Politika u BiH u posljednje dvije i po decenije često je činila kompromise nauštrb istine, a zarad vlastitih ciljeva, kadrovskih pozicioniranja, pa i ličnog prosperiteta. Primjer iz Foče pokazuje da postoji crta ispod koje se ne može, ne treba i ne smije ići bez obzira na cijenu. - Radovan Karadžić nije najveći političar od uvođenja višepartijskog sistema u BiH. Radovan Karadžić je ratni zločinac, a to potvrđuje i presuda Haškog tribunala – kazao je predsjedavajući Skupštine općine Foča Izet Spahić, replicirajući jednom od odbornika na sjednici. 
Spahić je jedan od samo dva odbornika Bošnjaka u lokalnom parlamentu, ali je odlučio da poput mnogih ne ostane nijem i hrabro odgovori na veličanje zlikovca koji je njegovom, ali i svom narodu, nanio veliko zlo. 
I kako to obično bude u manjem bh. entitetu, gdje se presude ne poštuju, a oni koji progovore kažnjavaju, njegovu smjenu automatski je zatražila lokalna boračka organizacija. Nakon što svojim pismima odbornike u SO Foča nisu uspjeli ubijediti da je izjava Spahića dovoljan razlog za njegovu smjenu, organizirani su i protesti. Spahić je mirno, nakon pojavljivanja pred novinarima, ustvrdio da je na sjednici samo izgovorio rečenicu koju je izgovorila cijela planeta.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 
Izet Spahić rođen je 6. septembra 1968. u Foči. Po zvanju je inžinjer mašinstva. Do rata je radio u Rudniku Miljevina, a poslije rata bio je uposlenik Ministarstva odbrane BiH. Bio je vojni posmatrač u UN-ovoj misiji u Kongu, a penzionisan je u činu brigadira. Oženjen je i otac troje djece.

Borac za istinu

Prvi veliki film neprežaljenog Benjamina Filipovića govori o grupi sarajevskih kriminalaca koji po zapadnoj Evropi provaljuju u stanove i pljačkaju. Kad se vrate u rodni grad, oni žive na visokoj nozi. Silan novac troše na svakodnevne užitke, od kafanskih cehova do skorojevićkih poklona ženama svojih života.
Pomažu i siromašnu rodbinu, zaglavljenu između propasti socijalističkog društva i hroničnog kokuzluka. To im osigurava status „društveno odgovornih pojedinaca“. Oni u Sarajevu, dakle, nisu provalnici, već dobrostojeća gospoda. Kad potroše opljačkano, ponovo će na put. U Evropu, normalno.
Danas je Dan nezavisnosti. Prije 26 godina građani ove zemlje na referendumu su odlučili da Bosna i Hercegovina krene svojim putem. Onda su došli agresija i rat. Ipak, država je odbranjena! Preživjela je uz teške posljedice.
U uređenim zemljama državni praznici predstavljaju tačke spajanja i okupljanja ljudi. Promovira se patriotizam, ukazuje na ponos, zajedništvo i pripadnost domovini. Nažalost, kod nas je sve suprotno od toga!
Zato pravo pitanje glasi da li je moguće slaviti nezavisnost države koja zavisi od svega i svačega. Zavisimo od kredita MMF-a, EBRD-a, Svjetske banke i bjelosvjetskih bankara. Od rasporeda geostrateških igara Amerike i Trampa (Trump) zavisimo. Od Rusije i Putina, Evropske unije i briselskih birokrata. Zavisimo od prvih susjeda i od prvih komšija, latinice i ćirilice, od Turske i Erdoana (Erdogan). Zavisimo od odluka OHR-a i NATO saveza. Od sukoba u Siriji zavisimo. Od suludih ISIL-ovih terorista jednako kao i od pomahnitalih islamofoba. Zavisimo od fašista i šovinista, od loše i kriminalne vlasti. Od loše i kriminalne vlasti posebno zavisimo.
A zvaničnici, da prostite, takve vlasti (baš poput onih šanera iz Benjinog filma) i dalje glume „društveno odgovorne pojedince“. Oni u Sarajevu, dakle, nisu provalnici već dobrostojeća gospoda. Kad potroše opljačkano, ponovo će na put. U Evropu, normalno.
Valjda su zato jučer svečano i predali odgovore na onaj famozni upitnik...

MINUTA: Praznik u Sarajevu

Za sve one koji su mislili da visoki zvaničnici Evropske unije nisu dovoljno dobro upućeni ili da ne prate dovoljno detaljno situaciju u Bosni i Hercegovini, jučer je stigao demanti.Žan-Klod Junker (Jean Claude Juncker), šef najvišeg izvršnog tijela Evropske unije, tokom jučerašnje posjete hirurški precizno secirao je političku zbilju u BiH. Neke stvari je pohvalio, čini se više reda radi, kao gost, dok je o drugima govorio ne baš pohvalnim tonom...
Ključnim se mogu smatrati dvije Junkerove izjave. Prva je, ujedno, demaskirala parade i napuhane ceromonije naših vlastodržaca, koji imaju običaj da od svakog koraka naprave "historijski trenutak". Junker je tako u svom obraćanju medijima kazao kako je važna srž onoga što se uradi i da se, kad je u pitanju odgovaranje na Upitnik, radi o klasičnom birokratskom poslu.
Druga poruka pokazala je da je Junker itekako upoznat s načinom vođenja politika u BiH. Nije slučajno Junker spomenuo nacionalizam kao otrov. Jasno je Junkeru da stranke glasove dobivaju upravo na nacionalizmu i sijući strah. Zbog toga je i pozvao građane da podrže one snage koje nacionalizam vide kao slabost i koje gledaju ka EU.&nbsp;&nbsp; Iste te stranke koje koriste nacionalizam kao odskočnu dasku za osvajanje vlasti, prema Junkerovoj analizi, ne bi mogle ni opstati u EU. Jer, tamo se politike i stranke moraju i trebaju baviti interesima građana, a ne svojima. 
Junker je tako stao u red rijetkih stranih zvaničnika koji govore bez dlake na jeziku, koji imaju petlju reći kako stvari trenutno stoje i kako bi trebale stajati.

Poruke otrežnjenja

Davno je mudri Platon rekao da tiranija prirodno proističe iz demokratije. I historija nas uči kako su upravo zahvaljujući slobodnim izborima mnogi diktatori i zločinci zasjeli na vlast.&nbsp;&nbsp; 
Evo, naprimjer, ovdašnji režim izabran je demokratskim putem. Bili izbori, ljudi glasali, glasovi se prebrojali i vlast prešla u šape SDA. Onda su postavili premijere, ministre, direktore, tužitelje, policajce... I na strateška mjesta poslali kriminalce. 

Taj nesoj u vladajućoj stranci nesumnjivo igra važnu ulogu. Znam da je opasno o tome javno pisati i govoriti. Znam da se s njima nije igrati. Ali ako baš svi zašutimo, na kraju neće, kako ono kažu, ostati niko da digne svoj glas kad dođu po nas...

Nedavno brutalno premlaćivanje srčanog bolesnika i čovjeka (koje li ironije) čije se prijateljstvo s Alijom Izetbegovićem proteže od njegovih zatvorskih pa do predsjedničkih dana, dno je dna torture SDA. 

Nedžad Latić dobio je batine, a za Fahrudina Radončića (nakon što je prethodno uhapšen u čamparijanskom procesu) planiran je i metak. Očekivano, niko iz režima ne reagira na šokantno otkriće o pokušaju atentata zbog kojeg se trese regija. 
 
Važno je znati da SDA-ove ubice i batinaši ne dolaze s takozvanih društvenih margina. Oni su, zahvaljujući stranačkom kadroviranju, postali ugledni i situirani građani, sportisti i humanitarci, savjetnici i budžetski trutovi, javno deklarirani vjernici... 

Zaduženi su za najprljavije stranačke zadatke. Za poslove zbog kojih nikad neće krivično odgovarati jer ih režim štiti od zakona. Zato je ova godina kritična. SDA će učiniti sve da zadrži vlast, privilegije, novac i moć. 

Na tom putu mnogi će nepodobni biti zatvoreni, premlaćeni, poniženi....Ako režim tako odluči, ima da padne i mrtva glava. 

Bumo videli...
&nbsp;

{MINUTA /} KRIMINALCI - Ugaoni kamen SDA

„Kuća puna naroda“ nalazi se na prvom mjestu „Eurovision on Top“ liste. Ovo je treći singl s novog Čolinog albuma „Ovo malo sreće“ koji se našao na vrhu prestižne muzičke liste, na kojoj učestvuju izvođači koji su bilo kad nastupili na Evroviziji. 

Čola je 1973. na Eurosongu u Luksemburgu izveo „Gori vatra“, autora Kemala Montena, pjesmu koja je postala evergrin.

Ovo je samo još jedna potvrda Čoline enormne popularnosti, koju uživa već decenijima. U biografiju zvijezde neprolaznog sjaja upisani su bezbrojni hitovi, koncertni spektakli, milionski tiraži nosača zvuka...

Rođen je&nbsp;30. maja&nbsp;1951. godine u&nbsp;Sarajevu, a iako živi u Beogradu, svakom prilikom naglašava posebno mjesto rodnog grada u svom srcu. Sa suprugom Aleksandrom ima kćerke Unu i Laru.

Zvijezda neprolaznog sjaja

Skoro će godina otkako demobilisani borci preživljavaju u šatorsko-kontejnerskom kampu u centru Sarajeva. Kad su određivali lokaciju za proteste, bivši su ratnici rezonovali da je korisno biti tu pred sjedištem Vlade FBiH, stalno pred očima premijera Fadila Novalića i njegovih ministara.&nbsp;&nbsp; 
U međuvremenu, Novalić i ekipa preselili su se u drugi dio grada. Daleko od parola i ratnih zastava. Razumljivo, borci su se našli u belaju. Htjeli bi pred Federalnu vladu, ali tamo gdje se ona sad nalazi fali slobodnog prostora za podizanje privremenog naselja. A nema ni Čukinog „Šetališta“, gdje su često svraćali... 

Ipak, da ovdašnja vlast sve dijeli sa svojim narodom, pa i proklete smještajne probleme, dokazala je ministrica finansija Jelka Milićević. U reakciji na prošlosedmičnu „Minutu“ dopremijerka je demantirala da je imala zamjerke na kvadraturu i osvijetljenost svog novog kabineta, a negirala je i verbalne sukobe s Novalićem. 

Istina je, tvrdi dalje ministrica, da je prostor za njen ured neadekvatno dislociran u potpuno drugi dio „Energoinvestovog“ nebodera te je, samim tim, bila previše udaljena od premijera. I protiv toga se, piše u dopisu, pobunila. 

Nažalost, poznato nam je da političari u BiH nemaju smisla za humor. I da su hronično alergični na satiru. 

Ipak, u njihovim dopisima ponekad se nađe i ponešto novo, važno, korisno... Odvajajući bitno od nebitnog, dijeleći žito od kukolja, ministrici je preko tastature u pismo izmigoljilo zvanično priznanje da Vlada FBiH u svom novom sjedištu zapravo nema salu za održavanje sjednica! 

„To će predstavljati problem u budućem funkcioniranju Vlade“, poručila je Milićević. K'o da gledam premijera kako vrckavo dobacuje: „Nemamo salu za sjednice. Al' zato ni borci nemaju gdje razapeti šatore.“ 
&nbsp;

MINUTA: TRAŽI SE Sala za Vladu

Emir Hadžihafizbegović na festivalu „Balkan Florence Express“ osvojio je Gran pri za najboljeg glumca. Film „Žaba“ Elmira Jukića našao se u takmičarskom programu, a Hadžihafizbegović tumači lik Zeke. Film je snimljen po istoimenom dramskom komadu koji godinama igra na sceni Kamernog teatra 55.&nbsp;&nbsp; 
„Žaba“ je priča o svima nama, ljudima današnjeg vremena, u dobu nerazumijevanja i usamljenosti i potrage za ljubavlju i smislom, a osim Hadžihafizbegovića, uloge su ostvarili Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan, Moamer Kasumović...

Emir Hadžihafizbegović jedan je od najnagrađivanijih bh. glumaca, kako u pozorištu tako i na filmu. Ostvario je ulogu i u rediteljskom prvjencu Alena Drljevića, „Muškarci ne plaču“, koji je prošle, ali i ove godine osvojio brojne nagrade na festivalima.

Majstor svog zanata

Kad bi se, recimo, po uzoru na Izbor Miss BiH, napravilo takmičenje za najbolje radno mjesto u pretrpanoj bosanskohercegovačkoj administraciji, jednu od liderskih pozicija (u najgorem slučaju, lentu „druge pratilje“) sigurno bi osvojilo članstvo u Centralnoj izbornoj komisiji (CIK). Nije baš da se tamo ništa ne radi, ali na tasu između narađenog i zarađenog prevagnula bi škola mišljenja da je CIK poželjan poslodavac. 
Ipak, nigdje nije idealno! Radne obaveze u izbornoj komisiji ponekad znaju biti naporne. Tako je valjda još samo Irena Hadžiabdić u stanju voditi evidenciju o svim onim egzotičnim destinacijama, zabačenim gradovima i kontinentima što ih je o državnom trošku morala posjetiti tokom sretnih i berićetnih godina u CIK-u. 
A ko zna kuda bi krenula karijera današnje predsjednice da joj u prošlom stoljeću, još kao mladoj pripravnici Upravno-pravnog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova-CSB Zenica, u sivim hodnicima milicijske stanice nije prišao moćni socijalistički uglednik lokalnog dometa Šefik Džaferović... 
Pod njegovim mudrim i očinskim vodstvom, oslonjena na bogato životno iskustvo vječito smrknutog i zabrinutog druga i gospodina uzidanog u sve režime, Hadžiabdićeva je strpljivo gradila vlastitu karijeru. Tako se, navodno, u Džaferovićeve zasluge ubraja i njeno uhljebljivanje u CIK-u. 
Budući da je veza predsjednice važne državne institucije i potpredsjednika vladajuće stranke (polu)javna, pravo pitanje glasi da li zapravo iza posljednjeg prijedloga koji kruži po CIK-u, a u kojem se kroz Dom naroda FBiH legalizira etničko čišćenje počinjeno u ratu, osim HDZ-a, stoji i Džaferović, odnosno SDA. Njihov udruženi zavjet šutnje te izostanak adekvatne reakcije na otkrivene antidržavne planove iz CIK-a govore nam više od tisuću riječi...

Minuta: Cikovanje Irene Hadžiabdić

Posjeta članova Predsjedništva BiH Vatikanu, tačnije sastanak s poglavarom Rimokatoličke crkve, papom Franjom još jedan je dokaz koliko su Bosna i Hercegovina i njeni građani na visokom stepenu ljubavi i empatije koju papa Franjo osjeća prema maloj zemlji na brdovitom Balkanu.&nbsp;&nbsp;On se, raspitujući se kod članova Predsjedništva, interesirao za stanje u našoj zemlji, zanimalo ga je kako narod živi te je autoritativno trojcu poručio da zaustavi odlazak mladih iz zemlje. 
Kako je medijima nakon sastanka kazao Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, ono na što je papa Franjo posebno stavio akcent su najugroženije kategorije društva, dakle, siromašni te omladina. 
Na kraju ostaje samo nada da će lideri izvući pouke iz Papinih poruka te da će konačno relaksirati odnose kada su predstojeći žučni pregovori u pitanju. 
Papa Franjo rođen je kao Horhe Mario Bergoljo (Jorge Bergoglio) 17. decembra 1936. u Buenos Ajresu, Argentina. Kardinalska konklava izabrala ga je za 266. papu 13. marta 2013. On je prvi papa iz Južne Amerike, prvi s južne polutke te prvi papa isusovac (jezuit).

Poruke kao pouke

Veoma dugo, gotovo dvije godine, Nedžad Latić je upozoravao javnost da mu na društvenim mrežama prijete smrću, da se poziva na njegov linč, da mu treba, kako su mrzitelji pisali, polomiti kosti, razbiti facu, jednom riječju ukinuti ga s lica zemlje jer piše protiv SDA-ove vlasti.Mešini i Kafkini junaci Takvi komentari, odmah treba naglasiti, nalazili su se, svojim očima sam se uvjerio, ispod tekstova objavljivanih na Facebook stranicama glasila koja su u javnosti percipirana kao partijski organi stranke na čijem čelu je Bakir Izetbegovića. Latić se, dakle, našao u situaciji da prijetnje koje dobiva prijavljuje onima koji ta glasila direktno ili indirektno kontroliraju. To je ona situacija koju na vrhunski način opisuje Selimović u svojim romanima kad Ahmed Nurudin traži pravdu od ubica svoga brata, ili kad drugi piščev junak, Ahmet Šabo, iz romana „Tvrđava” govori o pokvarenosti vlasti pred ljudima koji vlast vrše i koji će ga pretući nakon sijela kod Duhotine. Ona, dakle, situacija što ju je u svom romanu „Proces” opisivao Franc Kafka. Sjetimo se, Kafkin junak Jozef K., da bi dokazao svoje pravo na postojanje, mora prihvatiti sudski proces protiv sebe bez postojanja bilo kakve krivice. Jesu li Izetbegović mlađi i njegova stranka stvorili s pozicija vlastodržačke moći takve društvene uvjete u kojima je glasilima pod njegovom kontrolom dozvoljeno sve, a žrtvama tih glasila ništa, nikakvo pravo, nikakva mogućnost zaštite svog života? Nisu s mržnjom ta glasila pisala samo o Latiću, već o čitavom nizu kritičara SDA-ove vlasti. U posljednje vrijeme tu su mržnju na svojoj koži mogli osjetiti i donedavni visokopozicionirani članovi Izetbegovićeve stranke, prije svih Senad Šepić, Dino Konaković i Mirsad Kukić.

Iznevjerene Alijine ideje

Kako je moguće da stranka koja se poziva na demokratiju dozvoljava batinaški jezik, prijetnje, spletke, ucjene, intrige i otvorene laži svojim mediokritetskim novinarčićima koji huškaju na prebijanje ljudi i zagovaraju nasilje kao oblik političke borbe?

Odgovor na to pitanje sasvim je jednostavan: Izetbegović i SDA su politički toliko propali da se ta stranka ne samo urušava iznutra već i da joj je strah jedino sredstvo za držanje javnosti u stanju pokornosti.

Takva metoda vladanja karakterizira autoritarne političke sisteme, koji ljude tretiraju isključivo kao glasačko tijelo. To svođenje ljudi na brojeve koji glasaju, na broj ruku u parlamentima i vladama pokazuje do koje mjere je SDA iznevjerila svoja politička polazišta kada ju je formirao Alija Izetbegović. Podsjetimo, za vrijeme Alijine vlasti glasila pod njegovom kontrolom također su oštro pisala o njegovim kritičarima, ali nikad nisu prijetila, zagovarala nasilje, nikad nisu pala toliko nisko kako je to slučaj danas s Bakirovim novinarima.

Količina mržnje iznesena u tekstovima o Latiću na stranicama njegovih glasila i prijetnje u komentarima njihovih čitalaca bila bi u uređenim društvima razlogom za reakciju institucija sistema koje bi ih oštro sankcionirale. Umjesto toga, Bakir Izetbegović se ponosno slika s novinarima tih glasila, očigledno ih ohrabrujući da nastave svoj antinovinarski posao.

Podsjetimo, Latić je gomilu papira kao dokaz da mu se prijeti dostavio Izetbegoviću još prošle godine. Je li sistem reagirao kako bi zaštitio novinara? Jesu li odgovorni u sudstvu, policiji, istražnim organima uradili išta od onog što im zakon nalaže i za šta su plaćeni novcem poreznih obveznika?

Sudeći prema svemu, nisu, jer Latić je, kao srčani bolesnik, pretučen i to od osobe koja je trenirana i koju ponekad koriste neki moćnici kao svog tjelesnog čuvara.

Čak sistem i odgovorni u njemu nisu reagirali na prvi način ni nakon što je Latić pretučen, nego je on sam morao dobaviti dokazni materijal i razotkriti napadača. Tek je tada napadač uhapšen, a javnosti ostaje da prati proces protiv njega i eventualno sazna kako je kažnjen za svoje odvratno zlodjelo. 

No, time neće biti otklonjen društveni problem, jer kažnjavanjem jednog nasilnika bit će kažnjen samo jedan oblik nasilja, onaj fizički.

Mentalna tortura prisutna u režimskim medijima prema svim kritičarima Izetbegovićeve politike bit će nastavljena. Baš onako kako je u noći napada na Facebook stranici portala pod Izetbegovićevom kontrolom Latić bio izložen najogavnijoj mogućoj mržnji u čitalačkim komentarima koji su odobravali nasilje i pozivali na njegovo nastavljanje. Istražnim organima to je najlakši mogući posao: pokupiti adrese Facebook profila i kazniti one koji zagovaraju mržnju.

Sankcije za medijsko nasilje

Međutim, institucije sistema nisu poduzele ništa, mrzitelji su uživali u satiranju novinara, a u redakcijama Bakirovih medija nisu se potrudili da makar te noći, dok se novinaru ukazuje medicinska pomoć, zaustave izljeve mržnje na Facebook profilima njihovih portala.

Naravno, u ovom trenutku niko ne može s punim pouzdanjem tvrditi da je Latićev napadač bio motiviran jezikom mržnje iskazanim u čitalačkim komentarima ili u napadima na ovog novinara objavljivanim medijima bliskim Izetbegoviću i nekim radikalnim proselefističkim portalima.

Ali, može se s punim pouzdanjem postaviti teza o odgovornosti ovih glasila za pretvaranje medijskog prostora u nasilnu formu jezika. Od medijskog nasilja do onog uličnog samo je jedan korak.

Od medijske strahovlade do one ulične dolazi se na vrlo jednostavan, gotovo neprimjetan način.

Latićev slučaj, pak, upozorava: ovoj zemlji hitno su potrebne zakonske procedure koje će oštro sankcionirati jezik mržnje. Zakonske procedure s nultom tolerancijom na svaki oblik medijskog nasilja, sasvim svejedno odakle ono dolazilo.

U „Životinjskoj farmi“ Džordža Orvela (George Orwel) upozorava da društva dostižu antihumani ustroj onog časa kad jedna društvena grupa pred zakonom i institucijama sistema biva povlaštena nad svim drugim. Ne potvrđuje li ulična strahovlada kojoj svjedočimo u Latićevom slučaju da živimo u društvu orvelovsokog stanja, gdje su oni koji prizivaju nasilje oslobođeni od odgovornosti, a njihove žrtve su krive, jer se bore za slobodu kritičke misli.

Politički propalom Bakiru Izetbegoviću sijanje straha je jedino preostalo sredstvo za pokoravanje javnosti

Nekad je bio drug Tito, a sad je svuda oko nas gospodin Mito. Podmićivanje, u raznim pervertiranim i drugačije upakovanim oblicima - uvuklo se u gotovo sve pore društvenog života u našoj domovini, kao i drugdje na Balkanu. No, problem je što BiH zaostaje za drugima u borbi s tom društvenom korozijom, pa je najviše zbog toga na repu Evrope.

- Nemoguće je da BiH s ovakvom razinom korupcije postane članica Evropske unije - upozorio je onomad član Evropskog parlamenta Kristijan Dan Preda (Cristian). 
Dakle, borba protiv korupcije glavni je uvjet da BiH postane članica EU! Naravno, bilo bi cinično početi blamažu odozdo, od “malog čovjeka”, koji je u ovakvom nakaradnom političkom kontekstu prečesto “prinuđen” skraćivati put, uglavnom zbog egzistencijalnih okolnosti. 
Jer fakt je da je politika onih na vlasti u posljednjih četvrt stoljeća omogućila, inspirirala, pa čak i postavila korupcijske modele. Od selektivnog sudstva (da bi se štitili moćnici), preko potplaćenog zdravstva - do znanosti, umjetnosti i kulture. Tako je, bez javne brige za sve građane (a ne samo za pripadnike svoje nacije) i javnosti, uključujući slobodu medija - korupcija postala naša domaća životinja.
Ali odgovornost je svačija da to stanje ili "prihvaćeno" neznanje ne postanu naš mentalitet po kome će nas stereotipizirati. 
Bosanci po toj matrici, jednostavno, ne smiju nastaviti živjeti. Nije nikakav alibi da korupcija egzistira i među onim najbogatijim, u zapadnim zemljama, koje, naravno, prema drugim vrijednosnim standardima, ostaju uzor za kretanje BiH ka EU. Uostalom, u Evropi, Americi i drugim razvijenim sredinama antikorupciona borba ne prestaje niti posustaje, jer u tome učestvuju i građani, glasajući pravilno na izborima.
Ono što Evropa stalno propušta, ostajući u granicama političkog bontona, koji se na Balkanu shvata kao slabost i prilika za novu turu varanja, jeste jasnije upiranje prstom u ova naša imena i prezimena koja su od BiH napravila "Katangu" ili banana-republiku. Zato svaki bh. građanin treba sastaviti vlastitu bosansku listu onih koji su BiH srozali na to samo dno Evrope. To je istinski patriotizam, a ne da opet glasaju za “svoje”, jer su “naši”!

Domaća životinja

Povreda Elmedina Kikanovića uoči utakmice košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Belgije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2019. godine odredila je da kapitensku ulogu u našem timu preuzme Nemanja Gordić.&nbsp; Ono što je potom sjajni plejmejker pokazao u dvorani „Mirza Delibašić“ pravi je primjer šta u jednom timu treba značiti kapiten. 
Gordić je predvodio „Zmajeve“ do druge pobjede na putu prema Kini, minimalne, ali vrlo značajne (72:70). Bio je naš najefikasniji igrač sa 17 poena, a statistiku je upotpunio s pet asistencija, tri skoka i čak pet „ukradenih“ lopti Belgijancima.&nbsp;Igrajući oko 30 minuta, svojim iskustvom je značajno doprinio da se poslije pada u trećoj četvrtini naša reprezentacija rezultatski vrati i, kad je bilo najvažnije - u finišu, bude bolja.
Upravo zbog iskustva, smirenosti i ogromnog broja utakmica koje je odigrao u bogatoj karijeri, Gordić je bio u stanju pogoditi odlučujuće šuteve. Kada su se do kraja meča brojale sekunde, kod neriješenog rezultata, pogodio je dva slobodna bacanja za pobjedu. Izgleda jednostavno, ali to mogu samo veliki igrači.
Nemanja Gordić rođen je 25. septembra 1988. godine u Mostaru, a karijeru je počeo u trebinjskom Leotaru. Član reprezentacije BiH je desetak godina, a šampionske titule osvajao je s klubovima u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.

Pravi kapiten

Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov mi je 28. septembra 2014. godine, odgovarajući na pitanje kako Moskva vidi približavanje zapadnog Balkana NATO savezu, rekao da Rusija to doživljava kao "pogrešnu i provokativnu" politiku. Ove je sedmice u Beogradu Lavrov izjavio da Rusija podržava "samostalan, nezavisan i višesmjerni kurs Srbije".&nbsp;&nbsp; 
Dakle, malo tamo - malo ‘vamo. I ta je izjava došla u trenutku neke međunarodne slabosti i novog kolapsa sirijskih pregovora, u trokutu između Moskve, Teherana i Ankare. 

Balkanska čorba

Srbiji se iznova šalje slična poruka, samo drugačije upakovana, da se odluči između dvije stolice: hoće li na Zapad u EU, kako se deklarira, i što podržavaju Brisel, Berlin i Vašington, ili će malo i na Istok? Čemu se raduju Putin, a možda čak i Erdoan. Rusi su baš maheri da dodaju bibera u ionako paprenu balkansku čorbu.

Naravno, svaka riječ koju Lavrov izgovori sada, kao i prije tri i po godine u Njujorku, važna je za Bosnu, jer BiH je posljednji talac srbijanske vanjske politike na Balkanu. Nije joj puno lakše sada, kad se iz tih kandži izvukla Crna Gora. I kada to ovog ljeta vjerovatno uspije i Makedoniji, ako se dogovori o svom državnom imenu, pa Grčka otključa NATO kapiju za Makedonce. 

Ne biti u NATO-u u takvom balkanskom okruženju zapravo znači biti bar na pola u ruskim rukama.

- U Evropi vlada nezdrava situacija - kaže Lavrov. I zato su, rekao je, krivi Evropljani i Amerikanci, jer guraju NATO “sve dalje na istok”. Rusija će se zbog toga “usprotiviti svakom pokušaju” da se zaobiđu i prekrše Dejtonski sporazum i Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244 o Kosovu. 

Početkom godine, zahvaljujući Mariji Zaharovoj, koju poznajem još od dana kad su ona i njen šef, tada ambasador Rusije u UN-u, službovali u Njujorku, opet sam na istom mjestu dobio priliku da pitam nešto Lavrova - šta misli o ideji američkog kongresmena Tarnera (Mike Turner) o organiziranju “Dejtona 2”. 

- Mislim da Bosna i njena državnost ne bi izdržali reviziju “Dejtona” - ogovorio mi je kratko. 

Priznao je da nije ni pogledao prijedlog o reviziji Dejtonskog sporazuma koji je pokrenut u američkom Kongresu, u uredu (samo) jednog kongresmena. A zašto bi, kad je “Dejton” ovakav kakav jeste postao važna poluga ruske politike na Balkanu.

Novi početak


Vjerujem da je tada, dok se nešto drastično ne promijeni na međunarodnoj sceni u onom odgovornom dijelu javnog diskursa koji barata činjenicama, a ne tuđim neznanjem i neobaviještenošću, definitivno pokopana ta igrarija o nekoj novoj “američkoj konferenciji” o BiH. Na kojoj bi se trebala pozitivno riješiti bosanska situacija, onako “bez Rusa”, po demokratskim principima i u skladu s univerzalnim vrijednostima, uključujući i ljudska prava. Koja ne bi smjela biti instrument geostrategije, kako je to jednom priznao Zbignjev Brežinski (Zbigniew Brzezinski), siva eminencija američke vanjske politike. Teško je zaista s Rusima!


Negdje smo se izgubili u sigurnosnom i vrijednosnom prostoru koji se prepliće nakon 11. septembra, kao što su pretumbani i prioriteti.


Reklo bi se da je i naziv ovogodišnje Minhenske konferencije "Do ponora i nazad" dokaz tome. Na njoj je izdato i upozorenje kako je međunarodni poredak nad rubom ponora, od koga nas dijeli samo jedan pogrešan korak. Pred nama je dilema: hoće li najmoćnije države, koje su ovaj svjet stvorile na ruševinama Drugog svjetskog rata i porazu fašizma, možda iz ličnih interesa zajednički “sabotirati” taj, svoj poredak (kako je javnost izvjestio i ambasador BiH u Berlinu Željko Janetović).


Onomad sam intervjuirao Saru Bedenbau (Sarah Bedenbaugh), jednu od tri autora (uz Damira Marušića i Damona Vilsona - Wilson) onog čuvenog izvještaja “Atlantskog savjeta” o novoj američkoj strategiji na Balkanu. Taj je papir, prošlog novembra, digao veliku prašinu, jer je “najavio” (novo) stalno prisustvo američkih vojnika u tom djelu svijeta. A to, također, spada u tumačenje svijeta u kome Rusi kao da ne postoje. 


- Rusija je glavni kočničar na Balkanu. Moskva neće propustiti nijednu priliku da se upetlja i pokvari poslove Zapada, čak i ako Rusi ne nude bolju alternativu u odnosu na EU, ali i na NATO. No transparentnost je oduvijek bila najbolji protuotrov - utješna je bila na kraju Bedenbau. 


Zato ćemo kao nikad prije, bez uvijanja, morati otvoreno o svemu! Bez transparentnosti i razotkrivanja istine u kojoj, ruku na srce, to srce malo koga boli za Bosnom, bez obzira što se nekima još omakne izjava u tom stilu, nema pomoći za BiH i njen komšiluk. 


Drugo je pitanje treba li nam uopće novi početak i trebamo li uvjek počinjati ispočetka.

Osvrt s američke verande: Nije lako s Rusima

To što je svjetska zajednica rezultat djelatnosti Srbije, odnosno srpske politike u cjelini na jednoj strani i hrvatske na drugoj priznala i za to kao opravdanje, imajući u vidu da čini ustupak zločinu, našla opravdanje u stavu koji, ustvari, nije ništa drugo do najobičnija floskula da je svaki mir, ma kako bio nepravedan, bolji nego stanje rata, što bi trebalo da opravda užasnu nepravdu koja je načinjena Bosni i Hercegovini kao međunarodno priznatoj državi i članici Ujedinjenih naroda i Bošnjacima kao najbrojnijem narodu te države, može biti opravdan samo brzim procesom reintegracije Bosne i Hercegovine kao države koja s istom snagom i pravom vlada na cijelom svom teritoriju osiguravajući jednakost u pravima i mogućnostima svih njenih stanovnika.&nbsp;&nbsp; 
Genocidna aktivnost

Međutim, od takvog procesa nije bilo ništa, štaviše, aktivnost institucija međunarodne zajednice išla je u prilog razvoja djelovanja separatista koji su period od potpisivanja sporazuma u Dejtonu do danas iskoristili prvo da ekonomski potpuno onemoguće djelovanje pripadnika onih naroda koji ne spadaju u grupu vladajućih, odnosno Srba na teritoriju RS i Hrvata na bivšem teritoriju „Herceg-Bosne”. 

Isto tako, uz potpunu nejednakost u pravu ekonomske aktivnosti i zapošljavanju razvijen je sistem kulturne i prosvjetne segregacije koji se najbolje odražava u oduzimanju prava Bošnjacima da upotrebljavaju čak i naziv svog jezika, a kamoli svoj jezik. 

Najzad, vrši se neprestana eskamocija svakog pokušaja Bošnjaka da u normalnim procedurama parlamentarnog života i vladavine ishode bilo kakvu mogućnost djelovanja na odluke koje se tiču i njihovih života odnosno njihovih prava koja idu čak do prava na postojanje. 

Ako se uzme u obzir da je na tom teritoriju izvršena sistematska promjena svih toponima i drugih znakova postojanja u ovom slučaju Bošnjaka i na teritoriju RS i bivše „Herceg-Bosne”, što predstavlja, ustvari, sastavni dio genocidne aktivnosti jer se time negira postojanje i brišu tragovi života pripadnika bošnjačkog naroda na tom teritoriju, kompletira se slika sadašnjeg stanja u BiH, čiji je očekivani politički efekt, ustvari, dovršavanje i ispunjenje ratnih ciljeva agresora, a to je pretvaranje teritorija koji su oružjem zaposjeli u zasebni državni teritorij koji kao takav onda stječe i mogućnost i pravo da se udružuje sa državama s kojima on to želi. 

Jedino sredstvo koje je nama preostalo ako izuzmemo dugoočekivanu intervenciju u ove procese svjetske demokratske javnosti i zajednice jeste da mi kao nosioci ideje o jedinstvenoj bosanskoj državi, u njenim historijskim granicama koje su stabilne i vrijede gotovo dvije hiljade godina, učinimo sve što je moguće da ojačamo funkciju države koja je danas najslabija karika u sistemu vođenja javnih poslova i funkcioniranje državnog aparata uopće. 

U Evropi postoje brojni primjeri gdje je upravo država koja je u početku bila slaba svojom aktivnošću uspjela da nadvlada regionalizme i separatizme i da stvori državu koja na jednak način i sa istom politikom i duhom vlada na cjelokupnom teritoriju i osigurava tom teritoriju vrlo brzi napredak.

Najbolji primjeri
Najbolji primjeri takvog djelovanja države su nastanak jedinstvene države Francuske kada su u nju integrirani pojedini dijelovi Francuske koji su funkcionirali kao zaseban teritorij od Provence, Bretagne Il’ de France, Alsace, Lorraine, iz kojeg procesa je nastala moćna jedinstvena francuska država - nosilac demokratskog razvoja u Evropi i svakog industrijskog, kulturnog i privrednog razvoja.
Još bolji primjer za takvu funkciju snažne države predstavlja Njemačka. Njemačka je sredinom 19. stoljeća bila konglomerat skoro 50 različitih teritorija s pravima države, raznih kneževina, kraljevina, vojvodstava i sličnih semidržavnih tvorevina koje su bile udružene u njemački Rajh, ali čiju najvažniju instituciju je predstavljao sabor Izbornih knezova (Firstova), koji su imali pravo da biraju njemačkog cara.
Takav odnos u kojem su nosioci feudalnih ostataka i separatizma odlučivali o ključnim pitanjima funkcioniranja njemačke države onemogućavao je Njemačkoj da odigra ulogu koju joj je historija namijenila, a to je da bude najsnažnija, najnaprednija i vodeća zemlja zapadne Evrope i istovremeno da bude neka vrsta spone između zapadne Evrope i evropskog Istoka.
Ovakvu situaciju je svojom aktivnošću promijenio u potpunosti Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) (Gvozdeni kancelar) kao predsjednik vlade koji je nizom sistematskih mjera koje su išle na integraciju prostora putem razvoja saobraćaja, integraciju uvjeta djelovanja, prije svega u privredi, što je omogućilo razvoj industrije, zatim integraciju prosvjetnog i sistema nauke uspio da Njemačku ujedini i da od nje napravi najveću evropsku silu. Ona je u poznatom Njemačko-francuskom ratu 1871. porazila Francusku kod Sedana i zarobila francuskog imperatora Napoleona III, nakon čega je Njemačka postala dominantna evropska sila koja je partnera u rješavanju evropskih pitanja imala s jedne strane u Velikoj Britaniji, a s druge u Ruskoj carevini.
Imajući u vidu sva iskustva koja su u Evropi doprinijela brzom razvoju demokratije, privrede, prosvjete, kulture i sloboda, mi moramo biti svjesni da sadašnje stanje nije samo stanje političke destrukcije BiH nego istovremeno i njenog potpunog nazadovanja u njenom privrednom, prosvjetnom, kulturnom i svakom drugom smislu, odnosno u smislu razvoja boljih uvjeta života i većeg stupnja slobode građana Bosne i Hercegovine.

Akademik Muhamed Filipović: Zašto ne učimo iz evropskih iskustava

Rusija ne odustaje od destabilizacije Balkana! 


Ministar vanjskih poslova te zemlje Sergej Lavrov, uoči posjete Beogradu (i Ljubljani), istakao je da Zapad ne bi smio insistirati na tome da balkanske države idu prema EU, a posebno ne prema NATO-u.

Apostrofirao je Bosnu i Hercegovini i Makedoniju kao države koje bi slijedile primjer Crne Gore. Zaprijetio je u Beogradu da taj scenarij neće proći! Rusija već odavno mešetari po BiH. Njen raniji ambasador nije zazirao da svakog sagovornika do čijeg mišljenja iole (ne) drži pita kako bi se BiH trebala podijeliti i raspasti. 
Iza njega, nastupale su službe koje su svesrdno podrivale temelje BiH. Epilog smo vidjeli nedavno u Banjoj Luci kada su glavnim ulicama promarširale paravojne formacije koje su obučavale ruske službe. 

U Makedoniji je na sceni konačna politička stabilizacija i svi su spremni za streloviti uspon ove države prema EU i NATO-u. Lavrov je nedavno javno pozvao Grčku da ne daje nikakve koncesije Makedoniji u međusobnim pregovorima. 

Istupi ruskog ministra jesu zvanična politika Rusije. Ona se ne obazire na to što je, naprimjer, njen balkanski miljenik Milorad Dodik svesrdno lobirao i na kraju glasao za Zakon o odbrani BiH, u kojem je jasno navedeno da naša zemlja želi i hoće u NATO. Niti ih zanima činjenica da je ključne zakonske i druge akte o tome potpisivao kadar Dodikove partije. Bilo da je državni premijer ili predsjedavajući Predsjedništva države. 

Isticanjem BiH i Makedonije, Lavrov je sasvim otvoreno najavio da su to dvije države u kojima će Rusija sada pojačati subverzivne aktivnosti. 

BiH je posebno ranjiva i zbog predstojećih izbora te slabih državnih institucija. 

Nema sumnje da je u interesu Kremlja da se ni politička scena BiH ne mijenja. Posebno su zainteresirani za vodeću ulogu SDA među Bošnjacima. S tom strankom oni ni do sada nisu imali problema. I preko njenih kadrova, naprimjer, MUP RS se naoružao do zuba oružjem nastalim na ruskim licencama.

Ruske prijetnje

Sukobi u SDA se ne smiruju. Naprotiv, najavljuju se još brutalniji obračuni. Bakir Izetbegović trenutno stanje opisuje kao „čišćenje redova i uvođenje reda i discipline pred izbore“.&nbsp;&nbsp; 
Teško je i nabrojati sve one koji su u posljednje vrijeme izbačeni iz stranke. Neki će tek dobiti crveni karton. Ipak, najzvučnija imena svakako su aktuelni premijer KS Dino Konaković te banovićki car pare i magle Mirsad Kukić. 

I dok Konakovićevo „množenje s nulom“ prolazi bez ozbiljnijih unutarstranačkih potresa, razvod s Kukićem SDA će skupo platiti. Niko, naime, u ovom trenutku ne može procijeniti koliko još SDA-ovaca pozicioniranih po raznim parlamentima i općinskim vijećima kontrolira banovićki moćnik. Ne zna to ni Izetbegović, iako se momački trudi prikriti vlastito neznanje. 

Neko pametan je zaključio kako čelnici SDA najtačnije govore o sebi onda kada se međusobno optužuju za počinjene aferime. Ničeg drugog u tim sukobima nema osim borbe za vlast, kontrolu stranačkih poslova i budžetskog novca. Zato kad ovi samozvani odmetnici-pravednici tvrde suprotno, znajte da ne govore istinu.
 
Na ovogodišnje izbore SDA izlazi posvađana, bez, kako ono kažu, snage u jedinstvu, i to će djelomično uticati na njihov rezultat. Međutim, Izetbegović ovo stranačko čistilište ne gradi za parlamentarne, već zbog izbora koji će se odigrati u maju naredne godine. Kad će na 7. kongresu stranka birati novo rukovodstvo. I predsjednika.
 
Jedino, dakle, što šefa SDA ozbiljno zanima jeste da ostane u predsjedničkoj fotelji. Da bi u tome uspio, Izetbegović mora eliminirati stranačke konkurente. Zato će vrijeme do kongresa iskoristiti kako bi se obračunao sa svima. Kukić je tek prvi na toj listi. 

Njegovim protjerivanjem Izetbegović je spriječio sigurnu i već pripremljenu delegatsku pobunu koja mu je i na prošlom kongresu umalo došla glave.

Borac za istinu

MINUTA: Praznik u Sarajevu

Poruke otrežnjenja

{MINUTA /} KRIMINALCI - Ugaoni kamen SDA

Zvijezda neprolaznog sjaja

MINUTA: TRAŽI SE Sala za Vladu

Majstor svog zanata

Minuta: Cikovanje Irene Hadžiabdić

Poruke kao pouke

Politički propalom Bakiru Izetbegoviću sijanje straha je jedino preostalo sredstvo za pokoravanje javnosti

Domaća životinja

Pravi kapiten

Osvrt s američke verande: Nije lako s Rusima

Akademik Muhamed Filipović: Zašto ne učimo iz evropskih iskustava

Ruske prijetnje

MINUTA: Čistilište za 7. kongres

Kolumne

Borac za istinu

MINUTA: Praznik u Sarajevu

Poruke otrežnjenja

{MINUTA /} KRIMINALCI - Ugaoni kamen SDA

Zvijezda neprolaznog sjaja

MINUTA: TRAŽI SE Sala za Vladu

Majstor svog zanata

Minuta: Cikovanje Irene Hadžiabdić

Poruke kao pouke

Politički propalom Bakiru Izetbegoviću sijanje straha je jedino preostalo sredstvo za pokoravanje javnosti

Domaća životinja

Pravi kapiten

Osvrt s američke verande: Nije lako s Rusima

Akademik Muhamed Filipović: Zašto ne učimo iz evropskih iskustava

Ruske prijetnje

MINUTA: Čistilište za 7. kongres