Kad sam čuo za odluku Željka Komšića da će se ponovo kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podsjetila me ta vijest na često izrečenu ocjenu koju je moguće naći u radovima o primjerima djela naše usmene književnosti koje je bilježio Vuk Karadžić. Kad bi našao varijante jedne te iste poslovice, izreke ili stiha, on bi zapisao: „Isto to samo malo drugačije.“

<h2>Velike štete</h2>

Ono što su učinili, prvo Željko Komšić obznanivši namjeru da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva, a zatim odmah i Nermin Nikšić, koji je izjavio da će SDP podržati tu kandidaturu, jeste ponavljanje već viđenog i, nažalost, već dokazano štetnog postupka krađe pozicije člana Predsjedništva od Hrvata. Međutim, moja uvjerenost da je autor te ideje bio Zlatko Lagumdžija, služeći se članom SDP-a Željkom Komšićem, sada mora biti korigirana u tom smislu da je stvarni autor te ideje, najvjerovatnije, bio sam Komšić, a ne Lagumdžija. 



Ne smije se dopustiti da funkcija člana Predsjedništva postane ustavnoproizvodna pozicija. Stoga se postupak Komšića i Nikšića ne može ocijeniti drugačije nego kao neodgovorno i negativno miješanje u proces smirenja u zemlji, koji zavisi od uspjeha odgovornijih snaga u državi da nađu rješenje kojim će biti onemogućene krađe pozicija upotrebom nekvalificiranih glasova i u izboru ljudi će predstavljati interese određenog naroda i države kao jedinstvene cjeline. 


Respektabilna snaga


Cijela ta igra je utoliko štetnija što je u toku aktivnost i diplomatije i politike u našoj zemlji i u okviru regije da se prevaziđe kriza povjerenja koju je u naš politički život unijela diverzija Lagumdžije i Komšića, a i koju sada dvojac porijeklom iz iste političke laboratorije pokušava da reprizira. 


Istina je, kada jedna politička, nekad respektabilna snaga spadne na nivo da joj preostaju samo diverzije kao politički potezi, tada je jasno da se ta politička snaga mora na prvom mjestu pozabaviti sama sobom i pokušati pronaći politiku koja je utemeljena na razumijevanju političkih odnosa u svijetu i u zemlji i ponuditi rješenja za kapitalne probleme zemlje i naroda, a ne praviti od politike cirkus.

 
Politička, a ne ustavotvorna pozicija


Međutim, ako se uvažavaju priroda našeg političkog sistema i posljedice odnosa koje on proizvodi, onda se mora znati i poštovati činjenica da je položaj člana Predsjedništva u našem političkom sistemu politička, a ne ustavotvorna pozicija i ona, logikom političkih odnosa koji u zemlji vladaju, pripada onoj političkoj snazi koja je vladajuća u određenom nacionalnom političkom tijelu, što u našem političkom sistemu ni u kom slučaju nije SDP, nego vladajuća politička snaga u hrvatskom narodu. Svaka promjena odnosa i izlazak izvan okvira koji vladaju izaziva poremećaj u funkcioniranju političkog sistema i nanosi velike štete i državi i političkim odnosima u njoj.

Ugledni akademik piše za „Avaz“: Političke diverzije

Ugašen je jedan požar. Čim su zenički komorati zaprijetili samospaljivanjem, nakon što su stupili u štrajk glađu, ekspresno se našao termin za hitnu telefonsku sjednicu Vlade i odluku da se da novac za 44 rudara koja su stekla uvjete za penziju.&nbsp;&nbsp;

Kada su rekli da neće prekidati štrajk dok se ne nađe rješenje i za njihovih 117 kolega, ekspresno su i uprave „Elektroprivrede BiH“ i Rudnika Zenica „iznašle mogućnost“ da se uplate doprinosi i za njih. Štrajk glađu je zamrznut na deset dana, a ostalo je pitanje zašto je uopće moralo do ovoga doći. Novac koji su našli nadležni nije pao s neba baš tog dana. Zašto se čekalo?&nbsp;&nbsp; 
Ugašen jeste jedan požar, i to privremeno. Pitanje je samo kada će izbiti novi, na nekom drugom mjestu. Jer, nažalost, ovo nije ni prvi ni posljednji put da će neko biti primoran donijeti kantu benzina pred Vladu da bi ostvario svoja prava. Očekivat će nas još mnogo protesta u Sarajevu i stotine ljudi koji će upoznati svaki pedalj pločnika u blizini Alipašine broj 41. 

I za njih će čovjek na čelu Vlade FBiH, premijer Fadil Novalić reći da su mali štrajkovi, malog intenziteta, skoro nevažni, da se, eto, jednostavno, nisu snašli na tržištu, kao što je rekao za brojne štrajkove tokom prošle godine.
 
Njemu su, valjda, nevažni jer nije doživio svoje „reforme koje daju rezultate“, nije ostao bez zarađenih plaća i doprinosa, bez krova nad glavom, bez firme u kojoj je ostavio život niti živi na minimalnoj plaći, ne moli Boga da se ne razboli jer nema novca za lijekove... 

Ono što je vlasti važno je ne dozvoliti da budu imalo srezani naknade, davanja za telefone, službene aute i brojni drugi troškovi, kroz budžet. Ne prihvataju uštede od 7,5 miliona KM kojima bi se mogla otvoriti koja fabričica, ako se već ne žele ti novci dati penzionerima. Evo primjer iz Foče, gdje je Općina osigurala objekt, investitor 200.000 KM, a posao dobiva sto ljudi, sto porodica. 

Ali Vlada i Novalić ne daju ni objekt, ni novac, ni posao.

Kanta benzina

Predsjednik Evropske komisije (EK) Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker) možda i u najbolje vrijeme podsjetio je lidere Evropske unije (EU) da ova naddržavna organizacija ima obaveze prema zemljama na zapadnom Balkanu.&nbsp;&nbsp; On je na dan kad je predsjedavanje EU preuzela Bugarska podsjetio čelnike evropskih država na greške Brisela iz devedesetih godina prošlog stoljeća zbog kojih se na Balkanu desilo zlo. Snažne poruke uputio je Junker kazavši da EU sebi više ne može dopustiti da ovu regiju ostavi bez pažnje i da se zemljama Balkana mora osigurati evropska budućnost, koju i zaslužuju. 
Junker je procijenio da su se u regiji počeli dešavati određeni procesi slični onima iz devedesetih, pa je odlučio na zalasku svog mandata predsjednika EK najaviti i službenu posjetu zemljama zapadnog Balkana da bi još jednom uvjerio domaće lidere u neupitnost evropske perspektive. Perspektive mira, saradnje nasuprot ratu i sukobima. 
Junker je rođen 9. decembra 1954. godine u Luksemburgu, lider&nbsp;je Hrišćansko-socijalne narodne partije, a bio&nbsp;je premijer i ministar finansija Luksemburga.

Poruke za budućnost

Prvi januar je Svjetski dan mira. Nekad, 1968. godine, obilježavanje ovog dana je potaknuo papa Pavle VI. I neka je. Nikad dovoljno podsjećanja na značaj mira u svijetu. 50 godina podsjećanja na mir, a opet toliko rata u svijetu.&nbsp;

<h2>Zazivanje rata
</h2>

Bosna i Hercegovina je na najteži način iskusila koliko je život bez mira jeziv i besmislen. No, i danas neki ljudi kao da žude za ratom. Čitam neki dan huškačke riječi prijatelja koji je 1993. godine nekim poslom izašao iz BiH i nikad se više nije vratio. Danas sretno živi daleko od domovine. I ne prestaje zazivati rat stalno pišući na društvenim mrežama kako "njih" treba konačno pobijediti. 


"Oni" su pripadnici drugih naroda. Kako im se ne trebaju dati slobode i prava koje zahtijevaju. Veli, da će tek tad BiH biti oslobođena i sretna. Htjedoh napisati: "Pa šta čekaš, vrati se. Pušku u ruke, pa sve od sela do sela, grada do grada, uspostavljaj sreću i veselje". Nisam ništa napisala, ali mi je ostalo nejasno šta je htio tim komentarom postići. Koju poruku građanima BiH poslati. I, nažalost, nije jedini koji zaziva rat. Nije bio istjeran iz svog doma, nego je birao da ode, jer mu se htjelo. 


Djeca u BiH su još taoci borbe svojih roditelja za golu egzistenciju. Brinu da li će imati novac za nove patike ili torbak za školu. O putovanjima, odlasku u zoološki park, vožnji avionom, putovanju vozom kroz zemlju ili treniranju skupih sportova i ne razmišljaju, jer im se ne može. Toj djeci treba osigurati mir i uvjeriti ih u budućnost bez nasilja i oskudice, a ne buditi kod njih očajničku želju da odu negdje daleko, jer bi neki novi rat mogao izbiti.


Srce majke


Pamtim dječaka čiji je otac poginuo u prošlom ratu. Danas odrasli, samosvjesni čovjek. Zaposlen. Veli da bi njegov otac, pali borac, bio nesretan da zna da i danas neki obijesni ljudi šire nacionalističku mržnju. Neovisno kako se zovu. Sjećam se dana kad su im javili, na samom kraju rata, da je otac poginuo. Sestrice su od njega krile tu istinu. Očeva stara majka nije plakala. Nije imala snage. Šutjela je, skamenjena od boli. U stan im je ušla komšinica. Drukčijeg imena. Zastala je od bojazni hoće li je starica primiti. A starica je samo mahnula rukom i rekla: "Uđi, sine, i ti si moje dijete. Nisi ti ubila mog sina. Zli ljudi su ga ubili. Neka se nijednoj majci, ma gdje da je u ovoj Bosni, ne ponovi ova tuga." 


Bile su to riječi kao u kamen uklesane. Bol ju je učinila velikom zbog njene otvorene duše i velika srca. Srca jedne majke. Malo zatim i ona je zauvijek zaspala. Otišla je sinu. Njeni unuci su naučili najvažniju lekciju. Nikad ne mrziti. Nikad govoriti zlo o drugima samo zato što su drugi. Mnogi su u ovoj zemlji otjerani u smrt, a neki se danas pokušavaju igrati s budućnošću njihove djece. Djeca ne biraju ni rat ni mir. Njima se daje oboje. Zar neko uistinu može djetetu željeti rat i smrt? Ko je toliko odvažan da se igra sa životima? Očito neki nama svima tuđi ljudi, smješteni u neku svoju daleku i iluzornu stvarnost, žele još uvijek krhki mir u BiH staviti na probu. 


Mir nije samo tek fraza koju treba spominjati od prilike do prilike. Mir je svetost koja mora biti neupitna. Zaboravih, rekla je starica još i ovo: "Mir, dijete moje, ne može biti postignut nasiljem. Neka se prestanu ubijati. Mir može biti postignut jedino kroz razumijevanje. Sjedi do mene."

Uz Svjetski dan mira

Stav Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), koji je u susretu s Kolindom Grabar-Kitarović poručio da se ne treba miješati u unutrašnja pitanja BiH, mogao bi se razumjeti kao odustajanje od paternalističkog odnosa prema Bosancima. Nije ni čudo da su tu izrazito proevropsku Erdoanovu poziciju u Sarajevu odmah pohvalili oni političari za koje smo navikli da povremeno (zasluženo) kritiziraju turskog predsjednika: Fahrudin Radončić, lider SBB-a, bio je među prvima.

<h2>Erdoanov zaokret
</h2>

Ovakav Erdoanov stav veća je pomoć Bosni nego riječi bivšeg šefa turske diplomatije Ahmeda Davutolua (Davutoglu) na otvaranju obnovljene Ferhadije u Banjoj Luci u maju 2016. godine. Davutolu je tada Bosancima prenio “selame svih 78 miliona Turaka” - što je odmah izazvalo negativne reakcije po znanoj balkanskoj, epskoj matrici. Neke je to podsjetilo i na šaljivi crnogorski mit - da je “nas i Rusa 300 miliona”, bez obzira ko na to računa.


Erdoana sad treba držati za riječ! Odnos između Republike Turske i države BiH ne smije se više reducirati na vjerske ili partijske (SDA - AKP) relacije. Nezavisno od toga ko govori u ime turske politike, Ankara očito mora uvažiti da se bosanski prirodni savezi moraju poštovati, a ne atavistički nadzirati. 


Kada bi još “Erdoanov zaokret” prihvatili Vladimir Putin i ruska diplomatija, posebno ova u Americi, usuđujem se reći, Bosna bi bila spašena. Naravno, naivno je vjerovati da bi jedan topli vjetar u pravcu Bosne, ravno s Bosfora, mogao otopiti sav led ispod zidina Kremlja. No, važno je da Turci pokažu i Rusima da nikom od bosanskih političkih prvaka, a kamoli samo jednom, Turska ne želi igrati onu ulogu za koju Miloradu Dodiku služi Rusija. 


Džaba je, zato, hrvatska predsjednica u Ankari, gotovo koketno podsjetila na proslavu 100. godišnjice islama u Hrvatskoj 2016. na kojoj je Erdoan prisustvovao: on se nije dao upecati - i prihvatiti neizgovorenu "ponudu" Zagreba da ga tretiraju kao šefa svih balkanskih muslimana, pa tako i nas u BiH; sve to, da bi, valjda, utjecao na Bosance u vezi s hrvatskom varijantom promjene Izbornog zakona BiH.


Državnici iz susjedstva trebali bi biti načisto i s historijskim faktima. Tako bi konačno shvatili šta je Bosna! Ni krhki, dejtonski, bosanski mir više ne bi smio biti nastavak rata drugim sredstvima. Bosancima je dosta pokrovitelja izvrnute pameti, koji prakticiraju lošu i sebičnu “komšijsku” politiku, naslanjajući se na, ne tako rijetki, međunarodni diplomatski fijasko.

Kolinda na potezu



Teška ratna vremena su iza nas, no valja se prisjetiti kako ih je, recimo, opisao slavni britanski novinar Ed Vulijami (Vulliamy); upravo su s mirovnih pregovora Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Mate Boban odlazili smijući se, jer su znali da će ti “apsurdni ljudi, ti preplaćeni, arogantni (strani) diplomati otići nazad u Pariz, London i Vašington, da bi oni nastavili s klanjem”. 



U razgovoru za zagrebački tjednik “Novosti”, Vulijami navodi kako je, recimo, Travnik, koji je bio “muslimanski grad sa značajnom hrvatskom manjinom”, u minulom ratu protiv Bosne, prema jednoj od “mirovnih mapa”, trebao postati dio tzv. Herceg-Bosne. Mapa je bila znak, “diplomatsko zeleno svjetlo”, da se završi posao. Ali, podsjeća britanski novinar, hrvatski zapovjednici u Travniku nisu htjeli slušati naredbe (iz Zagreba), da se bore protiv svojih saveznika Bošnjaka. Isto se dogodilo u Gračanici i Sarajevu: bosanski katolici nisu željeli ratovati protiv svojih, bosanskih muslimana.



To što je Erdoan, blago, džentlmenski, ali odlučno vratio Kolindu u realnost, kako bi spustila širom razapeta populistička jedra, samo je upozorenje: Oprez! U đavoljem balkanskom, nacionalšovinističkom trokutu, između Beograda, Zagreba i Sarajeva - još se lako tone.



Moje je ovdje još da kažem: upoznao sam aktuelnu hrvatsku predsjednicu još dok je bila ambasadorica u Vašingtonu i u više navrata razgovarao s njom, uključujući i intervju za “Avaz”. Kolinda je prijatelj Bosne! Njena bijela šamija u Srebrenici nije bila politički performans, poput opasne parade Aleksandra Vučića. 



Dobro je da se odmah povukla pred Erdoanom, slijedeći njegovu racionalnu metamorfozu, bez obzira na to jesu li je u Zagrebu instruirali da u vezi s Bosnom traži nemoguće baš u Ankari. Grabar-Kitarović je sada na potezu: BiH treba tretirati samo kao zemlju, kojoj se mora pomagati da što prije stigne do NATO-a i ubrza put ka EU. 



Bosna, naprosto, ne smije biti ničiji politički poligon za skupljanje izbornih poena.

Osvrt s američke verande: Topli vjetar s Bosfora

Moglo bi se s veoma mnogo razloga tvrditi da HDZ Bosne i Hercegovine, odnosno oni koji smatraju sebe jedinim predstavnicima hrvatskog naroda, i to smatraju svojim monopolom, vode kampanju za promjenu izbornog sistema s ciljem da putem izmjena izbornog sistema i stvaranja posebnih izbornih zajednica za Hrvate na mala vrata uvedu ustavnopravnu podjelu teritorije Bosne i Hercegovine na bošnjački i hrvatski dio i time uspostave osnovu za obnovu ''Herceg-Bosne''.&nbsp;&nbsp; 
Svako normalan može smatrati preveliku ulogu nacionalnih identiteta u ustavnopravnim i političkim odnosima za ostatak teških ratnih prilika koje su djelovale na sadržaj Dejtonskog sporazuma, ali nikako nisu mogle biti trajna osnova života bosanske države niti demokratskih odnosa u njenom političkom životu, što se u svim obrazloženjima samoga sporazuma redovito naglašava. Svi ozbiljni komentatori i interpretatori sporazuma osim onih koji su zainteresirani da se sadržina rata na određeni način sačuva i nastavi da djeluje, sporazum su definirali i njegovu važnost ocijenili isključivo u kontekstu mogućnosti da se zaustavi krvoproliće u Bosni i Hercegovini i srpsko-hrvatska agresija na tu zemlju. 
Svako je znao da je u takvom kontekstu ciljeva namjera tvoraca Dejtonskog sporazuma bilo nužno napraviti veoma značajne ustupke, ali da je od samoga početka bilo jasno da jednom uspostavljeni mir mora da vodi demokratskom razvoju Bosne i Hercegovine kao univerzalno priznate jedinstvene države i članice Ujedinjenih naroda. Tu činjenicu da su sve države priznavale ustavnopravni i međunarodno pravni identitet Bosne i Hercegovine i da taj identitet nije Dejtonskim sporazumom anuliran, naprotiv, da je on održan u formi u kojoj je bilo moguće da se održi s pretpostavkom da će mir i demokratski razvoj u zemlji, a pogotovo eventualna integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku zajednicu anulirati sve nasilno stvorene i iznuđene, a u praksi apsolutno dezavuirane promjene u njenom ustavnopravnom i političkom poretku. 
Osnovna pretpostavka koju su u obzir uzimali tvorci Dejtonskog sporazuma bila je pretpostavka formulirana od nekih evropskih vlada (Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Njemačka) da se u Bosni i Hercegovini radilo o građanskom ratu, pa su u tom kontekstu vođeni dugotrajni pregovori o miru, mada pregovori nisu uvjetovali prekid ratnih operacija odnosno agresije na tu zemlju. Da je osnovna pretpostavka takve politike bila pogrešna, najbolje govori konačni rezultat rada Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, koji je svojim presudama, posebno onima koje se odnose na Ratka Mladića i na vodeću grupu funkcionera ''Herceg-Bosne'', dokazao da se u oba slučaja u ovom ratu radilo s jedne strane (srpske) o počinjenju zločina genocida nad Bošnjacima, a u slučaju ''Herceg-Bosne'' o udruženom zločinačkom poduhvatu hrvatske države i bosanskih Hrvata, što isključuje tezu o građanskom ratu i otkriva suštinu tog rata koja se sastojala u planiranoj akciji za destrukciju i uništenje bosanske države i prisvajanje njenih teritorija od Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske.
S obzirom na te činjenice, u Bosni i Hercegovini bi od najveće opasnosti bio proces političkog razvoja koji bi ojačao osnove i izvore stvaranja zasebnih nacionalnih država na tlu Bosne i Hercegovine, a najbitnija osnova jeste stvaranje i uvođenje u politički sistem u kojem se osnovno građansko pravo, a to je pravo da svojim glasom određuje vlastitu sudbinu uvjetuje pripadnošću određenoj nacionalnoj grupaciji i podliježe arbitru nacionalnog identiteta, tj. vladajućoj stranci ili oligarhiji koja je uzela sebi monopol da određuje ko pripada, a ko ne pripada određenoj naciji i ko ima višak prava na određenoj teritoriji u odnosu na one građane naše države koji ne pripadaju naciji koja tom teritorijom vlada. 
Ustvari, hrvatski zahtjev da se formiraju posebne izborne jedinice za Hrvate ne znači ništa drugo nego rezervaciju teritorija i uvođenje tih teritorija u politički sistem koje treba da budu osnova budućih nacionalnih država. Ako je nacionalni identitet ono što daje najvažnija politička prava ljudima na određenoj teritoriji, tada to nije ništa drugo nego nacizam odnosno fašizam utemeljen na kriteriju nacionalnosti odnosno kako se to klasično govorilo u Njemačkoj Boden und Blutt. 
Tvrdnje predstavnika HDZ-a da izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH predstavlja negiranje prava Hrvata da biraju sebi Hrvata za predstavnika u tom organu su besmislene s obzirom na činjenicu da je Željko Komšić Hrvat i da niko nema pravo da mu osporava njegov nacionalni identitet koji je, naravno, bio i s njegove strane kao i sa strane svih drugih koji su učestvovali u političkom životu neupitan te da niko nema pravo, a najmanje Čović, da osporava činjenicu da je Željko Komšić Hrvat i da je hrvatske nacionalne interese mnogo bolje, poštenije, sadržajnije i konkretnije zastupao nego Čović, koji je lično učestvovao u teroru nad nehrvatima u vrijeme vladavine ''Herceg-Bosne'' u Hercegovini kao direktor mostarskog “Sokola”. 
Nekorektnost postupka tadašnjeg vodstva socijaldemokrata sastoji se u tome što su oni pragmatički cilj pretpostavili principijelnom stavu u odnosu na predstavljanje naroda jer da su postupali principijelno oni bi kako god da su predložili Komšića za predstavnika Hrvata, predložili i Lagumdžiju za predstavnika muslimana ili nekog člana SDP-a srpske nacionalnosti za predstavnika Srba jer legitimitet svaki predstavnik dobiva glasovima koje dobije na izborima, a opravdava svojim ponašanjem i stavovima koje zauzima, a suština funkcije člana Predsjedništva je da vodi brigu o interesima naroda koji predstavlja, ali istovremeno i u skladu s interesima svih drugih građana države kojom počinje upravljati kao član najvišeg političkog tijela. 
Niko do sada nije pokazao da je Komšić vršeći dužnost člana Predsjedništva zastupao mišljenja ili vukao poteze koji bi dovodili u pitanje hrvatske interese u Bosni I Hercegovini, ali je veoma lahko dokazati da današnji predstavnik hrvatskog naroda Dragan Čović u Predsjedništvu vuče poteze koji ozbiljno dovode u pitanje interese prije svega bošnjačkog naroda, a posebno favorizirajući interese i političke stavove Milorada Dodika s kojim veoma uspješno sarađuje bez obzira na činjenicu da ovaj otvoreno vodi politiku i čak akciju pretvaranja entiteta Republike Srpske u državu i njenog izdvajanja iz Bosne i Hercegovine i priključenja Srbiji. Ovako se cijela ta priča ustvari svodi na istinu. Predstavnici Hrvata u Bosni I Hercegovini okupljeni u HDZ-u i Hrvatskom nacionalnom vijeću žele ne samo da ostvare monopol na hrvatstvo nego istovremeno žele i da putem stvaranja posebnih izbornih jedinica za Hrvate kaparišu teritoriju za obnovu one tvorevine udruženog zločinačkog poduhvata koji se zove ''Herceg-Bosna''. 
Ako je ponašanje predstavnika HDZ-a i njima pridruženih Hrvata u Bosni antibosansko u suštini, začuđujuće je da ih u tome podržava državna politika Hrvatske i političko vodstvo HDZ-a. Osobito se u nastojanjima da se Hrvatima pomogne tako da se oni i politički i moralno i na svaki drugi način izoliraju od ostalih naroda i ljudi i da izazovu zbivanja s nesagledivim posljedicama ističe sadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Ta osoba je već u više navrata pokazala težnju da na sve moguće načine difamira Bosnu i Hercegovinu, i to ne samo u kontekstu odnosa između Bošnjaka i Hrvata unutar Bosne, a zatim u odnosu Bosne i Hercegovine i Hrvatske nego i u okviru evropske politike, pa čak i transatlantskim relacijama, a u najnovijem slučaju u njenom izletu u Ankaru i azijskom prostoru. 
Svugdje je ona zastupajući interese navodno ugroženih Hrvata vršila propagandu najnižeg tipa stvarajući famu o tome kako je Bosna zbog činjenice da je njeno većinsko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti opasnost za Evropu i svijet i da je izvor nasilja, a što je suprotno cjelokupnom historijskom iskustvu koje balkanski prostor i Evropa imaju s Hrvatima, ne samo kao udarnim odredom “Ante murale kristianitatum” nego i kao najaktivnijeg saradnika njemačkog fašizma kroz period ustaške strahovlade i genocida koji su ustaše izvršile nad Srbima i svim ostalim demokratima u zemlji, kao i istinom koju je utvrdio Međunarodni sud stvoren od Ujedinjenih naroda da su Hrvati u okviru ''Herceg-Bosne'', a preko policijskih i vojnih postrojbi stvorenih u toj paradržavi izvršili bezbroj zločina nad muslimanima i pravoslavcima, odnosno zatvorili u logore, mučili i ubijali masu ljudi, a rušili i uništavali sve spomenike islama i pravoslavlja na prostorima na kojima su uspostavili svoju kontrolu. 
Međutim, kada neko precjenjuje sebe i svoj utjecaj u svjetskoj političkoj areni i misli da može svojom akcijom pokretati značajne faktore međunarodne političke arene i angažirati ih za svojevrsne pritiske na Bosnu i Hercegovinu, tada je takvoj osobi promašaj siguran. Bosna i Hercegovina kao teritorija i kao država je u kontekstu strateških relacija u Evropi i svijetu daleko značajnija od Hrvatske, a kako se iz međunarodne politike vidi, Hrvatska uglavnom stvara problem Evropskoj uniji, a nije problem za nju što Bosna i Hercegovina svakako jeste. Evropska unija želi Bosnu i Hercegovinu kao ključnu zemlju Balkana u svom sastavu, a Bošnjaci takvu orijentaciju EU najsnažnije i s konkretnim ponašanjem i odlukama podržavaju. Oni su u tom pogledu mnogo privrženiji ideji priključenja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju nego bosanski Hrvati ili Srbi. 
Zbog toga gospođa Kitarović ne bi trebala uzaludno trošiti vrijeme i novac hrvatske države na svoja uzaludna putovanja, nego bi, prije svega, trebala da se izvini Bošnjacima, a time i Bosni i Hercegovini za njene izjave o tome kako su bosanski muslimani leglo ekstremizma i opasnost za Evropu i da prestane da vodi akcije po Bosni i Hercegovini ne konsultirajući i ne sarađujući s Predsjedništvom i Vijećem ministara Bosne i Hercegovine. 
Budući da je gospođa Grabar-Kitarović bila učesnica u međunarodnom diplomatskom životu, valjda je naučila da se ne može na osnovu nekakve apstraktne mogućnosti i prava i na osnovu prava na brigu o stanju bosanskih Hrvata ostvarivati nikakvo direktno djelovanje na tlu Bosne i Hercegovine i vizavi interesa BiH, bez saradnje s vladajućim institucijama te države. Svako bi mogao naći razlog da okolo hoda i žali se na ponašanje svoga susjeda i to je uobičajeno u našim prilikama i komšijskim ponašanjima, ali je isključeno sa stajališta pravila i principa diplomatske djelatnosti uopće, a i uloge Evropske unije, kojoj pripada i Republika Hrvatska.

Izlet u Tursku

Kraljica Elizabeta je bila zaista obradovana i impresionirana mojim poznavanjem aristokratskog svijeta Evrope i pitala me otkuda ja sve to znam, a ja sam joj rekao da moje znanje potječe iz dva izvora. Jedan je časopis „Gotta almanah“, koji je specijaliziran za genealogije značajnih porodica, a drugi je činjenica da sam i sam potekao iz redova najviše bosanske aristokratije nastale u vrijeme Osmanskog carstva.

<h2>Mimo protokola
</h2>

Pokazalo se da je naš razgovor trajao trostruko duže nego što protokol predviđa i ta činjenica je izazvala malu uzbunu i kod šefa protokola, a pogotovo kod ambasadora koji su čekali na prijem. Ovaj razgovor će se pokazati kao veoma dobar i značajan događaj koji mi je otvorio vrata kod veoma važnih adresa u Velikoj Britaniji. 


Prvi znak da je razgovor imao smisla bio je poziv iz protokola kojim me je princ Čarls (Charles) pozvao na čaj u dvorcu njegove stričevićke, princeze Aleksandre, u kojem je tada privremeno boravio. Poziv je uslijedio jedva sedmicu nakon audijencije kod kraljice. Imati priliku da razgovaram s prestolonasljednikom, bez obzira na to što kraljevska porodica u Velikoj Britaniji nije efektivno vladala, bila je velika čast i odlična prilika da se nešto sazna, ali i nešto kaže, što dopire do vrhova vlasti i cijelog britanskog establišmenta. 


Ja sam se što je bilo brže moguće informirao o samom princu i odlučio da ga na neki način uvedem u našu priču, tj. da ga što je moguće bolje i potpunije informiram o našem slučaju. Princ me primio veoma ljubazno izvinjavajući se što me prima u kući svoje najbliže rođake, jer se njegov stan popravlja, ali da je, nakon što mu je majka rekla da treba svakako da upozna jednog zanimljivog čovjeka iz Bosne i Hercegovine, odlučio da ne čeka, nego da me primi tu gdje je i sam privremeno gost. 


Nakon razmjene uobičajenih pozdrava i obaveznog pitanja o tome kako sam doživio rat, s jedne strane, i britansku klimu, s druge, prešli smo na sadržajniji razgovor koji je u prvoj fazi bio koncentriran na osobine i značaj islamske kulture i umjetnosti, za koju se, kako sam znao, princ lično interesira i kao vlasnik jednog velikog instituta za orijentalnu islamsku arhitekturu, ali i kao predsjednik Islamskog instituta u Oksfordu, za čiji rad sam znao i znao sam da na tom institutu studira jedan izvrstan naš mladi čovjek po imenu Asim Zupčević. 


U kontekstu tog razgovora sam ga detaljno informirao o sistematskom rušenju i uništavanju svih vjerskih objekata, pa i onih najveće umjetničke i kulturne vrijednosti, kao i uništavanju spomenika materijalne i duhovne kulture koje je nanijelo nenadoknadive štete svjetskoj, a ne samo bosanskoj kulturi. 


Tada sam princu pokazao ostatke veličanstvene i prelijepe ćuprije u Mostaru, a on mi je rekao da će podržati njenu obnovu i sam doći na lice mjesta, što je i ispunio došavši 2004. godine na svečano otvaranje obnovljenog Starog mosta.

Jedinstven slučaj



Tok razgovora sam tada skrenuo na odnose između Velike Britanije i naše države, izrazivši ogromno čuđenje da, iako je Velika Britanija među prvim državama priznala našu državu i mada je imala dugu historiju odnosa s Bosnom još iz osmanskih vremena, kao i vremena Berlinskog kongresa, te iako je najaktivniji faktor rješavanja problema agresije na našu zemlju, i iako ima veliki vojni detašman na našem tlu, a njeni državnici, od ministara vanjskih poslova i vojske do premijera, često dolaze u našu zemlju, kao i da je u njoj Velika Britanija otvorila i ambasadu, njen premijer nikada nije pozvao predsjednika našeg Predsjedništva u zvaničnu posjetu. 



Upitao sam ga zna li on želi li vlada premijera Džona Mejdžora (John Major) ustvari praktično sakriti i time negirati da s našom državom ima tako visok stupanj odnosa, ili želi dati do znanja da našu zemlju smatra zaposjednutom i u njoj ima slobodu da se ponaša mimo svih diplomatskih uzusa. Rekao sam mu da njemu to mogu reći, ali da to ne bih rekao Mejdžoru, jer mu ne vjerujem. 



Princ je bio iznenađen mojim riječima i mi smo se zatim vratili mnogo zanimljivijim temama pa mi se princ žalio na svoj položaj budućeg vladara koji ima veoma dugovjekog prethodnika, ali i na neke druge okolnosti svoga, kako je sam rekao, veoma nesređenog života. Ja sam mu rekao da to nije čudo za jednog pravog Vindzora, jer je njegov stric napustio kraljevski položaj iz sentimentalnih razloga, pokazavši da ima snažni ljudski poriv i da je čovjek, a ne maneken vlasti, što se princu veoma svidjelo. 



Princ me zadržao u posjeti četiri sata, što je, kako mi je rekao čovjek iz protokola koji me je pratio, jedinstven slučaj s jednim ambasadorom. U toku tog razgovora ja sam princa informirao o ličnosti predsjedavajućeg našega Predsjedništva, upozoravajući ga na činjenicu da se ne radi o klasičnom političaru, nego o misliocu koji je veoma duboko zainteresiran za probleme islama i njegovog položaja u svijetu te da je on veoma pogodna ličnost za raspravu o pitanjima za koje vidim da je zainteresiran sam princ. 



Bilo kako bilo, nije prošlo mnogo vremena kada me je Alija Izetbegović pozvao na telefon i rekao kako je dobio hitan poziv od premijera Džona Mejdžora da dođe u zvaničnu posjetu. Ja sam znao odakle vjetar puše i rekao mu da poziv prihvati, ali da ne žuri i ne grize odmah, nego da kaže kako Srbi vrše nove napade i zločine, što ga zadržava, pa će posjetu obaviti za sedam dana, što se i dogodilo.

Četiri sata na čaju kod princa Čarlsa

Narod je, čini se, na sve već svikao. Davno su prošla vremena kada su se dizali krediti za ljetovanje u Grčkoj ili za zimovanje na Zlatiboru. Sada se krediti uzimaju da se djeca nahrane, odškoluju i obuku, ali došla su posljednja vremena, jer je sve više onih koji zalažu kuće i prodaju stanove da bi se – liječili!

Kijametni dan je, kako bi rekao pjesnik Marko Vešović, pred vratima, a to najbolje pokazuju hiljade i hiljade teško oboljelih u BiH koji u borbi za ozdravljenje dižu kredite i prodaju sve što imaju, osim krova nad glavom. Lijekovi su sve skuplji, narod je sve siromašniji, a to u zbiru skoro uvijek daje tragediju.&nbsp;&nbsp; 

Odavno je poznato da BiH ima najskuplje lijekove u regionu, ali manje je poznato da su ti lijekovi toliko skupi da građani BiH zbog njih dižu kredite, i to često pod veoma nepovoljnim uvjetima. Ako pobijede bolest, pred njima je nova borba, često teža nego prva – otplata kredita.


Najugroženiji su bubrežni bolesnici i pacijenti s onkološkim dijagnozama i samo oni znaju koliko košta jedna terapija. Citostatici su preskupi, klinike ih često nemaju, a novac utrošen na kupovinu lijekova se ne refundira. Kada sve ovo znamo, jasno je da nisu samo oni bolesni. Bolestan je i sistem koji im ne želi pomoći. 


Ako smo pred težinom prošlih dana zaboravili da smo dizali kredite da bismo jeli meso i koju voćku, da nam djeca u školu ne bi išla u bušnoj obući i s polovnim knjigama, valjda nećemo dozvoliti da dođu dani kada će najteži bolesnici doslovno sve morati kupovati na kredit da bi ostali među nama.

Bubreg na kredit

Legendarna američka pjevačica, muzičarka, aktivistkinja i autorica protestnih pjesama Džoan Baez (Joan, 77) odlučila je da na svojoj oproštajnoj turneji održi koncert i u Sarajevu. Time se ona glavnom bh. gradu vraća nakon 25 godina, kada je u aprilu 1993. u opkoljenom Sarajevu održala dva humanitarna koncerta u znak podrške Sarajlijama.&nbsp;&nbsp; Ostala je upamćena kao prva velika zvijezda koja je posjetila Sarajevo tokom opsade, a tada je otpjevala pjesmu Kemala Montena ''Sarajevo, ljubavi moja''. 
Među brojnim nagradama koje je osvojila širom svijeta, ponosna je i vlasnica nagrade za životno djelo koje joj je 2012. dodijelio ''Amnesty International''.
Džoan Baez rođena je 9. januara 1941. u Njujorku, a iza sebe ima skoro 60 godina impresivne karijere. Objavila je više od 30 albuma. 
Godine 1963. koračala je u prvom redu na maršu Pokreta za građanska prava s Martinom Luterom Kingom (Luther) i inspirirala Vaclava Havela u borbi za Češku. I danas se s istom strašću bori za ciljeve u koje vjeruje.

Sarajevo u srcu

Safija Mahmutspahić (76), humanitarka iz Kaknja, prije rata pružila je topli dom, utočište i ljubav za 33 djece bez roditelja.&nbsp;&nbsp; U tek dvadesetak kvadrata svoje skromne barake u kojoj je živjela s mužem i sinom, uvijek je bilo mjesta i za svako dijete koje život nije mazio. 
Nana Safija izvela ih je na pravi put hrabro i dostojanstveno, a dala im je sve što je u tim trenucima mogla. Kako je prehranjivala svoju porodicu, tako je i mališane koji su dolazili u njen dom i kojima kod nje nije ništa nedostajalo. Sve što je ova žena radila bilo je nesebično. Nije očekivala ništa zauzvrat. 
Danas se o Safiji brine tek jedno od te djece, a za ostalu ni ona sama ne zna gdje su. Nit' se javljaju, niti dolaze. Skromna kakva jeste, kakanjska heroina kaže da svako ima svoj život i da se ni na jedno od njih ne može ljutiti. 
Pokazala je nana Safija svojim postupcima da i u skromnim uvjetima možemo odvojiti za one koji nemaju i da za veliko srce i ljubav ne treba nikakva raskoš.

Kakanjska heroina

Ne sasvim trezveno, srbijanski glumac s makedonskim prezimenom Lazar Ristovski sanja usred bosanske Banje Luke da će manji bh. entitet RS ući u zagrljaj Srbije - prije ili kasnije! Niko, kaže, ne može zabraniti da RS “zagrli majku” Srbiju!&nbsp;&nbsp;

Govori Lazar kao da smo na početku devedesetih godina minulog stoljeća, u kojem se krvavo raspala jedna velika zemlja, ponajviše zbog ideje da samo svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi.&nbsp;&nbsp; 

Četvrt stoljeća kasnije, cijeloj je Evropi jasno da više ne smije biti atomizacije država, jer svi evropski narodi - Nijemci, Francuzi, Italijani, Albanci, Bosanci i ostali, nisu manje vrijedni zato što mogu i prihvataju živjeti odvojeno a blisko - u više zemalja koje su njihov dom. Ovo drugo istinsko je evropsko načelo, a ostalo - fašistoidna segregacija ili aparthejd, osuđeni na propast.


Ristovski i oni koje predstavlja, poput bivšeg predsjednika Srbije Tome Nikolića, nažalost nastavljaju kontaminirati zajednički bosanski prostor svojim izjavama, kao da su na nekom nogometnom stadionu, gdje se samo plitkoumni utrkuju sa zlim sloganima i parolama. 


Naravno da ih zbog bosanskog iskustva treba registrirati, ali takvima se ne treba prepustiti u pijani zagrljaj, iza čega ne ostaju samo verbalne brljotine nego i stvarni ožiljci na tijelu i duši.


Notorna je, dakle, laž i čisti historijski promašaj tvrdnja da “slobode za srpski narod nema dok se Srbija i Srpska (RS) ne spoje u jedno” (?!), kako je to rekao spomenuti prvak balkanskog teatra apsurda Lazar Ristovski. Sloboda doista nema cijenu, ali tek kada svi budemo jednako ekonomski i socijalno slobodni, a ne ovisnici o beskorisnim nacionalističkim idejama.


Vrijeme je da se s tom retorikom stane, upravo s ove strane bosanske rijeke Drine, koja ne treba razdvajati, već spajati ljude! Ali, sve ljude, a ne samo Srbe, posebno ne one koji se hvale ili još vjeruju u srbijanski hegemonizam, umjesto da ga se zbog Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice ili Sarajeva samo stide.

S ove strane Drine

Miladin Vidaković, donedavni predsjednik Srpskog građanskog vijeća (SGV) - Pokreta za ravnopravnost u BiH, ne posustaje u svojoj borbi da separatistima i svima onima koji ne vole Bosnu i Hercegovinu dokaže i pokaže da je u ovoj zemlji moguć zajednički život svih njenih naroda i građana.&nbsp; Pritom, onako kako to samo ljudske gromade znaju, Vidaković ne propušta priliku da stalno i neumorno ponavlja istinu o agresiji na našu jedinu domovinu. Tako je i ovog 9. januara podsjetio da je na taj dan naneseno veliko zlo svim narodima u BiH i da se on kao pripadnik srpskog naroda stidi što je prekjučer taj dan slavljen i obilježavan širom RS. 
Ovo je rekao čovjek koji je 1992., riskirajući svoj život i život svoje porodice, „s dvije kese“, kako je to jednom kazao, napustio voljenu i rodnu Ilidžu, odbivši agresorske horde koje su mu nudile sve da im se pridruži i koji je životni put nastavio na strani istine i pravde.
I svaki čovjek zamislio bi se nakon riječi ovog nesebičnog humaniste i altruiste, koji se crveni zbog postupaka svojih sunarodnika, iako on sam nema mrlja u svojoj biografiji zbog kojih bi se lično trebao stidjeti. 
Stoga valja podsjetiti da je krivica individualna i da smo svi lično odgovorni za svoje postupke. I da moramo prije svega biti ljudi, kako se oni najveći među nama, poput Vidakovića, nikad ne bi morali stidjeti zbog našeg stida.

Ljudska gromada

Obilježavanje neustavnog dana RS ove je godine proteklo s manje političkih i nacionalnih napetosti i s manje spektakla nego ranije. Ali, kao nikada do sada, 9. januar još jednom je ogolio sve probleme s kojima se odavno suočava Bosna i Hercegovina.

Ovaj, prema odluci Ustavnog suda BiH, samo običan utorak pokazao je da su separatističke ideje i dalje jake i da strani utjecaji na našu zemlju nisu oslabjeli. Nažalost, pokazao je i već opasan nedostatak državničkih vizija predstavnika Bošnjaka u vlasti.&nbsp; 

Tog utorka, 9. januara 2018., u nešto manje od polovine BiH - entitetu RS, obilježen je neustavni dan te dejtonske tvorevine i ponovo su slavljeni ratni zločinci osuđeni za genocid i veličale su se separatističke ideje spajanja skoro pola Bosne sa Srbijom.&nbsp;&nbsp; 

Nešto dalje na istoku, u Ankari, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iskoristila je posjetu turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan) da kao jednu od glavnih tema tog susreta otvori problem u trećoj zemlji, Bosni i Hercegovini, bez prisustva predstavnika te međunarodno priznate države. 


Uvrijedila je time Kitarović sve istinske Bosance i Hercegovce, najviše Bošnjake.&nbsp; 

Uživljavajući se u ulogu patrona bh. Hrvata, očigledno je pokušala putem Ankare napraviti pritisak na bošnjačke stranke, prvenstveno SDA i Bakira Izetbegovića, s obzirom na njihove jake veze s Erdoanom i AKP-om, odnosno utjecaj koji imaju na bošnjačkog člana Predsjedništva, da se pristane na jedno od rješenja (HDZ-ovo) izmjena bh. Izbornog zakona. 


Iako mu je Bakir dao u amanet Bosnu, Erdoan je dao državničku izjavu poručujući Grabar-Kitarović da se unutrašnja pitanja BiH rješavaju u BiH. Kolinda je, istovremeno, pokazala istu toliku dozu nedržavničkog i nekomšijskog ponašanja.&nbsp; 

I dok je po Bosni i Bošnjacima udarilo sa svih strana, bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, najpozvaniji da reagira i na dan RS i razgovore u Ankari, jučer se konačno oglasi i poruči naciji: Sve O. K., čuo sam se s Erdoanom. 
Za dan RS hladno konstatira: Namjerno sam šutio. Šutio je dok su logoraši u RS predvođeni Mirsadom Duratovićem glasno optuživali političko Sarajevo: Ostavljeni smo sami!

Udarilo po Bosni

Jutro je počelo tradicionalno prigodničarski. Zvono na vratima. Otvaramo. Čovjek dostavlja lijep buket cvijeća. Gerberi, ruže i ljiljani. Deveti je januar, godišnjica. Na televizijama vijesti. Mijenjamo kanale. Na jednom od njih okićeni studio i neuobičajeno veseli voditelji. Na prvi pogled izgleda kao da se nešto važno događa.&nbsp; Vani je sivo. Smog neprijatnog mirisa. Istočno Sarajevo. Neradni je dan. Ali većina trgovina je otvorena. Pošta zaključana, pa razglednicu kupujem na obližnjoj benzinskoj pumpi. Prilično izblijedjele i ofucane trobojke vijore se na banderama. Sjedam u kafić-kratki espreso i čaša vode. Konobar je namrgođen, ne pitam zbog čega. 
Novine na stolu. Tamo piše da predsjednik Aleksandar Vučić neće doći. I premijerka Ana Brnabić je odustala. Ima, kaže, važnijeg posla. Čitam da će im se u neodazivanju pridružiti i sve strane diplomate, od Vašingtona do Tokija. Doduše, možda se ruski ambasador djelimično uključi u proslavu, ali ni to nije posve sigurno. Oružane snage BiH također se pridružuju bojkotu. Na nas ne računajte, nećemo doći, poručili su. Sa radija marke EI Niš slušam da izvjesni penzioner iz Srbije, ako me sjećanje ne vara Tomislav&nbsp;Nikolić se zove,&nbsp;čestita. “Želim vam da što duže trajete”, mrmlja umirovljenik u Uherov mikrofon…&nbsp;&nbsp;Naručujem novi espresso (ovoga puta bez čaše vode), olovka je u ruci. Razmišljam o tome kako da mu napišem ono šta mislim, a da ga pritom ne uvrijedim. Kontam, čovjek se, ipak, maksimalno potrudio. Dao je, što se ono kaže, najbolje od sebe, ali rezultat, objektivno, i nije baš nešto. Jer, razumijete li vi mene, zaustaviti život u pola međunarodno priznate države zbog jedne obične godišnjice, a zauzvrat dobiti duplo-golo, ostati za slavljeničkom trpezom usamljen, bez gostiju, u društvu likova koji mu svakako idu na nerve, sa svim onim ruskim i francuskim salatama, pečenjem, vinom i rakijom, e to je, pravo da vam kažem, depresivno i za veće veseljake od Milorada Dodika. 
Šta da kažem, šta da slažem sad a da ga ne rastužim? Jer nemam ja tu mentalnu snagu, niti za to imam spisateljskog dara. Zato ću ostaviti ovo intimno pismo za narednu godinu. Kad on više ne bude na poziciji gdje se sada nalazi. I kad godišnjica proslave mog privatnog braka Dodiku ne bude predstavljala glavni životni prioritet. Pravo da vam kažem, nikad se zapravo nisam ni slagao s tom njegovom idejom da se svađa s cijelim svijetom samo zato što sam se slučajno oženio 9. januara 2002…

Novinar Bakir Hadžiomerović: Godišnjica

Snažni govori i poruke jedinstva dominirali su&nbsp;75. dodjelom nagrada Zlatni globus. Bila je to prva dodjela u Holivudu nakon niza seksualnih skandala koji su pogodili filmsku industriju. Iako je riječ o jednoj od najglamuroznijih večeri, holivudska krema ujedinila se u borbi protiv seksualnog nasilja te su brojne slavne dame nosile crne haljine.&nbsp;&nbsp; Jedna od njih bila je i slavna voditeljica Opra Vinfri (Oprah&nbsp;Winfrey), čiji je govor bio vrhunac večeri. Osim što je primila nagradu „Cecil B. DeMille“ za životno djelo i postala prva crnkinja u historiji koja je dobila ovo prestižno priznanje, Vinfri, koja je poznata i kao velika humanitarka, poslala je veoma snažnu poruku podrške žrtvama seksualnog nasilja.&nbsp;
- Reći našu istinu najmoćnije je oružje koje imamo. Posebno sam ponosna i inspirirana svim ženama koje su osjetile da su dovoljno jake da dignu glas i podijele svoje priče. Vrlo dugo žene se nije slušalo ili im se nije vjerovalo ako su se usudile reći istinu naspram moći tih muškaraca, ali gotovo je s njima - kazala je Opra, nakon čega je izazvala suze glumica u plesnoj dvorani „Beverly Hilton“.&nbsp;
Njen govor danas nazivaju „predsjedničkim“. Opra Vinfri rođena je 29. januara 1954. godine u Misisipiju. Jedna je od najutjecajnijih žena u SAD.

Predsjednički govor i snažna poruka

U našoj zemlji dijalog je više nego neophodan. Čim prije!&nbsp;

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović susrela se jučer s predsjednikom Turske Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).Protokol je odmah objavio videozapis i fotografije sa susreta. Zvanična Ankara dala je susretu pripadajući značaj. Predsjednička garda, glamur, osmijesi...
Zvanični Zagreb, prije samog susreta, potrudio se da istakne da predsjednica Grabar-Kitarović u Tursku ide i zbog Bosne i Hercegovine. U tom je kontekstu posebno naznačeno pitanje Izbornog zakona, odnosno ambicija da se preko Turske bošnjačke stranke privole na prihvatanje predloženih promjena. Sve je mudro upakovano u potrebu dijaloga hrvatskih i bošnjačkih političkih lidera u Sarajevu. 
Interes Hrvatske je jasno iskazan. 
A ako je Erdoanova vlast toliki prijatelj (neki nedorasli političari reći će čak „brat“ ili „moj predsjednik“) BiH i Bošnjaka, onda se nije smjelo desiti da se prihvati takva igra Zagreba i da se o BiH (i Bošnjacima) u Erdoanovim dvorima priča bez BiH? I da se „brat“ prosto pobriše, kao da ga nikad nije ni bilo?!
Turska je i suviše ozbiljna država, s veoma iskusnom državnom službom i protokolom građenim kroz stoljeća, da bi se takva greška mogla opravdati nekim trivijalnostima. 
A u samoj BiH dijalog je više nego neophodan. Čim prije! 
Zato oblijetanje naših čelnika po regionu, odlascima kod „staratelja“, dijalog se čini samo neizvjesnijim. Takvom politikom niko nije na dobitku. 
Čak ni dnevnopolitičkom.

Ugledni akademik piše za „Avaz“: Političke diverzije

Kanta benzina

Poruke za budućnost

Uz Svjetski dan mira

Osvrt s američke verande: Topli vjetar s Bosfora

Izlet u Tursku

Četiri sata na čaju kod princa Čarlsa

Bubreg na kredit

Sarajevo u srcu

Kakanjska heroina

S ove strane Drine

Ljudska gromada

Udarilo po Bosni

Novinar Bakir Hadžiomerović: Godišnjica

Predsjednički govor i snažna poruka

O BiH bez BiH

Kolumne

Ugledni akademik piše za „Avaz“: Političke diverzije

Kanta benzina

Poruke za budućnost

Uz Svjetski dan mira

Osvrt s američke verande: Topli vjetar s Bosfora

Izlet u Tursku

Četiri sata na čaju kod princa Čarlsa

Bubreg na kredit

Sarajevo u srcu

Kakanjska heroina

S ove strane Drine

Ljudska gromada

Udarilo po Bosni

Novinar Bakir Hadžiomerović: Godišnjica

Predsjednički govor i snažna poruka

O BiH bez BiH