Agonija obespravljenih radnika "Željezare", nakon višemjesečne borbe, konačno je završena preksinoć, kada se premijer Fadil Novalić ipak odlučio udostojiti i doći u Zenicu.&nbsp;Avdija Halilović, predsjednik Sindikata "Željezare“, herojski se, zajedno s radnicima, borio da dobiju samo ono što im pripada: pošteno zarađene plaće, otpremnine i uvezivanje staža.
Na radikalnije mjere, zajedno s radnicima, odlučio se u ponedjeljak, kada su stupili u štrajk glađu. Zatim su, iznemogli i gladni, probili policijsku blokadu i blokirali put M-17. Iako je sve vrijeme imao podršku kolega, najvećim pritiscima bio je izložen upravo Halilović.
- Ako policija krene, prvi sam na meti. Nisam vidio porodicu ni kuću četiri dana. Stalno me zovu, prijete, ucjenjuju – govorio je Halilović na M-17 u razgovoru s radnicima.
Da je radnička borba na kraju ostala nepoljuljana, govori podatak da se Avdija, uprkos pritiscima, nije dao slomiti. Pobjeda radnika proslavljena je na M-17, gdje su kolege „bacale u zrak“ Avdiju i uzvikivale njegovo ime.
Halilović je rođen 13. oktobra 1967. u Smajićima kod Zenice, a na mjesto predsjednika Sindikata izabran je u novembru prošle godine.

Pobjeda radnika!

Obećavamo 100.000 radnih mjesta! Obećanje od 100.000 radnih mjesta se ispunjava! Svakog mjeseca smanjuje se broj nezaposlenih! Slušamo često ovakve i slične izjave onih koji su zaduženi za to. Slušamo, ali nam se nekako slika i ton ne poklapaju.

Da je broj nezaposlenih manji, možda vidimo u raznim izvještajima, ali ta se brojka nekim čudom poklapa i s onom koja pokazuje bez koliko je stanovnika BiH ostala. Na početku je bila simpatična opaska da se povećao broj zaposlenih, ali u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji. Sada više nije. 

Tužna slika koju vidimo prikazuje ogromne redove ljudi ispred ambasada. Ogromne redove u zavodima za zapošljavanje. Sve veće redove ispred javnih kuhinja. Slika koju vidimo prikazuje nam svaki dan obespravljene radnike na ulici gdje traže svoja prava. 


Slike koje vidimo prikazuju nam kako se na mjesečnoj bazi mijenjaju limuzine ispred raznih institucija, kako se upravo oni koji su obećavali 100.000 radnih mjesta razbacuju i razmeću novcem građana, dok mnogi borci i penzioneri svoj obrok traže u kontejnerima.


Slika koju vidimo prikazuje nam kako se ljudi jagme za kakav-takav posao. Najbolji primjer jeste da se na oglas za posao koji donosi mjesečnu naknadu od 50 KM za dva sata javilo čak 25 ljudi! Da ponovimo: 25 ljudi hoće, želi, mora raditi za mjesečnu plaću od 50 KM!


Ne treba vjerovatati svemu što čujemo. Slika koju vidimo govori više od hiljadu riječi.

Kada se ton ne poklapa sa slikom

Nakon što je i Dom naroda Parlamenta FBiH usvojio Zakon o PIO i dopune Zakona o policijskim službenicima FBiH, javio se niko drugi do resorni ministar Aljoša Čampara besramno pokušavajući prigrabiti zasluge za povoljnije penzije policajaca.&nbsp;&nbsp; Naime, javnost je imala priliku da se uvjeri da je upravo Čampara bio protiv dodatnih razgovora i izmjena u ovim zakonima, što je vjerovatno i svjetski kuriozitet da se ministar policije okrenuo protiv ljudi o kojima bi trebao voditi najveću brigu. 
Također, lažljivi i interesno i familijarno nametnuti ministar ovim pokušava preoteti zasluge onih koji su realno najviše doprinijeli da policajci u budućnosti mogu normalno raditi i dostojanstveno otići u penziju. 
Poznato je da su upravo SBB i njegov lider Fahrudin Radončić od početka ukazivali na nedostatke prvih predloženih rješenja za policijske penzije i da su se zbog svog principijelnog stava i podrške sindikatima policije našli na neviđenom udaru medijskih trabanata braće Aljoše i Dubravka Čampara. 
Iste one braće koja su cijeli rat kao dezerteri, skupa s rođakom Denisom Zvizdićem, proveli u inozemstvu, te stoga ne čudi da ne razumiju ni potrebe ni zasluge policajaca, a ni važnost njihovog predanog provođenja zakona.

Pobjegulja bez saosjećanja

Samokandidatura Željka Komšića za Predsjedništvo BiH očekivano je izazvala potres. Prvo su odjeknuli verbalni plotuni iz političkog bloka pod suverenom kontrolom Dragana Čovića. Uloge najavljivača budućih dramatičnih scenarija preuzeli su drugoešalonski kadrovi stranaka sa hrvatskim predznakom.&nbsp;&nbsp; Potom je konfuzija stigla sa ljevice. Umjesto priče o ujedinjenju stranaka građanske orijentacije, šef SDP-a Nermin Nikšić poručuje da će njegovi imati tri kandidata za najreprezentativnije funkcije u državi. O tome koliko takva odluka ruši šanse svakom od njih za izborni trijumf, dovoljno znaju i djeca u osnovnoj školi. Jer, za razliku od politike, matematika je, naime, egzaktna nauka!

Komšić je u međuvremenu presavio tabak i obratio se “građanima” na čije glasove, valjda, računa. Pa se onda, strogo građanski, pozvao i na “tekovine Alije Izetbegovića” optužujući SDA za odustajanje od političkih vizija svog osnivača. Nakon što je družina iz Mehmeda Spahe 14 uličarski odgovorila na prozivke, preporučujući mu i apaurinsku terapiju, Komšić se prisjetio tajnog sastanka u Mostaru uz iznenađujuće isticanje vlastitih zasluga u izbornoj pobjedi Bakira Izetbegovića 2014. godine. Tim povodom oglasio se i kandidat DF-a za Predsjedništvo BiH na prošlim izborima, Emir Suljagić. On je svom nekadašnjem saradniku ironično čestitao na neočekivanom priznanju da je, eto, dejstvovao za Izetbegovićev, a ne za politički račun kandidata iz vlastite fronte. 

Uglavnom, kako sada stvari stoje, od ujedinjenja ljevice neće biti ništa ponajviše zahvaljujući Komšićevom soliranju i tersluku. Taj podatak nesumnjivo cementira izbornu pobjedu SDA. Zato se bojim da će nam, umjesto apaurinske, adekvatnija biti terapija uz gastal.

Bakir Hadžiomerović piše za "Dnevni avaz": Gastal, a ne apaurin

Film „Oblik vode“, reditelja Giljerma del Tora (Guillermo del Toro), vodi u utrci za predstojeću nagradu Američke filmske akademije. Impresivni film meksičkog majstora fantazije nominiran je u čak 13 kategorija, uključujući i one najbitnije - za najbolji film, najboljeg reditelja i najbolju žensku ulogu.&nbsp; 
Del Toro se ranije već okitio s dva Zlatna lava na Filmskom festivalu u Veneciji, a, kako sada stvari stoje, „Oblik vode“ njegovoj kolekciji donijet će i prestižnog Oskara. 

Ovaj slavni reditelj, producent i scenarista prevalio je dug put od supervizora šminke do jednog od, kako ga je svojevremeno nazvao magazin „Time“, 50 najboljih mladih filmotvoraca novog milenija.

Prve korake napravio je na snimanju kultnog „Istjerivača đavola“. Debitantski film „Cronos“ iz 1992. i pobjeda u Kanu katapultirali su ga u svijet poznatih filmadžija. 

Giljermo del Toro rođen je 9. oktobra 1964. godine u meksičkoj Gvadalahari. Za film „Panov labirint“, koji je režirao 2006. godine, nagrađen je s tri Oskara. 

Veliki je ljubitelj horora, a takvi filmovi obilježili su njegovu karijeru, inspiriranu djelima velikog Alfreda Hičkoka (Hitchcock).

Majstor fantazije

Najnoviji slučaj vršnjačkog nasilja iz Zenice, gdje su starije školske kolege dvije godine zlostavljale druga, ponovo nam izaziva bol u želucu i poznati osjećaj: Šta da je to moje dijete.
Roditelji najbolje mogu razumjeti muke majke Fate Alić, čiji je sin od devete godine trpio zlostavljanje i batinanje, pa su ga jednom čak petorica držala, a jedan tukao. Stariji će reći: Ma to je dječije, ne treba se u to miješati.

Ne, nije to dječije i već odavno djeca nisu ona koja su se znala potući i pomiriti dva puta u sat vremena. Nove generacije nasilnika rijetko same napadaju žrtvu, već se pod okriljem grupe kriju i maltretiraju nekoga zato što im ide na živce ili zato što moraju potvrditi status „glavnog u raji“.&nbsp; 

Najgore je to što majka Fata Alić od škole koju pohađan njen sin nije dobila nikakvu pomoć. Njihovo opravdanje da se sve to dešavalo van škole ili čak vikendom, zvuči nevjerovatno, jer su to sve njihovi učenici, i nasilnici i žrtva. Ako pedagozi ne žele pomoći djetetu koje trpi zlostavljanje, šta onda očekivati od slučajnih prolaznika ili komšija. 


Prebacivanje u drugu školu bilo je jedino rješenje za dječaka koji sada ide na terapiju i s 11 godina već pije „apaurine“. S obzirom na to da svi okreću glavu, nasilnici ostaju nekažnjeni, tako da slobodno mogu naći svoju sljedeću žrtvu, uz prešutnu podršku roditelja i nastavnika.

Nije to dječije

Selvedin Omerović iz visočkog naselja Ljetovik još je jedna žrtva bahatog i socijalno neosjetljivog društva. Poginuo je u nedjelju, skupljajući staro željezo u krugu ilijaške željezare.

Berač željeza uputio se na "posao" po kiši i nevremenu, ne obazirući se na povredu kičme koju je zadobio u sličnoj nesreći prije četiri godine. Prodaja željeza bila je jedini način da pošteno prehrani porodicu s troje djece, koja su sada bez oca.Kao da iz rata izašli nismo, ljudi nam ginu po divljim rudarskim kopovima, deponijama željeza, miniranim šumama... Dok ovi na vlasti više i ne znaju na šta troše hiljade maraka koje im se slijevaju u džepove od plaća, naknada, odvojenih života, dok biraju koja limuzina bolje prianja uz asfalt, drugima je kilogram uglja i željeza ili metar drva jedina valuta kojom mogu platiti zalogaj hljeba.&nbsp;&nbsp;

Radnici „Željezare“ Zenica štrajkuju glađu i prijete da će se spaliti, oni iz tuzlanskog TTU-a najavljuju samoubistvo, borci zimuju i umiru pred zgradom Vlade, invalidi paraplegičari upozoravaju da im je teže živjeti nego umrijeti, penzioneri odavno umiru na rate... Sad i ljekari, inžinjeri, vrsni majstori... dižu roke od ove zemlje i odlaze tamo gdje se ljudski život više cijeni. Vide da im ovdje nema budućnosti s ovakvom vlašću.


Nema sindikalne solidarnosti sa Zeničanima i Tuzlacima, nema predsjednika boračkih udruženja u šatorima pred Vladom, nema pobune građana protiv nepravde.


Nema poštena čovjeka kojeg nisu zaboljele riječi Selvedinove majke Senade: „Mog Selvedina ubila je ova država.“ 


Osim ovih na vlasti što nijemo gledaju muke svojih podanika.

Ubi nas ova naša država

Kako nam malo treba da budemo ponosni i sretni. Kako nam treba neka velika vijest poput one da je 29-godišnji Sarajlija Jasminko Halilović uvršten na čuvenu „Forbesovu“ listu „30 ispod 30“.&nbsp; 
Autor knjige „Djetinjstvo u ratu“, iz koje je nastao i Muzej ratnog djetinjstva, tako je još jednom dokazao da treba vjerovati u nemoguće i da će se (gotovo) nemoguće ostvariti.

S Pete njujorške avenije, gdje je sjedište najuspješnijeg svjetskog poslovnog magazina „Forbes“, prije nekoliko mjeseci Haliloviću je stigla obavijest – nominiran je među najboljih 30 mladih lidera. Nije se, kaže, nadao ni nominaciji, a kamoli da bude na listi.

Priča o Haliloviću mogla je, da smo malo pametniji, uporniji i smireniji, biti priča o nama. Kad s ledine, a činilo se da je knjiga „Djetinjstvo u ratu“ baš to, počneš graditi svijet.

Po zvanju je magistar finansijskog menadžmenta, ali se godinama bavi istraživanjem konflikata, što je valjda normalno kad rat i konflikt osjetiš kao dijete na svojoj koži. No, rat koji je preživio pretvorio je u pobjedu – najprije u priču generacija odraslih u ratu, s više od hiljadu sjećanja Bosanaca i Hercegovac s cijele planete. Bila je to podloga za priču o Muzeju, koju će teškom mukom, uz pomoć prijatelja i onih koji su vjerovali da nam takav objekt treba, izgurati do kraja.

To što je uvršten na „Forbesovu“ listu, Haliloviću opet daje povod da poruku uputi i drugim mladima (i onima koji to nisu) da je u Bosni sve moguće. Ako se radi, vjeruje i trudi. 

I u mnogo bogatijim državama od ove naše osnovati, dići i uzdići muzej do nagrade Vijeća Evrope, kako je to Haliloviću pošlo za rukom, nije lako.

Aferim, dečko!

Bosanac za „Forbes“

Vijest da je Federalna vlada imenovala novu komisiju koja će utvrditi ko su pokretači otpora agresiji na BiH, nova je, moglo bi se reći, predizborna laža vlasti, kojom žele zamazati oči istinskim borcima. 
I dok vlast obećava, po ko zna koji put u ovih 20 godina, da će se konačno nakaniti i precizno utvrditi ko je pokrenuo otpor i omogućio da se odbrani država, dotle je sve više obespravljenih branilaca koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a mnogi od njih nikad nisu dočekali ni minimalnu naknadu za godine provedene u rovu.

Da stvar bude indikativnija, i sve dosadašnje vlade imenovale su svoje komisije koje su trebale utvrditi ko će se naći na spisku otporaša. Činile su to, u pravilu, uvijek u izbornoj godini.Nije da konačno ne treba iščistiti spiskove organizatora otpora, podijeliti im medalje i dati tantijeme u rangu „Zlatnih ljiljana“. 

No, komisije su sastančile, trošile nemilice budžetski novac, ali pravih spiskova s jasno utvrđenim kriterijima nikad nije i neće, kako stvari stoje, ni biti.


I oni spiskovi što su ugledali svjetlo dana otkrili su svu prljavštinu u Federalnom ministarstvu za pitanja branilaca i brojnim boračkim udruženjima koja su učestvovala u pravljenju famoznih lista. 


Pogotovo što su se na spiskovima od nekih hiljadu imena među istinskim patriotima nalazile i osobe sumnjive ratne prošlosti, stranački podobnici i brojni ratni dezerteri. Na drugoj strani, mnogi koji su zaslužili da se na spiskovima nađu, pravi borci i patrioti, prekriženi su. 


I tako je već godinama. Komisije se formiraju, za članove se izaberu podobni, a ne sposobni, ali spiska na kojem će se naći samo istinski organizatori otpora nema. Ima samo iluzije da se vlast brine o borcima.


Od te iluzije desetine hiljada branilaca koji su ratovali po rovovima nemaju nikakve fajde. Nemaju je ni oni jadnici što zimuju pred Vladom. Pogotovo nemaju porodice petorice teočačkih boraca koji su umrli ne dočekavši ni crkavicu od stotinjak maraka. 


Čekajući vlast da im se smiluje, mnogih od njih boračku penziju, nažalost, nikad neće dočekati.

Vlast obećava, a borci umiru!

Međunarodni sajam namještaja u Kelnu okupio je 1.268 izlagača iz 55 zemalja svijeta, a da se Bosna i Hercegovina predstavi u najboljem svjetlu, pobrinuo se Nedžad Nuhanović, predsjednik Obrtničke komore Tuzlanskog kantona.&nbsp; 
Nuhanović je jedan od najvećih stručnjaka za sajmove u BiH. Organizirao je mnoge, a među izazovnijim bio je i onaj u Gračanici, gdje je štandove obišlo više od 25.000 posjetilaca. Uz to, uvijek se potrudi da sajamske manifestacije nadopuni bogatim popratnim programima poput stručnih panela, predavanja, prezentacija i radionica...

Na kelnskom sajmu naša zemlja pokazala se kao regionalni lider u proizvodnji namještaja i interijera. Zahvaljujući Nuhanoviću, zajednički štand bh. izlagača bio je na visokom nivou, a kompanije su bile u centralnom, najatraktivnijem dijelu sajmišta.

- Tu više nema sumnje, dizajneri iz naše zemlje su broj 1 u Evropi prema mišljenju relevantnih stručnjaka - poručio je Nuhanović.

Majstor za sajmove

Građani BiH koji žive u inozemstvu godinama traže bolji odnos države spram njih oko dva miliona, koliko ih živi u 51 zemlji svijeta, a država se oglušuje. Isto tako zna se već odavno da je naša dijaspora ozbiljna „finansijska injekcija“ koja uspijeva očuvati socijalni mir u zemlji u kojoj više od pola miliona ljudi ne radi, a oko milion ih živi na ivici siromaštva.&nbsp;No, vlasti uporno ignoriraju tu činjenicu, umjesto da te novčane transakcije pretvori u ozbiljnije investicije. Ignoriraju i potpuno opravdane i na pravdi utemeljene zahtjeve za donošenje zakona o dijaspori, formiranje ministarstva dijaspore, izmjene Izbornog zakona koje bi našim ljudima u inozemstvu omogućile ravnopravan status na izborima s građanima u domovini.&nbsp;

Sve to bio je razlog da se s godinama smanjivao i njihov interes za glasanje na izborima u BiH, pa se broj onih koji se u prosjeku prijavljuju za glasanje putem pošte sveo na tek oko 40.000. I svaki put i s njihovim glasovima izbije neki skandal, jer je lako zloupotrijebiti sistem izbornih pravila koji je nametnut za dijasporu. To, naravno, odgovara onima kojima redovno nedostaje glasova pa ih namiruju krađama. 
Ono što, međutim, izaziva najveću ogorčenost jeste da je država dijaspori jedino ponudila ekspresno ispisivanje iz državljanstva BiH. Bez imalo stida i grižnje savjesti poslijeratna Bosna i Hercegovina odrekla se više od 80.000 svojih državljana. Toliko ih je, naime, zatražilo ispisnicu iz državljanstva. Zašto? 

Odgovor na to pitanje trebale bi dati upravo bh. vlasti, koje čak i novac od odricanja od državljanstva prihoduju u budžet. Utoliko je sramota države još veća, jer bukvalno zarađuje na građanima koje tjera od sebe, umjesto da u njima prepozna istinske vrijednosti i potencijal za razvoj, a pogotovo da ih privuče da masovnije glasaju na izborima. 

No, zašto bi dvodecenijski vladari u ovoj zemlji sjekli granu na kojoj sjede, kad su davno već izračunali kakva bi opasnost za njih bio i eventualni milion glasova bh. građana iz dijaspore koji bi željeli birati pravednije i poštenije vođe.

Pravo na domovinu

Rumunka Laura Kodruca Kovesi (Codruta), glavna tužiteljica Nacionalne antikorupcijske agencije (DNA) Rumunije, na optuženičku klupu do sada je posjela više od 1.300 nosilaca javnih funkcija, od čega dva bivša premijera, nekoliko ministara, sudija, tužilaca... a među optuženima su i cijele porodice. Rekord je postavila kada je za mjesec podigla optužnicu zbog korupcije protiv čak 600 nosilaca javnih funkcija! Opis djela zbog kojih su optuženi je raznolik: korupcija, mito, nepotizam, privredno-politički kriminal...&nbsp;&nbsp; 
Svojom neustrašivošću i odlučnošću Kovesi je izazvala paniku kod onih koji su navikli loš sistem koristiti za svoje bogaćenje i širenje utjecaja. Rezultat je inicijativa u rumunskom parlamentu kojom bi se smanjile ovlasti agencije kojom Kovesi rukovodi, što je, pak, ponovno izvelo rumunski narod na ulice.

Građani su prepoznali namjere korumpirane vladajuće elite te se za kratko vrijeme 50.000 njih okupilo na Univerzitetskom trgu u Bukureštu i pokrenulo lančane demonstracije protiv zakona koji olakšava korupciju. Tako su Rumuni opet održali lekciju svima, a ponajviše nama u BiH koji trpimo siledžijstvo korumpiranih političara.

Laura Kodruca Kovesi rođena je 15. maja 1973. godine u gradu Sveti Đorđe, koji se nalazi u centralnom dijelu Rumunije.

Iza rešetaka strpala i korumpirane porodice

U ratu veliki patriota i borac za slobodu, a u miru opet borac, ali ovaj put za razvoj i afirmaciju sporta, posebno među invalidnim osobama, najkraći je opis Šefika Čizmića, stopostotnog ratnog vojnog invalida, paraplegičara iz Cazina i dobitnika najvišeg ratnog priznanja Armije RBiH – značke „Zlatni ljiljan“.&nbsp;&nbsp; 
On je jedan od najboljih primjera kako se uz dobru volju, htijenje, zalaganje i ljubav prema sportu mogu postići dobri rezultati, bez obzira na određene fizičke poteškoće i nedostatke. 

Radi se o osobi koju ni invalidska kolica ne sprečavaju da se aktivno ili rekreacijski bavi s čak osam sportskih disciplina – stonim tenisom, šahom, alpinizmom, raftingom, streljaštvom, airsoftom, košarkom u kolicima i biciklizmom. Član je nekoliko sportskih klubova i saveza, a takmičeći se u sportu u invalidskoj konkurenciji, u proteklih dvadesetak godina osvojio je brojna priznanja na takmičenjima širom BiH, i to u više sportskih disciplina. 

Sa svojim specijalno napravljenim biciklom koji vozi rukama, s biciklistima iz cijele BiH redovno učestvuje u biciklističkom maratonu do Potočara. Ističe da se sve može kada postoje jaka volja i ljubav prema nečemu, a mladima poručuju da se okrenu sportu i da se ostave kafana i kladionica. 

Šefik Čizmić rođen je 11. januara 1974. godine u Cazinu. Sa suprugom Nerminom i sinom Saudinom živi u cazinskom naselju Čizmići.

Veliki borac

Rusija od ponedjeljka uvodi privremenu zabranu uvoza jabuka iz BiH! S razlogom! Bh. izvoznici voća u ovu zemlju, navikli na talove, muljaže, varanje, jabuke uvezene iz Poljske, u Rusiju su pokušali izvesti kao svoje i tako po ko zna koji put pali na strogim kontrolama koje zemlje uvoznice voća i povrća vrše.&nbsp;&nbsp;Ovo nije prvi put da svijet hvata na djelu bh. švercere, koji, zahvaljujući iskustvu u varanju vlastite države, pokušavaju prevariti i sve ostale. Džaba što su u nekoliko navrata uhvaćeni u izvoznoj prevari, što im je zabranjivan izvoz voća i povrća, mesa, zbog čega su najveću štetu imali mali, pošteni bh. proizvođači, ali šverceri ne odustaju. Ko su oni?

Jabuke iz Poljske u BiH je uvezla firma iz Velike Obarske kod Bijeljine, a na izvoznoj deklaraciji piše da je njihov proizvođač Nedžad Mujčinović iz Gradačca te da ih je od njega otkupila druga kompanija iz Bijeljine i izvezla u Rusiju. Sve je to svojim pečatom ovjerila država, tačnije inspekcija u Brčkom, i čekalo se samo da Rusi nalegnu na ovu švercersku podvalu. 
Kako se Mujčinović, koji jeste poznati proizvođač voća u Gradačcu, našao u ovoj švercerskoj priči, pitanje je na koje će on sam morati dati odgovor. Ako se zna da 95 posto voća iz BiH u Rusiju izvoze firme iz RS, a samo pet posto one iz Federacije, onda se logično nameće pitanje odakle i za koji interes se njegovo ime našlo među bijeljinskim švercerima. 

I na kraju, ako su domaći izvoznici uhvaćeni u prevari s porijeklom proizvoda koje izvoze u zemlje za koje znaju da imaju stroge kontrole svega što uvoze, onda se ozbiljno moramo zabrinuti šta ti isti (jer oni su i uvoznici) uvoze u vlastitu državu. Pa zar nismo na policama naših tržnih centara imali kontaminirani med iz Ukrajine, piletinu s isteklim rokom trajanja iz Holandije, sokove, kremove i čokolade s plijesni ispod ambalaže… Na potezu je država, naravno, ako i njeni prsti nisu umočeni u švercersku kaljužu.

Izvoznici šverceri

Slušam neki dan priču dječaka koji je kažnjen sniženom ocjenom iz vladanja jer je pričao na času. Istina, pričao je cijeli razred, ali njih trojica su posebno istaknuta. On je, inače, odličan učenik, uzornog vladanja od prvog razreda svog školovanja. 
Spreman sve učiniti za svoju školu. Svima pomoći i na sve zadatke odmah odgovoriti. No, dobro. 
Neuspjeh učitelja 
Kažnjen je jer je nastavnica nemir u razredu prijavila pedagogu škole, a pedagog, čisto pedagoški, tražio kaznu za učenike umjesto da je posavjetovao mladu nastavnicu kako da se izbori za mir u učionici. Nastavnici bi trebali biti kormilari časa, a ne nikako zagovaratelji kazni za djecu. I tako od te kazne je prošlo nekoliko mjeseci. Stiglo polugodište i vrijeme da se popravljaju ocjene iz vladanja. 
Dječak nije napravio nikakav prijestup u međuvremenu, ali njegovi nastavnici su odlučili da i dalje ostave njegovu sniženu ocjenu. 
"Za njegovo dobro". E pitam se sada koje bi to moglo biti dobro za učenika ako nema stvarnog poticaja da se bude bolji, da se bolje uči i vlada. Ako se ne zna hoće li se za trud dobiti nagrada ili kazna. Sama kazna zasigurno ne može biti motiv za bolje. Nikad nije ni bila. 
Pomislih onda i na desetine djece koja su na ulici. Na maloljetničko prijestupništvo i nasilje među djecom. Ko o toj djeci brine? 
Brine li više o njima iko ili su samo zbog loših ocjena iz vladanja sklonjeni iz škola da ne smetaju. Koja pedagoška motivacija stoji iza čina isključenja djeteta iz škole? Nije li svako dijete sa sniženom ocjenom iz vladanja zapravo neuspjeh učitelja? Ma, naravno da jeste. &nbsp;
Kaže mi jedan prijatelj da djetetu koje ima neopravdane izostanke treba odmah sniziti ocjenu iz vladanja, pa neće više izostajati. 
Kakva pogreška! Pa upravo dijete koje izostaje je izgubljeno dijete. Ono traži podršku. Traži da ga neko vidi i prepozna, ali ne tako što će ga kazniti i isključiti, za početak, iz svih sekcija iz škole, a onda i iz škole. Ono želi da bude prihvaćeno. 
Najlakše je kazniti, a najteže je ući u te krhke dječje duše koje ovise o nama.
Nema djeteta koje je loše. Nema djeteta koje po prirodi ne valja. Nema djeteta iz kojeg se ne može izvući najbolje. 
E, da, ali za to treba mnogo truda. Mnogo više od pukog poučavanja i ocjenjivanja. Djeca su danas pametnija od svojih poučavatelja.
Spašeno iz nevolja 
U jednom trenutku mogu imati sve zamislive informacije ispred sebe i nadmudriti znanje učitelja. Upravo zato, danas mnogo više nego prije, djecu treba osjetiti. Treba biti spreman odreći se jedne lekcije iz udžbenika i progovoriti s njima. 
Dati im na važnosti. Jer, oni zapravo i jesu važni. 
Znam priču o nastavnici koja je uvijek dobivala starješinstvo odjeljenja na lošem glasu. Na početku godine je za predsjednika odjeljenja birala najproblematičnijeg učenika. Znala je zbog toga dobiti i ukor direktora, jer narušava sistem. 
No, njena odluka je uvijek imala isti rezultat. Jedno više spašeno dijete iz nevolja. Bili bi to učenici koji su zbog pružene im pažnje davali sve od sebe da opravdaju povjerenje. Da, povjerenje. To je ono što djeci treba. 
Mogli su i ti njeni predsjednici razreda biti oni koji su naprosto i dalje kažnjavani, ali nisu. Upravo zato što ih je neko uočio, oni su počeli shvaćati značaj odgovornosti i rada. Na kraju školovanja bili bi odlični učenici primjerna vladanja i rado se vraćali u školu da zahvale nastavnici što ih je prepoznali u masi. To je jedini pedagoški uspjeh. 
A kazne, kazne stoje uz najslabije učitelje. Kaznama koje dajemo djeci, mi odrasli, mi učitelji, sebi na savjest upisujemo biljeg vlastitog neuspjeha. Dajemo kazne, a jesmo li dobar primjer?

Sve je to za tvoje dobro, dijete

Upitan šta je najvažnije za održavanje svjetskog mira, generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš (Guterres) na prvoj ovogodišnjoj konferenciji za novinare u Njujorku odgovorio je bez stanke da je to odnos između Kine i Amerike. Doduše, spomenuo je i Rusiju.&nbsp; A o Balkanu, zamislite, ni riječi! Da se našalim s ovim trećim, jer stalno mislimo da smo u prvom planu.
Neizbježni rat&nbsp;&nbsp;No, već smo duboko u novoj eri. Prijetnja broj 1 nije više nasilni ekstremizam s islamskim predznakom, koji nas je preokupirao u protekle dvije dekade, bez obzira što se ponegdje još inertno održava na vrhu medijske piramide.&nbsp;Nije to ni “oporavak Rusije”, proizašao iz zapadnog trijumfalizma po okončanju Hladnog rata 1989. godine, nakon čega se u srcu Evrope krvavo raspala jedna velika zemlja - Jugoslavija. 
Najvažnije je sada razumjeti “impakt kineske dominacije”, ne samo po Ameriku već i po svijet. Tako je to formulirao Graham Alison (Allison), bivši direktor “Harvard Kennedy” škole za međunarodne odnose i savjetnik američkog predsjednika Kartera (Jimmy Carter), te autor knjige o “neizbježnosti” ratnog sukoba između Amerike i Kine. 
Tačnije, radi se o pitanju hoće li Peking i Vašington uspjeti izbjeći zamku sukoba, jer suparničke su države, izračunali su to precizni američki historičari, u isječku vremena od 500 godina, uspjele zaratiti čak u 12 od 16 slučajeva, upravo zbog nagona za dominacijom. 
Zato je danas odnos između Kine i Amerike “od vitalnog interesa”, rekao je Gutereš, pozivajući se na široko rasprostranjenu intelektualnu diskusiju u vezi s “Tusididisovom zamkom”; kako je to prvi opisao istoimeni grčki historičar u 5. stoljeću prije nove ere kada su zaratili Sparta i Atina. I kada je Atina prije 2.400 godina dovela u pitanje spartansku superiornost.
Očito i generalni sekretar UN-a se pribojava “teoreme” da, kad se dominantna država suoči s rastućom silom, rat postaje neizbježan. Da nije više pitanje hoće li se, već kad će se Amerika i Kina sukobiti, sve češće spominju i drugi američki analitičari. A neki čak tvrde da je taj rat već počeo.
Nije ni čudo što je Gutereš diplomatski snishodljivo pozdravio rast Kine, nazvavši ga dobrodošlim, spominjući, doduše, da Amerika ostaje „tradicionalno najveća sila”. O istom je trošku pozvao i Rusiju da se uključi u te “pozitivne i konstruktivne odnose” - taj novokomponirani, globalni politički realm.
Bez šale, svijet bi ponešto trebao naučiti od Bosanaca, posebno one lekcije o (pogrešno) sviknutoj mirnodopskoj logici. Graham Alison navodi kako je opasno smatrati rat “nezamislivim” samo zato što ljudi žele miran san, a ne noćne more.

Neko novo Sarajevo&nbsp;Ovaj znani guru američke vanjske politike podsjeća kako se Evropa našla u ruševinama ubrzo nakon pucnjeva sarajevskih atentatora 1914. godine. Pa su sa svjetske pozornice nestali njemački kajzer, raspala se Austrougarska, a boljševici nemilosrdno dokusurili svoju imperiju Romanovih, dok su Francuska i Engleska iskrvarile cijelu jednu generaciju. Tako je Evropa koja je čitav milenij bila kulturni centar svijeta (Belle Epocue) zaustavljena u svom prosvjetljenju.
- Sto godina kasnije dolazimo do trezvenog podsjećanja o ljudskom kapacitetu da se bude lud - napisao je Graham Alison u svom eseju u američkom magazinu “Atlantic” godinu (2015.) prije izbora Donalda Trampa (Trump), od čije nepredvidivosti sad strahuju mnogi Amerikanci. Onomad je i ovdašnji magazin “New Yorker” u članku “Pravljenje Kine ponovo velikom” analizirao kako bi Trampov napad na Sjevernu Koreju bio itekako u korist Kine, posebno na dužu stazu. 
Uglavnom, sadašnja globalna putanja ukazuje da američki rat s Kinom “u dekadama pred nama” ne samo što je moguć već je i izgledniji nego što se to u ovom trenutku prepoznaje. Čak i da sve ostane “uobičajeni biznis”, a kamoli da se dogodi nešto nepredviđeno poput atentata na Ferdinanda prije jednog stoljeća u Sarajevu, američko-kineski sukob ostaje na horizontu. Tako pišu Amerikanci!
Kandidata za otpočinjanje suludih sukoba ima dosta: od nastavka sirijskog rata, preko dubljeg uplitanja Erdoanove Turske u dogovoru s Putinovom Rusijom zbog Kurda, koji bi do svoje države na račun Sirije i Iraka, pa sve do upadanja Irana u taj bliskoistočni bunar bez dna.
Na početku svog mandata u januaru prošle godine generalni sekretar UN-a objavio je apel za mir, a na početku ove izdao je crveni alarm za uzbunu i upalio vatrogasna svjetla. Jer, previše je piromana oko nas! Na novogodišnjoj večeri s novinarima našalio se da mu se u ovdašnjem parku ukazao Isus te da se Božiji poslanik toliko sažalio da je sa šefom UN-a sjeo na prvu klupu i gorko zaplakao nad sudbinom svijeta. Bespomoćno, priznao nam je Gutereš. 
Sreća da nada umire posljednja.

Pobjeda radnika!

Kada se ton ne poklapa sa slikom

Pobjegulja bez saosjećanja

Bakir Hadžiomerović piše za "Dnevni avaz": Gastal, a ne apaurin

Majstor fantazije

Nije to dječije

Ubi nas ova naša država

Bosanac za „Forbes“

Vlast obećava, a borci umiru!

Majstor za sajmove

Pravo na domovinu

Iza rešetaka strpala i korumpirane porodice

Veliki borac

Izvoznici šverceri

Sve je to za tvoje dobro, dijete

Osvrt s američke verande: Svijet između Amerike i Kine

Kolumne

Pobjeda radnika!

Kada se ton ne poklapa sa slikom

Pobjegulja bez saosjećanja

Bakir Hadžiomerović piše za "Dnevni avaz": Gastal, a ne apaurin

Majstor fantazije

Nije to dječije

Ubi nas ova naša država

Bosanac za „Forbes“

Vlast obećava, a borci umiru!

Majstor za sajmove

Pravo na domovinu

Iza rešetaka strpala i korumpirane porodice

Veliki borac

Izvoznici šverceri

Sve je to za tvoje dobro, dijete

Osvrt s američke verande: Svijet između Amerike i Kine