Petnaestak dana hrvatska je javnost bila uskraćena za šarolike aktivnosti i dnevnopolitičke komentare Kolinde Grabar-Kitarović. Neposredno prije katoličkog Božića hrvatska predsjednica posljednji se put ukazala u medijima. Tada je najavila da će praznike provesti u krugu obitelji.

<h2>Najmlađa članica EU
</h2>

Nešto slično priredila je i krajem 2016. godine. Istina, tada je odletjela čak do daleke Amerike. Gdje je, prema svemu sudeći, Grabar-Kitarović boravila u privatno-turističkom aranžmanu o trošku poreznih obveznika… 


Uglavnom, najnovija vijest s Pantovčaka glasi da “hrvatska predsjednica za dva dana putuje u službenu posjetu Turskoj, a ključna tema će biti stanje u BiH, odnosno izmjene Izbornog zakona u toj zemlji”. 


Bivši hrvatski šef diplomatije Miro Kovač tvrdi da je "Hrvatskoj kao garantu Ustava BiH izuzetno važno da pridobijemo Tursku za izmjene Izbornog zakona kako bi Hrvati koji su tamo državotvorni narod bili i ravnopravni".I tako smo ponovo doživjeli da se suverenitet Bosne i Hercegovine olako predaje u ruke političkih moćnika koji će (umjesto sprečavanja erozije demokratskih i antifašističkih načela u vlastitim državama) svoju diplomatsku silu demonstrirati kod nas, ovdje i sada. Očekivano, službeno Sarajevo nije adekvatno odgovorilo na ovu vijest. Narod zna, u šutnji je snaga!


Brojni su, duboki su i štetni razlozi za višedecenijski kolonizatorski odnos vlasti u Zagrebu prema našoj zemlji. Uostalom, najmlađu članicu EU zvanični Brisel smjestio je na klupu za rezervne igrače isključivo zbog neprimjerenog odnosa njenog aktuelnog državnog rukovodstva prema susjedima, a to se posebno odnosi na BiH, s kojom dijele granicu dužu od hiljadu kilometara.

Nezaobilazan faktor



Nakon što je Bakir Izetbegović onim tragičnim amanetom vlastitu domovinu izručio “bratu” Erdoanu, turski se režim nametnuo kao nezaobilazan faktor na Balkanu. Ali taj se utjecaj ne koristi za jačanje suvereniteta i ekonomskog prosperiteta države Bosne i Hercegovine, već isključivo za opstanak pogrešne SDA politike. 



Stoga hrvatska predsjednica svoju diplomatsku misiju i započinje tamo gdje se u ime SDA donose najvažnije odluke za budućnost BiH. Prvo će kod šefa Erdoana u Ankaru, a potom poslušnom Izetbegoviću u Sarajevo.

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za “Dnevni avaz”: Ankara - glavni grad SDA

Muhamed Mahathir imenovan je za kandidata za premijera Malezije na općim izborima, koji će biti održani ovog ljeta. Ukoliko dobije funkciju, on će biti najstariji premijer na svijetu sa 92. godine.&nbsp;&nbsp; Mahathir je od 1981. do 2003. bio premijer Malezije. Tokom njegovog dugogodišnjeg mandata Malezija je doživjela nezapamćen ekonomski procvat i postala jedan od "azijskih tigrova". 
Siromaštvo je gotovo iskorijenjeno i stvorena je snažna srednja klasa, čime je Malezija, barem djelimično, postala pošteđena krvavih etničkih i vjerskih sukoba koju su je mučili u prošlosti. 
Godine 2002. najavio je povlačenje s položaja, što je i učinio godinu kasnije. 
Mahathir je rođen 10. jula 1925. godine i ima sedmero djece. Mnogi priželjkuju njegov povratak na mjesto premijera.

Najstariji premijer

Većina onih koji rade, pogotovo ako su se tek domogli kakvog posla, danas ne razmišlja o tome kako će živjeti kada dođe u treću dob, onu penzionersku.

Većina gleda na te dane kao na bezbrižne, kada se ne mora ustajati rano, kada nema velikih obaveza, kada se ubiru plodovi svog radnog vijeka.&nbsp; To je i normalno, ali u normalnim državama. O našim penzionerima novinari bi svakodnevno mogli pisati. Od enigme kako preživjeti sa 326 maraka (koliko iznosi najniža penzija) do toga hoće li penzije uopće biti. 
Većina tih ljudi provela je svoje najbolje dane radeći. Plodova toga nema. Samo muka. 
O kolikoj se muci radi, najbolje je pokazao podatak da njih nekoliko stotina nema ni krov nad glavom. Koliko njih legne gladno u krevet, još niko nije izračunao.
Opet, koliko za to mare vlastodršci, najbolje pokazuje informacija da se izdvojilo skoro 17.000 maraka za namještaj u zgradi Predsjedništva. Nešto malo prije toga 4.000 KM za lustere i 37.000 KM za zavjese...
Posljedica za razmetanje narodnim parama i neviđenu bahatost još nema. Stara narodna kaže: ''Ne mogu i jare i pare.'' Onima koji vladaju već dvije decenije do sada se to moglo. 
Ipak, druga narodna veli: ''Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.''

Samo kod nas mogu i jare i pare

Dejtonski mirovni sporazum ima nedostataka, prije svega kroz politički trend da se ovjekovječi ovakva disfunkcionalna tapija za BiH, umjesto da to bude privremeno - prijelazno rješenje, kako su to dejtonski tvorci zamislili i obećali. Taj dogovor je, nažalost, postao bolna tranzicija unedogled.

Posebna priča je zašto Evropa i svijet toliko dugo prihvataju takvo ponašanje, primjenjujući istu terapiju koja ne donosi poboljšanje, već prije liči na gubljenje utrke s vremenom.&nbsp;&nbsp; Jasno je i da samo izbori, bez dramatičnih promjena u jačanju neovisnog, a ne selektivnog sudstva i borbi protiv korupcije na svim nivoima, bez zaštite ljudskih prava i jačanja javnih sloboda, nisu potvrda demokratije. U isto vrijeme inertnost građana u BiH poprima epski karakter: naprosto se politički kloniraju glasajući za svoje “nacionalne” lidere, zapravo one koji kroz interesni i porodični nepotizam hrane birokratsku hobotnicu preko partijske isporuke državnih i administrativnih poslova za izborne lojaliste.&nbsp; 
No, „Dejton" nije kriv za to! Pa tako i neodgovorno prizivanje “Dejtona 2” nije ništa drugo nego dodatna krađa vremena kojeg građani BiH više nemaju niti će stoljetna Bosna nekakvim čudom moći sebe samu stalno spašavati. 

Čuda, uglavnom ne postoje, a Bosna zaista curi u nepovrat: godišnje po jedna varoš od četrdesetak hiljada, ponajviše mladih, pametnih i najproduktivnijih Bosanaca ispari na druge meridijane. 

Baš zato te poruke kako će neko u Americi ponovo pokrenuti “američku inicijativu” da spasi BiH od birokratske antibosanske aždahe, pa organizirati “Dejton 2”, u čemu će se cjeli svijet, pa i Rusija, odmah složiti (?!), moraju prestati biti politička ili idejna, a kamoli izborna platforma za izlaz iz dejtonske krize. 

Dejton kao politički okvir nije niti smije biti prepreka za one koji BiH žele izbaviti, ne čekajući na Amerikance niti Evropljane da iznutra reformiraju vlastitu državu. Bosanci to moraju učiniti sami ove godine. &nbsp;

Nepotrebni "Dejton 2"

Ukoliko želiš u ekipi Miralema Pjanića, plati 50 miliona eura. Toliko vrijedi bosanskohercegovački nogometni reprezentativac i član italijanskog Juventusa.&nbsp;&nbsp; 
Nikada nijedan bh. sportista nije vrijedio tolike milione kao genijalac iz Kalesije. Popularni Mire najskuplji je nogometaš kojeg je BiH do sada imala. 

Astronomsku vrijednost Pjanić je dostigao zahvaljujući briljantnim partijama u dresu aktuelnog prvaka Italije, u kojem nas svakog vikenda obraduje nekom od svojih majstorija.

Miralem Pjanić je rođen 2. aprila 1990. godine u Kalesiji. Prije Juventusa nastupao je za Mec, Lion i Romu. Za klub iz Torina upisao je 46 nastupa i postigao je osam pogodaka. Standardni je član reprezentacije BiH od 2008. godine i do danas je za voljenu selekciju nastupio 75 puta.

Najskuplji "Zmaj"

Stara izreka kaže da je humanost kada ljudi ostaju ljudi uprkos svojoj nevolji. To se najbolje potvrdilo u slučaju Srpčanina Danka Đukića koji je za dva mjeseca podigao kuću za 65-godišnju samohranu Vidosavu Vidović u srbačkom selu Donji Srđevići.&nbsp;&nbsp; 
Prije toga ona je živjela u oronuloj kući staroj 90 godina, koju je i snijeg mogao srušiti. Danko Đukić je početkom novembra pokrenuo akciju za izgradnju kuće za Vidosavu, a zatim se uključio veći broj mještana.

U selu su brzo prikupili oko 3.000 maraka. Za kratko vrijeme uspjeli su opremiti dnevni boravak, kupatilo i ostavu. Ostalo je još da joj osiguraju bogatu trpezu za božićne blagdane, a pokrenuta je inicijativa da se za Vidu putem centra za socijalni rad osigura stalna mjesečna socijalna pomoć od oko 125 maraka.

Đukić je jedan od najvećih proizvođača žitarica u srbačkom kraju. Gradnja kuće Vidosavi Vidović nije prva akcija koju je Đukić pokrenuo i time pokazao da bogatstvo ne kvari nužno sve bogataše. Đukić je poznati humanista u kraju i ovo je treća kuća na čijoj se izgradnji lično angažirao.

Najljepši božićni poklon

Sve je na prodaju! Navalite sa svih strana svijeta, pijaca radi non-stop. Jeftino prirodnih ljepota, koliko treba, malo planina, brda, privage pokoji hotelčić, nek' se nađe... Čista hava gratis! 


Sretni dobitnici mogu izvući i koje jezero, pa šume, imamo ih, šta će nam toliko... A sirovine za proizvođače namještaja koji haraju svijetom ćemo uvoziti. Logično.

Zveckaju strane valute našim uglednicima, kojima je posao da se brinu o nama. Toliko se brinu da su se pobrinuli i da postave svoje direktorčiće da što više unište, strovale sve što je nekada vrijedilo i donosilo prihode.&nbsp; &nbsp; 
Ma, šta će nam to! Ostaci prošlih vremena. Eto, taj neki hotel "Maršal" na Bjelašnici šta će nam, a i dobro je radio, sramota! Hajmo mi poslat' nekoga "stručnog" da ga skroz dokrajči, a onda ćemo ga lijepo prodat' za neku siću, misli se, naravno, zvanično za siću! Ili Veliko polje na Igmanu. Ma, šta će nam i to!

Podsjetilo me sve ovo s aktuelnim pričama o Velikom polju i „Maršalu” na onog sarajevskog mangupa koji je nekom strancu prodao Vijećnicu. Uzeo akontaciju i nestao u vidu lastinog repa. Bojim se samo da se ovi sadašnji ne sjete toga. 

A, šta hoćete, oni to rade za narod, sve će oni prodati, a kad se raspodijeli, ostat će i narodu. Pa će biti više narodnih kuhinja, a može bit' da ostane koja markica i za nove kontejnere, e drug moj!

Hajmo, hajmo, još malo pa nestalo!

I ne treba gledati poprijeko one koji kupuju, ljudi imaju, ulažu, biznis... Šta ćete, imaju ljudi pravo. Ko bi bio lud pa odbio što mu ovi naši serviraju na tacni!

Sve na prodaju

Subota, 30. decembar&nbsp;&nbsp; 
Odlična svirka, lijepi susreti 

Subota je dan kada uglavnom uspijevam da pijem prvu jutarnju kafu u kući. Kasno sam se sinoć vratio zbog koncerta „Sarajevo Jazz Orchestra“, znači poslovno, a opet s druge strane ne osjećam umor, nego zadovoljstvo što nakon šest mjeseci od kada sam rekao da ćemo napraviti Sarajevo Jazz Orchestra došao je i taj dan. Odlična svirka, dobra ekipa!!

Razmišljam kako je jučer bio bogato ispunjen poslovni dan i pri tome osjećam zadovoljstvo, jer je to ujedno i posljednji radni dan u ovoj godini. Divno je bilo započeti ga prijemom u čast svojih starijih kolega u penziji. Sve pozitivni ljudi, oni od kojih sam učio, koje sam uvijek cijenio i zbog kojih sam sretan što se mogu nazvati njihovim kolegom, a s druge strane spoj znanja, iskustva i vrijednog rada. 

Slijedi susret s našom Larisom Cerić i njenim trenerom Branislavom Crnogorcem. Larisi sam čestitao na vrhunskim rezultatima koje je postigla u ovoj godini, a nakon toga je slijedilo potpisivanje protokola o saradnji za rekonstrukciju stadiona „Asim Ferhatović Hase“ s načelnikom Nedžadom Ajnadžićem. 

U podne sam na Dobrinji, jednoj od lokacija projekta „Mala mobilna biblioteka“. Ovaj projekt smo pokrenuli s ciljem da svi stanovnici Kantona Sarajevo mogu doći besplatno do knjige, a poslije je vratiti ili staviti neku svoju već pročitanu. 

Odlazim u posjetu mojim roditeljima, jer sam upravo primio žalosnu vijest zbog koje idem na put danas, pa želim da se vidimo još jednom u staroj godini i da unuka primi još jedan poklon od Djeda Mraza koji ga je ostavio ovaj put kod nane i dede.

Nedjelja, 31. decembar

Sretna Nova 2018. godina

Kući se vraćam tek poslije 20 sati i supruga me čeka s kafom. Ona i kćerka već uveliko slave i uspijevaju u roku od nekoliko trenutaka i mene "ubaciti" u novogodišnje slavlje. 

Prvi put naš momak Novu će dočekati daleko od kuće u Krakovu i to nam svima stvara malu sjetu, ali supruga opsjednuta novogodišnjim "protokolom", koji tradicionalno za nju traje cijeli decembar, jer je pred njegov odlazak već napravila za brata i sestru ranije podjelu poklona. Sin se redovno javlja i šalje fotografije iz Krakova koje zajedno gledamo, a nakon toga konačno odlazimo na koncert Zdravka Čolića. 

Koncert prolazi, očekivano, dobro. U sitne sate puni impresija supruga i ja analiziramo kako već drugu godinu zaredom imamo dobar novogodišnji koncert i odabir pjevača. Sretna Nova 2018. godina!

Ponedjeljak, 1. januar

Konačno se mogu naspavati

S obzirom na to da nam je sin na putu, a i ja sam bio odsutan, roditelji moje supruge su odveli našeg psa Iggya, a meni rekli da mi je to poklon za Novu i da se konačno mogu naspavati. Ni ja, a ni ljudi oko mene ne pamte kada sam imao dan bez ikakvih obaveza. 

Proveo sam prvi dan u novoj godini spavajući u intervalima, čitajući, gledajući TV i pišući dnevnik.

U popodnevnim satima čitam vijesti na portalima. Zapažam da je komesar EU za politiku proširenja Johanes Han (Johannes Hahn) rekao da će 2018. godina biti odlučujuća za zemlje Balkana. 

Što se tiče Bosne i Hercegovine, ulazimo u izbornu godinu i ona će, svakako, biti dinamična. Čvrsto vjerujem da naša zemlja nema drugu alternativu nego slijediti prozapadnu viziju, a to možemo postići samo ako budemo fokusirani na ekonomski razvoj i infrastrukturne projekte. 

Utorak, 2. januar

Čana je odlučna da ostane, a supruga i ja koristimo priliku 

Budim se odmoran i zatječem gospođu koja nam čuva kćerku, našu Čanu. Očito je došlo do nesporazuma između nje i supruge oko dana kojim nastavlja s radom. Čana je odlučna da ostane, a supruga i ja koristimo priliku da sami s prijateljima odemo na kafu. Kasnije sa kćerkom odlazimo do drugih prijatelja s čijim sinom se ona voli igrati i na kraju dana tradicionalno se nalazimo s komšijama. 

Kćerka je zaspala, a nas dvoje komentiramo da smo se danas družili s prijateljima više nego u cijeloj godini, prvenstveno zbog mojih obaveza. I dalje pišem dnevnik…

Srijeda, 3. januar

Povratak uobičajenom ritmu

Srijeda počinje rano u kabinetu uz kafu i pregled obaveza do kraja sedmice. Ispred mene je dinamičan radni dan prepun sastanaka i obaveza. Vraćam se uobičajenom ritmu. 

Iz „Avaza” zovu da provjere pišem li dnevnik. Dolazim kući ranije nego inače oko četiri sata. 

Sin je stigao kući s puta. Praznike je proveo u Poljskoj. Pokazuje nam slike i priča s oduševljenjem o putovanju. Svi smo kući i dan završavam u porodičnom okruženju. 

Četvrtak, 4. januar
 Danas nisam stigao ništa 

Još jedan dan prepun sastanaka. Danas nisam stigao ništa zabilježiti za dnevnik.

Petak, 5. januar

Na božićnom koncertu

Ove sedmice petak je brzo stigao. S Mirsadom Šiljkom, direktorom FK Željezničar, razgovaram o daljnjem razvoju infrastrukture stadiona Grbavica. Nakon serije sastanaka moj dan se završava osmim svečanim božićnim koncertom u organizaciji SPKD „Prosvjeta“ koji je održan u Narodnom pozorištu.

Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo: BiH nema alternativu nego slijediti prozapadnu viziju

Oduvijek su riječi američkog predsjednika bile najvažnije oružje Slobodnog svijeta. Više nego sve bombe, nuklearni ili biohemijski arsenal koji posjeduju Amerikanci. Principi, vrijednosti, diplomatija, pa tek onda najjača svjetska armada. Samo budala može pomisliti da bi se moglo ratovati aktiviranjem samo vojnih potencijala.&nbsp;&nbsp; 
Slučajni rat

Zato su sve do Donalda Trampa (Trump) one najvažnije predsjedničke riječi - o ratu i miru - bile dozirane i filigranski mjerene prije nego što bi ih šef Bijele kuće izgovorio. Ali, imajući Twitter, za Trampa je taj predsjednički protokol prestao da važi. Što je najgore, društvene mreže postaju i hrana uspaljenih neznalica, dobrovoljaca neke buduće katastrofe. I mnogih Trampovih obožavalaca. 

Sve od predsjednika Kenedija (John F. Kennedy), koji se 1962. godine uspio dogovoriti s Nikitom Hruščovom da se izbjegne (treći svjetski) rat, pa evo do Trampa, vladala je ta racionalizacija objektivnog straha u kome je popuštanje s Rusima uvijek bilo iznad svega. Ali, vremena se mijenjaju.

Nakon što je sjevernokorejski diktator najavio da želi pregovore s Južnom Korejom te da bi nuklearno oružje upotrijebio samo ako njegova zemlja bude napadnuta i, usput, da mu je “atomsko dugme” uvijek pri ruci, predsjednik Tramp odgovorio je impulsivnim tvitom kako je njegovo “dugme veće” i za razliku od onog koje je nadohvat Kim Jong-unu, američko stvarno radi. 

Sada, kada Kinezi dolaze, igra s korejskom vatrom upravo u kineskom dvorištu opasna je čak i kad se radi o ratu riječi. Rat uvijek i počinje riječima! Potom slijede slabe procjene – ko je jači, a ko slabiji; pri čemu samo kockari misle da mogu nabrzinu dobiti mnogo.

Nakon najnovije retoričke paljbe između Trampa i od njega skoro 40 godina mlađeg Kima, u Americi je opet oživljen tzv. mit o slučajnom ratu. Državnik koji je spreman da otpočne rat, iako je svjestan (nuklearnih) posljedica, potpuni je luđak, ni manje ni više, nalik Hitleru, navodi američki povjesničar Džejms Nolt (James), koji o liberalnoj teoriji rata piše u istoimenom eseju. 

Amerikanci se sada prisjećaju i pruskog teoretičara Karla fon Klauzevica (Clausevitz), kojeg Balkanci često citiraju da je “mir nastavak rata drugim sredstvima”. No, Klauzevic je znan i po tome što je rat opisao kao “krvavu trgovinu” ili, akademskije, kao produkt polarizirane političke ekonomije, nakon čega je u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća uslijedio fašizam. 

Tragične greške

Za razliku od toga, Prvi svjetski rat, uz one pucnje Mladih Bosanaca u Sarajevu 1914. godine, recimo, u djelu američke historičarke Barbare Tušman (Tuchman) “Avgustovsko oružje” opisan je kao tragična greška. A ne kao nagomilana nepravda.

Nije baš tako, tvrde oni koji preciznije studiraju historiju, posebno onu koja (nam) se ponavlja. Nije sve puka slučajnost, čak i kada za vrhovnog zapovjednika imate naizgled razbarušenog tipa kakav je Donald Tramp. Jer, dok se neko, možda, neodgovorno igra riječima, iza scene se vuku ozbiljni potezi. Povijest se mora uvažavati!


- Ruski vojni ataše u Beogradu, radeći blisko sa šefom obavještajne službe srbijanske vojske, regrutirao je grupu da (1914.) ubije austrougarskog prestolonasljednika (Ferdinanda). Ruski su lideri pogurali ovaj riskantni projekt zbog toga što je njihova agenda bila da (Prvi svjetski) rat počne čim prije, a ne kasnije - piše Nolt u eseju. 


Bez obzira na neposredni povod, Prvi svjetski rat, kao ni onaj drugi, nije bio slučajna svjetska kataklizma, navodi ovaj američki autor. Dodaje i kako Donald Tramp ovoga časa “može vidjeti značajnu političku korist provocirajući rat sa Sjevernom Korejom”. I da taj rat, nažalost, “nije nimalo teško isprovocirati”. 


Nije, dakle, najvažnije čije je dugme veće ili ubitačnije, ali jeste razumjeti na vrijeme da ovaj američki predsjednik neće prezati da pritisne dugme. Na to ga navodi možda onaj ko bi mogao potpaliti iskru rata u koji će mnogi uletjeti zato što računaju da imaju više tenkova ili nosača aviona – svejedno. 


Ratovi mogu koristiti manjoj grupi ljudi, ali većina plaća najskuplju moguću cijenu. Kao što se to, svjedoci smo, dogodilo i u našem bosanskom mikrokosmosu.


Dok ovo pišem, sjećam se kilometarske kolone srbijanskih tenkova koja je prošla ispod mojih sarajevskih prozora na Dobrinji u rano jutro 5. aprila 1992. godine. Odlazeći ravno na historijsku lomaču.

Osvrt s američke verande: Čije je dugme veće

Prvi januar je Svjetski dan obitelji. Koliko simbolike u danu kojim počinje nova godina. Obitelji bi tog dana trebale biti na okupu. Kao nekada kada je obitelj bila najvažnija i nezamjenjiva. Reći će neko: ali nekad se lakše živjelo. Plaća prvog u mjesecu, vrtići i škole besplatni. Ljeti u Zeleniku sa školom na more. Zimi u neki topli planinski dom. Zimnica, preko preduzeća, uvijek u decembru.&nbsp;&nbsp; 
Vrijeme trči

Regres pred ljeto, a trinaesta plaća na kraju godine. Na jelki, a sva su je djeca imala, bile su okačene zlatne i crvene bombone i svjećice na štipaljku. Prskalica je bila okačena na luster da bi osvijetlila čaroliju nove godine i obitelji na okupu. Nekad su obitelji bile uvijek zajedno. I to bez mobitela i društvenih mreža. A danas? Danas je trka s vremenom i novcem pobijedila obitelj. Sjećam se jedne Gorane. Zvrkica plavih očiju i plave kose. Imala je baku i dedu na selu. Uvijek im je išla na raspust. 

Radovala se igri s djecom sa sela i bakinoj puri s mlijekom. Tamo nije bilo tjeranja. Baka servira, pa ko hoće, hoće, a ko neće, i ne mora, ali nema ništa drugo. Deda joj je bio strog i pravedan čovjek. Živjeli su od mirovine i Gorani uvijek u đačku knjižicu stavljali koji dinar. Za nagradu što dobro uči. Ali, malo je to novca bilo, da se dijete ne pokvari. Noću, kad sve zahladi, sjedili bi ispred kuće uz vatru i pričali. O svemu. 

Kako se, opet, nekad davno živjelo i koliko je ljubavi bilo među bližnjima. Danas znam majke koje žure za karijerom i djecu koja idu na hamburgere i pizzu. Kažu: zato što vole tu hranu. Ma hajde! Da je kući spremna supica s domaćim noklicama od griza i kolutovima masnoće, pa i ona djeca koja ne vole da jedu mnogo bi se radovala toj domaćoj atmosferi. Ovako, kažu da vole brzu hranu. Ali, isto tako brzo i žive. Roditeljima šalju kratke poruke preko mobitela pisane nekim novim jezikom. Nema više lijepih poruka na papiru krasopisom ispisanih, nego se piše u skraćenicama. Jer, nema se vremena. Vrijeme trči, a i mi s njim. Sve dalje od obitelji.

Nazira i djeca


Sve dalje od pure i mlijeka, od noklica s grizom, a sve bliže životu bez ljudi. Životu sa sjenkama koje kroz kuću protrče pored nas i onda kad se desi tragedija, ko je kriv? Društvo? Pa i nije. Krivi smo mi koji smo zaboravili na radost zajedničkog života. Dijete treba društvo svojih ukućana. Treba i pohvalu i prijekor. Samo da je primijećeno. Ne odbačeno. Dijete treba priznanje da bi priznavalo. I prenosilo tu vrijednost dalje. Da bi raslo s ljubavlju i bilo učeno ljubiti. A ljubiti se može samo ako to naučiš od onih koji te vole. Bila je i jedna Nazira. Nije radila. Imala je petero djece i svi su jeli uglavnom stari kruh i uljevak. Nekad je to pita s mnogo krompira i nimalo mesa. Ali njeni su bili bogati, jer su bili zajedno i dijelili dobro i zlo. Radovali se večernjim susretima na kojim bi svako pričao šta mu se dešavalo tog dana. Znam i jednu Maju iz komšiluka koja je jedva čekala da i njoj daju malo, samo malo, tog starog kruha s Nazirine trpeze. Nije to bila hrana da utoli glad, previše je toga imala u svojoj kući, nego da nahrani ljubavlju. 


I tako, nove godine počinju u znaku slavljenja obitelji. Obitelji nisu i ne smiju biti tek puko mjesto za preživljavanje, nego mjesto za pažnju i ljubav. Tu učimo ili propuštamo naučiti najvažnije životne lekcije.

Kultura dijaloga: Godina počinje s obitelji

Britanci su još od uspostavljanja odnosa između naše dvije zemlje pratili moj rad, a o meni su znali sve što ih je zanimalo i zbog mog veoma aktivnog učešća u radu konferencije o miru u Ženevi i kad je Predsjedništvo BiH zatražilo agreman za moje imenovanje, odgovor je bio promptan i cijela procedura je bila završena za sedam dana.&nbsp;&nbsp; 
Loš znak 

Tako se dogodilo da sam se morao nabrzinu razdužiti u Bernu i otputovati u London, gdje me je, prema riječima našeg ministra vanjskih poslova Irfana Ljubijankića, čekao lijep doček. 

Lijep doček se i dogodio, ali samo s britanske strane, dok je otpravnik poslova naše ambasade, jedan mlad, arogantan, prevrtljiv i nekulturan, a pogotovo potpuno neuk u stvarima politike i diplomatije, čak bi se moglo reći i čovjek s niskim kvocijentom inteligencije, ali značajnom dozom lukavosti, dočekao „na nož”.

Iako je kao otpravnik poslova (bio je asistent na Mašinskom fakultetu, a postavljen je za diplomatu najvišeg ranga (ministar savjetnik), bio dužan da mi pripremi rezidenciju, slično onom što sam doživio u Bernu s jednim drugim otpravnikom, nije mi pripremljen bilo kakav stan i bio sam primoran više od mjesec i po živjeti kao gost u stanu jednog savjetnika koji me je primio, kako se kaže, na konak. Taj stan se nalazio oko sat vožnje od mjesta gdje se nalazila naša ambasada. 


Niko nije ni prstom maknuo da mi se pripremi rezidencija ili barem pristojan stan, iako sam mjesec ranije najavio dolazak sa suprugom i sinom, snahom i jednogodišnjom unukom s kojima sam živio. Bio je to loš znak, ali šta je, tu je. Imao sam mnogo važnijeg posla nego brinuti se o stanu, a znao sam da svaki seljačina u našoj zemlji misli da je on Bogom dan da bude vezir, pa sam prešao preko tog nezakonitog i uvredljivog postupanja. 


Svečana audijencija


Odmah po dolasku obaviješten sam da se priprema moja audijencija i predaja akreditiva Njenom Veličanstvu kraljici Elizabeti. Britanci svaku, a pogotovo tako značajnu priliku, organiziraju veoma pomno i studiozno, pa smo dobili precizna uputstva o svemu što je bilo povezano s audijencijom, od garderobe, načina ponašanja i ophođenja te toka cijele do detalja isplanirane ceremonije koja je obuhvatala vožnju do Bakingemske palače u kraljevskoj kočiji u društvu maršala dvora i svečanog ulaska u dvor i salon gdje diplomati čekaju na audijenciju.

Predaja akreditiva nije samo akt formalnog predstavljanja nego, kako se i u našem slučaju pokazalo, može da bude veoma značajan događaj za onog ko razumijeva smisao tog čina. Naime, protokol Saint James Courta predviđa da novi ambasador može britanskog suverena zadržavati samo 12 minuta i tom prilikom on predstavlja svoje najbliže saradnike, nakon čega oni napuštaju salon za prijem, on ostaje sa suprugom narednih 10 minuta u razgovoru koji je prigodan. 



Međutim, taj razgovor može da bude nešto više nego prigodna razmjena ljubaznosti, kako je to bilo u slučaju ambasadora Republike Bosne i Hercegovine. Audijenciji je sve vrijeme prisutan i ministar vanjskih poslova Velike Britanije, ali on stoji postrani i ne upliće se u tok razgovora. 



Ja sam imao utisak o kraljici Elizabeti iz mojih ranijih boravaka na engleskom tlu, a i čitao sam mnogo i o njoj i o njenoj porodici. Razgovor je započeo tako što sam predstavio moju suprugu, nakon čega je kraljica pitala je li ona živjela u Sarajevu u opsadi. 



Moja supruga Nadija je odgovorila da je živjela dvije i po godine u tim uvjetima, nakon čega ju je kraljica pitala kako se osjećala u tim prilikama i dobila odgovor: „Vi ste Vaše Veličanstvo, kao i ja, i supruga i majka i razumijete kako se osjeća jedna supruga i majka koja svako jutro isprati iz kuće četiri sina i muža i nije sigurna da će joj se vratiti zbog masovnog bombardiranja i gađanja snajperima svega što se može vidjeti na malom prostoru Sarajeva. Ali, mojim brigama nije došao kraj kad bi se oni živi uvečer vratili kući, jer tada bih trebala da im dam nešto da jedu, a mi smo bili lišeni svega, od vode, zraka, goriva, hrane bilo kojeg vida, pa je to bila dodatna briga i razlog da se osjećam nesretno.” 



Primijetio sam da su se oči Kraljice Elizabete zasuzile slušajući riječi moje supruge, što govori o tome da je ona zaista biće dobrog srca i karaktera. 



Nakon toga je sama kraljica skrenula razgovor o porodici i njenom značaju, a ja sam to iskoristio da se upustim u razlaganja o porijeklu njene porodice i njenih veza s ostalim kraljevskim i aristokratskim porodicama u Evropi, kao i porodici njene djece po liniji njihovog oca koji nije Vindzor nego Buttenberg, te da joj na neki način time komplimentiram.

Akademik Muhamed Filipović: Velika Britanija - uspješan početak

Mnoge civilizacije koje su prošle ovim prostorima ostavile su tragove koji su dio bh. historije, običaja, tradicije. Članovi Udruženja starih i umjetničkih zanata, njih 400, ne dozvoljavaju da oni zamru. Pravi su zaljubljenici u stare umjetničke zanate, koje čuvaju od zaborava, a među njima je i Rasim Hamidović iz Kalesije.&nbsp; 
On je prije deset godina s grupom istomišljenika formirao Udruženje, a jedini im je cilj ne dati da zamru stari zanati koji su dio naše zemlje, običaja, tradicije...

Hamidović je i vlasnik autentične bosanske kuće, stare tri stoljeća, a nalazi se u Kalesiji. Da kuća ne bi propala, renovirao ju je, a dotrajale dijelove zamijenio istim materijalima, tako da je sačuvao autentičan izgled. Krov je mijenjan čak sedam puta, ali i dalje se na njemu nalazi drvena šindra.

Podizanje svijesti građana o značaju očuvanja objekata tradicionalne bosanske arhitekture bitno je za čuvanje identiteta Bosne i Hercegovine, a Hamidović na tome radi svom dušom.

Čuvar tradicije

U entitetu što se zove Federacijom BiH ničeg novog! Ponovo su na udaru najugroženiji, naravno, riječ je o penzionerima. Uskoro će na red doći i prosvjetni radnici i policajci, baš kao u domišljatom prednovogodišnjem skeču devedeset i neke, u popularnom serijalu “Top lista nadrealista”.&nbsp;&nbsp;

Penzioneri će još koji dan čekati na posljednju penziju iz prošle godine, a nakon što dobiju crkavicu nedostatnu za život dostojan čovjeka u “zlatnoj dobi”, opravdano će početi strahovati za februarska primanja jer, kao što je poznato, budžet za 2018. godinu nije usvojen, a ni odluka o privremenom finansiranju.&nbsp;&nbsp; 
Penzioneri su do sada svoje crkavice dobivali zahvaljujući ugovoru o revolving kreditu, ali je njegovo važenje isteklo 31. decembra 2017. I je li se ko zbog toga počešao? Nije!

Važno je pričati o virtuelnom povećanju stope BDP-a, o zapošljavanju sto hiljada ljudi, o reformskim procesima... No, takve priče više ne prolaze ni kod male djece, pogotovo ako ih ispredaju vlastodršci kojima je milija i draža briga o ratnim zločincima od svagdašnjih muka naših penzionera. 

Takvi manipulatori odavno su se obogatili preko leđa građana BiH. I ne znaju stati. I dalje bi da nas pljačkaju i varaju. 

Upravo s takvima naši penzioneri imaju posla, ali i svi mi. Od prvih višestranačkih izbora tih nesretnih devedesetih godina obećavaju nam kule i gradove, a naša država je, primjerice, tek na 97. mjestu ''Forbesove'' liste po pogodnosti za biznis. Još ćemo se pohvaliti kako smo bolji od, zamislite, Afganistana, Haitija, Gambije i Čada. 

Ni blizu Švicarske!

Upravo takvi su opljačkali i osiromašili penzionere, ali, vjerovali ili ne, upravo su penzioneri njihovi najvjerniji glasači.

Osveta vlastodržaca vjernim glasačima

Statistike govore da je januar najdepresivniji mjesec u godini. Balašević je o tome kako ne voli januar pjevao i u jednoj od svojih najljepših balada. Međutim, do danas još nigdje nije ponuđeno konkretno obrazloženje šta to tačno ljudima rukovodi pa im prvi mjesec u godini pada teže od preostalih jedanaest.&nbsp;&nbsp; 
Dodatni novac

Postoji „škola mišljenja“ koja kaže da se čovječanstvo potpuno emotivno isprazni oko organizacijskih priprema za doček nove kalendarske godine, a sve kako bi se, uz halabuku, vatromet i mrvu slavljeničkog ludila, barem malo potisnulo sjećanje na proživljene loše događaje. 

Odatle valjda i potiče najučestalija želj(ic)a iz novogodišnje noći kad, raspoloženiji nego inače, svojim bližnjima poželimo da „naredna ta i ta bude bolja od prethodne“. Uostalom, ne zaboravimo da nam logistička priprema oko najluđe noći po pravilu iz džepa izbije dodatni novac, što, konsekventno, našoj potencijalnoj depri osigurava dodatnu „težinu“...

U ovim danima kad bosanskohercegovački političari združeno utihnu (što se isključivo ne odnosi na državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića, koji je već uspio sazvati svoju premijernu pres-konferenciju, kakvih će nam prirediti još stotinjak u 2018.), udarne su, nažalost, vijesti iz crne hronike. Sve gora od gore, užasnija od užasnije, tužnija od tužnije... Kao da je smrt unaprijed odlučila uzeti svoj crni harač. 

Srećom, neki su se životi uspjeli oteti iz njenih grabežljivih kandži zahvaljujući najčasnijima među nama, istinskim herojima u plavom, tim hrabrim policajcima što su, sigurno to znate, riskirajući vlastite, spašavali ljudske živote iz nabujalih rijeka. A šta tek reći o potresnoj priči sa sretnim epilogom i novorođenčetu monstruozno odbačenom u sarajevskom kontejneru...

Izgubljeni u prijevodu

Baš početkom januara mediji nas tradicionalno obavijeste kako su na bosanskohercegovačkim granicama velike gužve, da se u kolonama čeka i po tri sata. 

To se naši ljudi vraćaju u zemlje gdje žive i rade. Eto ih nazad opet naljeto. Da ugase nostalgiju za domovinom i nadišu se ovog zraka. Takvih je, procjenjuje se, više od milion i petsto hiljada. Zauvijek izgubljenih u prijevodu između novog doma, rodne grude i loše bh. vlasti...

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Kad političari utihnu

S mnogo nepotrebne dramatike, nakon što je probijen još jedan rok Brisela, Bosna i Hercegovina je izglasala Strategiju ruralnog razvoja. Ako sve bude kako Brisel tradicionalno zahtijeva, u ovoj i naredne dvije godine iz fondova EU ovdje će se sliti ukupno 30 miliona eura. Zauhar!&nbsp;

Posebno ako se zna da prethodna i ova vlast godinama nisu radile svoj dio posla i zbog toga je BiH ostala uskraćena za desetine i desetine miliona eura pomoći. Stoga, „pompa“ koju pratimo iz kabineta „premijera“ Zvizdića je sve osim razlog za slavlje i pohvale.&nbsp;&nbsp; 
Naravno, ministar Mirko Šarović ima razlog i pravo na pohvale i komplimente. Sam se izborio protiv svih, a za dobro svih u poljoprivrednom sektoru! Dio drame kroz koju je prolazio mogli smo vidjeti svi mi. Zašto je rok, koji je bio s krajem 2017. godine, probijen - morao bi objasniti sam „premijer“. Ali je on previše zauzet tradicionalnim kićenjem tuđim perjem da bi se bavio time. 

Tek, BiH je uspjela otkloniti jednu važnu prepreku na putu približavanja EU. U tom dugom procesu, do besmisla rastegnutom u BiH zbog njenih nesposobnih, bolesno ambicioznih, a do srži korumpiranih političara, ovo je tek jedan sitni korak. Mada važan. 

Sada je na Parlamentu da aminuje usvojeno. Spremite se za svakovrsna iznenađenja. Uključujući i ono koje je najmanje vjerovatno - da će u Državnom parlamentu sve proći kako se priželjkuje i da će državna služba to uspješno napisati i poslati Briselu. 

Izgubili jesmo desetine i desetine miliona eura bespovratne pomoći. 

Sada imamo priliku dobiti ne samo ovih 30 miliona eura u tri godine pred nama nego i mnogo više kroz nebrojene instrumente EU, ali i drugih agencija koje slijede primjer EU. 

Ako bude kao sa Strategijom, i to ćemo propustiti.

Tuđe perje

Ne trebamo brinuti za budućnost bosanskohercegovačkog nogometa. U to nas je uvjerio Ermedin Demirović, mladi reprezentativac BiH. Sjajni napadač minulog ljeta potpisao je profesionalni ugovor s Alavešom, ali zbog administrativnih problema nije imao pravo nastupa za španski klub.&nbsp; &nbsp; 
Strpljivo je čekao da administracija završi svoj posao, za to vrijeme marljivo je trenirao i čekao priliku za debi u dresu Alaveša. Šansu je Ermedin dočekao na utakmici osmine finala Kupa Španije protiv Formentere (3:1) i samo mu je bilo potrebno 78 minuta, koliko je proveo na terenu, da pokaže sav svoj raskošni talent. Bh. napadač postigao je dva pogotka i tako na ličnom debiju donio pobjedu svom timu.

Ermedin Demirović je rođen 25. marta 1998. godine i za omladinske selekcije BiH odigrao je 24 meča, postigao devet pogodaka, a za U21 reprezentaciju BiH nastupio je u tri susreta u tekućim kvalifikacijama za EP te se jednom upisao u strijelce i ubilježio dvije asistencije.

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za “Dnevni avaz”: Ankara - glavni grad SDA

Najstariji premijer

Samo kod nas mogu i jare i pare

Nepotrebni "Dejton 2"

Najskuplji "Zmaj"

Najljepši božićni poklon

Sve na prodaju

Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo: BiH nema alternativu nego slijediti prozapadnu viziju

Osvrt s američke verande: Čije je dugme veće

Kultura dijaloga: Godina počinje s obitelji

Akademik Muhamed Filipović: Velika Britanija - uspješan početak

Čuvar tradicije

Osveta vlastodržaca vjernim glasačima

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Kad političari utihnu

Tuđe perje

Debi iz snova

Kolumne

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za “Dnevni avaz”: Ankara - glavni grad SDA

Najstariji premijer

Samo kod nas mogu i jare i pare

Nepotrebni "Dejton 2"

Najskuplji "Zmaj"

Najljepši božićni poklon

Sve na prodaju

Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo: BiH nema alternativu nego slijediti prozapadnu viziju

Osvrt s američke verande: Čije je dugme veće

Kultura dijaloga: Godina počinje s obitelji

Akademik Muhamed Filipović: Velika Britanija - uspješan početak

Čuvar tradicije

Osveta vlastodržaca vjernim glasačima

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Kad političari utihnu

Tuđe perje

Debi iz snova