim izborima, ima tu, naravno, još kritika za Ruse. Nažalost, čak i obična statistika bez posebne analize pokazuje da Moskva ne prestaje biti remetilački faktor u regionu, uključujuči BiH. Rusija prečesto ostaje na strani antibosanskih, znači antidržavnih i antidejtonskih snaga u zemlji.
To su sve same slike i prilike iz Dodikovog okruženja, koji, uz sve ostale negativne trendove, od korupcije do institucionalne anarhije, nerijetko slave ratne zločince, negiraju genocid, a time odgađaju i pomirenje u cijelom regionu. Znači li to, onda, da Rusija podržava takvu budućnost zapadnog Balkana!?
Ne samo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem je Rusija 2015. godine uložila sramni i neoprostivi veto na izglasavanje rezolucije o Srebrenici, već i u široj diplomatskoj areni, posebno na sasvim tvrdom balkanskom terenu, Moskva propušta šansu za šansom da principijelno stane na stranu žrtve, a ne da, kako izgleda, ponekad upotrebljava njene tlačitelje. 
I Lavrov je takvu priliku upravo propustio pred bosanskom kapijom.&nbsp;

Lavrov ante portas

Ovih dana se obilježava Međunarodni dan mira.Za Bosnu i Hercegovinu ovo bi morao biti veoma značajan dan. Ideja mira morala bi biti vodilja u svakom javnom obraćanju onih koji žele da vode ovu zemlju ka nekoj sretnijoj budućnosti. Sadašnjost ove male zemlje i nije tako sretna.Dostojanstven životO tome govore djeca koja napuštaju domovinu da bi uspjeh i sreću tražila drugdje. Majke koje krpe kraj s krajem od neke ponižavajuće pomoći koju dobiju od države na ime porodiljstva. Očevi koji ne mogu da djeci priušte barem neku sitnicu viška. Brojni pozivi za pomoć oboljelima i siromašnima. Tužni izrazi starijih koji kupuju lijekove koje skupo plaćaju iako su to lijekovi koji bi trebali da im produže život i olakšaju bol, a ne neki lijekovi za uljepšavanje i podmlađivanje. Umorni pacijenti koji čekaju na red dok ih mrzovoljni zdravstveni radnici šalju od nemila do nedraga. Kupci na pijacama koji sve više kupuju po jednu voćku ili dva-tri paradajza, jer za više nemaju. Umirovljenici koji čekaju poštara da im donese bijednu mirovinu, za koju su cijelih četrdeset godina radili i koji, uprkos tom ponižavajućem novcu, poštaru ostave koji dinar za kafu. Učitelji koji uče djecu besmislenim podacima, a sve manje odgajaju. Novinari koje tuku ako promaše koju riječ javno napisanu. Suci koji sude kako im se kaže. Policajci koji&nbsp; hrabrost iskazuju zaustavljajući mahom žene u prometu kako bi im kaznu naplatili dok pored njih prolaze bijesna kola čije tablice ne uspiju ni vidjeti od brzine kojom ih samo zapraše. Univerzitetski profesori kojima su plaće posljednji put povećane prije sedamnaest godina. I brojni drugi koji beznadežno čekaju neki posao kako bi sebi priuštili dostojanstven život.Eto, svi oni svjedoče nimalo sretnom životu u zemlji u kojoj se sa mirom kocka kao da je tek neko usputno obilježje njihova okružja. Danas, u danima kada nam se čitava armija nasmijanih lica svakodnevno obraća s plakata uvjeravajući nas da će nam donijeti sve ono zbog čega smo tužni i čega nemamo, neki od njih se ozbiljno poigravaju sa mirom. Čak i prijete da će ponovo uzeti puške u ruke ako zatreba. Zatreba za što? Za koje ratove i koje obračune? U ime koga oni to stavljaju mir na kušnju? Da li u ime svoje djece, koju školuju u inozemstvu? Da li u ime djece koja žive ovdje? Da li, zaista, imaju hrabrosti da ovoj ovdje djeci kroje sudbinu? Sudbinu nekim novim generacijama koje treba da svjedoče ubijanju i klanju? Progonu i zlostavljanju? Mnogi od ovih što se tako olako igraju sa mirom, nisu osjetili bol i patnju proteklog rata udobno sklonjeni negdje daleko pa im sada rat dođe kao neki dobar politički motiv za govor.Početak i krajI dok god ne svane dan u kojem se mir veliča i slavi njegova snaga i nadmoć nad zlom, neće biti ni radosti za dane koji dolaze. Mir nije samo datum kad oružje utihne, mir je život koji treba da hrani i hrabri ljude. Mir nije samo tek puka fraza koja se spomene ponekim danima, mir se živi i za mir se brine. Mir se njeguje. Na mir se poziva. Stalno i ustrajno. A samo oni koji vole domovinu u kojoj žive, glasno govore o miru. Oni kojima život čovjeka nije svetinja, eh, ti se igraju sa mirom kao s jeftinom robom.Eto, tako, uz Međunarodni dan mira, a uz dane u kojima se mnogi u ovoj zemlji vide vrijednim glasa i povjerenja svojih sugrađana, riječ mir mora biti riječ kojom počinju i završavaju svoje govore. Poštovanje i uvažavanje mora biti okosnica svake izgovorene riječi. Pomirenje i otvaranje domaćinskih vrata drugima i drugačijima treba biti put kojim će iskreno uvjeriti sugrađane da će biti njihov način.A riječi o ratu i zveckanje oružjem moraju biti najstrožije kažnjeni. Rat ne donosi dobro ni zagovaračima rata. Ratovi su pohodi kukavica koji u masi ne vide ljude nego zvijeri. A mir u BiH ne pronose kukavice nego najhrabriji, jer iskren mir priliči ljudima, a divlji gnjev zvijerima. Budimo ljudi.

Mir nije samo datum kad oružje utihne, mir je život koji treba da hrani i hrabri ljude. Mir nije samo tek puka fraza koja se spomene ponekim danima, mir se živi i za mir se brine. Mir se njeguje. Na mir se poziva. Stalno i ustrajno

“Nije dovoljno samo govoriti o miru - čovjek mora vjerovati u njega. I nije dovoljno samo vjerovati u njega - čovjek mora raditi za njega”

Uz Međunarodni dan mira

Uoči zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN) ovdje, u Njujorku, a to je svake godine skoro uvijek u isto vrijeme, kad se septembar približi jesenjoj ravnodnevnici, ovaj grad otok, metropolis između dvije velike vode Hadsona i Ist Rivera na rubu Atlantskog okeana, bar u ovom dijelu gdje je zgrada UN-a, postaje opsjednuta varoš. Domaća upotreba Prepadaju sve te betonske barikade, uniformirani i oni bezlični policajci, koji se po šepurenju ipak poznaju na kilometer, borna kola i ljudi u crnom, snajperisti s opakim pušketinama, sve te duge i kratke cijevi i oni koji vas legtimišu provjeravajući vaše bedževe za ulaz u UN. Treba preživjeti tih sedam dana diplomatske ludnice, u kojoj se tamo u nekoj Africi, Aziji i Latinskoj Americi ili na brdovitom Balkanu odavde, iz UN-a, iz epicentra globalne politike, paradno predstavljaju političari malog kalibra. Čast mnogim izuzecima, ali nekima je zaista glavni domet i cilj da ih nacionalna televizija uslika za domaću upotrebu i da se, po mogućnosti, fotkaju s američkim predsjednikom. Svake godine, naime, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država u njujorškom hotelu “Waldorf Astoria” priredi prijem, uglavnom za sve šefove država i vlada 193 zemlje članice UN-a, ali i za još poneke. Gosti su tako uvijek političari s Kosova, koje Amerika još izuzetno snažno podržava bez obzira na to šta se o tome priča po beogradskim kuloarima. Vidjet će se, dakle, koliko će američkih minuta zaslužiti Hašim Tači, a koliko Aleksandar Vučić i po tome će se još neko doba mjeriti balkansko vrijeme.

Naravno, nije sve stereotip. Izvjesno je, ipak, da kratkotrajni susret, uz sada svima dostupni selfi sa predsjednikom najmoćnije zemlje na svijetu, šefovi pres-službi u matičnoj zemlji odmah pokušavaju (zlo)upotrijebiti za domaće (čitaj: izborne) ciljeve. To bi, kao, trebao biti dokaz čvrste američke podrške njihovim (često banana) republikama. Vjerujte mi na riječ, jer ovo je 25. Generalna skupština UN-a koju službeno pratim jednu za drugom od 1993. godine, te dvije-tri minute, a najčešće se to mjeri samo u sekundama, svi ti srdačni rukohvati s američkim predsjednikom, obični su fotobljesak, a ne sastanak. Ma, kakvi! To posebno važi za delegaciju iz Sarajeva, jer osim što Bosne i Hercegovine nema na mapi prioriteta u Vašingtonu, bosanski politički lideri, ovdašnje je to zapažanje, nisu zaslužili tet-a-tet susrete s najvišim američkim dužnosnicima. Velike su šanse da predsjednik Donald Tramp (Trump) nema pojma s kim se rukovao, ne samo zbog svog osebujnog karaktera nego i zato što Amerikancima definitivno nisu svi isti. Stara je istina da onome kome je sve isto važno, ništa nije važno. Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija. Politički vašar No, nije ni sve tako sivo! Sreća je da je od prošlog mjeseca šef Misije BiH u UN-u iskusni diplomatski veteran, ambasador Ivica Dronjić. On je diplomatsku karijeru započeo davno, i to s takvim mentorom kao što je posljednji agilni šef Titove diplomatije Budimir Lončar. Ostalo ćemo vidjeti. Ove godine će na 73. Generalnoj skupštini prodefilirati 95 predsjednika, 44 premijera, 48 ministara, i to ne samo šefova diplomatija. Bit će i gostiju, a Lončar, koji je ušao u 95. godinu života, jedan je zvanica posebnog foruma Apel savjesti. U toku UNGA-e bit će akreditirano i skoro 3.000 novinara iz svih krajeva svijeta, ne računajući nas dvjestotinjak stalnih dopisnika. Dolaze diplomatske delegacije i njihove superbrojne svite, nekoliko hiljada raznih savjetnika, šefova kabineta, atašea, uniformiranih paradnika i politikanata razne fele, nerijetko i rođaka, obavezno i prevodilaca (?!) u skupim odijelima i haljinkama. Broj učesnika sigurno će premašiti armiju od skoro 6.000 uposlenika koji svakog dana uđu i iziđu iz centrale UN-a, kao i svaka druga vojska birokrata. Da nije strogo kontroliranog protokola, ne znam kako bi jedni s drugima izašli nakraj na ovom vašaru taštine i političke impotencije. Jer, genocid na Mijanmaru se nastavlja, a dogovor Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) o kreiranju demilitarizirane zone oko Idliba ipak je samo odgađanje perfektne oluje. Tako je odgođeni finalni obračun u tom dijelu Sirije nazvao i generalni sekretar UN-a Antonio Guteres (Guterres). Uostalom, UN je prije 73 godine i stvoren da, kad god to može, odgodi treći svjetski rat. Vidjeli smo kako je to izgledalo u Bosni prije četvrt stoljeća. Bez ikakvog cinizma prema ambicioznoj političkoj agendi Ujedinjenih naroda, nemoguće je ne primijetiti kako se stvari još otimaju kontroli. Sa populističkim liderima, čija je autokratija uzor čak i onima kojima ne bi smjela biti, svijet, a posebno UN, doima se i kao mjesto koje se umorilo od demokratije.

Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija

UN samo odgađa treći svjetski rat

Kad je započeo rat i kad se međunarodna zajednica u taj rat umiješala na najgori mogući način, a to je da događanja koja su imala sva obilježja apsolutno neopravdane i svake zakonitosti lišene agresije na jednu samostalnu, međunarodno priznatu državu i članicu Ujedinjenih naroda, umjesto da ih jasno definira, pretvori, ustvari, u unutrašnji sukob i zahtjev da se taj sukob rješava podjelom zemlje, došlo je do velikog interesa međunarodne javnosti za zbivanja u Bosni i istovremene potpune blokade svake informacije koja je mogla doći iz bosanskih izvora. Užasna stradanja Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice. Naša delegacija, koja se sastojala od tri člana, među kojima je bio i autor ovog teksta, a bila je predvođena tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem, pokušavala je da vodi pregovore na bazi plana da se, prije svega, obustave sva ratna djelovanja na teritoriji BiH, a zatim povedu pregovori o spornim pitanjima unutar institucija BiH. Ta strategija vođenja pregovora je, međutim, odbačena i prihvaćena je strategija vođenja pregovora pod pritiskom rata i ratnih zbivanja, koja su se sastojala, prije svega, od užasnog stradavanja Bošnjaka, odnosno muslimanskog stanovništva, rušenja džamija, uništavanja svakog spomena postojanja Bošnjaka i muslimana na određenim prostorima, koji su postali predmet srpskog interesa. Kako bi se u izvjesnom smislu pariralo takvoj strategiji međunarodne zajednice, preduzeo sam jednu neobičnu akciju.

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali “Oslobođenje”, koje je tada izlazilo, a distribuirao ga je po gradu i jedan od naših rođaka Kulenovića, trebali su da osiguraju po jedan primjerak “Oslobođenja”, da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju smrtovnica. Odlučio sam da u vrijeme mog boravka u Sarajevu kompletiramo tu kolekciju i ja sam je ponio na sljedeće zasjedanje i raspravu o miru u Ženevu. U momentu kad sam došao na prvi prekid pregovora u kasnu jesen 1992. godine, ta kolekcija imala je više hiljada primjera smrtovnica. U međuvremenu, i prije toga sam uspostavio vrlo srdačne odnose s novinarima i predstavnicima međunarodnih institucija koje su pratile tok pregovora. Bio sam de facto jedini član naše delegacije koji je s njima razgovarao, pružao im informacije o toku pregovora, stavljao primjedbe naše delegacije na način vođenja pregovora, govoreći da se međunarodna zajednica prema Bosni ponaša kao da je to Namibija, pustinja na kojoj je moguće linijarom crtati granice, da se ponaša kao da mi nikad nismo bili država i kao da nismo imali državno uređenje, ustavni poredak, kao da smo zemlja bez ikakve historije ustavnosti i državnosti. Jer, međunarodna zajednica nam je za savjetnike, koji su trebali da nam pomognu da dođemo do rješenja, stavila dvojicu poznatih tvoraca ustavnog poretka za Namibiju, koja je bila pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i koja je proglašena za nezavisnu državu, a to su bili Marti Ahtisari (Martti Ahtisaari), finski diplomat, i doktor Sas, također ekspert za ustavno pravo.&nbsp; Naravno, smatrao sam da je to besmisleno, da su takvi pregovori preorijentiranje cjelokupne strategije pregovaranja na stav da se u Bosni i Hercegovini dogodio unutrašnji građanski rat, koji se može riješiti samo tako da se njena teritorija podijeli onima koji su učesnici tog rata. Ljudi su se zgražali Kada sam se vratio u Ženevu, angažirao sam novinare i dopisnike raznih televizijskih i radiokuća koje su pratile dešavanja u BiH i oni su mi pomogli da napravimo neobičnu izložbu.

Pomogli su mi, naime, da napravim jedan ogroman plakat, na kojem su bile polijepljene sve smrtovnice, nekoliko hiljada njih, i da taj ogromni plakat izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom da su ovi ljudi ubijeni i ispisanom porukom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni.” Kad je taj plakat osvanuo u holu, nastao je haos među novinarima, izvjestiocima različitih televizijskih kuća, radiokuća, cijela javnost je brujala o tome. Ljudi su dolazili da posmatraju, zgražali su se nad činjenicom da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine za kratko vrijeme ubijeno toliko ljudi, o čijoj su smrti objavljene vijesti u novinama, a da još daleko veći broj nije registriran, jer niko nije objavio smrtovnice i vijesti o njihovom ubistvu ili pogibiji. Ova demonstracija imala je izuzetno veliki efekt i osvojila je, takoreći, cjelokupnu međunarodnu javnost tako da su se ljudi koji su vodili pregovore i imali zadatak da pritiscima - s jedne strane održavanjem stanja rata u Bosni, a s druge vršenjem pritisaka na našu delegaciju, pogotovo na predsjednika Aliju Izetbegovića, koji nije bio član, ali je često puta po pozivima Lorda Ovena (Owen) i Sajrusa Vensa (Vance), dvojice kopredsjedavajućih mirovne konferencije za BiH,&nbsp; dolazio u Ženevu - primoraju predsjednika da prihvati pregovore s nosiocima agresije na Bosnu i Hercegovinu i da ih na taj način de facto prizna kao jednake sebi te da tim putem dođe do legalizacije njihove pozicije. To bi, onda, značilo da oni više nisu agresori, ni izvršioci zločina, ni organizatori neopravdanog napada, ni nosioci politike da se oružjem rješavaju politička pitanja ili neslaganja, nego da su, jednostavno, legitimni predstavnici određenih grupacija koje se ne slažu sa postojanjem Bosne i Hercegovine. Ova epizoda kod nas, u Bosni i Hercegovini, nije bila poznata, jer se naši listovi tada nisu interesirali mnogo za to šta se zbiva, ostajali su samo kod onoga što im je zvanična strana, a to je ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić o tome saopćavao.

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali ratno “Oslobođenje”, trebali su da osiguraju po jedan primjerak te da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju

Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva, bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice

Novinari su mi pomogli da ogroman plakat na kojem su bile polijepljene hiljade smrtovnica, izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni”

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Bosna i Hercegovina ubrzo bi mogla postati veliko gradilište.&nbsp;&nbsp; Nakon jučerašnjih dogovora u Beogradu, ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Ismir Jusko (SBB) vraća se u Sarajevo s konkretiziranim planom aktivnosti na izgradnji dva kraka moderne saobraćajnice koja će Sarajevo povezivati s Beogradom. Turskim novcem, glavni gradovi nekad zaraćenih država povezuju se i duž tih cesta stvara se nova prilika za ekonomski uzlet.
Mogao je Jusko biti "popularan" da je u svom političkom bitisanju izabrao nacionalizam i patriotizam. Ali, tom političkom raku nije podlegao! Usmjerio se na razgovore, dijalog, marljivi rad i pošten pristup. I već ubire plodove... 
Ministarstvo kojem je na čelu nije više izvor skandala, nerada i nemara, već primjer dobre organizacije. 
Tim na čijem je čelu osigurao je najmanje 3,5 milijardi eura za velike infrastrukturne projekte. 
Dok su neki od njegovih prethodnika u Ministarstvu sijali sjeme zla, Jusko je gradio timski rad, solidarnost i prijateljstvo i među svojim saradnicima. Sada taj tim ide pobjedničkim korakom. 
Problema, naravno, ima. Ali, neuporedivo manje nego što ih je bilo. 
Vlasti Turske odlučne su povezati Sarajevo i Beograd ne jednom, već s dvije moderne ceste. Jedna će ići preko Goražda i voditi do Novog Pazara. I taj dio puta, kroz Sandžak, finansira Turska. Drugi krak će preko Tuzle i Bijeljine povezati glavni grad BiH s prijestonicom Srbije. 
Turska ne pokazuje naznake da bi mogla odustati. Imaju oni svoje interes za to što ulažu u ovaj region. I neka. 
Kome god smeta, neka da bolju ponudu. 
Jusko je nešto malo više od dvije godine na čelu Ministarstva prometa i komunikacija BiH. I uradio je mnogo više nego niz njegovih prethodnika.

Priča o uspjehu

Zagrebački Dinamo u 1. kolu grupne faze Lige Evrope zaradio je 570.000 eura, a glavni „krivac“ je bh. internacionalac Izet Hajrović.&nbsp;U duelu protiv velikog Fenerbahčea bilo je 4:1 za hrvatski sastav, a Hajrović je bio dvostruki strijelac i proglašen je igračem utakmice. Osim toga, našao se i u najboljem timu 1. kola ovog takmičenja.&nbsp; S ova dva gola, Hajrović je u ovoj sezoni postigao pet evropskih golova za Dinamo i mnogi se slažu da je glavna pogonska snaga sastava iz Zagreba, koji je kroz kvalifikacije za Ligu prvaka i samo jednu utakmicu grupne faze Lige Evrope inkasirao 8,5 miliona eura.
Izet Hajrović rođen je 4. avgusta 1991. godine u švicarskom Brugu. Ranije je igrao za Grashoper, Galatasaraj, Verder i Eibar, a 20 puta je oblačio dres reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Bh. internacionalac postigao pet golova u Evropi

Glavna snaga Dinama

Usljed hroničnog nedostatka političkih programa i planova za svekoliki oporavak Bosne i Hercegovine, vladajuće stranke (uz već tradicionalno prosipanje pustih laži) ljeta su gospodnjeg 2018. pokrenule falsifikatorsku mašineriju za brutalnu krađu predstojećih izbora. 
Postoji mali milion razloga za ovu konstataciju, međutim to još uvijek dovoljno ne uzbuđuje frigidnu Centralnu izbornu komisiju BiH. Ali, kako ono kažu, „zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju“, pa ne treba gubiti nadu da ćemo jednog dana kolektivno shvatiti da je politički instalirana ekipa neradnika na čelu sa Irenom Hadžiabdić sve vrijeme bila „dio tala“, odlučujuća karika u kriminalnom projektu poništavanja izborne volje građana i održavanju SDA, SNSD-a i HDZ-a na vlasti. 
Ni najnovija informacija, koja je zvanično dobacila i do državne Agencije za istrage i zaštitu, o već pripremljenoj, detaljno isplaniranoj izbornoj pljački u najmnogoljudnijoj+ bh. općini, sarajevskom Novom Gradu dakle, nije razbudila spavače iz CIK-a. Tamo se navodi da su za kolovođe prevare određeni aktuelni općinski načelnik Semir Efendić, sjecikesa i krupni stranački prevarant Huso Ćesir te, na koncu, stariji od braće Čampara, ministar Aljo(ša). 
Po naredbi centrale u Mehmeda Spahe njih će trojica ukrasti koliko god je potrebno glasova kako bi iz trke eliminisali predsjedničkog kandidata SBB-a Fahrudina Radončića, kao i politički projekat „Narod i pravda“, odmetnutog SDA-ovca Dine Konakovića. 
Ćakula se da načelnik rumenih obraza, nosilac SDA-ove kantonalne liste, Goraždanin u srcu i dobrinjski „don žuan“ u duši, te vlasnik potvrđene optužnice za ubistvo iz nehata, tokom svojih dnevnih kafanskih rituala unaprijed najavljuje uvjerljivu pobjedu 7. oktobra. 
Uostalom, pogrešno bi bilo potcjenjivati Efendićeva respektabilna znanja i iskustva u izbornim marifetlucima, posebno na krucijalnom nivou korumpiranih brojača glasova u općinskoj izbornoj komisiji. Jer, nikad ne zaboravimo, Efendić je skoro idealan SDA kadar-nepošten, a snalažljiv! Za takve, vjerujte mi, i mrtvi glasači glasaju u letu...

SDA DRAMA Bez Sulje na izbore...

Zadranin na vrhu svijeta

Lešinari, dalje kandže od Kinđeta!

Na putu ka tronu

Izetbegovićev politički kazamat

Nakon trotoara, dobili smo hotel!

Majstor za golove

Multivitaminska BiH

Predsjednik za primjer

Lavrov ante portas

Uz Međunarodni dan mira

UN samo odgađa treći svjetski rat

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Priča o uspjehu

Glavna snaga Dinama

Kad mrtvi glasači lete

Kolumne

SDA DRAMA Bez Sulje na izbore...

Zadranin na vrhu svijeta

Lešinari, dalje kandže od Kinđeta!

Na putu ka tronu

Izetbegovićev politički kazamat

Nakon trotoara, dobili smo hotel!

Majstor za golove

Multivitaminska BiH

Predsjednik za primjer

Lavrov ante portas

Uz Međunarodni dan mira

UN samo odgađa treći svjetski rat

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Priča o uspjehu

Glavna snaga Dinama

Kad mrtvi glasači lete