Ovog proljeća navršava se sedamdeseta godišnjica Rezolucije Informbiroa. Bio je to posljednji pokušaj Staljinovog zločinačkog režima da sovjetskom čizmom pregazi tadašnju komunističku Jugoslaviju i ispiše je iz civiliziranog svijeta. Tito i drugovi odgovorili su u skladu s mogućnostima...&nbsp;&nbsp; 
Prijetila je opasnost od invazije Crvene armije. Strahovalo se zbog izvjesne okupacije i državne kapitulacije. Uslijedila su uhođenja i privođenja, nasilje, (ne)utemeljene optužbe, golootočke torture... Ugašeni su i razoreni životi. Nerijetko i nevinih ljudi. 

Osuđivani su po kratkom postupku. Ponekad samo zato što su osvanuli ispod pogrešne slike u nezgodno doba. Imali smo jednog takvog u familiji. Daidža naš, partizan, golootočanin s višegodišnjim stažom. O tom ostrvu nikad nije pričao...

Danas su neka druga vremena. Ali, u geopolitici se ništa radikalno promijenilo nije. Zato mi se čini važnim podsjetiti na događaje od prije sedam decenija. 

Jer mi u BiH imamo samo dva izbora. Da nastavimo tumarati u ovom mraku postepeno se pretvarajući u balkansku verziju krimskog poluotoka, ili da zaista p(r)ogledamo u Brisel, EU i NATO.

Naš put sami biramo. I niko nas ne može zaustaviti ukoliko zaista želimo da ga pređemo. Al' ne zaboravimo, dosadašnja iskustva jadna su nam i poražavajuća.

MINUTA: Ruska čizma

Angela Merkel definitivno će dobiti i četvrti mandat na mjestu kancelara najjače evropske sile, nakon što je postignut sporazum među njemačkim strankama o formiranju velike koalicije.&nbsp;&nbsp; 
Konzervativci Angele Merkel i SPD Martina Šulca (Schulz) vodit će državu u narednom periodu, koji će biti veoma izazovan na ekonomskom i sigurnosnom planu. 

Njena odgovornost još je veća jer su oči građana širom Starog kontinenta uprte u nju. Ona se nametnula ne samo kao njemački nego i kao lider cijele Evrope. 

Merkel je rođena 17. jula 1954. u Hamburgu. Ona je prva predsjednica njemačke vlade. U više je navrata proglašavana najmoćnijom ženom svijeta. Godine 2015. američki časopis „Time“ izabrao ju je za osobu godine.

Lider Evrope

Da se odmah razumijemo, Deklaracija Skupštine Kantona 10 u kojoj se bez ijednog dokaza ukazuje na „stvaranje bošnjačkog islamskog kalifata u srcu Evrope“ jeste netačna, odvratna i, na koncu, opasna.&nbsp; &nbsp; Lišena minimuma zdravorazumske logike, a suštinski utemeljena na šagoljevskom propagandnom naslijeđu, optužujuća uvreda što su je zastupnici stranaka s hrvatskim predznakom iz Livna poslali svojim bošnjačkim susjedima, direktni je napad na mir i suživot u ovom gradiću. 
Ipak, autorstvo nad tim malignim spinom gdje se čitav jedan evropski narod kolektivno konektuje na ISIL i terorizam, pogrešno bi i glupo bilo fakturisati livanjskim HDZ-ovcima. Uostalom, da li još neko normalan vjeruje kako mašta i „komunikacijsko vizionarstvo“ lokalnih intereždžija i zapuštenih radikala na gemištu dopiru do tih visina? 
Nažalost, već predugo se terorizam bošnjačkom narodu podmeće i kreira u samom vrhu hrvatske države. Za kabinetskim stolovima desničarskih jastrebova pozicioniranim od Pantovčaka do Markova trga. Logično, klevetničku matricu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o hiljadama raspojasanih bjelosvjetskih terorista-povratnika ušuškanih širom BiH i na granicama EU, kao zgodnu političku agendu preuzeo je i njen najvažniji bh. izaslanik Dragan Čović. 
I uzalud demantiji domaćih i stranih sigurnosno-policijskih agencija da se bošnjački narod i ISIL ni u putu nisu sreli. Džaba dokazi i uvjeravanja da se brutalno i uporno laže. Jer, kako je to lucidno primijetio Emir Suljagić, ko još ozbiljan može i želi pregovarati s „isilovcima“...

MINUTA: ISIL i opasna podmetanja

Nedžad Omerspahić svoju hrabrost, humanost, ljudsku veličinu pokazao je na najbolji mogući način. Ovaj mladić kojeg život nije mazio i dovodio ga je u razna iskušenja, velika i bolna, odlučio je donirati bubreg teško oboljelom bh. novinaru Mimi Šahinpašiću.&nbsp;&nbsp; 
Ovaj tridesetogodišnji Sarajlija zna šta znači druga šansa. Jer, i on se kao dijete našao u situaciji da mu je pomoć drugoga bila potrebna. Oštetio je rožnjaču i ostao bez vida. Ovaj heroj vid nije izgubio zahvaljujući donoru, u čijoj se ulozi i on sada našao. Za njegovo dobročinstvo već se pročulo u cijeloj zemlji. Svima nam je Omerspahić nakon ovog poteza postao ponos, dika, uzor. A tako i treba biti. 

Pokazao je i da u Bosni i Hercegovini mnogo humanih ljudi spremnih da pomognu drugima, potvrđuju onu Merlinovu da „nije sreća para puna vreća“. Prava je sreća imati uz sebe, kada smo sretni, a posebno u nevolji, ljude velikog srca koji zauzvrat ne traže ništa, a od sebe daju sve da nekome život olakšaju, pomognu im, pruže podršku u najtežem trenutku!

Veliki heroj

Nedavno je predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić izjavio da je časno biti kandidat SDA za Predsjedništvo BiH. „Časno je i slasno“, elegijski poluglasno, nastavljaju tamburati članovi opasnog familijarno-stranačkog klana čiji je Zvizdić neskriveni adut, favorit, rođak, prst i nokat, sve i svašta...
U toj dvorskoj marisani za kontrolu i moć u vječito vladajućoj stranci (uključujući komandnu odgovornost nad izdašnim finansijskim tokovima), porodica je vazda igrala značajnu ulogu. Tako je bilo jučer. Tako je danas. A ništa se bitno promijeniti neće ni kol'ko sutra. 
Ko u to ne vjeruje, eno mu Dine Konakovića pa nek' ga upita kako politički preživjeti onda kad te nepotizmom združene stranačke kolege ubace u mašinu za mljevenje odmetnutih kadrova. 
Zvizdić je odavno zvanični kandidat svojih bližnjih za fotelju u državnom Predsjedništvu. Ako im to pođe za rukom, uz asistenciju montiranih optužnica i dugih pendreka, k'o gatački sir je prirodno da rođak blickrigom stigne i do čela SDA. 
A nije da se Zvizdić u protekle tri godine nije svojski (po)trudio. Učinio je, naime, apsolutno sve što je bilo do njega da mu se u civiliziranim i demokratskim (evropskim) državama za sva vremena uskrati mogućnost bavljenja politikom. 
Međutim, kod nas je to malo drugačije. Zato je Zvizdić danas tu gdje jeste. A i mi svi skupa s njim. Na samom dnu, u ekonomskom mulju. Tamo gdje se, sjetimo se one stare pjesme, kokuzne duše gnijezde...

MINUTA: Od Zvizdića dva putića

Filadelfija iglsi uspjeli su napraviti prvorazrednu senzaciju i slaviti u Superbolu, gdje su srušili moćnu dinastiju Nju Ingland patriotsa i velikog Toma Brejdija (Brady).„Orlove“ je u historiju poveo kvoterbek&nbsp;Nik Fols (Nick Foles), koji je ušao u historiju kao jedini čovjek koji je ubacio i uhvatio pas za tačdaun, što nikad prije toga nije viđeno.Fols je pred Superbol bio glavna nada Filadelfije, grada koji toliko voli sport, a čiji su navijači propatili kao rijetko ko posljednjih godina.&nbsp;&nbsp; 
Sada su doživjeli totalnu ekstazu, najviše zahvaljujući upravo Folsu, koji uopće nije ni trebao biti tu, da nije došlo do spleta okolnosti.Naime, prvi kvoterbek Filadelfije Karson Venc (Carson Wentz) povrijedio se neposredno prije plej-ofa, a do tada je fenomenalnim partijama vodio Iglse do skora 13:2 u regularnom dijelu sezone. 

Tada su svim navijačima Filadelfije potonule sve lađe i snovi o Superbolu. Morali su se uzdati u čovjeka koji je nešto ranije razmišljao o kraju karijere, jer je u posljednje četiri godine imao skoro isti broj tačdauna kao i presječenih lopti.No, Fols nije čovjek koji odustaje tek tako... Nik Fols rođen je 20. januara 1989. godine u Ostinu.

Meč života!

Legenda kaže da je u kampanji za one prijeratne izbore kandidat Liberalne stranke za Predsjedništvo BiH Nazif Gljiva, dakle, negdje u Bosni, pod utjecajem potapajućeg jesenjeg pljuska, okupljenim simpatizerima obećao izgradnju autoputa „s četiri trake u oba smjera“.
Nakon što pokisla i promrznula raja baš i nije pokazala naročito oduševljenje masovnom cestogradnjom, Gljiva im je, navodno, egzaltirano poručio: „Ako vam to nije dovoljno, onda ćemo cijeli autoput pokriti krovom. Da ne kisnete dok vozite!“Bila istinita ili ne, ova priča najbolje opisuje stanje u vezi s izgradnjom bilo čega ovdje, pa tako i autoputeva. Osim što demonstriraju potpuno političko nesuglasje s ekonomskim vizijama i razvojnim projektima, čelnici vlasti svakodnevno se trude dokazati da vlastitu predizbornu retoriku zapravo baštine na doktrini iz legende s našim poznatim folk-hitmejkerom. 
Tako je, valjda ohrabren nedavnim trilateralnim predsjedničkim sijelom u Ankari, federalni premijer Fadil Novalić poletio da izjavi kako će se „brza cesta prema Tuzli graditi s četiri trake“, dok Bakir Izetbegović obećava projekt stoljeća s izgrađenih (ne budimo sitničavi) tristotinjak kilometara „prstenastog turskog autoputa“. 

Ostalo je nepoznato (a saznat ćemo sve) koliko će nam crijepa trebati da se ti silni kilometri pokriju. Pa da onda, k“o ljudi, ne kisnemo dok vozimo...

MINUTA: Crijep za autoputeve

FM Jam ekipa Frenkie, Indigo i Kontra preksinoć su u Domu mladih održali fenomenalan koncert i tako počeli s regionalnom turnejom u okviru koje promoviraju novi album pod nazivom „Egzil“.&nbsp; &nbsp; 
Adnana Hamidovića alias Frenkieja mnogobrojna publika srdačno je dočekala, a nezaboravnu atmosferu dugo će pamtiti. Nastupom u Domu mladih pokazali su da hip-hop u našoj zemlji nije zaboravljan te da ima još mnogo onih koji ga vole. 

Novi album nezaustavljivog trojca s pravom je za kratko vrijeme postigao veliki uspjeh. Sljedeći koncert je 9. februara u tuzlanskom klubu „Palma“. 

Frenkie je rođen 31. maja 1982. u Bijeljini, gdje je živio do 1992. godine. Nakon što je počeo rat, s porodicom se preselio u Njemačku, gdje je živio do 1998. godine.

Prve korake u hip-hopu napravio je upravo u Njemačkoj, gdje se i susreo s ovom vrstom muzike. Tamo je napisao i prve tekstove koji su tada bili na njemačkom jeziku. Jedne prilike je izjavio da je njemački hip-hop dosta utjecao na njegov današnji stil repanja.

Energični reper

Aspergerov sindrom jedan je od nekoliko poremećaja iz autističnog spektra koji karakteriziraju poteškoće u društvenoj interakciji i ograničeni, stereotipni interesi i aktivnosti. Sindrom se često naziva i blažim oblikom autizma.&nbsp;&nbsp;Slavko Mršević, devetnaestogodišnjak iz Rudog, izbačen je iz škole jer ima ovaj poremećaj. Želio je biti saobraćajni tehničar, ali ga je rukovodstvo škole udaljilo s nastave.&nbsp;

Pljuštala su upozorenja u kojima je stajalo da škola krši sve domaće i međunarodne konvencije i zakone, ali ništa nije pomagalo. Tri puta je išao pred komisiju za procjenu potreba i tri puta je komisija nalagala da mu se omogući nastavak redovnog školovanja. 
Srđan je udaljen iz škole bez ikakvog pisanog akta, čime je porodici onemogućeno pravo na žalbu. U Pedagoškom zavodu RS naveli su da se učenik treba školovati po redovnom nastavnom planu. 

Ombudsmen za djecu upozorio je da je škola povrijedila Zakon o srednjem obrazovanju, a pravo učenika na obrazovanje dovela u pitanje. Ali ništa nije vrijedilo - Srđanu je školovanje zabranjeno. 

Osobe s Aspergerovim sindromom često imaju ograničeno i ponavljajuće ponašanje, interese i aktivnosti, a ponekad ih prate abnormalna intenzivnost i fokusiranost. 

Mogu se držati krutih rutina, kretati se na stereotipne i ponavljajuće načine ili se preokupirati dijelovima predmeta ili teme. Kada se sve ovo zna, postavlja se pitanje ko ima Aspergerov sindrom: Srđan ili sistem koji mu brani školovanje.

Aspergerov sindrom

Amerikanka Lindzi Von (Lindsey Vonn) bila je najbrža u spustu u Garmišpartenkirhenu, čime je ostvarila 80. trijumf u karijeri. Rekord legendarnog švedskog skijaša Ingemara Stenmarka sada je na samo šest pobjeda od čudesne 33-godišnjakinje.&nbsp; 
Von je ostvarila drugu pobjedu u Svjetskom kupu u spustu ove sezone.
Trijumf u Garmišu pokazao je i da je Amerikanka u dobroj formi pred Zimske olimpijske igre u Pjongčangu, koje startaju 9. februara.

Lindzi Von je rođena 18. oktobra 1984. godine u američkom Sent Polu. Najuspješnija je&nbsp;alpska skijašica&nbsp;svih vremena. Drži rekord u broju pobjeda u svjetskom skijaškom kupu (80) i broju kristalnih globusa (20). Dva puta bila je svjetska prvakinja i jednom olimpijska pobjednica.

Sve bliže Stenmarku

Svake godine kada se u zgradi Ujedinjenih naroda obilježava Dan holokausta 27. januar, kada je 1945. Crvena armija oslobodila Aušvic, taj događaj ponizno i s puno pijeteta obilježavaju najviši njemački diplomati. Oni su među glavnim govornicima i suorganizatorima na ovoj manifestaciji.

<h2>Nastavak kajanja
</h2>

Njemačko kajanje i priznanje doista gnusne krivice zbog istrebljenja više od šest miliona Jevreja, stotina hiljada Roma i drugih evropskih nacionalnih manjina se nastavlja, kao lekcija koja se ne smije zaboraviti. 


To je tako, jer u Njemačkoj je poslije Drugog svjetskog rata provedena denacifikacija u drugom smjeru od onog u kojem je Nijemce poveo Hitler. Antinacizam je postala najvažnija poslijeratna kultura koja je Njemačku izbavila socijalno i ekonomski.


Slično je trebalo biti i na Balkanu. Ali, tamo se dogodila uglavnom metamorfoza političkih lidera, od kojih su se neki posuli pepelom po glavi i nikom ništa. Zapravo, ta nas je liderska mutacija povukla nazad. Tako region još ima i svog Ivicu Dačića, bivšeg portparola Slobodana Miloševića. Kad govori, Dačić po gardu često podsjeća na svog bivšeg šefa; zna biti drčan i bezobziran. Ko zna je li mu Putin zbog toga onomad dodijelio ruski orden.


Samo nekoliko dana prije obilježavanja Dana holokausta, Dačić je u UN-u otvorio izložbu o stradanju u Jasenovcu s pametnim naslovom “Pravo na nezaborav”. No, Beograd i Zagreb su se žestoko zavadili zbog načina na koji je srbijanski vicepremijer u Njujorku govorio o ulozi Hrvatske u najsvirepijim, bestijalnim i normalnom umu nezamislivim zločinima protiv ljudi u Jasenovcu. 


Bio sam na izložbi i zamolio srbijanskog ministra vanjskih poslova za izjavu, a imao sam tri neizbježna pitanja. Dačić je pristao. Na pitanje zašto je izložba organizirana baš sada i ovdje, jer UN se jasno distancirao, navodeći da je “sadržaj izložbe isključiva odgovornost sponzora, te da održavanje izložbe u zgradi UN-a ne znači i odobrenje Ujedinjenih naroda”, Dačić je odgovorio da je upravo UN pravo mjesto za to. A “Srbija neće više o tome da šuti”.

A Srebrenica... 



Citiram i tek ovlaš skraćujem, jer novinski prostor je skup: “Srbi govore istorijske činjenice. Ovo nije upereno ni protiv koga. Ovo nije propaganda. Ovo je iznošenje istorijskih činjenica s imenima i prezimenima, s tačnim podacima koliko je ljudi ubijeno…”, rekao mi je Dačić, iako je upravo spor u vezi s brojem stradalih u Jasenovcu još predmet brojnih povijesnih i političkih neslaganja. 



Upitah i jesu li hrvatski diplomati prisutni na izložbi. Dačić je skoro ljutito uzvratio da “ne zna jesu li oni tu”, ali da ne bi imao ništa protiv. Jesu li nakon svega izglađeni odnosi s Hrvatskom? “Ovo nije upereno protiv Hrvatske. Ovo je upereno protiv hrvatskih zločina i protiv onih koji žele da opravdaju te zločine. Hrvatska zajedno s nama treba u ovome da učestvuje”, rekao mi je, prije nego što smo saznali da Hrvati nisu konsultirani u vezi s organizacijom ove manifestacije u UN-u. Javio mi je to visokorangirani hrvatski diplomata, koji me samoinicijativno nazvao iz Zagreba.



Dakako, morao sam upitati bi li Srbija prihvatila da u UN-u sponzorira jedan ovakav događaj o Srebrenici? Dačić je izbjegao direktan odgovor, čak se uzrujao: “To su apsolutno neuporedive stvari”, rekao je. 



- Mislim da postavljanje takvih pitanja apsolutno predstavlja relativizaciju zločina, koji su počinjeni prema Srbima. Srbija je uvijek bila, kao što znate, za istragu zločina koji su počinjeni u ratovima devedesetih godina, ali to ne može da se uporedi ni u brojkama; ovdje je riječ o stotinama hiljada ljudi, o sistematskom genocidu i uništenju trećine stanovništva tzv. NDH – „velike Hrvatske” koja je bila do Beograda, „velike Hrvatske” koja je obuhvatala i Srebrenicu, „velike Hrvatske” koja je bila fašistička tvorevina – ustvrdio je Dačić i dodao: “Mi žalimo za svim žrtvama koje su pale od srpske ruke širom svijeta, ali to je neuporedivo”. 



Bio je, očito, uvrijeđen mojim pitanjem o Srebrenici. Kao da nečije žrtve manje bole?!



Doduše, htio sam još da ga pitam: zašto u UN-u niste organizirali i izložbu o stradanju na hiljade Jevreja, Srba (protivnika režima), muslimana i ostalih u četiri srpska konc-logora - Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana od 1941. do 1944. godine? Zašto niste bolje memorijalizirali ta stratišta u Beogradu, koji je bio jedini glavni grad u Evropi u čijem su gradskom jezgru formirani konc-logori! 



Možda bih tako u UN-u pročitao ime svog amidže Alije Avdovića, koji je kao antifašista strijeljan na Banjici 1941. godine. Zavirite malo poštenije u arhive, gospodine Dačiću! I pozabavite se više univerzalnim, a ne samo nacionalnim antifašizmom.

Osvrt s američke verande: Pitanja bez odgovora u UN-u

Ovih dana je kao bomba odjeknula vijest o mladiću iz Rudog koji je izbačen na ulicu. Zašto? Jer nije kao vršnjaci. Izbacili ga iz škole na kraju srednjeg obrazovanja. Ne zato što je imao neopravdane sate ili sve same jedinice, nego zato što je teže uspostavljao kontakt s profesorima i vršnjacima. Slavko se zove. Ima Aspergerov sindrom. Ljudi poput njega se slabije snalaze u društvu, imaju umanjenu sposobnost za potpunu pažnju na okolnosti koje ih okružuju te slabije izražavaju i razumiju emocije. No, ono što je najbitnije, nemaju umanjene govorne i spoznajne mogućnosti.

<h2>Školska nepravda
</h2>

I tako, dječak s ovim sindromom je godinama išao u školu i završavao razred za razredom. Sve dok napokon nije pala odluka da ga treba izbaciti na ulicu jer s njim nije moguće uspostaviti komunikaciju. Tako vele nastavnici. Odgajatelji!


Ovaj mladić je samo želio da bude saobraćajni tehničar. Voli automobile. Danas on šeta ispred škole i gleda svoje vršnjake. Ne može u školu. Zamislimo samo koja pedagogija može stajati iza odluke da mladića na samom kraju školovanja istjerate na ulicu i uništite njegov mladi život - jer je s njim teško uspostaviti kontakt! Nije se to desilo u prvom razredu osnovne škole, nego posljednjem srednje. 


Sjetih se jednog učenika koji je imao gotovo sve negativne ocjene kad je počeo pohađati sate kod jedne nastavnice. Tek iz matematike je imao nešto višu ocjenu. Kad ga je prvi put prozvala da odgovora, zamalo da nije dobio još jednu negativnu ocjenu. Zastala je malo i rekla da će ga ocijeniti idući sat. Do idućeg sata saznala je da muca i da se zbog toga boji da govori. Na idućem satu mu je nastavnica, pod nekakvim izgovorom, dala pitanja na papiru i zamolila ga da brzo napiše svoje odgovore. 


Na kraju sata dobila je dvije pune stranice ispisanih odgovora i jednu karikaturu. Nekog filozofa. Dala mu je odličnu ocjenu i rekla da odavno nije dobila bolje odgovore. Za idući sat zamolila ga je da napravi strip o toj oblasti kombinirajući crtež i tekst. Kolege su je s užasom gledali zbog tog presedana, ali ona je bila neumoljiva. Rekli su joj da škola nije crtaonica i da mora uozbiljiti svoj rad, no njoj je bio važniji život jedne mlade osobe nego prijekor kolega. Nekoliko godina kasnije taj mladić je postao arhitekta. Uspješan. Crta baš onako kao u srednjoj školi. Samo danas crta jer mu je to posao koji voli. Izborio se protiv školske nepravde kojoj je bio izložen.

Čarobna riječ



A inkluzija? Ta čarobna riječ koja nas stavlja pred izazove licemjerstva! Šta bi s inkluzijom? Šta bi s trudom nastavnika da se posvete svakom učeniku? Šta bi s odgovornošću nastavnika da pomogne djetetu na putu njegovog odrastanja? Je li uistinu bilo teško, onako ljudski, prilagoditi svoje rigidne zahtjeve jednoj mladoj osobi koja ovisi o nama? Naravno da nije. Na ovom ispitu je pala sva ljudskost. O pedagogiji tu nema ni riječi. Iako je stručna komisija, pred koju je ovaj mladić morao ići nekoliko puta, insistirala na njegovom uključenju, u školi je neko odlučio drugačije. Istjerati ga na ulicu. Pustiti ga da besciljno luta gradom i da kroz školske rešetke tužno zuri u svoje vršnjake koji završavaju svoje školovanje i veselo se druže u školskom dvorištu. 


Mnogo truda je potrebno da jedno dijete izvedemo na pravi put, dostojan čovjeka, a samo jedan neljudski čin je dovoljan da uništi mladi život. Oprosti, Slavko! Oprosti odraslima. Oprosti im, iako dobro znaju šta čine.

Oprosti im, dječače, svoj upropašteni mladi život

Kad je Vlada Velike Britanije organizirala Londonsku konferenciju u oktobru 1995. godine, kao rezidentni ambasador nisam bio uvršten u delegaciju Bosne i Hercegovine za tu konferenciju.&nbsp;

<h2>Oštra reakcija
</h2>

Taj grubi i sasvim neopravdani postupak bio je izraz ljutnje što se uopće neko našao da se usprotivi jednom mišljenju koje je, kako se pokazuje kroz cijelu dosadašnju historiju, bilo katastrofalno za našu zemlju. Sve se moglo ostvariti s nešto više elegancije, a to je da budem uvršten u sastav delegacije i istovremeno pozvan na konsultacije u Sarajevo i tako ne prisustvujem konferenciji, a ne da se takvim postupkom izazove oštra reakcija britanske strane. 


Tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije Malkolm Rifkind (Malcolm) pozvao me i rekao da su oni šokirani postupkom moje vlade i da je to unikatni slučaj da jedna država izostavi rezidentnog ambasadora iz delegacije s konferencije koja se održava u zemlji u kojoj je on predstavnik svoje države i da je to presedan u historiji diplomatije, a da oni primjedbe ministra vanjskih poslova moje države koje se odnose na činjenicu da sam nosio frak u audijenciji kod Njenog Veličanstva smatra skandaloznim. 


Na moje riječi da sam odlučio dati ostavku na položaj ambasadora i to čim se završi ova tragikomedija od pregovora, Rifkind mi je kazao da Vlada Njenog Veličanstva neće dati agreman i primiti novog ambasadora za sve vrijeme dok traje pretpostavljeni moj mandat. 


Tako se dogodilo da je novi ambasador čekao dvije godine da ga Velika Britanije primi za ambasadora. 


Nakon svega, uključujući i aktivnosti na spašavanju Bošnjaka iz Žepe zatočenih u logorima „Šljivovica” i „Mitrovo Polje” u Srbiji, za koje sam, kad sam više puta putovao u Irsku, uspio angažirati predsjednicu Irske Republike, koja je bila istovremeno predsjedavajuća Evropske unije, da hitno preduzme mjere i pošalje komisiju koja će izvršiti kontrolu stanja zarobljenika u tim logorima, te evakuaciju na sigurno, uključujući i evakuaciju velikog broja bolesnih i ranjenih u Irsku, gdje im je zalaganjem predsjednice stavljena cijela bolnica na raspolaganje, ja sam smatrao da je moja misija završena.


Ostala je samo rutina, tj. pokušaji da se neutraliziraju negativni odjeci ne samo ovih postupaka o kojima govorim nego, prije svega, vrlo negativni odjeci same dejtonske konferencije koja je za sve ozbiljne analitičare bila završni cilj jednog nasilja nad jednom zemljom i narodom koje je trajalo četiri godine.

Konstruktori afera 



U takvoj ocjeni bili su sa mnom saglasni ne samo brojni novinari, komentatori i analitičari nego i mnogobrojni engleski političari i umjetnici s kojima sam imao vrlo intenzivne kontakte, od Margaret Tačer (Thatcher) do Vanese Redgrejv (Vanessa Redgrave), kao i brojnih laburista i liberala koji su, usput rečeno, već tada sumnjali u dobre namjere tadašnjeg njihovog lidera Dejvida Ovena (David Owen), za kojeg su mi rekli da se prodaje Džonu Mejdžoru (John Major). 



Ja sam polako počeo pripremati svoj povratak i na anketu koju je izvršilo vodstvo Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine o tome koji od državnih funkcionera (ministara, ambasadora itd.) želi da zadrži status u kojem se tada nalazio ili se želi vratiti na to da mu javni angažman bude reduciran na članstvo u Skupštini, rekao da nemam ambicija da pravim diplomatsku karijeru niti bilo kakvu karijeru u državnom aparatu i da želim završiti svoj politički angažman u Skupštini Bosne i Hercegovine. 



Tako se dogodilo da sam se vratio u zemlju s odjecima različitih afera koje su mi vješane o vrat. Oni koji su bili poslušnici moćnih ljudi, a radili su u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali su montirati aferu s pronevjerom, pa zatim onu s kupovinom fraka i sličnim aferama koje su samo izraz kvaliteta i mizerije duha onih koji su ih pokušavali konstruirati.



No, kao i svaki naivčina, nisam bio svjestan da ljudi zlih namjera uvijek nađu načina kako će naškoditi onome koga ne trpe. Nisam znao da me ni vodstvo Skupštine, ni Ministarstvo vanjskih poslova nije prijavilo ni socijalnom osiguranju, niti ustanovi u kojoj se registrira radni odnos koji mi osigurava kontinuitet radnog staža.



Tako sam tek po odlasku u penziju 1999. godine shvatio da period od mog ulaska u Skupštinu i angažmana u njoj, zatim angažmana u Ratnom predsjedništvu i u delegaciji Bosne i Hercegovine na pregovorima o miru te najzad i mog rada kao ambasadora predstavlja prazan prostor, zbog čega sam penzionisan sa 427 KM penzije. 



To je osveta establišmenta, birokratskog, bezobzirnog, bezočnog i kriminalnog, koji se ne libi ni najgorih i najtežih akata da bi se kaznio neko ko se usudio imati vlastito mišljenje o sebi, svojoj državi i svojim pravima.

Akademik Muhamed Filipović: Ostavka nakon tragikomedije

"Ako ste gladni, a niste u mogućnosti da platite, kod nas uvijek možete dobiti neki topli obrok. Platit ćete kad mognete ili nikad. Niko ne zaslužuje da bude gladan.“ Taj natpis možete pročitati na mobilnom grilu mladića iz Bosanske Gradiške Bore Nišića.

Taj skromni mladić želio je pomoći građanima, a kako drugačije nego početi od sebe.&nbsp;&nbsp;Iako obroke prodaje po skromnim cijenama, svakodnevno mu dolaze i ljudi zbog neimaštine, svakodnevno mu dolaze ljudi u nevolji i problemu. Nikad ih nije odbio. Ističe da niko ne zaslužuje da bude gladan, da ljudima treba pružiti pomoć bez obzira na to da li imali novca ili ne.
Nišić je zadivio javnost ne samo dijeleći besplatnu hranu nego i zaposlenjem 28-godišnjeg Aldina Kaurina u jednom salonu namještaja i na taj način mu pružio tračak nade u bolji život.
Želi uvjeriti sve da nam u teškim vremenima može biti lakše samo ako smo složni, pomažemo jedni drugima i ako ljude gledamo kao ljude. Njegov životni moto je da nije sve u novcu.
Boro Nišić, 35-godišnji humanitarac, rođen je u Jajcu, a trenutno živi u Bosanskoj Gradišci.

Nije sve u novcu

Ministarstvo prosvjete Republike Srpske naredilo je svim profesorima i studentima fakulteta i akademija da ubuduće izbjegavaju odlazak na naučne i stručne konferencije na nivou Bosne i Hercegovine.

Nakon što su, kako ističu, analizirali gdje su, s kim i zašto u prošlosti usavršavali znanje, ministar je zaključio da su bili i na konferencijama gdje se negirala nadležnost RS, pa je odlučio to spriječiti kako zna i umije.

Pojedince koji se drznu odazvati na poziv i učestvovati na nekom okruglom stolu, naučnom skupu, konferenciji, univerzitet je dužan spriječiti. Uz to, mora odmah obavijestiti i Ministarstvo ako je neko toliko hrabar da radi na uspostavi zajedničkih tijela BiH, izmjeni zakona te dokumenata na kojima se spominje Bosna i Hercegovina.

Ova naredba zvuči skoro pa nestvarno i u sukobu je sa svime što propovijedaju akademska zajednica, intelektualci, prosvjetni radnici, studenti. Cilj joj je zatvoriti visokoškolske ustanove u RS u vlastiti tor, u vlastiti mrak, a profesore i studente upozoriti da je „miješanje“, pa makar to bilo i na naučnom skupu, pogrešno, a u krajnjoj konsekvenci i kažnjivo.

Uvod je to u još mračniju fazu u kojoj će se kolege s istorodnih fakulteta u Federaciji i RS na skupovima van zemlje uljudno izbjegavati. U naredbi, doduše, nema naputka smiju li razmijeniti koju riječ o zdravlju ili prosti pozdrav, ali, kako je krenulo, i to će uskoro biti zabranjeno.

Ta naredba Ministarstva obrazovanja RS samo govori koliko se vlasti tog entiteta boje vlastite intelektualne elite!

Tor i mrak

Polako, ali sigurno, sistematski, vlast Republike Srpske u miru dovršava ono što njeni tvorci, sa zločincem Radovanom Karadžićem na čelu, nisu uspjeli u ratu.

Zaokružuje ratom neostvarene planove o RS kao prostoru samo jednog naroda, jedne vjere, običaja. Čini to diskriminatornim naredbama i zakonima pred kojim mirno stoji i domaća i međunarodna javnost.

Kakvo je to siledžijstvo, najbolje se vidjelo jučer u Zvorniku, na sastanku roditelja bošnjačkih učenika na područiju ove općine sa rukovodstvima matičnih škola koje pohađaju njihova djeca. Na sastanku su,po ko zna koji put, tražili da djeci bude vraćeno ono što je njihovo - ime maternjeg bosanskog jezika. Pravo na taj jezik, garantirano Ustavom BiH, oduzeto im je siledžijskom šapom vrhovne vlasti iz Banje Luke, koja nikad nije pokazala na zakonu zasnovanu odluku, rješenje, naredbu... o ukidanju imena bosanskog jezika. Jednostavno, po principu jačega, Bošnjacima je ukinuto ime jezika kojim govore. Time je, a daj Bože da nije, otvoren put da jednog dana, na isti način, počne ukidanje njihovih bošnjačkih imena, vjere... Kako se to radi, vidjelo se 1992.Borba za prava nesrpskog naroda u RS, kako sada stvari stoje, pala je na nejaka povratnička pleća. Osim verbalne podrške vlasti, međunarodnih organizacija i jalovih presuda Ustavnog suda, zbog čijeg neprovođenja niko ne odgovara, nemaju nikakve konkretne pomoći u njihovoj žilavoj borbi s nepravdom koju im godinama nameće sistem. Bošnjaci koji su jučer u Zvorniku ponovo ošamareni naredbom Ministarstva prosvjete RS da im se oduzme bosanski jezik, otišli su sa sastanka još odlučniji da svoju borbu nastave svim dozvoljenim sredstvima.Valjda će nakon ovoga državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice čuti šta se to događa Bošnjacima u RS.

MINUTA: Ruska čizma

Lider Evrope

MINUTA: ISIL i opasna podmetanja

Veliki heroj

MINUTA: Od Zvizdića dva putića

Meč života!

MINUTA: Crijep za autoputeve

Energični reper

Aspergerov sindrom

Sve bliže Stenmarku

Osvrt s američke verande: Pitanja bez odgovora u UN-u

Oprosti im, dječače, svoj upropašteni mladi život

Akademik Muhamed Filipović: Ostavka nakon tragikomedije

Nije sve u novcu

Tor i mrak

Sistematsko ubijanje bosanskog jezika

Kolumne

MINUTA: Ruska čizma

Lider Evrope

MINUTA: ISIL i opasna podmetanja

Veliki heroj

MINUTA: Od Zvizdića dva putića

Meč života!

MINUTA: Crijep za autoputeve

Energični reper

Aspergerov sindrom

Sve bliže Stenmarku

Osvrt s američke verande: Pitanja bez odgovora u UN-u

Oprosti im, dječače, svoj upropašteni mladi život

Akademik Muhamed Filipović: Ostavka nakon tragikomedije

Nije sve u novcu

Tor i mrak

Sistematsko ubijanje bosanskog jezika