Predsjednica Udruženja „Zvjezdangrad“ Lejla Omerčević okupila je vareške žene pod svoje krilo i pokazala javnosti koliko snage i talenta ima u onima koji su nevidljivi i za koje se niko ne brine.&nbsp; 
Žene su u „Zvjezdangradu“ pronašle novo utočište u kojem danas stvaraju i zarađuju. Pod budnim okom žene od ideje, animatora Lejle Omerčević, nastaju ručni radovi, a članice Udruženja koje žive u selima u blizini Vareša prave salate, ajvar i džemove.

Okupljanje žena u Varešu još je jedan primjer snage pojedinca i nemoći države. Pedesetak nezaposlenih žena odlučilo je da same sebi pomognu kada već to ne može učiniti država. Posegle su za vlastitim umijećima i barem zakratko osigurale sebi koju marku u džepu. Što je neuporedivo više od onoga što im država trenutno daje.

Žena od ideja

Nizom protokolarnih aktivnosti danas će u federalnom dijelu BiH svečano biti obilježen Dan rudara. No, još mučninu u stomaku proizvodi vijest o tragičnoj smrti zeničkog komorata Šefika Šišića, koji je četiri dana prije praznika digao ruku na sebe. &nbsp;

Ubili su ga nepravda, lažna obećanja i još lažnija briga o rudarima i, kao biva, borba za njihov bolji standard. Nije bitno da li je rudarski hljeb sa sedam ili devet kora, jer svako ko je barem jednom sišao u utrobu zemlje, zna kako se teško zarađuje rudarenjem i kako je svaka kora podjednako crna poput crnog zlata što ga svakodnevno iskopaju. 
Praznik neće dočekati ni Aldin Zukić (28) iz Breze, a ni Radovan Filipović (60) iz Jajca. Poginuli su u rudarskim nesrećama na radnom mjestu! Istraga u toku! I tako ukrug, do nove tragedije!

Zbog toga rudari nemaju razloga za slavlje, jer svaki njihov silazak u jamu može se opisati hamletovskom dilemom - biti ili ne biti - ostati živ ili poginuti. Nemaju razloga za slavlje i zato što je praznik za njih uobičajeni radni dan?!

Stoga penzija rudara kopača, koju je silno želio rahmetli Šefik, ne može biti identična s penzijom knjigovođe ili drugih knjiških moljaca u prenatrpanim rudničkim direkcijama. Zbog toga se nepravde prema rudarima još za njihovih života moraju ispravljati, a da se njihova muka i proliveni znoj ne koriste u jeftine dnevnopolitičke igre i isprazne govore. 

Pred ulazom u svaku jamu federalnih rudnika stoji napis „Sretno“. I zaista će rudarima u narednim godinama trebati mnogo sreće, jer ulaganja u mehanizaciju i u sigurnost na radu, pokazuju to i statistički podaci, dovela su naše rudnike u red najzapuštenijih i najopasnijih u ovom dijelu Evrope. Zbog toga je rad u federalnim rudnicima desetostruko opasniji i teži nego u zemljama savremenog svijeta.Rudari u Federaciji, sretno!

Rudarsko sretno, ili: biti ili ne biti!

U predratnom skeču Top liste nadrealista, milicioner Rade Pendrek sanja kako ga hapsi tročlana patrola ideološke policije u sivim odijelima. Dok ga vezanog vode na ispitivanje, Pendreka šokira prizor s ulice gdje štrajkuju njegove kolege po uniformi, uzvikuju parole kontra vlasti i očajnički traže zaštitu svojih uskraćenih prava…&nbsp;&nbsp; 
Zbilja i san 

Kad smo gledali Nadrealiste, ni slutili nismo da se takve scene ovdje ikad mogu dogoditi. Kao i obično, između bosanskohercegovačke zbilje i sna, fulali smo totalno. Policijski protesti dva su se dana odigravali na ulicama Sarajeva. Prvo pred zgradom Vlade FBiH, a onda i pred entitetskim parlamentom. Federalni premijer i resorni ministar unutrašnjih poslova odbili su susret s policajcima koji su protestovali. 

- Nije tačno da danas nisam htio primiti predstavnike policije. Kao i svaki drugi dan bio sam na poslu, ali ovaj put izvan mog ureda - rekao je Fadil Novalić. 

Ministar Aljoša Čampara nije rekao ništa. Njega policijska muka ne zanima naročito. Ima taj u svom ministarskom životu prečih prioriteta od neugodnog ćakulanja s tamo nekim uniformisanim i razoružanim sindikalistima…

I dok je vlast u Sarajevu uspješno bježala od policije, u Lukavcu je svečano otvorena prva dječija javna kuhinja. Briga o ugroženim kategorijama našeg stanovništva, a prioritetno o onima najmlađim, čvrsto je uzidana, znamo to odranije, u svako od stopedesetinešto ovdašnjih ministarstava.&nbsp;



Milost režima&nbsp;



Zahvaljujući milosti režima, djeca će ubuduće imati jedan konkretan obrok, svoju dnevnu dozicu za plastičnu kanticu. To su djeca čiji se roditelji nisu zaposlili u javne institucije laktanjem u vladajućoj stranci. Iako su, moguće je, neki od njih naivno (po)vjerovali u onih famoznih 100 hiljada novih radnih mjesta iz lažljive predizborne kampanje Bakira Izetbegovića…



„Sjest i plakat”, takvo nam je društvo ispalo! Kao što, nažalost, već danima neutješno plaču supruga i djeca rudara Šefika Šišića. Koji je na sebe digao ruku uzaludno čekajući penziju. Koju mu je Novalićeva vlada obećala. I slagala…

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Sjest i plakat

Direktor USAID-ovog Ureda za ekonomski razvoj Endru Bigel (Andrew Boegel) svojim djelovanjem i radom pokazuje kako treba izgledati uspješna saradnja međunarodnih organizacija i privatnog sektora.Jedan od glavnih prioriteta USAID-a jeste razvoj privatnog sektora i smanjenje nezaposlenosti. A otvaranje novih radnih mjesta upravo je ono što agilni Bigel želi. Svojim projektima Ured kojim rukovodi koliko-toliko popravlja tu lošu sliku BiH.

U privatni bh. sektor USAID je uložio oko 60 miliona maraka, a najnovijim projektom WHAM želi povećati izvoz privatnog sektora za 30 posto i otvoriti 1.500 novih radnih mjesta. Vrijednost projekta je četiri miliona dolara. 

Agilni Bigel u svim svojim javnim nastupima ističe BiH kao zemlju u koju vrijedi investirati, poziva dijasporu i privrednike da zajedno rade na razvoju i napretku BiH.

Agilni Amerikanac

Treći entitet, uz sve još i naglašeno etnički, potpuno je nerealna mogućnost nekog novog teritorijalnog preustroja Bosne i Hercegovine nasuprot onome što je u Zagrebu, odgovarajući na provokativna pitanja, izjavio Dragan Čović. Iako je predsjedavajući Predsjedništva BiH rekao da o tom “entitetu” treba razmišljati - svima, pa i njemu i ostalima koji to zagovaraju, mora biti jasno da nema komadanja Bosne, jer ti su pokušaji, kroz povijest, oduvijek imali previsoku cijenu.

Ne samo da to nije prihvatljivo prema Dejtonskom sporazumu nego ne dolazi u obzir i zbog notorne činjenice - takva podjela države bila bi zapravo reminiscencija osuđenog zločinačkog poduhvata, utemeljenog i na logorima koje je tzv. Herceg-Bosna inicirala upravo radi etničke segregacije i, kao i u RS, na bazi neprihvatljivog aparthejda. &nbsp; 
Naravno, BiH je država u kojoj ne smije biti nacionalne majorizacije, što znači da se i bosanskim Hrvatima mora omogućiti svaka ravnopravnost i relaksirati njihov položaj tamo gdje se osjećaju ugroženima. Ali, BiH ne može biti samo mehanički spoj entiteta, gdje zbog prizivane nacionalne ekskluzivnosti trpe svi njeni građani, da ne spominjemo nominalno Hrvate, Srbe, Bošnjake i ostale.

Takva podjela, dakle, nije prihvatljiva ni za koga, a kamoli “za sve”, kako je to nespretno izgovorio Dragan Čović gostujući na Hrvatskoj radio-televiziji.&nbsp;

Nije slučajno da je prvi odgovor hrvatskom članu Predsjedništva BiH došao upravo iz Ambasade SAD u Sarajevu. Amerikanci su munjevito poručili da je njihov stav prema ustrojstvu bh. države nepromijenjen. I opet - nema podjele Bosne!

Sjedinjene Države do kraja će insistirati da BiH može opstati samo kao demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, uz neupitan teritorijalni integritet, kako je u šturom, ali jasnom američkom priopćenju i rečeno.

No, nastranu Amerikanci: Bosanci su ti koji, jednostavno, ne daju rasparčavanje njihove tisućljetne zemlje, bez obzira na to kako ih “dejtonski” dijelili na konstitutivne narode, jer oni su, na koncu, vlasnici i građanske tapije na svoju domovinu.

Čak i da je samo izborna, ovoj Čovićevoj retorici apsolutno nema mjesta u bh. političkoj areni, jer je suviše opasna.

Nema komadanja Bosne i Hercegovine

Tužite one koji su krivi za moje samoubistvo, napisao je u oproštajnom pismu zenički rudar Šefik Šišić, pa se nemoćan pred onim što bi se životom trebalo zvati objesio u potkrovlju kuće.Šišić je jedan od 40 bivših rudara zeničkog rudnika, koji nije više imao strpljenja da čeka za penziju koju je teško i mukotrpno zaradio. Ostavio je za sobom dvije kćerke i suprugu i dokaz da su nepravda i siromaštvo konstanta koju živimo proteklih decenija.&nbsp;

Političari ne govore o siromaštvu, ta se riječ ne spominje u Reformskoj agendi, na važnim sastancima, susretima delegacija. O siromaštvu se ne govori punih trbuha. Siromaštvo živi narod, a ne politička elita. &nbsp; Vlast kakvu imamo dokazala je već bezbroj puta koliko se odnarodovala, s kolikom silinom i bahatošću troši za sebe, svoje potrebe, stranačke jarane, supruge, političke istomišljenike. Zato je tuzlanski kantonalni ministar za socijalnu politiku Zoran Jovanović imao obraza kada se krajem prošle sedmice pojavio u Lukavcu, gdje je otvorena prva dječija javna kuhinja. 
Za potrebe slikanja, fotoreportera i kamermana nije bilo mrsko ministru podijeliti i kutlaču tople hrane dječici, čiji roditelji nemaju sreću da rade, da im osiguraju sretno djetinjstvo, da im osiguraju makar jedan siguran obrok u 24 sata.&nbsp; Po restoranima i menzama širom institucija vlasti dobro se i jeftino jede i pije. U javnim nabavkama svaki će dužnosnik, pa i onaj s najnižom funkcijom, obavezno upisati troškove za reprezentaciju – kafe, sokove, čajeve, kolače. Ne nedostaje vlasti ni skupih automobila, preskupih putovanja, vozanja u biznis klasi, odsjedanja u najluksuznijim hotelima. Vlast voli da se dobro vozi i da nas vozi kvalitetno.
Zato priča o rudaru iz Zenice i djeci iz Lukavca ima mnogo zajedničkoga. Iza Šišića su ostale dvije kćerke, koje će čekati milostinju koju je pošteno i čestito zaradio njihov otac. U Lukavcu će djeca stajati u redu čekajući komadić mesa ili kutlaču graška. &nbsp; U šumi nelogičnosti i nepravde negdje smo se dobro zagubili. Pa bauljamo u mračnom ćorsokaku, gdje više nema mjesta ni optimizmu ni nadi. Apsolutno smo siromašni, apsolutno smo prevareni.&nbsp;

Apsolutno prevareni

Ne postiže Miralem Pjanić prečesto pogotke, ali kada ih postigne, onda to uradi na maestralan način. Uoči važnog gostovanja Juventusa u Bolonji (3:0), bosanskohercegovački reprezentativac bio je rovit, i čak upitan za nastup, ali je popularni Mire još jednom demonstrirao da je jedan od najboljih izvođača slobodnih udaraca na svijetu. Nova magija bh. veznjaka počela je ovako. Dosuđen je slobodan udarac iskosa s lijeve strane, Pjanić je iz samog ćoška kaznenog prostora prebacio živi zid, a sve što je golman domaćih&nbsp;Antonio Mirante&nbsp;uspio učiniti jeste da loptu sprovede do "male mreže" za prednost Juventusa.
Bio je to treći gol Pjanića u aktuelnoj sezoni Serije A, a osam minuta kasnije upisao je i šestu asistenciju. Miralem Pjanić rođen je u Kalesiji 2. aprila 1990. godine. Prije Juventusa nastupao je za Mec, Lion i Romu. Za reprezentaciju BiH upisao je 75 nastupa i postigao 12 pogodaka.

Nova magija!

Kada jedan glumački velikan kakav je Emir Hadžihafizbegović dođe na čelo ustanove kakva je Kamerni teatar 55 velika su očekivanja, ali niko nije ni sumnjao da će ih on i ispuniti.&nbsp;&nbsp; 
No, Hadžihafizbegović ih je i premašio. Preksinoć, 2. festival "Dani Jurislava Korenića", kojim se odaje počast velikom čovjeku za značajan doprinos kulturnoj sceni BiH, zvanično je otvoren, a Emir nije mogao, niti je htio, sakriti osmijeh na licu. 

Rijetki su oni koji svoje znanje i moć koriste za dobrobit kulturne scene naše države, dok Hadžihafizbegović svakim korakom svaki put BiH diže na viši nivo. Obnovio je prostor teatra, dao priliku mladim glumcima, rediteljima i scenaristima... Kao da se sve što on dotakne automatski vine u zvijezde. 

Emir Hadžihafizbegović rođen je 20. avgusta 1961. godine u Tuzli. Sa suprugom Aidom ima dvoje djece, Amru i Edina. Direktor je Kamernog teatra 55 već dvije godine, a u svojoj glumačkoj karijeri ostvario je niz zapaženih uloga.

Promotor bh. kulture

Piše: Miralem AŠČIĆ (miralema@avaz.ba)&nbsp; 
Zvuči nevjerovatno i razočaravajuće da je premijer Fadil Novalić u startu odbio inicijativu da se od 1. januara naredne godine iz budžeta FBiH izdvaja po 50 maraka mjesečno za svako novorođeno dijete radi poboljšanja stope nataliteta.

Inicijativu je uputio Fuad Hadžimehmedović, delegat SBB-a u Domu naroda Parlamenta FBiH, i ona dolazi u trenutku kada svi podaci govore da je BiH zemlja u kojoj se godišnje rode samo 83 bebe na 10.000 stanovnika i da smo posljednja zemlja u regionu po natalitetu.


No, nije to dovoljno loš pokazatelj za Novalića, koji ko zna koji put pokazuje socijalnu neosjetljivost prema građanima. Ovoga puta ne zanimaju ga ni porodilje niti njihova tek rođena djeca, a kamoli buduće generacije.


Da stvar bude gora, svi ovakvi i slični zahtjevi za „reformskog” premijera Novalića su neprihvatljivi. Ovoga puta pravda se činjenicom da bi se iz budžeta godišnje za subvencije troškova života dojenčadi utrošilo 12 miliona maraka.


Novalić je tako još jednom dobio veliki minus jer, dok se uštede prave na bebama, s druge strane milioni se rasipaju na kojekakve nebuloze. Vrijedi spomenuti da je samo jedna od sramnih odluka federalne vlasti bila ona o obnovi voznog parka u instituciji koja već ima 870 automobila, a Novalićeva vlada je u tu svrhu već utrošila milion maraka u ovoj godini. 


Inače, vozni park Vlade košta oko 35 miliona, dok je nedavno odobreno i novih 377.977 KM za 11 limuzina. Novaliću su, ipak, preči takvi luksuzi nego da misli na majke koje rađaju djecu. Ali, šta očekivati od premijera koji je poznat po izjavi da građani troše novac na stvari koje uopće nisu važne za život.

I bebe ispaštaju

Rijetki su evropski političari koji ulažu ogromne napore, vrijeme, trud, često i živce, kako bi onima koji vladaju procesima u BiH ukazali na to šta treba uraditi za dugoročnu dobrobit države i građane. Jedan od takvih neumornih jeste evropski komesar za proširenje i politiku susjedstva Johanes Han (Johannes Hahn).&nbsp;&nbsp; 
Od nastanka Transportne zajednice, na kojoj je od evropskih finansijskih institucija našoj zemlji odobreno stotine miliona eura za infrastrukturne projekte, ovaj političar uporno ukazuje na značaj akciza, kao garanta da će se ta sredstva moći i vratiti.

Ukazivao je na to Han iz Brisela, dolazio u Sarajevo, slao poruke putem Delegacije EU u BiH... I, na kraju, zahvaljujući strankama koje su bile dovoljno hrabre da dignu ruku za možda i ne toliko popularnu mjeru, Hanov trud se isplatio. 

Koliki je značaj usvojenih akciza pokazuje i to da je neposredno nakon što je objavljena vijest o tome Han na svom Twitter nalogu pohvalio sve one koji su glasali za, potcrtavajući da je to prvi korak za osiguranje razvoja infrastrukture, pokretanje zemlje ka EU te da je to od ogromnog interesa za građane BiH.

Snažna podrška

Piše: Goran DAKIĆ (gorandakic@yahoo.com)&nbsp; 
Recimo da oluja nije problem. Desi se ponekad nevrijeme, kao u Andrićevim romanima, koje razori sve. Počupa šta ima da se počupa, sruši šta ima da se sruši i ujedini one koji su do tada bili neujedinjeni. Poplave, požari ili zemljotresi – sasvim je svejedno. Dese se i ta sila Boga ne moli.

Recimo ni da kiša nije problem. Pada ukoso, pada danima, pada noćima. Potopi i ono što je dobro zaštićeno, natopi i ono što je tri puta pokrivano. Probije krov kakvog studenjaka, napravi rusvaj po sobama, raznese drvenariju i navuče vlagu koju ne mogu isušiti ni tri naredna ljeta. 


Recimo ni da zima nije problem. Pokrit će se oni kojima je hladno, dodat će još jednu deku na dva jorgana, popalit će grijalice, ostavit će, ako zatreba, i TA peći da rade cijelu noć. Gurat će studenti ugrijane cigle pod pokrivače, grijat će se leđa o leđa ili će grabiti prvi vikend i bježati kući da se utople uz „alfu“ ili „smederevac“. 


Recimo ni da muka koja nastupi nije problem. Ima soba u susjednim paviljonima, svako će se za hranu snaći već kako umije, profesori će malo manje zakerati na ispitima i davat će sedmice tamo gdje bi vraćali indeks, naći će se i koja jakna ako je nekome neoprezno stradala u olujnoj noći.


I ništa od ovoga zaista ne mora da bude problem. Oluja je bila, niko je nije očekivao i napravila je štetu kojoj se niko nije nadao. U Banjoj Luci je suspendirala nastavu na fakultetima na nekoliko dana. Ni to nije problem. Problem je u onome ko se dosjetio da studentski krov treba pokriti limom!&nbsp;

Limeni krovovi

Velika je vjerovatnost da će Bosanci u ovom stoljeću sletjeti na Mjesec, a možda čak i na Mars. Ne, nije šala! Moguće je da će u NASA-i (Američka agencija za svemirska istraživanja) uskoro biti američkih astronauta porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Pa ako Amerikanci već 2025. godine, kao što se najavljuje, budu ponovo aterirali na Mjesec i tamo izgrade bazu iz koje će uputiti prvu lunarnu misiju za Mars, možda već 2030. tu bude i naših zemljaka. Uostalom, Bosancima je oduvijek bilo teže do nebeskih visina u svojoj Bosni nego na drugim krajevima planete.&nbsp; 
Nostalgija i obmane

Kada je predsjednik Tramp (Trump) onomad, skoro pola stoljeća nakon što je čovjek napravio prvi korak na Mjesecu, objavio da će ponovo poslati Amerikance gore, srce mi je zaigralo kao djetetu. Sjećam se dobro kad smo u Sarajevu tog toplog ljeta, 20. jula 1969. godine, u našoj porodičnoj kući na Soukbunaru, u ranim jutarnjim satima po lokalnom vremenu pratili direktan prijenos Jugoslavenske radio-televizije (JRT), koji je odnekud iz Amerike komentirao zrakoplovni inžinjer Milivoj Jugin. 

Od tog dana, kada su komandir misije “Apollo 11” Nil Amstrong (Neil Armstrong) i pilot Buz Oldrin (Buzz Aldrin) prohodali po Mjesečevoj prašini, dok je treći, Majkl Kolins (Michael Collins) kružio u matici lunarnog modula, mnogi su od nas, zagledani u taj trenutak, postali američki mjesečari za sva vremena.

Amerika je tada doista bila velika, pa joj nisu trebale Trampove populističke parole kao danas: “Napravimo Ameriku ponovo velikom”?! Jer, Amerika je još velika! Ove sedmice Tramp je potpisao “Svemirsku političku direktivu broj 1” kao naredbu da NASA krene s “inovativnim programom istraživanja kojim bi se Amerikanci poslali nazad na Mjesec i, eventualno, na Mars”, kako je to predsjednik i formulirao na svečanosti u Bijeloj kući. Ali, problem je u tome što je ovom predsjedniku teško povjerovati. 


Džaba što je pored Trampa stajao i 88-godišnji astronaut Oldrin! Znajući šta ga stvarno muči, Trampove riječi da će Amerikanci stići ne samo na Mars već “možda jednog dana i na mnoge svjetove iza toga” ne zvuče uvjerljivo. Predsjednik je to izgovorio i kao da je “direktor planete” (da parafraziram Miljenka Jergovića), a ne odgovorni državnik i šef najmoćnije zemlje na svijetu. 


U neku ruku, političari se mjere po parolama, ali teško je dostići jednog Džona Kenedija (John Kennedy), koji je ostao poznat po onoj čuvenoj: “Ne pitajte šta vaša država može učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za nju”. 


Kada je Kenedi 25. maja 1961. objavio da će poslati prve Amerikance na Mjesec, od tog ozbiljnog obećanja prošlo je samo osam godina. Tada je Amstrong svijetu poslao onu univerzalnu ljudsku poruku, odozgo, kada je iskoračio na Mjesečevu površinu: “Ovo je možda mali korak za mene, ali je veliki za čovječanstvo”.


Legende i realnost


Nešto ranije (4. oktobra 1957.) sovjetski svemirski brod “Sputnik” šokirao je Amerikance, a onda su Rusi u kosmos poslali i prvog čovjeka ikad, svog kosmonauta Jurija Gagarina, 12. aprila 1961. No, i Amerikanci su bili gore već 5. maja iste godine i njihov je prvi astronaut Alan Šepard (Shepard) napravio nekoliko krugova oko Zemlje kao i Gagarin.


Bilo je to i doba najžešćeg Hladnog rata i fijaska Amerikanaca u “Zaljevu svinja” na Kubi, kada umalo nije izbio nuklearni rat. Ali, sve je ipak zaustavljeno u posljednji tren, kada je sovjetski lider Nikita Hruščov pristao na povlačenje, jer su i Amerikanci povukli svoje rakete iz Turske. 


U neku ruku, historija nam se opet ponavlja, ovaj put preko Sjeverne Koreje. Pitanje je samo hoće li tamna ili svijetla strana Mjeseca utjecati na nove svjetske moćnike, Trampa, Putina, Erdoana (Erdogan) i, naravno, kineskog predsjednika Si Đipinga (Xi Jinping)? Jer, svijetom više ne vladaju klasne ideologije, već goli interesi!


Zato se i ne može tek tako povjerovati Trampu; čak ni Džordž Buš (George W. Bush) nije uspio to odraditi, iako je trijumfalno najavljivao povratak Amerikanaca na Mjesec već 2020. Da bi superrealni Barak Obama (Barack) taj program potpuno otkazao, znajući da bi on koštao više nego izgradnja Panamskog kanala. 


Obradovao sam se, dakle, kad sam čuo za "novi" američki svemirski program, ali sam se kao prosječno zadužen Amerikanac odmah upitao ko će to platiti; američki deficit je u oktobru ove godine prešao 20 triliona dolara. To sam pomislio i kad su pustili balone da bi Amerikanci mogli otvoriti novu vojnu bazu u Brčkom?!


Ne znam ni na šta bih se kladio - da će Bosanci prije stići na Mjesec ili u Evropsku uniju. Sve mi izgleda predaleko, kao ona 54 miliona kilometara do Marsa.

Bosanci na Mjesecu ili u Evropi

U decembru se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. To su ravnopravni građani. Na papiru. No, jesu li njihovi životi uistinu životi ljudi s punim dostojanstvom? Bez omalovažavanja i dodatnih poteškoća? Nažalost, nisu. Prije nekoliko dana razgovarala sam s jednom majkom. Kćerka joj je nepokretna. Srednjoškolka. Iz malog mjesta u BiH. Kćerka ide u zavod umjesto u neku srednju školu.&nbsp;&nbsp; Pravo na kretanje

Molila je majku da je tamo upiše. Ovako je majci objasnila. "Ja ne mogu više podnijeti taj pritisak oko sebe. Moraju me nositi po cijeloj školi da bih bila u kabinetu predmetne nastave. Moraju me gurati po dvorištu kad je odmor. A neki često nemaju razumijevanja za mene, pa samo pomaknu moja kolica da im ne smetam u dvorištu ili holu. Hoću negdje gdje ću se spokojno osjećati." 

Majka je bila tužna, ali s mnogo uvažavanja kćerkinog stava. Danas kćerka pohađa nastavu neometano u zavodu koji je prilagođen i njenim potrebama, ali i dalje nije spokojna, jer joj se vršnjaci znaju narugati ili nasmijati u prolazu. Majka veli da njih ne diskriminiraju, nego im samo "okrenu leđa" ili "se smiju" djevojci. Dodaje da ona i kćerka ne traže ništa osim malo poštovanja. A poštovanje se odnosi na šta? Pa upravo na poštivanje ljudskih prava i na nediskriminaciju. 

Oduzeti nekome dostojanstvo i obezvrijediti ga u ljudskosti znači ugroziti njegova prava i izložiti ga bolnoj diskriminaciji. I veli još: „Ne diskriminiraju nas, nego nemamo dovoljno pristupa objektima za kćerkina kolica“. Onemogućiti nekome ko ima potrebu za kolicima pristup javnim objektima znači upravo najdrastičniji primjer diskriminacije osoba s invaliditetom, jer im se uskraćuje pravo na slobodno i neometano kretanje.

Drugi ništa manje potresan slučaj jeste slučaj slijepog studenta koji je molio da snima predavanja kako bi lakše učio prateći tonski zapis. Profesor je to odbio rekavši da je takvo što protuzakonito i da od tog nema ništa, te da se student snađe kako zna. S obzirom na to da gotovo nigdje nema udžbenika na Brajevom pismu, pa tako ni na fakultetu koji je želio pohađati, mladić je morao odustati od studija. Bez obzira na dopise koje je slao upravi fakulteta, njegovom zahtjevu nije udovoljeno. 

Strah pedagoginje 

Ovo me podsjeti na jednu usplahirenu pedagoginju ugledne škole koja se prepala da joj je učenik snimao nastavni sat, pa je tražila stroge sankcije za njega. No, nije li nastavni proces javan? Čemu strah i bojazan od snimka sata koji je, vjerovat ćemo, realiziran u duhu najboljeg učitelja? Dakle, u prvom slučaju je mladić morao napustiti studij iako je birao da bude uključen u obrazovni proces, a u drugom učenik kažnjen jer se pedagoginja, zapravo, prepala sebe same na svom satu.

I tako dok u svijetu, u uređenim zemljama, institucije vlasti i građani imaju razumijevanje prema osobama s invaliditetom, ali i razvijene strategije pomoći, u jednoj maloj zemlji na Balkanu ta prava nikog ne zanimaju. Osnovne i srednje škole su mahom neprilagođene potrebama djece u kolicima. Koja im se poruka time šalje? Da građanske škole nisu za njih. Da svoje obrazovanje traže u specijaliziranim institucijama. A toliko spominjana „inkluzija”? Ma koga briga za to. 

Ako je posrijedi neki dobar projekt da se progovori javno o potrebama osoba s invaliditetom, dobro i jeste. Ako nema projekta, nema ni inkluzije ni potreba drugih. Dok god nijemo posmatramo ljude s invaliditetom oko nas ili čak okrenemo glavu od njih, jer nas se ne tiču, dotle hranimo diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. A to nije u duhu društva za koje se svi na riječima zalažemo, zar ne?

Kultura dijaloga: Niko nas ne diskriminira, samo nam okreću leđa

Zajedno sa dr. Ottom, kojeg sam upoznao kao rektora teološkog fakulteta u Bazelu i s njim sklopio prijateljstvo, uspio sam formirati grupu poslanika u konfederalnoj skupštini čiji je predsjednik bio Egon Loeb, sin najbogatijeg Švicarca Leona Loeba, s kojim sam se, također, upoznao. Organizirali smo saslušanje u švicarskom parlamentu o Bosni i Hercegovini, a predložio sam da se na to saslušanje pozovu najveći i najznačajniji moralni autoriteti u BiH, a ne političari angažirani u sukobima.&nbsp;&nbsp; 
Vjerski autoriteti

Tako je došlo do poziva koji je odbor za vanjske poslove parlamenta Švicarske Konfederacije uputio tadašnjem reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću, kardinalu Vinku Puljiću i, na moj prijedlog, episkopu travunskom Atanasiju, trojici najuvaženijih vjerskih autoriteta u zemlji, da izlože svoje viđenje situacije u Bosni i Hercegovini. Smatrao sam da su sva trojica u stanju da u svojoj vizuri prikažu stanje. 

Znao sam da će Cerić i Puljić izložiti istinu, tj. da je zemlja napadnuta i da se ljudi masovno progone i ubijaju, da se ruše vjerski i objekti kulture, a za Atanasija sam znao da ne može govoriti istinu i da će izreći žalopojku kako Srbe istrebljuju svi od Kosova do današnjih dana i da će to upravo imati suprotan efekt. 

U mojoj rezidenciji priredio sam večeru gostujućim autoritetima i vidio da je moja prognoza bila ispravna, a sutradan se cijela operacija pokazala kao izvanredan uspjeh jer je parlament donio zaključak kojim se konfederalna vlada obavezuje da otvori ambasadu i pošalje ambasadora u Sarajevo te kontrolira djelatnost srpskih organizacija uz potvrdu zabrane Karadžiću boravka na teritoriju Švicarske. 

Ovo je bio jedinstven slučaj u bilo kojoj državi da je naša diplomatija uspjela organizirati parlamentarnu raspravu o Bosni i Hercegovini uz učešće svjedoka iz naše zemlje i da ta rasprava rezultira takvim zaključcima. 

Pokazalo se, uz to, da je moje poznanstvo sa dr. Ottom bilo veoma plodno. Dr. Otta, koji je jedno vrijeme bio čak i predsjednik Konfederacije, upoznao sam prilikom posjete Bazelu, kada sam izrazio želju da posjetim kuću u kojoj je stanovao poznati renesansni filozof i humanista Erazmo Roterdamski. Poznanstvo s dr. Ottom dovelo je do poziva da održim predavanje o Erazmu.

Konvoj pomoći 

Nakon tog predavanja dr. Otto me upoznao s nadbiskupom i primasom katoličke crkve u Švicarskoj kao i s nadbiskupom Weberom, koji je bio Papin nuncij i, istovremeno, doajen diplomatskog kora, koji je, također, došao da sasluša moje predavanje. Weber je posebno bio zainteresiran i pokazao je pravo oduševljenje za moj interes kako za Erazma tako i za Hegelov boravak u Švicarskoj koji je jedno vrijeme u toj zemlji boravio kao kućni učitelj te u pismu svom prijatelju Schelingu izložio veoma zanimljive opservacije o Švicarcima i Švicarskoj. 

Interesirajući se za porijeklo mog interesiranja za ove filozofe, Weber me je pozvao na večeru u svoju rezidenciju, a ja sam ga zamolio da kod nadbiskupa Rimokatoličke crkve i primasa katoličkog klera u Švicarskoj ishodi dozvolu da mogu uz pomoć katoličke humanitarne organizacija “Caritas” poslati konvoj humanitarne pomoći u Bosnu i Hercegovinu i to direktno u njen centralni dio Bugojno, Travnik i Zenicu. 

Sve ove činjenice su mi pokazale da je veza koju jedan ambasador može uspostaviti privatno veoma bitna za ukupni efekt njegovog djelovanja ne samo u društvenom nego i u političkom establišmentu jedne zemlje. 

To se potvrdilo kad sam uspio uz pomoć prof. Zieglera, koji je bio profesor na Univerzitetu u Ženevi, uspostavim vrlo živu vezu sa PEN klubom i udruženjem književnika u Švicarskoj, što je dovelo do dodjele jedne vrlo značajne književne nagrade našem poznatom piscu Dževadu Karahasanu, tako da sam prisustvovao dodjeli te nagrade u Ženevi i održao pozdravni govor. 

Upravo kad sam bio u punoj aktivnosti, u posjetu u Švicarsku došao je rahmetli Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova naše zemlje, da bi sa mnom razgovarao povodom pisma u kojem sam najavio ostavku zbog brojnih opstrukcija kojima sam bio izložen. 

On nije htio čuti o mom povlačenju, nego je zatražio od mene da prihvatim mjesto ambasadora naše zemlje u Velikoj Britaniji, gdje, suprotno svakoj logici, nismo imali ambasadora uopće, nego su poslove vodili jedan Palestinac i nekoliko ljudi bez ikakvih znanja i sposobnosti. 

Iskreno, meni je u Švicarskoj postalo prilično udobno, jer sam konačno dobio pristojan stan, stvorio krug poznanika i prijatelja među našim ljudima i među Švicarcima, a posao je postao rutinski, što mi je omogućavalo da se vratim i mom originalnom poslu, tj. pisanju knjiga. I, iako sam ministru Ljubijankiću napisao da ne mogu raditi pod uvjetima stalnih napada i pokušaja da me dezavuiraju, informirajući ga o dvije stvari koje su se dogodile neposredno prije njegovog dolaska, zaključio sam da ne mogu odbiti Ljubijankićev zahtjev.

Akademik Muhamed Filipović: Irfan Ljubijankić nije htio čuti za moju ostavku

Piše: Semira DEGIRMENDŽIĆ (dsemira@avaz.ba) 
Jedna od starih poslovica koja se često može čuti na ovdašnjim prostorima je i ona „Ne slušaj šta ti, već obrati pažnju na to ko ti govori“. Ne može a da se upravo ove poslovice ne sjeti čovjek dok ovih dana sluša poslanike SDS-a, najveće i najžešće protivnike seta zakona o akcizama.

U toj gorljivoj borbi da na sve načine spriječe donošenje zakona o akcizama, prvenstveno su se SDS-ovi poslanici pokušali predstaviti velikim zaštitnicima svih građana, a i same države BiH. Teško bi bilo pobrojati sve kvaziargumente kojima su iz SDS-a pokušali odbraniti stavove da su oni i drugi protivnici akciza prijatelji naroda i države, a da će zagovornici akciza zaviti u crno državu i narod. 


Računajući valjda na kratku pamet onih kojima su pokušali servirati svoju priču, iz SDS-a su zaboravili da su oni do sada u Parlamentu BiH bili protiv svega onoga za šta bi i sami građani, da imaju priliku, digli ruku. 


Prije svega SDS-ovi poslanici su glasali protiv zabrane kandidiranja ratnih zločinaca na izborima, glasali su protiv SBB-ovog prijedloga o smanjenju otpremnina državnih uposlenika koje trenutno dosežu i do 35.000 KM, a nisu bili ni za to da se funkcionerskim vozilima ukine prednost nad Hitnom i vatrogascima.


Također, SDS je bio i protiv zabrane negiranja genocida, protiv državnog zakona o sportu, a htio je otjerati i strance iz Ustavnog suda BiH. SDS negira i bosanski jezik u RS, a zalaže se i za vraćanje enormnih naknada za rad u komisijama u institucijama BiH. 


Poslanici SDS-a su i protiv NATO puta BiH, a zbog zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije bojkotirali su i rad Državnog parlamenta. 


Ako je suditi prema tome da je SDS do sada bio protiv svega onoga što je ovu zemlju trebalo otrgnuti od teške prošlosti i povesti je naprijed, teško se oteti utisku da je upravo SDS-ovo protivljenje akcizama možda bio najbolji pokazatelj ostalim protivnicima ovog zakona da ga trebaju podržati. 


Jer, do sada se SDS protivio samo onome što je bilo u interesu države i većine građana ove zemlje. I to je jedan od razloga zašto su jači argumenti zagovornika od protivnika akciza koje predvodi SDS.

Snaga argumenata

Damir Bećirović, budžetsko dojenče, koji u životu nikad ništa nije radio, već se oslanjao na svog utjecajnog oca, već duže vrijeme radi najprizemnije poslove za čuveni bračni par iz SDA. Neovisno da li je to Komisija za parlamentarni nadzor nad radom Obavještajne službe ili nešto drugo, ovaj od Željka Komšića odbjegli političar gleda isključivo lični interes.&nbsp; 
Čovjek koji ne izlazi iz obavještajnog rektuma Osmana Mehmedagića Osmice, koji je njegovu naklonost dobio jer mu je najboljeg druga postavio na vrlo važnu poziciju u OSA-i, odjednom je počeo lov na one koji su glasali za akcize i ovoj zemlji u roku od 24 sata donijeli 500 miliona KM bespovratnih sredstava.

Naravno, bilo bi potpuno politički legitimno da Bećirović napada sve koji su glasali za akcize ako se ne slaže s njima, ali ta politička kukavica već mjesecima nijednom riječju ne spominje svoje nalogodavce dok se obrušava na SBB, Dijanu Zeleniku i Šemsudina Mehmedovića.

Najbolje je da Komisija za parlamentarni nadzor nad radom OSA-e što prije pokrene istragu o legalnosti imenovanja njegovih jarana i drugim mehanizmima kako je SDA ušutkala propagandnog „bubuleju“ iz već jedne frakcije DF-a i stavila ga u svoju funkciju.

Uostalom, i pored njegovih velikih napora, šira javnost nikako da primijeti čovjeka kojeg svi miješaju s njegovim poznatijim prezimenjakom iz Tuzle pa se odlučio na kompleksašku dreku i galamu.

Žena od ideja

Rudarsko sretno, ili: biti ili ne biti!

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Sjest i plakat

Agilni Amerikanac

Nema komadanja Bosne i Hercegovine

Apsolutno prevareni

Nova magija!

Promotor bh. kulture

I bebe ispaštaju

Snažna podrška

Limeni krovovi

Bosanci na Mjesecu ili u Evropi

Kultura dijaloga: Niko nas ne diskriminira, samo nam okreću leđa

Akademik Muhamed Filipović: Irfan Ljubijankić nije htio čuti za moju ostavku

Snaga argumenata

SDA-ov papak

Kolumne

Žena od ideja

Rudarsko sretno, ili: biti ili ne biti!

Ugledni novinar Bakir Hadžiomerović piše za "Avaz": Sjest i plakat

Agilni Amerikanac

Nema komadanja Bosne i Hercegovine

Apsolutno prevareni

Nova magija!

Promotor bh. kulture

I bebe ispaštaju

Snažna podrška

Limeni krovovi

Bosanci na Mjesecu ili u Evropi

Kultura dijaloga: Niko nas ne diskriminira, samo nam okreću leđa

Akademik Muhamed Filipović: Irfan Ljubijankić nije htio čuti za moju ostavku

Snaga argumenata

SDA-ov papak