Najnoviji slučaj vršnjačkog nasilja iz Zenice, gdje su starije školske kolege dvije godine zlostavljale druga, ponovo nam izaziva bol u želucu i poznati osjećaj: Šta da je to moje dijete.

Roditelji najbolje mogu razumjeti muke majke Fate Alić, čiji je sin od devete godine trpio zlostavljanje i batinanje, pa su ga jednom čak petorica držala, a jedan tukao. Stariji će reći: Ma to je dječije, ne treba se u to miješati.

Ne, nije to dječije i već odavno djeca nisu ona koja su se znala potući i pomiriti dva puta u sat vremena. Nove generacije nasilnika rijetko same napadaju žrtvu, već se pod okriljem grupe kriju i maltretiraju nekoga zato što im ide na živce ili zato što moraju potvrditi status „glavnog u raji“. 

Najgore je to što majka Fata Alić od škole koju pohađan njen sin nije dobila nikakvu pomoć. Njihovo opravdanje da se sve to dešavalo van škole ili čak vikendom, zvuči nevjerovatno, jer su to sve njihovi učenici, i nasilnici i žrtva. Ako pedagozi ne žele pomoći djetetu koje trpi zlostavljanje, šta onda očekivati od slučajnih prolaznika ili komšija.

Prebacivanje u drugu školu bilo je jedino rješenje za dječaka koji sada ide na terapiju i s 11 godina već pije „apaurine“. S obzirom na to da svi okreću glavu, nasilnici ostaju nekažnjeni, tako da slobodno mogu naći svoju sljedeću žrtvu, uz prešutnu podršku roditelja i nastavnika.