Piše: Sead NUMANOVIĆ (seadn@avaz.ba)&nbsp; 
Sarajevo je suočeno s još jednim masovnim protestom boraca. Posljednjih dana „vrlo uspješne“ 2017. godine, udruženja onih koji su krvarili za ovu zemlju spremaju se na demonstracije. Prije 22 godine, borci su uspjeli slomiti dvostruku agresiju na BiH. Do dan-danas oni nisu uspjeli dobiti adekvatno priznanje za taj herojski podvig.

Kako je to moguće?


Prilično pojednostavljeno objašnjenje moglo je biti u ratnoj logici da je zlo s one strane linije fronta. Meta je, dakle, tu, zna se šta je trebalo uraditi. 


Kada je linije fronta nestalo, pravo zlo se ukazalo. I ono i danas suvereno gospodari našim životima. Borci su, u međuvremenu, doživjeli sve moguće vrste poniženja i izdaje. Ponajviše od istih onih koji su ih gurali u smrt, vukući konce moći iz sigurnih sefova banke. 


To što borci moraju cvokotati na ulici tražeći samo ono što im i po Božijim i po ljudskim zakonima pripada, 22 godine nakon rata, pokazuje da vlasti nikad i nije bio cilj da se njima oda priznanje za heroizam. Vlastodršcima je bitnija njihova fotelja od bilo čega. 


Umjesto da sistemski riješi borački status odmah nakon rata, oligarhija oličena u SDA sve je podredila potčinjavanju boraca i njihovom pretvaranju u glasačku mašineriju. U tu je svrhu iskoristila sve što je mogla. Za nekoliko haram kredita, kupila je pojedine komandante, istakla na čelne pozicije generale potkazivače koji su do činova i privilegija došli ulizivanjem i opanjkavanjem. 


Čast boraca ukaljali su oni koji liniju fronta nisu vidjeli ni na mapi, a barut vidjeli samo na filmovima. 


Vlast je odabrala ko će joj predstavljati borce po njenim kriterijima. A svi mi koji smo se nesebično borili za BiH i tokom agresija, a i nakon njihovog sloma, platili smo previsoku cijenu. Teško da će jedan protest riješiti decenije nepravdi. Ali, ako ništa, neko bi morao insistirati na istrazi koja će otkriti gdje su otišle milijarde maraka budžetskog novca namijenjenog boračkoj populaciji u protekle 22 godine. 
&nbsp;

Ponižavanje boraca

Ako ste u turskom fudbalu ispred Fenerbahčea, Bešiktaša i Galatasaraja, znači da imate ekstra kvalitet. U tek okončanoj fudbalskoj polusezoni u ovoj zemlji takav nivo pokazao je četvrti istanbulski klub, Istanbul Bašakšehir, koji ima Edina Višću.&nbsp; 
Reprezentativac BiH ključni je fudbaler ekipe koja senzacionalno predvodi tabelu Super lige poslije jesenjeg dijela prvenstva. Pauzu je dočekao u fantastičnoj formi, bio je igrač odluke u dvije posljednje pobjede, prvo s dvije asistencije protiv Antalijaspora (4:1), a zatim je proteklog vikenda bio strijelac prvog gola protiv Kašimpaše (2:1). S tih šest bodova Bašakšehir je zaposjeo prvo mjesto i zaprijetio konkurentima. 

Višća je ponikao u banovićkoj Budućnosti, odakle ga je 2009. godine doveo Željezničar. Postao je reprezentativac BiH i dvije godine kasnije za oko 450.000 eura kupio ga je Bašakšehir. Uvidjevši kakav je kvalitet dobio za sitne pare, klub mu je ljetos ponudio produženje ugovora, što je „zmaj“ prihvatio i vezao se do 2020. godine. U Bašakšehiru važi kao primjer profesionalizma, pa je i kapiten tima.

U 16 prvenstvenih utakmica postigao je dva gola uz osam asistencija za pogotke saigračima. Sposobnost probijanja protivničke odbrane i nesebičnost u šansama čine ovog krilnog fudbalera nezamjenjivim, pa se ne treba čuditi ako ga uskoro neki bogatiji klub plati i više osam miliona eura, na koliko mu se danas procjenjuje vrijednost. 

Edin Višća je iz Čuništa kod Olova. Rođen je 17. februara 1990. godine i ima 25 nastupa za Bosnu i Hercegovinu.

Lider Istanbula

Pet demobilisanih boraca koji su protestirali u kampu ispred zgrade Vlade FBiH umrlo je u posljednjih nekoliko mjeseci.&nbsp;

Širom zemlje najbolji sinovi lagano umiru ili se, u očaju bez posla i mogućnosti da djeci osiguraju obrok ili krov nad glavom, odlučuju za najteži korak i oduzimaju sebi život.

Statistike su poražavajuće, a vlasti se tek s vremena na vrijeme, uoči izbora uglavnom, sjete i ove najugroženije populacije. 


Ovih je dana federalni borački ministar uputio javni poziv za dodjelu jednokratne novčane pomoći za rješavanje socijalno-statusnih pitanja branilaca i članova njihovih porodica. Da bi dobio sadaku koju mu vlasti nude, borcu bi trebalo makar nekoliko mjeseci i stotine maraka da ispuni stroge uvjete iz poziva. Uvjerenja, kopije, prijave, ovjere, od zavoda do porezne uprave, PIO i općine... Da bi dobio jednokratnu crkavicu, borac mora dokazati da on i članovi njegovog domaćinstva (ma koliko ih bilo) imaju primanja manja od 250 KM.


Stide li se vlastodršci što su dopustili da branioci preživljavaju od manje od 250 KM, što jednokratnom pomoći pokušavaju oprati obraz, što već mjesecima, dok izlaze iz skupih automobila i kreću na put s visokim dnevnicama, borci u šatorima, po suncu, kiši i snijegu, traže svoja prava. 


Milostinja koju nudi Federalno ministarstvo boraca najbolje pokazuje odnos prema obespravljenim, nezaposlenim, prema onima koji se ne smiju razboljeti, prema onima koji nemaju od čega kupiti lijekove, odškolovati djecu, odgojiti budućnost zemlje.


U igri koju vlast godinama igra s braniocima poznat je pobjednik. Borci nemaju šta izgubiti, ni vjeru, ni nadu, ni povjerenje. Vlast koja svoje borce potkupljuje sa stotinjak maraka treba se spremati za odlazak.

Pranje obraza

Drugi festival „Dani Jurislava Korenića“ zatvoren je preksinoć, a najboljima su dodijeljene nagrade. Od premijere predstava Kamernog teatra 55 „Knjiga mojih života“, za koju režiju potpisuje Sabrina Begović-Ćorić, puni salu pozorišta, pa se s pravom našla u takmičarskom programu festivala.&nbsp;&nbsp; 
Priznanje „Dnevnog avaza“, najčitanijeg lista u našoj zemlji, „Avazov zmaj“ prvo je uručeno, a pripalo je upravo „Knjizi mojih života“. Begović-Ćorić nije krila sreću, a višeminutni aplauz i ovacije zasluženo je dobila. 

„Knjiga mojih života“ nastala je prema tekstu bh. književnika Aleksandra Hemona, koji živi i radi u Čikagu, a govori o nevinosti odrastanja na ulicama Sarajeva i sazrijevanju i suočavanju sa svim hororima svakodnevnog života u Americi. 

Sabrina Begović-Ćorić rođena je u Sarajevu, a filmsku i pozorišnu režiju na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirala je 2014. godine. Tokom studija režirala je nekoliko pozorišnih predstava i kratkih filmova.

Originalnost i predan rad

Poželješe nam zvaničnici svih nivoa vlasti zdravlja, sreće, blagostanja u svojim prazničnim čestitkama. Pristojno, ali isprazno, jer njihovi rezultati govore više, uz časne izuzetke. 

- Neka vam je sretan Božić, uz želju da vas blagdanski duh učvrsti u uvjerenju da, svi zajedno, idemo ka boljoj budućnosti - u čestitki kaže premijer FBiH Fadil Novalić.

A onda otvorimo stranice novina i čitamo ono što je u stvarnosti. Petorica demoblisanih boraca umrla čekajući stotinjak maraka od Vlade FBiH. I da su preživjeli, ne bi ih dočekali. Koji će duh uvjeriti njihovu djecu da će im biti bolje kad su ostali i bez one crkavice dobivane kopanjem ćumura, onog dječaka koji je tek završio školu, a već su sve nade uprte u njega da izdržava porodicu. 
Irhan Fočo dao je život pokušavajući spasiti druga iz nabujale Miljacke, dok vlast u FBiH ne može skočiti da pomogne liječenje jednog djeteta. Zato skaču da odobre nova zapošljavanja i nabavku službenih auta jer se, zaboga, ne može voziti u onom starijem od četiri godine. Skaču i po dnevnice kada propadne zasjedanje Parlamenta FBiH, a propadne jer se sati izgube na svađi i utrci ko će kome bolje odbrusiti umjesto da nalaze rješenja. 

U novinama čitamo o apelu da se skupi mizernih 40.000 KM za dvije operacije tumora na mozgu djevojke iz Krajine, tek stasale za život, dok se tekuće budžetske rezerve troše na „zaslužna“ udruženja građana. Radnice „Fortune“ penziju čekaju u hladnim šatorima, beskućnici strepe od hladne zime, otvaraju se javne kuhinje za djecu, a naši političari su odavno u mislima gdje za Novu godinu. 

Dvije su realnosti, ona o kojoj pročitasmo u samo jednom broju jednih novina i druga u koju, valjda po inerciji, upadnu ljudi čim kroče u svoje službene prostorije i na ulazu dobiju ružičaste naočale. Da nas duh učvrsti u uvjerenju da idemo ka boljoj budućnosti!? Tačno. Jer samo neka viša sila ili božansko biće može uvjeriti nevjernike da u šatorima koji prošle godine nisu bili tu idu ka boljoj budućnosti.

Dvije realnosti BiH

Nakon nedavno skromno obilježene godišnjice smrti velike košarkaške legende i još većeg čovjeka Mirze Delibašića Kinđeta, mnogi su se upitali je li ovaj velikan zaboravljen u njegovom Sarajevu. O tome smo pitali ljude koji su imali privilegiju da se druže s njim, prate njegove velike utakmice...

<h2>Klasični primitivizam
</h2>

U dvije rečenice sve je, zapravo, ponajbolje opisao naš velikan pisane riječi Abdulah Sidran. 


- Država je zaboravila mnoge od dragocjenih, veličanstvenih naših mrtvih sportista, umjetnika i naučnika. Još je veća tragedija što to isto čini i prema živim značajnim naučnicima, sportistima, umjetnicima - izjavio je Sidran za „Dnevni avaz”.


Sarajevski kompozitor i pjevač Zlatan Fazlić Fazla kazao je da Kinđeta njegovi prijatelji nisu i neće zaboraviti. 


- On je stalno u našim mislima i razgovorima. Pogotovo za moju generaciju. On je nama bio idol i kao sportista i kao čovjek. Ako ga je ostali svijet zaboravio, to je njemu na sramotu.

Žera, Tifa i ja otpjevali smo pjesmu na prošlu godišnjicu, zato što smo osjećali potrebu, bez obzira što ga se sjećamo privatno, da ga se sjetimo i javno. Željeli smo, na neki način, skrenuti pažnju ljudima da naše veličine ne treba zaboravljati. Ako su neki ljudi zaboravili, to je onda možda došlo takvo vrijeme – kaže Fazlić.


Slikar Adin Hebib, pak, smatra da nije samo Sarajevo zaboravilo Mirzu, zaboravila ga je cijela država. 


- Narod koji ne zna svoju prošlost ne može ići u budućnost. Jednostavno u našoj zemlji se zaboravljaju vrijednosti koje cijeli svijet ističe, jer nije malo biti sportista stoljeća. To je klasični primitivizam, onima koji sjede u foteljama najvažniji su lični interes i lična promidžba. Mirzina porodica je naslijedila njegovu penziju od svega nekih 300 maraka, dakle jedan sportista stoljeća je dobio toliko, a tamo neki ima više od 2.000 maraka penzije - rezignirano govori Hebib.

Dvije legende 



Dugogodišnji sportski radnik Nuko Grebović ističe da su dvije legende koje ne smijemo zaboraviti Mirza Delibašić i Davorin Popović. 



- Oni ostaju vječno prisutni, zamislite samo Mirza je u Španiji bio legenda, pa ko to može u Bosni da ga zaboravi! Naš narod pokušava da sve obezvrijedi, ne znamo da stavimo čovjeka na pijedestal ako je on to zaslužio. Mirza nije obezvrijeđen, obezvrijeđeni su oni koji su ga znali, a to ne obilježavaju, to je oholost. Sarajevo je uvijek bilo poznato po vrhunskim sportistima i muzičarima, a po čemu smo to danas poznati, imamo nekoliko festivala i to je to, to nije dovoljno za Sarajevo – kaže Grebović.



Bivši as FK Sarajeva i selektor bh. reprezentacije Fuad Muzurović smatra da se legenda kakav je bio Mirza ne može nikada zaboraviti. 



- To je bio jedan vrhunski sportista i čovjek. Uvijek ću pamtiti lijepa druženja s njim. Žao mi je da se pojedini na ovakav način odnose prema njemu. Bitna je stvar da se Skenderija zove po njegovom imenu, to je neizbrisivo, uvijek će se zvati dvorana Mirze Delibašića i njegove ime mora ostati upisano u historiju grada i zemlje – tvrdi Muzurović.



Nekadašnji košarkaš iz FIS-a, a danas advokat Nedo Dobojlić rekao je da, kada je bila godišnjica, niko od zvaničnih predstavnika nije bio, bili su prijatelji i porodica. 



- Svugdje u svijetu spominju se takvi ljudi. Ovakvim odnosom mi samo gubimo sebe i svoj identitet. Kada je bila komemoracija, došla su četiri čovjeka iz Madrida i sada da ih neko pozove, došli bi. Jednostavno je, svi više pridaju pažnju nego mi. Potrebno je da makar neki referent iz Grada bude zadužen za obilježavanja i sjećanja, pa kada je godišnjica da bar donese cvijeće na grob. Eto, barem toliko da urade – govori iskreno Dobojlić.



Nedim Tabaković Čuka, koji čuva tradiciju kultnog „Šetališta“, na izlogu ima i Mirzin portret. 



- Sramota je za grad što ga je zaboravio, Mirza to nije zaslužio. On je bio vrhunski sportista i čovjek. U ovom proteklom prokletom ratu on je bio borac s loptom, vezao je djecu i košarkaše, nije bilo bitno ko se kako zove. Ružno je što su njegove zasluge stavljene u ladice nekih ljudi, krivi su oni koji sjede u foteljama. Smio bih se kladiti da će raja više novca sakupiti za obilježavanje njegove godišnjice nego što će ovi iz vlasti ikada dati – kazao nam je Tabaković.

Puno gubimo




Omer Bašić Dome, brico s čaršije, šišao je Davora i Mirzu i bio veliki prijatelj s njima.




- Sarajevo je zaboravilo Mirzu davno, čovjeka koji je donio toliko puno za ovaj grad. Nije samo grad, zaboravio ga je i njegov matični klub, jedino ga se sjeti nekoliko njegovih prijatelja. Iz godine u godinu, kada je godišnjica, nas bude desetak na njegovom grobu. Ovakvim odnosom prema važnim stvarima i ljudima, gubimo puno i, nažalost, nije Mirza jedini. Potrebno je da dođe neka nova generacija Sarajlija koja će početi njegovati sjećanja – smatra Bašić. 




Drugi ističu, a mi šutimo 



- Prije, možda, godinu gledao sam intervju s čuvenim košarkašem Draganom Kapičićem. On je u tom intervjuu pričao pola sata o Mirzi, a iz Sarajeva niko ni da ga spomene. To je apsurdno da drugi ističu, a mi šutimo – ispričao je Bašić.




Ukrug oko svijeta, a onda kući polako




Iz grada koji polako



Tone u so



Došao je tiho u Sarajevo




Mijenjao je reket



Za košarkašku loptu



Živio je sto života



U kratkom životu




Graciozno lako



Elegantno meko



Ovo je let bez krila



Neko je reko




Svi smo sanjali da letimo ko Mirza



Da letimo, letimo, a nemamo krila



Svi smo sanjali da letimo ko Mirza



Zlatna su to druže, vremena bila




Dani slave i sreće



Ukrug oko svijeta



A onda kući polako



I tu je kraj leta




Ostao si s nama



Kad je bilo gusto



Bez tebe je Sarajevo



Ostalo pusto




Čuješ li nas, druže



Nek ti vjetar odnese



Našu pjesmu do kuće slavnih



Do zadnje adrese




Svi smo sanjali da letimo ko Mirza



Da letimo, letimo, a nemamo krila



Svi smo sanjali da letimo ko Mirza



Zlatna su to, druže, vremena bila




(Pjesma koju su otpjevali Fazla, Tifa i Žera za prošlu godišnjicu)

Je li zaboravljen legendarni košarkaš Mirza Delibašić Kinđe / Sidran: Još je veća tragedija što to čine i živima

Pedesetero ljekara bolnice u Goraždu potpisalo je zahtjeve za prekid radnog odnosa jer je Vlada Bosansko-podrinjskog kantona odbila potpisati sporazum prema kojem bi njihove plaće bile povećane za 300 maraka.Ne, ovo nije srednji vijek, ovo nije, ne želeći nikoga omalovažavati, neka siromašna afrička zemlja. Ovo je 21. stoljeće. Ovo je 2017. godina i ovo je Bosna i Hercegovina. Država u jugoistočnoj Evropi.Godinama srozavan sistem zdravstva doveo je ljekare na prosjački štap. Vlastodršci su ljekare doveli u situaciju da moraju moliti za satnicu od 2,11 KM! Kao što bi rekao Srećko Đikić, doktor koji je u goraždanskoj ratnoj bolnici spasio stotine života i dobitnik je „Srebrenog štita“, „ljekari ne traže satnicu od 10 maraka“.

Poređenja radi, višu satnicu imaju konobari u restoranu Parlamenta Federacije ili spremačice u Predsjedništvu BiH. Paradoksalno. Ruku na srce, ne može se reći da Vlada BPK Goražde ništa nije učinila da spriječi svoju sramotu. Počinili su klasični salto mortale sramotnom i uvredljivom ponudom da doktorima i stomatolozima uvećaju plaće za 80 do 100 KM?! Dobili su šamarčinu od heroja u bijelom sa 50 puta NE. Više zabrinjava to što, osim te sramotne ponude, Vlada ovog kantona ništa nije uradila niti ima namjeru da osigura zdravstvenu zaštitu svojim građanima.
Oni će opet platiti najvišu cijenu. Jer, prema svemu sudeći, nikoga nije briga što više od mjesec bolnica nije u stanju primati pacijente u punom kapacitetu zbog štrajka ljekara. Tako su građani ovog kantona dovedeni u situaciju da lijeka nema prije Sarajeva. Onaj plemeniti Argentinac, doktor Pablo, anesteziolog koji je uplakan napustio bolnicu u ratu, danas bi ponovo zaplakao od tuge kada bi vidio šta se događa njegovim kolegama. Tako bi Vlada mogla biti grobar koji će zakucati posljednji čavao u mrtvački kovčeg zdravstvenog sistema u Goraždu.

50 puta NE

Lacio je u susretu 18. kola Serije A pregazio Krotone rezultatom 4:0, a bh. reprezentativac Senad Lulić još jednom je pokazao da proživljava novu mladost u dresu rimskog kluba.&nbsp;&nbsp; 
Jablaničanin je u trijumfu Lacija uspio upisati asistenciju, gol, ali i potez kojim je izmamio aplauze i ovacije. Bh. nogometaš je prevario defanzivca Arlinda Ajetija, košarkaškim žargonom, "slomio mu je članke", a potom je zatresao mrežu gostiju. Čitav Olimpiko na nogama je pozdravio ovu Lulićevu majstoriju.

Senad Lulić rođen je 18. januara 1986. godine u Jablanici. Član je Lacija od 2011. godine, a prije rimskog kluba nosio je dres Belinzone, Grashopera i Jang Bojsa. Za reprezentaciju BiH Lulić je upisao 53 nastupa.

Nova mladost

Niti za jednu balkansku zemlju to nije bila vijest! Ali, Amerika se još trese od fotografije na kojoj se vidi bivši glavni savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost, general Majkl Flin (Michael Flynn) na večeri u Kremlju, kako sjedi odmah do ruskog predsjednika Vladimira Putina. Fotografija je snimljena još u decembru 2015. godine, a na njoj su Putinu zdesna još Emir i Maja Kusturica. 
Nije da Amerikance nije briga za slavnog bosanskog reditelja s adresom u srbijanskim vrletima, ali njih interesira druga, manje umjetnička garnitura.

<h2>Balkanska veza
</h2>

Pleše se, dakle, oko uloge penzionisanog američkog generala kojeg je iz stroja izbacio bivši predsjednik Obama, jer se već tada sumnjalo na njegove ruske veze; Majkl Flin je u međuvremenu na američkom sudu priznao da je u vezi s tim lagao FBI, očekujući manju kaznu od ovdašnjeg sudije, ali samo ako bude “propjevao” u istrazi koju protiv predsjednika Trampa (Donald Trump) vodi specijalni istražitelj Robert Miler (Mueller). Svi su izgledi da već i jeste! Nije čudo, kažu cinici, što je Tramp ubrzao s Bliskim istokom.


Ova slika je izbila u prvi plan nakon što je američka TV mreža NBC objavila kako dva odbora Senata intenzivno tragaju za mogućom ruskom upletenošću u američke predsjedničke izbore 2016. godine. I je li pod ruski utjecaj pala i znana američka aktivistkinja, liderka ovdašnje Zelene partije Džil Stein (Jill), koja je, također, sjedila za istim Putinovim i Kustinim stolom. Ona je čak bila ruski favorit na američkoj političkoj sceni, putem koje su mrsili račune romantičnom socijalisti Berniju Sandersu (Bernie), kojeg mnogi Amerikanci još ne mogu preboljeti.


No, iako se ne zna je li predsjednik i koliko upleten u ovu ili neku drugu “rusku vezu”, što Milerova istraga tek treba dokazati, američka televizija bez puno zadrške implicira Trampa i njegovu familiju uz mnoge sumnjive Ruse. Uključujući i milijardera Olega Deripasku, koji je harao po Balkanu. 


Ovaj Rus s bezgraničnim Putinovim povjerenjem 2016. godine je tužio Crnu Goru sudu zbog “svog” udjela u vlasništvu kombinata „Aluminijum Podgorica“ (KAP), koji je u oktobru 2013. bankrotirao sa 360 miliona eura duga. Neki se još sjećaju da je KAP nekad bio najveće crnogorsko preduzeće, jer njegovi su proizvodi činili 51 posto državnog izvoza i 15 posto ukupnog bruto godišnjeg proizvoda Crne Gore.


Navodim sve ovo jer, očito, gdje su Putin i njegovi, tu su i pare. A kad Amerikanci nešto istražuju, onda važi maksima: “Follow the money” (Slijedi puteve novca). Pare su, izgleda, opet putovale preko Kipra! 


Doduše, general Flin je pomalo bajata, ali još neadaktirana vijest s ove strane Atlantika, jer politička borba za Trampovo prijestolje se nastavlja; zabavljat ćemo se još u vezi s tim i naredne 2018. godine. Uglavnom, Flin se na funkciji nacionalnog savjetnika zadržao svega 24 dana, a i kao lobista turske vlade trebao je, navodno, pomoći da se u Ankaru isporuči Fetulah Gulen u kojeg Erdoanova administracija nastavlja upirati prstom kao glavnog krivca za vojni puč u Turskoj 15. avgusta 2016.

Pravac – Jerusalem



Onomad sam u “Skandinavskoj kući” u Njujorku na jednom prijemu upoznao i imao priliku prvi put razmijeniti nekoliko riječi s aktuelnom američkom ambasadoricu u UN-u Niki Heli (Nikki Haley); nju već nazivaju “Trampovom tigricom”. Pored mene je bio kolega Ahmet Fathi, glavni producent “American TV News”, koji je također, nakratko, ambasadoricu propitao o reformama UN-a. Pa nakon svega što je kristalno jasno ambasadorica rekla, braneći “Trampovo uvjerenje” u vezi s Jerusalemom, jasno je da je rasprava u UN-u samo ojačala drugog šampiona populizma na Putinovoj “strani”: Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan).



Uoči glasanja o osudi Trampove odluke o proglašenju Jerusalema za izraelsku prijestonicu, UN-om se proširila vijest da Erdoan dolazi na zasjedanje Generalne skupštine UN-a, kojom je predsjedavao (opet “naš”) Miroslav Lajčak. Valjda da pokupi očekivane ovacije islamskog svijeta i da Trampa lično “zakuje na stub srama”. Tu sam najavu čuo od grčkog novinara veterana Mihalisa Ignjatia (Ignatiou), ali ubrzo mi je sve to demantirao dopisnik turskog “Hurriyeta” iz UN-a Razi Čanikli (Canikligil); u SMS poruci je stajalo: “Ne mislim da je tako”.



I bio je u pravu! Erdoan je pobjedu slavio u Ankari, jer mu i treba za domaću upotrebu. U Njujork je stigao šef turske diplomatije Mevlut Čavušolu (Cavusoglu). Uglavnom, ništa se još u vezi s Jerusalemom neće mijenjati, bez obzira na sve te uspaljene riječi, poput granata, od kojih, nažalost, mogu pasti još neke glave mladih i uzavrelih neistomišljenika. 



- Tramp je sebi kupio još malo vremena da odgodi obaranje u Kongresu od onih koji su solidarni s njegovom odlukom o Jerusalemu - kaže mi Ahmed koji je stajao sa mnom ispred Niki Heli. Tako je Erdoan osvojio još jednu šampionsku titulu među muslimanima. 



No, jedini stvarni pobjednik za sada je Putin. Kod njega u Kremlju opet se sprema nova “tajna večera” s novim ili starim kandidatima, ko će ga znati. Ne bi trebalo potcijeniti ni Kusturicino umjetničko znanje o tome.

Osvrt s američke verande: Tajna večera kod Putina

Subota, 16. decembar:&nbsp;Neshvatljiva ilegala
Otvaramo danas 2. festival "Dani Jurislava Korenića". Posljednje pripreme. Trema, uzbuđenje, teatarska strast. Spremačica u Kamernom teatru, naša draga Mejra se skockala, nova frizura, decentno pojačan make-up. To je njen odnos prema Festivalu. Genijalno. Kamerni je čist, sređen, miriše. Glumci Narodnog pozorišta otvaraju Festival predstavom "Kralj Lir". Zapravo, zvanično otvaranje pripalo je kao i prošle godine teta Desi Korenić, supruzi Jurislava Korenića. 92 su joj godine. Nevjerojatna energija. Sve nas zabavlja sjećanjima na svoga muža. I ona je uzbuđena. Mirza Ibrahimpašić, sjajan čovjek prije svega, a onda i volšeban slikar, poklanja nam dva portreta Jurislava Korenića u ulju. To je njegov "vjetar u jedra" Festivalu. To je njegova želja, mala vinjeta vraćanja Uce na mjesto koje mu pripada. Neshvatljivi su ta dugogodišnja ilegala i marginaliziranje Jurislava Korenića. Postament teatarskog života u Sarajevu i BiH. Ko nema kulturu sjećanja, taj nema ni kulturu življenja.

Ništa ne počinje od nas. Jurislav Korenić je živio život u koji stane nečijih sedam. Osnivač Kamernog teatra 55, osnivač MESS-a, osnivač Pozorišta mladih, osnivač prve profesionalne zajednice pozorišta BiH, reditelj 16 predstava u Kamernom teatru, dramaturg, prevodilac dramskih djela, džez muzičar i ko zna šta još. Zar smo na ovakvu biografiju šutjeli godinama? Ne godinama, nego pune 42. Toliko je prošlo od dana kad nas je ovaj veliki čovjek napustio. 

Živjeli „Dani Jurislava Korenića” u Kamernom teatru 55!

Nedjelja, 17. decembar:&nbsp;Kovačnica emocija
Prvi dan Festivala. I odmah emotivan. Imamo promociju knjige o svima nama, a meni posebno dragom Draganu Gagi Nikoliću. Knjiga imena „Gospodin mangup“. A većeg mangupa u ovom našem, glumačkom, svijetu nije ni bilo. Hoće li biti? Možda. Vjerovatno. Ne znam. Znam da je meni glas drhtao dok sam govorio o njemu. Lijepo je počeo ovaj naš festival. Emotivno. Drugačije ne bi imao ni smisla. Kad bi bio samo smotra, pa makar i najvećih spektakala regiona, to ne bi bilo to. Ipak je ovo Kamerni. Kovačnica emocija. Odavde ljudi izlaze promijenjeni. Oplemenjeni. Lakši. Da lakše podnesu ovu nepodnošljivu težinu opstajanja. 

I onda nakon Gage Makedonci. Makedonski narodni teatar i jedan sasvim fenomenalan Bergman. „Razgovori u četiri oka“ i autentična teatarska magija na našoj sceni. Sasvim je drugačiji osjećaj kad stojim na sceni, i kada sam dijelom tog najljepšeg osjećaja na svijetu, i kada sjedim u publici, i kada sam opet dijelom tog najljepšeg osjećaja na svijetu. Nema tu granice. Predstava je kolektivni čin. Kada je napravljena kako treba. Tad svi učestvujemo. A sinoć smo učestvovali. Jedva čekam sutra. 

Ponedjeljak, 18. decembar:&nbsp;Neobjašnjivi fenomen&nbsp;&nbsp;
Večeras se spremamo za spektakl. Ali, ne u onom jeftinom, holivudsko-bolivudskom značenju, gdje se ne zna ko pije, a ko plaća. Večeras očekujemo teatar. U punom smislu te riječi. Dobar tekst, dobar koncept i još bolja gluma. Dok sam sjedio na promociji fenomenalne knjige o Lauri Papo-Bohoreti, toj nevjerovatnoj Sarajki i prvoj istinskoj feministici Balkana, pomislih - evo, opet se sve nekako uklapa i poklapa. Knjiga o Lauri, a predstava o Tesli. Tesla je moja intelektualna opsesija. Neobjašnjivi fenomen. Još jedan u nizu bisera koji su otkriveni na ovom našem balkanskom đubrištu historije. Ovdje, gdje god čovjek malo 'zagrebe', pronaći će nešto nevjerovatno. Treba se samo malo potruditi. Samo malo imati viziju. Bog nam je dao plodno tlo za sve. I za nauku i za umjetnost. Plemenitost i hrabrost. Ljubav i mržnju. Bure baruta od krvi i meda. Na dunjaluku ga ovakvog nema. I bi „Tesla anonimus“, i ostade sve samo ne anoniman. Zavrti nas i ponese u svoj sinestetički svijet nauke i čarobnjaštva. Ostasmo bez daha, a Festival se još ni zahuktao nije. Iako znam šta nas čeka, jedva čekam sutra. 
 Utorak, 19. decembar:&nbsp;Kao da smo Brodvej&nbsp;
Groznica. I prava i ona festivalska. Jednu ignoriram, a drugu još dohranjujem. Imam ja utakmica u nogama, i kao glumac, i kao gledalac. Znam šta znači takmičiti se i šta znači pripremati sve u posljednjih pet minuta, navrat-nanos. Od 'štapa i kanapa' napraviti da sve izgleda kao da je od zlata. I onda izaći na scenu, napola sluđen od brige hoće li sve biti kako treba, hoće li svi uraditi svoj dio posla. I onda – mrak. I onda – svjetlo. I onda – magija. Danas imamo dupli program. Dvije predstave, jednu za drugom. Mali je Kamerni, a radimo kao da smo Brodvej. Gledam inspicijente i tehniku, imaju svoju predstavu. Kao da je balet, samo umjesto baletana i balerina gledam te vrijedne ljude kako sklapaju scenografiju, postavljaju svjetla, unose i iznose. Na sceni – haos. Ali, organiziran. Uigran. I, nekako mi se srce nadima, kao da smo osvojili neku nagradu. To je Kamerni. To su ti ljudi. Red u ludilu. Bespoštedni i hvalevrijedni profesionalizam. Imam ja utakmica u nogama. Nagledao sam se svega. Ali, jedan je ovaj naš Kamerni. Baš me čini ponosnim. Sklanjam se da ne smetam. A navečer, idem da uživam u tom njihovom trudu. Predstava s Kosova. Enver Petrovci. Legenda. Predstava iz SARTR-a. „Savršen kroj“. Savršeno skrojena. I dok noć odmiče ka jutru i pita me mislim li ikada ići spavati, ja ne mogu a da ne pomislim kako je ovo jedini posao i jedino mjesto na svijetu na kojem mogu biti. Nema dalje. Jedva čekam sutra. Ali, zaista. 

Srijeda, 20. decembar:&nbsp;I opet, jedva čekam sutra...&nbsp;
Već smo na polovini. Na 'pikliću'. Svi smo umorni, svi radimo od 'zvijezde do zvijezde'. Svi jednako i punog srca dajemo sve od sebe, svi kako znaju i umiju, i još preko toga. Sve mislim da nas i Uco odnekud gleda i zadovoljno klima glavom. Dobro je to. Samo tako. Večeras očekujem lom. Dolazi nam Kokan Mladenović sa „Jami distriktom“. Dolazi nam ludilo. Imamo i promociju knjige Svetislava Basare „Anđeo atentata“. Samo ta promocija dovoljna je da čovjeku ispuni dan. Gledati i slušati Basaru uživo dok govori o svom radu, neprocjenjivo je. Imati priliku sjesti s njim, s čovjekom od krvi i mesa, a neprikosnovenom legendom pisane riječi, nešto je što čovjek nosi sa sobom do kraja života. 

Poslije predstave - muk. A onda - haos. Aplauz koji zaglušuje. I nikako ne staje. Čista energija. Teatar u čistom obliku. Ko nije vidio, ne zna šta je propustio. Ko je vidio, ostaje zauvijek promijenjen. Ispunjen. Kako sam sretan što imam ove prilike u životu. Kad bi čovjek na jednom mjestu mogao vidjeti ovoliko dobrih i lijepih stvari? Znam ja, ima još festivala, ali, ne znam… čini mi se da je ovaj posebno poseban. Jesam li pristrasan? Iskreno, briga me. Zajedno sa svim ljudima koji su tu ja uživam. Je li mi dosta? Nikad. Jedva čekam sutra…

Četvrtak, 21. decembar
:&nbsp;Zato volim pozorište
Rijetke su prilike da u ovoj našoj nakaradi od politikom izmanipuliranih geografija imamo priliku svi zajedno sjesti i pokazati prst onima koji nas bešćutno tlače i dijele. Kad imamo priliku reći šta i kako nas boli. I ne biti osuđeni zbog toga. Nema prozivke. Zlih komentara i jezika. Zato volim teatar. Imamo priliku progovoriti. O svemu. Ne samo o politici već i o životu. O ljubavi. O dobru i zlu. Imamo priliku reći da kad nešto smrdi, onda stvarno smrdi. I uprijet' prstom u to. Banjalučka predstava „Sinovi umiru prvi“ je uradila upravo to. Došli ljudi i rekli šta ih boli. Iz svog ugla. A mi, opet, iz svog, sve to shvatili. Kad se udariš, boli, pa udario se ti u Zimbabveu ili na Bajinoj Bašti. Ko hoće da razumije, razumjet će. Ko neće, i da mu nacrtaš kredom u boji, ništa skontat' neće. Ne zato što ne može, već zato što neće. Al', nije naše da mijenjamo ljude. Naše je da im pokažemo da je to moguće. Zato sve ovo ima smisla. Zato volim pozorište. Zato je ovo jedini posao kojim mogu da se bavim. A ovaj festival mi je opet otvorio oči. I srce. Kako je lijepo i plemenito biti dijelom njenog veličanstva - Umjetnosti. Nije ovo nikakva blasfemija. To je ljepota ovog poziva u punom smislu te riječi. Bliži se lagano i kraj Festivala. I sretan sam i tužan. I umoran. Ali ne toliko da sutra odmah ne krenemo s pripremama za treći. I ne samo ja. Svi mi. Jedva čekam sljedeći…

Petak, 22. decembar: 
Čestit Božić
Sutra zatvaramo Festival. Dijelimo nagrade. Sjajni „Alegro“ održat će koncert u čast laureata.

Sjedim u kancelariji Kamernog teatra i gledam u vrapca koji na snježnom simsu naše kuće komada krišku hljeba. Čudan osjećaj. Priveli smo kraju veliki posao. Još jedna kolektivna pobjeda Kamernog teatra 55. Od Mejre i Edite, preko portira i dekoratera, naše fenomenalne tehničke ekipe, preko dvije Mirele, Semre, Jasmine, Senade, Azre, Rade, Merside, Minke, Mukija, Mirse, Radeta i Senada, Vedrana i Mirze, pa sve do tog izmistificirano brutalno napornog mjesta rukovodioca i potpisnika ovog teksta. Brutalno naporno dodato je zbog moje mazohističke energije, gubljenja na tjelesnoj težini, pojačanog inzulina, deset neprospavanih noći, bolesne lijeve noge, propuštenih poslova, temperature 38, dočekivanja i praćenja 280 gostiju, unošenja stolica onima koji nemaju karte, a mole da pogledaju 'Teslu' Gavelle iz Zagreba. Večeras je Hemon. „Knjiga mojih života“. Veliki pisac, veliki glumci. Odlična predstava. Nije što je naša…

Teatar je uvijek tragao za smislom, otvarao probleme i popravljao ljude. 

O koliko smisla i ljepote, dragi čitaoče, ima u "Danima Jurislava Korenića." 

Hvala ti, Uco, za sve što si nam ostavio i čime si nas zadužio. Hvala ti za osjećaj ljepote koji ovaj svijet sve teže shvata. Snijeg i dalje provijava.

Hvala i Tebi, Bože, što poslije dugo vremena šalješ pahulje za Badnjak i Božić. 

Čestit Božić i vidimo se na 3. festivalu "Dani Jurislava Korenića".

Emir Hadžihafizbegović, glumački velikan i direktor Kamernog teatra 55: Hvala ti, Uco!

U decembru se obilježava Međunarodni dan ljudske solidarnosti. Ovaj dan je ustanovljen tek 2006. godine. Ali, eto, nikad nije kasno. Kažu da smo solidarni ako nekoga podržavamo u uspjesima ili bodrimo da prevaziđe neuspjehe, tretirajući ih kao svoje vlastite.

<h2>Briga za drugog
</h2>

Bez obzira na definiciju, ova riječ me uvijek podsjeća na rat. Rat je vrijeme u kojem se najbolje provjerava odnos jednih prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Sjećam se avgusta te 1992. godine i neke furunice napravljene od pretis-lonca. Kako je samo ta spravica mogla da drži toplotu i nakon jednog naloženog drvceta. Skupili smo se u zaštićeni dio ispred ulaza u zgradu i donijeli sve što smo imali. Svi stanari. Ispade tu neki dobar kruh i grah. Svi smo sretni u podrumu jeli. Sretni što smo živi i što smo nešto prezalogajili. Sjećam se i susjeda koji mi je znao tiho pokucati na vrata, odlomiti pola od svog kruha i dati nam da jedemo taj dan. Ma šta taj dan? Dva-tri dana. Eh, ali evo sjetih se i jednog prijatelja koji mi je ukrao čokoladu koju sam u koverti dobila od kume iz daleka svijeta. Rekao mi je tad: "Halali, jela mi se čokolada". Ma nije problem oprostiti, nego gdje je tu solidarnost? Briga za drugog? Odgovornost?


Kako je ratno vrijeme odmicalo, te solidarnosti među ljudima je bivalo sve manje. Kao da ju je rat iscrpio. Često sam znala reći, ma proći će sve ovo. Ovolika patnja će ljude oplemeniti i bit će još bliži jedni drugima. Brinut će jedni o drugima sretni što su živi i što mogu počinjati životne priče ispočetka. No, negdje sam pogriješila. Kako je mir odmicao tako su ljudi postajali udaljeniji jedni od drugih. Nestade brige. Javi se tu i tamo u nekim velikim akcijama, ali nestade brige društva za brigu u društvu. Ostade društvo prepušteno samo sebi uz neki prešutni rat svih protiv svih.


Djecu u školi ne uče brizi za druge. Čak te druge često definiraju kao strance i zle. Radije se okupe, istina i tu u malom, veoma malom, broju pa prosvjeduju za neke daleke narode i njihovo dobro, a ona solidarnost jednog društva unutar samog njega prosto kao da smeta odnekud uhodanoj netrpeljivosti. Slušajući vijesti, često pomislim da je zavladalo neko pravilo: samo neka susjed nema, pa makar ni ja ne imao.


Poučna priča 


Sjetih se sad i jedne poučne priče. Neki seljanin je sijao najbolje sjeme za svoje usjeve. I zaista, imao je najbolje usjeve. Kad su ga pitali zašto ne proba sa slabijim sjemenom koje je jeftinije, rekao je da bi mu se takvo loše sjeme uz vjetar vratilo od susjeda. A ovako ima i za njega i za susjeda.


Sjeme solidarnosti se podjednako pažljivo mora sijati. Jer, upravo ono što posijemo, posebno kod djece dok su još mala, vratit će nam se kao plod. A plodovi koji su gorki i koji truju druge na kraju će i nas same otrovati ili u glad otjerati. 


Kad sam bila dijete, nisam razumjela šta znači mudrost starijih koji su znali reći da ”sirćetli sud sam sebi škodi”. Danas, čini mi se da znam i nastojim da znaju i mladi oko mene. Koliko oko nas ima takvih ljudi koji su sami sebi naškodili, jer se na druge nisu obazirali! Stoga briga za drugog, a posebno onog drugačijeg, mora biti zadaća svakog čovjeka. Solidarnost nije definicija u knjizi - ona se živi i njeguje.

Samo neka susjed nema, pa ne moram ni ja: "Bez osjećanja i poštovanja po čemu bismo razlikovali čovjeka od zvijeri?"

Nešto prije nego što će tadašnji ministar vanjskih poslova Irfan Ljubijankić doći u Bern s ponudom da prihvatim mjesto ambasadora naše zemlje u Velikoj Britaniji, organizirali smo veliki protestni marš s mitingom protiv napada srpskih snaga na Bihać.

<h2>Pantalone i galabije 
</h2>

Miting je bio veliki, s mnogo ljudi, i održavao se na trgu ispred parlamenta. Već kod dolaska protestne povorke na mjesto mitinga primijetio sam da se u prvi red progurala jedna grupa mlađih ljudi sumnjivog ponašanja. Miting je otvorio predstavnik švicarskih grupa, a zatim je za govornicu izašla jedna naša djevojka koja je bila predsjednik organizacije naših ljudi u Cirihu, inače, rodom iz Sanskog Mosta.&nbsp;&nbsp; 

Njen izlazak na podij dočekan je zvižducima i povicima u kojima je dominirao zahtjev da skine šešir i zavije mahramu. Žena, koja odmalena živi u Švicarskoj se zbunila, a neki iz grupe su izašli na podij i skinuli joj šešir i prisilili je da stavi mahramu. 


Sve to bilo je degutantno, a pogotovo kada se isto dogodilo i gospođi Mariji, veoma angažiranoj aktivistkinji za bosansku stvar, koja je bila također prisiljena da stavi mahramu. Napokon je došao red da govori ambasador Bosne i Hercegovine. 


Kad sam izašao za govornicu, i ja sam nosio šešir koji nosim od mladosti kao najljepšu i najpogodniju kapu, a grupa ispred podija je počela vikati: „Skidaj šešir, Vlašino“. Ja sam ostao miran i kad su se umirili, očekujući da ću i ja postupiti kao dvije prethodne osobe, ja sam im odgovorio: “Jeste li se umirili? Mogu vam reći da mi možete skinuti glavu, ali šešir nikada, sram vas bilo, primitivci i nasilnici“. 


Na moje riječi jedan od vođa te grupe je povikao: „Šešir je vlaška kapa i ti si Vlah“, a na to sam ja odgovorio: “Nije istina. Vlaška kapa je šubara, a šešir je kapa Tibetanaca, južnoameričkih Indijanaca i ljudi iz cijelog svijeta, dok je kapa koju vi nosite (beretka) baskijska kapa, a poznato je da su Baski u tim kapama vršili genocid nad muslimanima u Španiji. Vi nemate pojma ni o čemu i izvršavate naloge vaših nalogodavaca, ali i sramotite nas, muslimane“. 


Nakon toga je jedan drugi od vođa uzviknuo: „Šešir nose Jehudije“, a na to sam reagirao kazavši: „Tačno, to nose pripadnici jedne sekte jevrejske (Hasidi), ali oni nose i pantalone, a kako vidim i vi ih nosite, pa zbog čega, kad ste tako dosljedni u mržnji na sve što drugi nose, i vi ne skinete pantalone i ne nosite galabije kao Arapi.“


Nakon toga su zašutjeli i ja sam mogao održati svoj kratki govor.


Druga stvar zbog koje sam mnogo više bio ogorčen bila je vezana za otkriće da je jedan čovjek iz naše ambasade organizirao izradu i prodaju pasoša naše zemlje, koji su tada bili veoma traženi, osobito od ljudi koji su dolazili s teritorija Savezne države Jugoslavije. 


Stvar je počela tako da su iz ministarstva inozemnih poslova Švicarske uputili hitan poziv sa zahtjevom da dođe lično ambasador. Kako ja nikada nisam išao sam na takve sastanke, sa sobom sam poveo i prevodioca Harisu Reis i konzula Mehmeda Spahu.

Akademik Muhamed Filipović: Možete mi skinuti glavu, ali šešir nikada, sram vas bilo, nasilnici!

Istraživanje Savjeta omladinskih organizacija Banja Luka pokazalo je da više od 50 posto mladih do 30 godina ne želi graditi budućnost u najvećem gradu u RS, jer smatraju da u njemu nemaju perspektivu.U posljednje četiri godine Sanski Most napustilo je 8.000 ljudi, mahom omladine, koji su krenuvši trbuhom za kruhom, stigli do Švicarske, Njemačke, Austrije, Holandije, Švedske... Kada se tome doda i podatak da je u BiH nedavno otvorena prva javna kuhinja za djecu, jasno je kakva je budućnost pred bh. mladošću! &nbsp;

Ko je studirao, ne može se zaposliti. A ko se i zaposlili, ne dobiva plaću na vrijeme. Ko je, ipak, dobije na vrijeme, dobije samo pola. Oni koji dobiju i tu polovinu, ne znaju šta da rade s njom. Jedino je, čini se, dobro onima koji nisu ništa uradili i koji ništa ne rade. 
Toliko je njih već otišlo da je u pravu onaj koji kaže da se BiH polako pretvara u kolektivni starački dom. Ako mladi iz većih gradova, poput Sarajeva i Banje Luke, odlaze u kolonama, kakvu šansu imaju manji gradovi? Da ne govorimo o selima, koja su ionako davno umrla ili polako umiru...

Eto zašto su danas na ovim prostorima aktuelni stihovi pjesme „O, mladosti“ legendarnog šansonijera Arsena Dedića: „Poklanjala si, al' si krala, i nevjerna si bila ti. Ne, suviše mi nisi dala... Još prepun nade, šta da radim? Na pola puta tek smo mi, a jutros već su drugi mladi...“ 

Naši mladi, kad ostare, neće to moći pjevati. Osim onih koji su se domogli kakve vlasti ili bar skuta vlastodržaca.

O, mladosti!

Akademik prof. dr. Mirsada Hukić dobitnica je Državne nagrade za nauku. U svojoj bogatoj karijeri objavila je više od 330 naučnih i stručnih radova i kao autor ili koautor 13 knjiga. Redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Tuzli i Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu, posvetila je svoj život nauci i radu s mladim ljudima. Usmjerena je prema mikrosvijetu, gdje je, između ostalog, dala značajan doprinos istraživanju hantavirusa.
Nikad nije htjela napustiti BiH, jer je, kako kaže, ona bosanski proizvod i čast joj je što je ostala u svojoj državi i uspjela.&nbsp; Članica je Evropske akademije nauka, ANUBiH-a i mnogih drugih međunarodnih naučnih organizacija. Osim što je dala veliki doprinos nauci, doprinijela je i promociji naše države u svijetu.

Velikan mikrosvijeta

Državni sud lani je odrezao godinu zatvora Milenku Čičiću, vlasniku „Kaldera kompanije", jer je utajio 300.000 maraka poreza. Ta kazna izrečena mu je nakon što je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice. Priznao čovjek utaju i dobio 12 mjeseci zatvora.Ta presuda omogućava Čičiću da zatvorsku kaznu zamijeni novčanom, što će, kako stvari stoje, i učiniti. Tako će postati slobodan čovjek, ako već i nije.&nbsp;Ovo je slučaj koji pokazuje svu apsurdnost pojedinaca u bh. pravosuđu. Prije svega u tužilaštvima, jer su tužioci ti koji potenciraju i nude ovako sramne sporazume optuženicima, a onda, kao svršen čin, traže od sudova da to prihvate i presude.&nbsp;

Zarad popunjavanja normi, tužioci su u bh. pravosuđu spremni na sve, pa i prijeći olako preko utaje poreza od 300.000 maraka, kao u Čičićevom slučaju. Sada gle apsurda! Šabana Dervića iz Visokog neimaština je natjerala da ukrade nekoliko metara drva. To mu dođe oko 500 maraka. Uhvaćen je u krađi i osuđen na 15 mjeseci zatvora. Pretežak život natjerao je ovog Visočaka da krade drva kako bi prehranio članove porodice. Dok nakaradni sistem ove države nema sluha za Dervića i njegovu životnu bitku, prije svega neimaštinu, nezaposlenost, isti taj državni aparat bez premišljanja pruža šansu čovjeku koji je za godinu dana uspio utajiti 300.000 maraka. 
Primjer koji nam je pokazao da je državi važnije ukradenih nekoliko metara drva od utajenih 300.000 maraka samo je dokaz da je država nekome mati, a nekome maćeha.

Mati i maćeha

Kada je imala tri godine, ljekari su joj ustanovili cerebralnu paralizu zbog oštećenja živca u koljenu, ali djevojci čelične volje Ilmi Kazazić to nije bio razlog da se odrekne normalnog života i puta ka ostvarenju snova. &nbsp; 
Samo godinu poslije, Sarajevska pahulja, kako je odmila zovu, učinila je nešto što je mnogima djelovalo nezamislivo, stala na skije i počela krčiti taj put, koji će ove zime u južnokorejskom Pjongčangu biti krunisan drugim nastupom na Paraolimpijskim igrama. 

Nagrada koju je sinoć primila za najbolju sportistkinju-invalida BiH u 2017. godini, nije samo nagrada za ispunjenje norme za učešće na Igrama nego simbolizira nešto mnogo značajnije, veliku životnu pobjedu, koju je Ilma davno krenula ostvarivati. 

Ilma Kazazić rođena je 25. maja 1998. godine, a prema uspjehu ju je, osim vlastite volje i upornosti kakvu mogu imati samo roditelji, vodio profesor Senad Turković, s kojim je počela raditi kada joj je bilo 14 godina. Te godine osvojila je prve medalje, počela skijati u Evropa kupu te učestvovala na Svjetskom prvenstvu u Kanadi.

Ponižavanje boraca

Lider Istanbula

Pranje obraza

Originalnost i predan rad

Dvije realnosti BiH

Je li zaboravljen legendarni košarkaš Mirza Delibašić Kinđe / Sidran: Još je veća tragedija što to čine i živima

50 puta NE

Nova mladost

Osvrt s američke verande: Tajna večera kod Putina

Emir Hadžihafizbegović, glumački velikan i direktor Kamernog teatra 55: Hvala ti, Uco!

Samo neka susjed nema, pa ne moram ni ja: "Bez osjećanja i poštovanja po čemu bismo razlikovali čovjeka od zvijeri?"

Akademik Muhamed Filipović: Možete mi skinuti glavu, ali šešir nikada, sram vas bilo, nasilnici!

O, mladosti!

Velikan mikrosvijeta

Mati i maćeha

Sarajevska pahulja

Kolumne

Ponižavanje boraca

Lider Istanbula

Pranje obraza

Originalnost i predan rad

Dvije realnosti BiH

Je li zaboravljen legendarni košarkaš Mirza Delibašić Kinđe / Sidran: Još je veća tragedija što to čine i živima

50 puta NE

Nova mladost

Osvrt s američke verande: Tajna večera kod Putina

Emir Hadžihafizbegović, glumački velikan i direktor Kamernog teatra 55: Hvala ti, Uco!

Samo neka susjed nema, pa ne moram ni ja: "Bez osjećanja i poštovanja po čemu bismo razlikovali čovjeka od zvijeri?"

Akademik Muhamed Filipović: Možete mi skinuti glavu, ali šešir nikada, sram vas bilo, nasilnici!

O, mladosti!

Velikan mikrosvijeta

Mati i maćeha

Sarajevska pahulja