Pol Koldvel (Paul Coldwell), britanski umjetnik i profesor na "University of the Arts", izlagao je širom svijeta, a njegovi radovi uvršteni su u brojne kolekcije u muzejima.&nbsp; 
Trenutno ovaj vrsni umjetnik boravi u Sarajevu i u prostorijama Historijskog muzeja prenosi svoje znanje na mlade iz cijele BiH. Pružio im je jedan novi pristup i pokazao da umjetničko djelo mogu napraviti od svega, pa i od cipela, koje pokazuju različite karaktere ljudi na ulicama.

Oduševljen Sarajevom, ali i svjestan ne tako davne historije grada, Koldvel smatra da upravo umjetnici imaju zadatak da rade na pomirenju. Mogu to činiti i umjetničkim djelima koja ostaju u umovima ljudi i mogu promijeniti svijest čovjeka.

Pol Koldvel rođen je 1952. u Velikoj Britaniji.

Umjetnost od cipela

Na predstojećim Zimskim olimpijskim igrama, koje će od 9. do 25. februara biti održane u južnokorejskom Pjongčangu, Bosnu i Hercegovinu predstavljat će četvero sportista. Malu, ali ponosnu delegaciju predvodit će najmlađa i najbolje rangirana članica bh. tima Elvedina Muzaferija (18), koja će nositi zastavu voljene države.&nbsp; 
Mladoj Visočanki, koja se od svoje treće godine bavi skijanjem, predviđaju sjajnu karijeru. Iza Elvedine su brojna odličja i brojna osvojena takmičenja, ali ova godina joj je posebna, jer će imati tu čast da predstavlja svoju domovinu na Olimpijskim igrama u Pjongčangu.

Osamnaestogodišnja članica Ski-kluba ZE-2010 iz Zenice u Južnoj Koreji će nastupiti u pet alpskih disciplina - slalom, veleslalom, superveleslalom, spust i kombinacija.

Elvedina Muzaferija rođena je 20. avgusta 1999. godine u Visokom. Višestruka je prvakinja BiH u skijanju.

Velika čast

Slobode do kojih nam je najviše stalo u velikoj su opasnosti onda kada su pravo javnosti na slobodu govora i pravo da se dobiju odgovori na sva važna pitanja ugroženi zbog raznih oblika kontrole medija. Između slobode medija i slobodnih društava potpuni je znak jednakosti.&nbsp;

Slobodni mediji apsolutni su temelj demokratije, podsjetila je ovih dana i američka ambasadorica Morin Kormak (Maureen Cormack) povodom starta još jednog projekta koji finansira vlada SAD. On bi trebao pomoći ne samo nezavisne medije u BiH nego i u balkanskom okruženju, gdje još pate od istih dječijih bolesti izrastanja u normalno društvo - bez kulta ličnosti i ružičastog uljepšavanja stvarnosti. &nbsp;
Nakon posljednje ture balkanskih ratova, predugo vlast pruža otpor da se preraste ta demokratska adolescencija. Ljudi u BiH čak se još drže u stanju nacionalne (ratne) pripravnosti! A koriste se i razni oblici šićarđijskog "patriotizma" kroz koji se vrbuju cijela nacionalna stada samo radi održavanja interesnog statusa quo. Naročito u izbornim godinama.
&nbsp;
Slobodni i nezavisni mediji ostaju pod pritiskom “raznih izvora”, pa su Amerikanci i napravili ovaj program kako bi se pomoglo i s novim tehnologijama te ostvarila partnerstva vezana uz veću ekonomsku nezavisnost, ne bi li postali brana sve prisutnijoj propagandi. Ruse, ovdje, ne treba posebno ni spominjati!
&nbsp;
Zbog toga je i presudno istraživačko novinarstvo. Jer, kako je to rekla američka ambasadorica u Sarajevu, ono stavlja pod lupu što politički lideri rade i iznose to na svjetlo dana.
&nbsp;
Zato se ne smije zaboraviti da su za slobodno i objektivno novinarstvo, osim lične profesionalne hrabrosti, važne komponente i cehovska solidarnost i regionalno uvezivanje onih koji govore istinu. Ta se hrabra ideja, naravno, ne plaća američkim dolarima, niti bilo kojim drugim donacijama.

Sloboda i solidarnost

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv Tomislava Kovača, ratnog ministra policije Republike Srpske i čovjeka od visokog povjerenja ratnog zločinca Radovana Karadžića. 


Državnim tužiocima trebale su 22 godine da krenu u pravni obračun s čovjekom koji je bio alfa i omega policijskog pogroma tokom genocida u Srebrenici i koji se, dok su mnogi njegovi potčinjeni hapšeni i suđeni, svih ovih godina vješto krio od zakona.
Kovač je jedini general policije RS. Ono što je Ratko Mladić bio u vojsci, to je Kovač bio u njihovoj policiji.

Generalskim činom okitio se na osnovu ratnih zasluga, posebno onih u Srebrenici, za čije ubijene Bošnjake posljednjih dana uporno tvrdi da ne zna šta je s njima bilo, ko ih je pobio, sjekao i premještao njihova mrtva tijela.&nbsp;&nbsp; 
Slušajući kako pravda svoje ratne generalske zasluge, oni koji ne znaju, rekli bi da je Kovač u julu 1995. brao maline po Podrinju, a ne sastančio po Bratuncu i izdavao naredbe svojoj policiji da rame uz rame s pripadnicima VRS počini genocid nad srebreničkim Bošnjacima. 

Upravo su pripadnici Brigade policije RS za specijalne namjene, čiji je komandant Ljubomir Borovčanin, u Hagu osuđen na 17 godina zatvora, zarobili i na stratišta sproveli nekoliko hiljada srebreničkih muškaraca. Ne samo oni, nego su po naredbama optuženog Kovača na krvavi zadatak u Srebrenicu došli i pripadnici zloglasnih „Škorpiona“, „Kajmana“ i drugih.

Optužnica protiv Kovača ohrabrenje je porodicama žrtava da katili njihovih najdražih neće ostati nekažnjeni makar pobjegli na kraj svijeta. To je i znak da treba vjerovati da će se državno pravosuđe obračunati s počiniocima ratnih zločina, bez obzira na to kojoj vjeri, naciji ili grupi pripadali i bez obzira na to koliko dugo se krili.

Kovač na sudu!

Snagom volje i s velikom dozom hrabrosti od prijateljskog savjeta Mujo Garić napravio je malo privredno čudo u Žepču te je nadmašio čak i svoja očekivanja. A još više će ih nadmašiti kada uskoro sve što proizvede plasira u Holandiju. Krenuo sitnim koracima te napravio fabriku za proizvodnju plastike i plastičnih masa, zaposlio nekoliko ljudi. Za kratko vrijeme napravio je korak dalje i pokrenuo mašinsku obradu metala.
Investicija je vrijedna 100.000 KM. Novac koji je sam zaradio, a već planira širenje poslova uz dodatno zapošljavanje.&nbsp; Mujin primjer pokazatelj je da uz hrabrost i upornost, uprkos nedostatku državne potpore, ljudi mogu uspjeti i pokrenuti biznis koji će pomoći cjelokupnom društvu, ali i samoj državi, koja skoro ništa i ne radi da olakša uspješnim privrednicima kao što je Mujo Garić iz Žepča.

Korak po korak do - Holandije

U zemlji čija je ekonomija na dnu evropske ljestvice razumljivo je što radnicima i penzionerima s mizernim primanjima zapne za oko i izazove gnjev informacija da pripadnici vladajuće kaste silne pare potroše na reprezentaciju. Tim prije što od toga ni za koga osim za njih nema nikakve koristi.&nbsp;&nbsp;

Na čašćenje ićem i pićem u javnim preduzećima i institucijama ove države spiskaju se milioni maraka godišnje. Primjera je napretek, a posljednji dolazi iz Agencije za vodno područje rijeke Save, čije je rukovodstvo u kafanama samo u 2017. potrošilo 18.129 maraka.Da ta sijela plaćena narodnim parama od poplava spase bar jednu kuću ili njivu, poneko bi taj trošak i halalio.

Sramotno je što rukovodioci u državnim firmama i ustanovama uopće ne skrivaju svoje bahaćenje, jer odabir otmjenih restorana od Drine do Une govori da se oni apsolutno ne plaše suda javnosti.

Bog sami zna na šta još sve troše javni novac moćnici kada se dočepaju kakve fotelje. Ranija istraživanja govorila su da se narodnim parama kupuju čak i zimnice, ogrjev, uplaćuju tiketi u kladionicama. Ama bio je jedan slučaj da su na račun firme kupovani i kondomi!

I sve se to događa dok naša država strmoglavo klizi ka provaliji i dok i ljekari, inžinjeri i drugi visokoobrazovani ljudi odlaze trbuhom za kruhom u evropske, bliskoistočne i prekookeanske bauštele.

Do kada? Sve dok su javna preduzeća i institucije izborni plijen političkih partija, pogotovo onih koji nam već četvrt stoljeća bacaju prašinu u oči o napretku i zapošljavanju.

Zato će i Sejad Delić, visokorangirani član SDA na čelu Agencije za vodno područje rijeke Save, iz kafane s računima o našem trošku izaći neokrznut. Štit će ga Nadzorni odbor u kojem sjede članovi njegove političke opcije.

I tako ukrug. Do dna ili do februara kakav je bio 2014. godine.

Besramni rasipnici

Velika nada fudbala Bosne i Hercegovine, napadač španskog prvoligaša Alaveša Ermedin Demirović u nedjelju navečer ostvario je neke od svojih snova. Debitirao je u Primeri, u jednoj od najjačih svjetskih liga, i to u susretu na stadionu Kamp nou protiv giganta, slavne Barcelone.&nbsp; 
Demirović je na terenu proveo šest minuta i imao je priliku igrati protiv velemajstora, Argentinca Lionela Mesija (Messi), golgetera Urugvajca Luisa Suareza, fudbalskog dirigenta Španca Andresa Inijeste (Iniesta)...

Demirović je rođen 25. marta 1998. godine u Njemačkoj, karijeru je počeo u Hamburgu, da bi je nastavio u Lajpcigu. 

Tri sezone proveo je u ovom klubu u mlađim kategorijama, a u posljednjoj bio je kapiten juniora sa 14 golova postignutih u 25 mečeva. &nbsp;

Prošlog ljeta potpisao je za Alaveš, za koji je u Kupu kralja već tresao mrežu. Član je mlade reprezentacije BiH, koja igra sjajno u kvalifikacijama za odlazak na Evropsko prvenstvo.

Ostvario san

Niko se više od Bosne i Hercegovine ne bi trebao radovati očekivanom razrješenju makedonske krize s epilogom ulaska Makedonije u NATO već ovoga juna.&nbsp;Bosna je, naime, suviše dugo talac pogrešne politike iz susjedstva, one srbijanske koja je, to se ne može i ne smije zaboraviti, ovaj dio Balkana pretvorila u bure baruta.&nbsp;&nbsp;

Na sve to, intervencijom na Kosovu, u Srbiji i Crnoj Gori 1999. godine, upravo NATO je stavio kraj. A onda, produženim prisustvom kroz mirovne snage u BiH, dopisao tačku hegemonističkim ambicijama Beograda, jer iza velikosrpskih planova doista su tekli potoci krvi. To su fakti koji se kroz kulturu sjećanja trebaju ugraditi u svako moguće pomirenje.&nbsp;&nbsp;Podsjetimo kako je već crnogorski lider Milo Đukanović u političkoj metamorfozi shvatio da budućnost regiona počiva u EU i zapadnoj sigurnosnoj arhitekturi. Ovih dana svjedočimo istim porukama i premijera Makedonije Zorana Zaeva.
Nezaborav je, dakako, najbolja odbrana od ponavljanja historije. Nemojmo se lagati, NATO je još potrebna preventiva ponavljanju masovnih grobnica, egzodusa i materijalnih razaranja, koja su Balkan vratila mnogo godina unazad.
Uz činjenicu da se i Aleksandar Vučić mijenja i da će uskoro morati odabrati (pravu) stolicu između Brisela i Moskve, kako mu je to poručeno iz Vašingtona, na balkanskoj vjetrometini, skoro usamljen, iako uz svesrdnu rusku “pomoć”, ostaje Bosanac Milorad Dodik!?&nbsp;No, on će se, nije to teško predvidjeti, na koncu morati pravdati ne samo “svom” narodu zašto jedini ne prihvata civilizacijsku opciju koju kroz sistem vrijednosti nudi NATO. 
O zakasnjelim investicijama u BiH, uključujući i manji bh. entitet, da i ne govorimo. Ne može se dovijeka živjeti na kreditima! Ili, kako se to upozorava iz američkog Kongresa, a zapisano je i u novim papirima Pentagona, jedino još Dodik pleše na “sedmom nebu” s Putinom. Iako bi, da je racionalan do kraja, kakvim se u svom populizmu predstavlja, odavno dobio strah od takvog letenja.
Jer, kako to jednom reče ne manji populista Ivica Dačić, Rusija je daleko, a NATO je svuda oko nas.

NATO svuda oko nas

Četvrt stoljeća jedan otac obilazi grob sina na trebinjskom groblju u Podgljivlju i unatoč suzama koje teku i roditeljskoj boli zbog gubitka djeteta, koja nikada ne jenjava, izgovara i sebi i javno - umro je jer je htio biti čovjek! Riječi su to Radeta Aleksića.&nbsp; Njegov sin Srđan svojom je herojskom smrću postao simbol otpora velikosrpskom ludilu devedesetih. U cvijetu mladosti izgubio je život braneći prijatelja Bošnjaka, kojeg su divljački napala četvorica rezervista Vojske Republike Srpske. 
Nakon što je, usljed teških povreda koje su mu nanijeli dok je branio druga, preminuo šest dana kasnije u bolnici, Rade je na smrtovnici svom sinu napisao: „Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život“.
- Da je Srđo preživio, ja bih danas možda imao unuka od dvadesetak godina - sa suzama u očima govori Rade. 
Ali, bez obzira na roditeljsku bol i nedaću koja ga je zadesila, nikada Rade nije pomislio, a kamoli rekao da njegov Srđan nije trebao izvršiti taj herojski čin iako ga je platio životom. Sve ove godine, oplakujući izgubljeno dijete, ta očinska gromada ponosno nam svima ponavlja da svi moramo biti poput njegovog Srđana jer, šta je čovjek ako je bez ljudstva i odgoja i ako ne čini dobro drugome. 
- Nije vrijeme da žalimo Srđana kao izgubljenog momka, već da slavimo pobjedu čovjeka - ponovio je i u subotu Rade, na obilježavanju 25. godišnjice sinove smrti.

Otac Čovjeka

Svako danas igra svoju igru! A valjda je tako bilo oduvijek. Kad mi je Ruždija Adžović dao svoju novu knjigu „Sebijini snovi“, pogledao sam ga ispod oka kontajući: “Bože, je l' me ovo odrađuje na jeftin način?“. 

Znam da je taj naš svijet iz Sandžaka, ta naša prva dijaspora, „namazana“ svim bojama, što im ne zamjeram jer su se hudnjaci kroz cijelo prošlo stoljeće „provlačili kroz ponjavu“ ne bi li opstali, ostavljeni od svih, pa i nas nemoćne braće iz BiH. Ipak, često pretjeraju i nisam se jednom opekao zbog merhameta prema njima. 

Znaju biti i surovo pokvareni kad pogrešno shvate merhamet kao moju slabost, pa bi mi pokušali podvaliti i nasamariti me. Prelistavao sam knjižicu ne bi li, onako stojeći, shvatio zašto je autor dao takav naslov.

<h2>Erdoan će kandidirati Sebiju
</h2>

„Bakir mi je zamjerio na naslovu, jer svako pomisli na njegovu suprugu, ali u nas u Podgorici to je ime veoma često“, smješkao se Adžović, očekujući da ću mu pohvaliti njegovu dovitljivost i intrigantnost što održava malo tipično sandžačko „lukavstvo uma“.


Već sutradan sam se sreo s jednim kolegom koji mi je ustvrdio da će ipak Sebija Izetbegović biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, jer su mu se građevinari firme koji izvode radove na jednom bolničkom odjelu na Kliničkom centru povjerili kako moraju završiti radove do maja umjesto predviđenog roka u novembru. 

Pošto radove finansira TIKA, izvođač radova je morao pristati na novi rok, a posebno stoga što očekuju da će zgradu osobno otvoriti turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. 


Navodno će tad Erdogan javno kandidirati i promovirati Sebiju Izetbegović kao kandidatkinju za novog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ovakvim špekulacijama nema kraja..., jer je, navodno, Erdogan i odbio prijedlog izbornog zakona hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović po kojem bi se članovi Predsjedništva birali indirektno, a u tom slučaju bi „Sebijini snovi“ pali u vodu.


Pošto sam javno iznio stav da je to umobolna ideja, moj kolega je imao potrebu da mi ukaže na još nekoliko išareta koji ukazuju na to da će ipak Sebija ostvariti svoje snove. „Zar na primjećuješ da je Konaković izjavio da će ovo biti godina zdravstva, a on je Sebijin pulen?!“, navodio je primjere.


Kavazović podržava „zemljaka“


Ja još ne vjerujem u takvu mogućnost, ali moram priznati da nakon obznanjivanja kandidature Željka Komšića ni ta opcija nije nemoguća. Jer Komšić je svojim hirom dotukao svaku priču o ujedinjenju opozicije i vjerovatno je primorao Nermina Nikšića da SDP kandidira „B“ kandidata. 


Ako to Nikšić učini, a morat će, udaljit će se od eventualnog saveza sa SBB-om jer će time najdirektnije ugroziti poziciju Fahrudina Radončića kao najozbiljnijeg bošnjačkog protukandidata SDA-ovom kandidatu. Potom će se suočiti sa odabirom kandidata unutar SDP-a i možda direktno konfrontirati sa Denisom Bećirovićem koji se već „začešljao“ i vodi kampanju za osobnu kandidaturu. 


Nedavni napad Bećirovića na Vojina Mijatovića, novopečenog SDP-ovca iz RS-a, otkrio je da Bećirović djeluje samostalno i da ne ferma baš oficijelnu politiku stranke. Bećirovićev vokabular čak odudara od SDP-ove ideologije. To pokazuje da je Bećirović evoluirao ili konvertirao u ideološkom smislu ka desnici. Navodno je Bećirović „došao tobe“, što pokazuje njegova akademska putanja. 


Kad je magistrirao o temi „Titovo NE Staljinu“, napadao je Bakira Izetbegovića za ideološko naslijeđe SDA od Handžar divizije. Od kada je doktorirao na nekoj temi iz domena historiografije Islamske zajednice, njegov politički vokabular postao je istovjetan vokabularu koji upražnjava agitprop SDA.


Zbog toga se špekulira da je Bećirović postao vrlo blizak „zemljaku“ Huseinu Kavazoviću i da ga ovaj podupire da se kandidira za člana Predsjedništva. Naravno da je svega ovoga svjestan Nikšić, tim prije što je i sam kao premijer Federacije BiH dobivao telefonske pozive od Kavazovića. 


Zbog molbe Kavazovića, naprimjer, nije podnio ostavku u vrijeme velikih demonstracija i vjerovatno je tako održao SDA na vlasti. Zato je mala vjerovatnoća da će Bećirović biti legitimni kandidat SDP-a. Ali, bez obzira na to koga će SDP kandidirati, sama kandidatura će definitivno raspršiti snove o ujedinjenju opozicije i pospješiti poziciju SDA-ovog kandidata, pa makar to bila i Sebija.


Tako da Komšićevi argumenti da se želi kandidirati kako u Predsjedništvu ne bi sjedili Čović i Dodik izgledaju groteskno glupi, ako zamisli da bi uz njega u istoj toj zgradi mogla sjediti Sebija Izetbegović!


Ja još ne vjerujem u tu mogućnost, ali, nažalost, moram se pomiriti s činjenicom da joj je Komšić širom otvorio vrata!

Kolumna publiciste i urednika portala „ The Bosnia Times“ : Sebijini snovi / Latić: Komšić je definitivno razbio san o ujedinjenju opozicije i ispunio Sebijine snove

Nemali je broj onih kojima se pojavio osmijeh na licu nakon vijesti da bi se legendarni voz Ćiro, koji je već četiri decenije „u penziji“, ponovo mogao vratiti na šine. Inicijator takve ideje je Fadil Čordalija, predsjednik Udruženja građana „Ćiro“, koji se idejama i ambicioznim projektom trudi vratiti parnu lokomotivu u saobraćaj.&nbsp; &nbsp; Ovaj majstor tvrdi da bi pruga Sarajevo - Pale, koja je sagrađena davne 1906. godine, a kojom je posljednji voz prošao 1978. godine, bila velika atrakcija za turiste i bh. građane. Uvjeren je i da voz Ćiro bez problema ponovo može „uskočiti“ i voziti uskotračnom prugom.
Zato mu je cilj što prije revitalizirati prugu dugu 11.038 metara ne samo u svrhu razvoja turizma nego i očuvanja kulturno-historijskog naslijeđa BiH. Ovim projektom, koji bi koštao 4,7 miliona KM, ponovo bi bili povezani bh. gradovi, krajevi i narodi, a njime se otvara mogućnost i za posao bh. građanima te se nadati da će država i investitori prepoznati obnovu pruge kao višestruko koristan projekt.

Povratak Ćire

U Republici Srpskoj najteže je doći do pekara, mesara, limara kuhara, tvrde predstavnici Zanatsko-preduzetničke komore RS. Ništa novo.&nbsp;&nbsp;

I u Republici Srpskoj i u Federaciji, kako koji mjesec, a ne godina, prolazi, doći do kvalificiranih zanatlija, bilo da su mesari, pekari, kuhari ili tesari, armirači, keramičari, električari, vodoinstalateri, ne da će biti teško, nego će ih preko noći nestati na tržištu radne snage. Zanatlije, jednostavno, odlaze u potrazi za boljom nafakom, tj. plaćom, a time i za pristojnijim životom svoje porodice. 
I ne odlaze samo zanatlije, odlaze ljekari, profesori, inžinjeri... Odlazi, izgleda, ko god ima pasoš i u stanju je platiti sebi autobusku kartu u jednom pravcu, nadajući se da će naći bolje od onog što imaju. 
Jučer ujutro put Njemačke otišao je i mladić iz Sapne, kojega smo na promociji diplomanata i magistranata prije nekoliko mjeseci u Tuzli vidjeli s diplomom magistra prirodnih nauka u rukama. Otišao je jer, otkako je prije nekoliko godina završio dodiplomski studij, nije mogao ni da primiriše nijednoj školi, državnoj ustanovi, firmi... 
Jednostavno, pozicije na koje je konkurirao i redovno bio prvi na listi za prijem pripadale su propalitetima sinova partijskih lidera, rođacima ministara, premjera, direktora itd. Poniženja nije mogao trpjeti, spakovao je kofere i otišao da bude bauštelac.. 
I odlazak magistra iz Sapne, kao i hiljada drugih koji su u posljednje dvije-tri godine iz BiH otišli na rad u zemlje Evrope, vlast koja nas je prevarila obećanjem da će otvoriti stotinu hiljada radnih mjesta u svom mandatu već sada knjiži na konto, tobože, zaposlenih. Ako progutamo i ovu prevaru, onda smo krivi mi, a ne oni.

Bolja nafaka

Vozeći se iz Njujorka prema Vašingtonu, da tamo saslušam panel Džoa Bajdena (Joe Biden) o “ruskoj opasnosti”, pogledom sam opet dotakao strašna predgrađa Baltimora i Filadelfije. Siromaštvo je već dugo siva fasada ova dva grada. To su najtužniji američki predjeli. Nasuprot je neonsko i neživopisno, monotono blještavilo da podsjeti na moć monumentalnih korporacija koje nam kapu kroje.

<h2>Nepresušni rezervoar
</h2>

Iako se droga odavno uselila i u bolje kuće, najveći danak uzima među nedovoljno ekonomski održivom populacijom. Tu je prava epidemija pa je predsjednik Tramp (Trump) proglasio vanredno stanje. Samo 2016. godine u Americi je od predoziranosti ili drugačije upotrebe droga i opijata umrlo više od 63.000 ljudi. To je više nego što je u Vijetnamu od 1961. do 1968. godine poginulo američkih vojnika (58.220). 


Kao da ste sigurniji u američkoj vojsci nego na ulicama ekonomski opustošene urbane periferije; valjda je mladim ljudima biti bolje u armiji nego besposličariti. Ovdje, izgleda, zadugo neće faliti dobrovoljaca za mnogobrojne čizme vojne. Bit će ratnog goriva dok je siromašnih i, naravno, ostrašćenih koje “na zlo može navesti prigovor lažne savjesti”, što bi rekao Balašević.


Mislio sam o toj nepravdi kad je Bajden, kao i svaki veliki svjetski političar, počeo govoriti o ratu i miru: Šta bi, Amerika trebala s Rusijom, šta s Korejom ili Iranom i šta u vezi s turskom ofanzivom na Kurdistan. Političari se nastavljaju razmetati tuđim životima; malo pregovaraju, a onda na kraju ipak povuku obarač. Jadno je da je topovsko meso pojeftinilo do te mjere.


Kad je nama ovako, jer Amerikanci još osjećaju posljedice ekonomske krize iz 2008. godine, kako li je tek Rusima. Slično je, nekako, rekao i Bajden, navodeći da to što Putinov politički aparat pokušava razvaliti svjetski liberalni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, uključujući NATO i EU, radi samo iz vlastitog interesa, a ne za dobrobit Rusa. 


A kamoli Balkanaca, pomislio sam u sebi.


Putin i njegova situirana oligarhija imaju problema do grla vladati tako velikom zemljom u kojoj je nezaposlenost i siromaštvo već endemsko dok se Rusija demografski topi u milionskim brojkama. Ruski ministar ekonomije Maksim Oreškin priznao je da je njihova demografska situacija možda i najteža na svijetu. Od 2017. Rusija svake godine gubi oko 800.000 ljudi (od ukupno 111 miliona prema popisu iz 2010. godine).

Po uzoru na RS



Bajdenovo obraćanje poklopilo se i s dva važna institucionalna izvještaja iz američke prijestonice. Prvi je nova strategija Pentagona koja priznaje da je Amerika pogrešno koristila “post 9/11 eru”: dok su ovdašnji dobrovoljci “gorljivo” mlatili talibane i Iračane, Moskva i Peking su gradili nove satelite i raketne sisteme, pa to sad treba popravljati po svaku cijenu. 



Bez obzira na nominalnu ispravnost, nedavna vijest koja je osvanula u Sarajevu, i to na važnoj regionalnoj televiziji, kako Amerikanci upozoravaju na novu terorističku opasnost u Bosni, kao da je riječ o nekakvom prioritetu, nije suštinski tačna, jer BiH u tome nije mnogo opasnija od drugih dijelova Evrope. Začudo, objavili su je ambiciozni kritičari Kolinde Grabar-Kitarović, koja se, također, nije proslavila s “tisućama radikala” što putuju prema ili već obitavaju u Bosni. Vergla se još po čistoj inerciji, iako se Amerikanci okreću aktuelnijim pitanjima. O nasilnom ekstremizmu će biti riječi tek onoliko koliko treba.



Jedan od američkih prioriteta je, dakako, obnova njene azijske flote na morskim granicama s Kinom. I “baza u Brčkom” je totalna limunada za uvijek žedne i naivne provincijalce. Iako Bosnu, očekivano, na ovom panelu niko nije ni spomenuo, Amerikanci rekoše kako od Dombasa u istočnoj Ukrajini, gdje haraju (ne)uniformirani ruski vojnici i razni plaćenici, Putin želi stvoriti novu “republiku srpsku”. 



Dok je Bajden govorio, američko ministarstvo finansija, kao dio američke vlade, već je imalo novi spisak Putinove elite, moćnika koji će, sigurno, završiti na novoj američkoj crnoj listi. 



- Ovo s Rusima nije novi Hladni rat - zaključio je Bajden, podsjetivši da to više nije ideološki sukob: “Suštinski, ovdje se radi o kleptomanima (u Kremlju) koji štite sami sebe”.



Prije je ruski predsjednik rekao da bi taj dio Evrope mogao postati nova Srebrenica. Nakon svega, Amerikanci Putina shvataju vrlo ozbiljno. 



“Nema dovoljno velike zastave da pokrije sramotu ubijanja nevinih ljudi”, napisao je moderni američki historičar Hauard Zin (Howard Zinn). To, evo, opet važi za apsolutno sve bajraktare.

Osvrt s američke verande: Opet pojeftinilo topovsko meso

I dok snijeg veje uobičajeno pred kraj dječijeg raspusta ili nakon što raspust prođe, sjetih se snijega nekad. Napada negdje već krajem novembra i valja se sarajevskim ulicama sve do marta. Djeca obuku skafandere, pa kesu ili sanke u ruke i put Velikog parka u Sarajevu. Sankaju se dok ne pomodre od hladnoće, ali nema ići kući, piti vodu ili reći da si gladan, jer te roditelj odmah utjera u kuću i propade još samo onih nekoliko minuta igranja koje su bile važnije nego sve prethodne minute. Nego, malo snijega iz prljave ruke se poliže i eto vode, a djeca, solidarna sva kao jedan, ne govore roditeljima čega su se dosjetila.&nbsp;

<h2>Zaustavljeni u igri
</h2>

Ako padnu sa sanki ili se udare, ne govore roditeljima, jer će dobiti batine što se nisu znali čuvati. Kako god, veliki sarajevski park je bio mjesto dječije mašte i igre. Kad bi mrak već počeo da pada, a to je bilo već oko četiri sata, park nakratko utihne i onda opet oživi pod jakim svjetlima uličnih lampi. Sva bi se djeca tad razišla kućama, jer je bio takav kućni red. Od tri do pet nema hodanja niti igranja ulicama jer nije pristojno. Kućni red je bilo vrijeme u kojem je u stubištima morala vladati tišina i bilo je sramota da neko dijete u to doba skita po ulici. Šta će komšije reći? A komšije bi sve govorile i bile su autoritet ravan roditeljima. Još ako kućepazitelj kaže roditeljima za neki nestašluk, slijedi kazna. Kućepazitelji su bili ljudi koji su brinuli o zgradi i parku ispred zgrade. Bio je tako i jedan Zijo, kućepazitelj, strah i trepet. Bolje da te i roditelj vidi u nestašluku nego Zijo. Hodao bi on tako parkom ispred zgrade i vrebao djecu, neće li koje zagaziti u travnjak. Ali, ko bi djecu nadmudrio? Kad bi vidjeli Ziju ispred zgrade, oni bi se penjali na vrh zgrade, na ogromnu terasu koja se protezala skraja nakraj zgrade i tamo bi započinjali igru.&nbsp;&nbsp; 

Danas, veliki sarajevski park nema više razigranu djecu. Ima poginule vojnike pokopane u parku koji prkose prolaznosti vremena. Na dnu parka otac doziva kroz hladnu skulpturu svoje dijete koje nikad vidjeti neće, a kad se mrak navuče nad park, neka izgubljena mladost noževima prepada vršnjake i otima im sve što imaju. U sredini parka, na mjestu gdje se nekad potajno pila voda iz fontane, stoji vječni dom u ratu ubijene djece Sarajeva. Neku razigranu djecu su zamijenila djeca koja su sve svoje igre davno izigrala. Koja su zaustavljena u igri. Djeca koja nisu dočekala još jedan snijeg velikog sarajevskog parka. 

Danas je to park koji stoji nijem i sam. Park u kojem nema žamora ni dječije trke. Mada, nema ni snijega više. I snijeg pada kad raspust prođe. Kad se djeca zavuku u školske klupe i čekaju neki novi raspust. Nema ni kućepazitelja.

Robovanje tehnici



Nema ni utjerivanja djece u kuću. Djeca danas ne izlaze iz kuće robujući digitalnim spravama. Tako je roditeljima lakše. A i ne brinu hoće li neko nauditi njihovom djetetu u nekom parku. Djeca više nemaju djetinjstvo, nego trče da odrastu i pobjegnu u svijet odraslih. Uglavnom negdje izvan BiH. Onda tamo negdje baš ta djeca svojoj djeci poklanjaju djetinjstvo i igrarije. Sve se urotilo protiv djece. Ponajprije se rat bio nadvio nad dječijom igrom, a onda su preživjeli odrasli počeli da pletu neke sasvim nove običaje kroz dječije živote. 



A park, veliki sarajevski park, i dalje stoji na svom mjestu i nijemo promatra sve oko sebe. Bilježi i pamti. Šteta je samo što ljudi više ne bilježe u dječija srca radost djetinjstva.

Nijemi park djetinjstva

U vezi s pripremama konferencije u Dejtonu za mene su bile interesantne dvije stvari. Mislio sam da će me uvrstiti u delegaciju, i to sam očekivao ne samo ja nego i brojni politički komentatori iz cijeloga svijeta, a o tome najbolje govori činjenica da me je iz Dejtona nazvao Roj Gatman (Roy Gutman) i izrazio čuđenje kako to da me Izetbegović nije uvrstio u delegaciju.

<h2>Klauzule o podjeli
</h2>

- Muhamed, pa nevjerovatno je da Vi niste ovdje, jer nema nikakvog limita u broju članova delegacije. Milošević je doveo 22 člana delegacije, Tuđman 24, a Izetbegović samo četiri, od kojih nijedan nema nikakve kompetencije da vodi pregovore. Amerikanci sve plaćaju i troškovi uopće nisu u pitanju - rekao mi je Gatman. 


Gatmanu sam morao kazati da ne znam za razlog, mada sam shvatio da je Izetbegović ljut na činjenicu da sam ja na jednoj konferenciji za štampu citirao njegove brojne izjave o tome kako Vlada Bosne i Hercegovine nikada neće pristati na podjelu zemlje i da je to element koji predstavlja limit koji bosanska strana postavlja svakom mogućem sporazumu. 


Meni je poznato ko je Izetbegovića informirao o ovom mom postupku, jer je taj isti čovjek bio posrednik između MI6 i nekih naših političara, a kasnije je postao glavni savjetnik Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown), dok je vjerovatno po nalogu MI6 obavijestio Izetbegovića da Filipović neće biti pogodna ličnost na pregovorima u Dejtonu. 


Naravno, nisam očekivao da će to što se zbivalo iza kulisa u okviru priprema za usvajanje Dejtonskog sporazuma niti sam smatrao da treba da krijem da se ne slažem s tim sporazumom, jer sam to stajalište javno izložio na zasjedanju Skupštine Bosne i Hercegovine održane u Zenici kada sam podnio prijedlog rezolucije kojom Skupština zabranjuje bilo kojem funkcioneru države BiH da potpiše sporazum koji sadrži klauzule o podjeli Bosne i Hercegovine.

Privatni ministar



Tu rezoluciju sam podnio u prisustvu Alije Izetbegovića i svih poslanika, odbijajući čak da prihvatim objašnjenje ministra Šaćirbegovića o potrebi da prihvatimo podjelu u relaciji 49:51 posto riječima da ja ne smatram njega legitimnim ministrom, jer je građanin Amerike i da on može biti privatni ministar gospodina Izetbegovića, ali ne i naše države. 



Prihvatio sam, međutim, objašnjenje koje je dao tadašnji predsjednik Vlade Silajdžić uporedivši njegovo objašnjenje da nam je na stolu dat prijedlog da podijelimo teritorij u srazmjeri 49 posto za Srbe i 51 za sve ostale, uporedivši to s postupkom izvjesnog Smaila efendije Ekića koji je bio poznat kao veliki ljubitelj hurmašica i koji je na sličan način podijelio tepsiju hurmašica koja je bila iznesena na sofru prilikom jednog događaja kojem sam prisustvovao. 



Dakle, da ja ne budem član delegacije bila je mjera opreza, jer je svako mogao znati da ću se usprotiviti rješenju koje je pod firmom stava da je moralno opravdano napraviti manju nepravdu kako bi se spriječila veća, i da to ne mogu prihvatiti kao moralno, pravno i logično objašnjenje s obzirom na obavezu međunarodnih faktora da zaštite teritorijalni integritet i suverenitet nezavisne države i članice Ujedinjenih naroda. 



Ako tvorac rješenja zna i ako je svjestan da rješenje nije dobro, ali da je manje zlo nego rat, tada je mogao na stotine različitih načina ishoditi obustavu rata, a u slučaju da predlaže neko određeno rješenje, morao je voditi računa o tome da to manje zlo ne traje suviše dugo kada kumulacija njegovih loših strana prerasta u ogromno zlo nepodnosivo ljudima koji to moraju trpjeti. 



Sve ostalo je advokatsko manipuliranje brutalno po svojoj prirodi i katastrofalno po svojim posljedicama. Međutim, cijeli taj kontekst doveo je mene u poziciju izolacije koja je našla jedan od najapsurdnijih izraza koji je u svjetskoj diplomatiji poznat.

Zašto nisam pozvan u Dejton

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedjeljko Čubrilović svim učenicima i prosvjetnim radnicima ovog entiteta uputio je jučer čestitku povodom „školske slave Svetog Save“. Svim učenicima i njihovim učiteljima Čubrilović poručuje da „ostanu na putu svetosavlja“, podsjećajući da je to put prosvjetiteljstva, znanja i istine.

Da je Čubrilović vješto izbjegao svetosavski put - znanja i istine, svjedoče upravo ova čestitka i njegov zao naum da Svetog Savu, pravoslavnu slavu, čestita svima, ama baš svima koji pohađaju škole ili su nastavnici u Republici Srpskoj.&nbsp; 

Istina je da je i zbog ovakvih gestova (a da ne spominjemo nemogućnost zapošljavanja, još nesigurno okruženje) mnogo Bošnjaka odlučilo da se nikad ne vrati na svoja ognjišta u RS. Ili kao što je to slučaj sa zvorničkom djecom, umjesto u škole pred vratima, djecu šalju u Federaciju, u drugi entitet, zbog nemogućnosti (čitaj zabrane) da djeca na svom – bosanskom jeziku pohađaju nastavu i uče iz knjiga na jeziku svojih roditelja.


Čubrilovićeva čestitka ne bi se mogla nazvati previdom, prije će to biti (zlo)namjerna provokacija najvišeg funkcionera entiteta u kojem žive i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, kojih je, doduše, sve manje.


Ustav RS temelji se na poštivanju ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, nacionalne ravnopravnosti, a ovom bizarnom čestitkom Čubrilović je u nekoliko rečenica prekršio sva prava Bošnjaka i Hrvata. 


Tako se priča o inatu, koji graniči s bezobrazlukom, nastavlja s najviših nivoa. Čubrilović bi u najmanju ruku trebao uputiti izvinjenje učenicima i nastavnicima koji ne slave Svetog Savu. Sramotno je što se tako religija još jednom zloupotrebljava i kao prst u oko gura onima koji su manjina u RS. Sramotno i žalosno!

Umjetnost od cipela

Velika čast

Sloboda i solidarnost

Kovač na sudu!

Korak po korak do - Holandije

Besramni rasipnici

Ostvario san

NATO svuda oko nas

Otac Čovjeka

Kolumna publiciste i urednika portala „ The Bosnia Times“ : Sebijini snovi / Latić: Komšić je definitivno razbio san o ujedinjenju opozicije i ispunio Sebijine snove

Povratak Ćire

Bolja nafaka

Osvrt s američke verande: Opet pojeftinilo topovsko meso

Nijemi park djetinjstva

Zašto nisam pozvan u Dejton

Cinična čestitka

Kolumne

Umjetnost od cipela

Velika čast

Sloboda i solidarnost

Kovač na sudu!

Korak po korak do - Holandije

Besramni rasipnici

Ostvario san

NATO svuda oko nas

Otac Čovjeka

Kolumna publiciste i urednika portala „ The Bosnia Times“ : Sebijini snovi / Latić: Komšić je definitivno razbio san o ujedinjenju opozicije i ispunio Sebijine snove

Povratak Ćire

Bolja nafaka

Osvrt s američke verande: Opet pojeftinilo topovsko meso

Nijemi park djetinjstva

Zašto nisam pozvan u Dejton

Cinična čestitka