Armin Alijagić po povratku iz Holandije odlučio je svoje znanje i ideje upregnuti u razvoj naše zemlje. Prije sedam godina osnovao je „Našu perspektivu“, nevladinu organizaciju, s osnovnim ciljem da olakša dijaspori investiranje u BiH.&nbsp;&nbsp; Tome će, sigurno, doprinijeti i jučerašnje otvaranje Biznis centra bh. dijaspore u Sarajevu, uz pomoć USAID-a. Alijagić tim projektom nastoji potencijalnim investitorima osigurati sve informacije o zakonima, uvjetima poslovanja, porezima i administrativnim procedurama.
Ovaj mladi čovjek svjestan je potencijala naših ljudi raštrkanih širom svijeta i želi svojim idejama i predanim radom biti na usluzi svima koji bi da pomognu razvoju BiH. 
Posljednji projekt Biznis centar bh. dijaspore ovog mladog čovjeka zamišljen je da postane lokacija gdje će se okupljati poslovni ljudi iz bh. dijaspore.

Infopult za dijasporu

Piše: Erol AVDOVIĆNavikli smo, već odavno, da se oko Vojislava Šešelja uveliko pravi medijski spektakl ili politički cirkus, čak i tamo gdje bi se moralo biti smrtno ozbiljnim. Ovaj bi haški optuženik, bjegunac od pravde, srbijanski parlamentarac, “čast” Skupštini u Beogradu, a povrh svega agitator zlodjela srpskih gardi u Hrvatskoj i BiH, da je neko drugo vrijeme i da se umjesto spore, haške, dijeli brza, nirberška pravda, imao manje prostora za ruganje žrtvama.&nbsp;&nbsp;

Nažalost, ismijavanje međunarodne pravde odavno je postalo Šešeljev politički kredo.&nbsp;&nbsp; 
Njegovo drčno odbijanje da se pojavi pred rezidualnim mehanizmom Tribunala u Hagu, u januaru 2018. godine, samo je dio iste, stare propagande o svijetu koji se tobože konspirativno udružio protiv svih Srba. A ne da se sudski osujeti udruženi zločinački poduhvat u ratu protiv Bosne i ostalih. 
To ponašanje, naravno, nije bezopasno, niti su to samo “prazne riječi”, ili jedna vrsta iskonstruiranog budalesanja, jer u Bosni su nakon svega tekli potoci krvi. To je dodatni uzrok zamrznutog nacionalističkog ekstremizma u regionu, za kojim, prečesto, koristeći se istom ili mutiranom retorikom, posežu populistički političari u ksenofobnom balkanskom političkom teatru. 
Zbog svih tih presuda, koje su Šešelja mimoišle, zbog sudske sporosti koja mu je omogućila da nezasluženo dugo ostane u javnom diskursu, njegov politički vokabular još je živ i stalni je rezervoar iz kojeg se crpi gorivo za kretanje unazad.
Samo su dva moguća izlaza iz te tamnice neznanja i forsiranog pučkog primitivizma - umjesto emancipacije građana. Prvo: Haški tribunal ovaj put mora odlučno insistirati da Srbija, upravo zato što ta balkanska zemlja hrli ka Evropi, ispoštuje pravo i vladavinu zakona. Te da, shodno tome, isporuči Šešelja pred lice međunarodne pravde, bez ikakve zadrške i oklijevanja. Tu ne bi smjelo biti nikakvog kalkuliranja.
I drugo: Zbog Voje i ostalih, u Beogradu prije svega, jer kad se sve zaokruži, to je, a ne Zagreb, “glavni grad” udruženih zločinačkih poduhvata protiv BiH i Hrvatske, mora početi denacifikacija Srbije, kao primjer ostalima. Tada će i Hrvatska imati manje municije za retrogradno skretanje u prošlost u kojoj nam svima nije bilo dobro. Slanje Šešelja u Hag jednostavno je šansa koja se ne smije propustiti.

Šešeljijada u Hagu

Borba mještana viteškog sela Kruščica protiv gradnje mini hidrocentrale odavno je prerasla okvire samog sela, ali i Viteza, kantona i FBiH. Na neki način postala je simbol borbe za zdraviji okoliš, pravo na mišljenje, ali i za dostojanstvo koje je bh. čovjek u poslijeratnom periodu izgubio pod jarmom političkih moćnika kojima je narod bio na posljednjem mjestu.&nbsp;&nbsp; 
U ovoj zemlji nagledali smo se protesta protiv svačega i svi su prije ili kasnije okončali pod pritiskom politike. Vjerovatno bi i ovaj imao isti ishod da konce u svoje ruke nisu preuzele - žene. 

Mještanke, među kojima je i Hata Hurem, nisu odustale ni kad je trebalo blokirati put, kad im je policija pisala prekršajne prijave i vodila ih na razgovore, pa ni kad su dobile poziv sa suda zbog tih istih prijava. Nisu ih spriječili hladnoća, duboki planinski snijeg, pa nema sumnje da se neće povući ni pred nekoliko lokalnih ili političkih faca s višeg nivoa. 

- Samo branimo našu vodu, pravo na život i na zdravlje – poručila je Hurem. 

Činjenica je da su Hata Hurem i ostale žene Kruščice pokazale i dokazale kako se voli svoje i kako se za svoje bori.

Borba za dostojanstvo

Piše: Edin SKOKIĆ&nbsp; 
Upravo na godišnjicu smrti heroja povratka Fadila Banjanovića Bracike objavljena je vijest o završenoj istrazi Kantonalnog tužilaštva u Tuzli o četiri ubistva u entitetskoj zoni razgraničenja počinjena 1996. i 1997. Ubica Milan Vidaković nije među živima dočekao ruku pravde, preminuo je 2005. kao bjegunac u Srbiji.

Nažalost, ubice još devetero Bracikinih povratnika nikad nisu pronađene. Nije pronađen snajperista koji je 2001. na kućnom pragu u vlaseničkom naselju Džamdžići ubio djevojku Melihu Durić. Nije pronađen ni ubica Murata Badića, koji je bio kriv samo zato što je došao na polaganje kamena temeljca za džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci. 


Povratnici su s odlaskom Bracike izgubili istinskog lidera. Poslije njegove prerane smrti prepušteni su sami sebi, da žive u entitetu u kojem se sistematski negira sve što je bosansko, pa i jezik. 


O drugim pravima zagarantiranim Ustavom, zakonima i inim konvencijama i/li deklaracijama da i ne govorimo. Zbog toga se ratni zločinci i poratne ubice i dalje mirno šeću brčanskim, bijeljinskim, zvorničkim, bratunačkim, srebreničkim, vlaseničkim i ulicama mnogih gradova u RS. Zbog toga povratnici i danas žive u strahu. 


Ne čude zato riječi predsjednice Udruženja “Žene Srebrenice” Hajre Ćatić da ne vjeruje u domaće pravosuđe i u dobre namjere Srbije nakon što je Haški tribunal i definitivno prestao s radom. Uprkos brojnim sporazumima, imena i prezimena zločinaca uporno se skrivaju. Čeka se da zločinci i ubice skončaju kao Milan Vidaković. 


Zbog toga je neophodna konkretnija reakcija bh. pravosuđa. Decenije su potrošene na istrage, ali su zločinci i ubice na slobodi. Kucnuo je posljednji čas da ih napokon stigne zaslužena ruka pravde.&nbsp;

Otkucava posljednji čas

Album "Damar" Amire Medunjanin svrstan je među 40 najboljih u 2017. godini u svijetu po izboru „Transglobal World Music Charta“. Ovo nije prvo međunarodno priznanje koje je dobila, ali je značajno ne samo za nju nego i za BiH.&nbsp; 
Ovim priznanjem bh. sevdalinka je uvrštena u sami vrh aktuelne ponude u žanru „world musica“. Medunjanin već deset godina predstavlja sevdalinkom našu zemlju na internacionalnoj sceni u najboljem svjetlu. 

Interpretatorica osebujnog glasa nastupala je u brojnim svjetskim dvoranama. Ugledni svjetski časopisi pisali su recenzije o njenom radu i uspjesima. Svjetski mediji Amiru nazivaju bosanskom Bili Holidej (Billie Holiday), zbog način na koji se Amira igra sevdahom, nalazeći novi kontekst i formu u tradiciji dugoj stotinama godina.

Rođena je u Sarajevu, a za sevdalinku je čula od svoje majke i ubrzo joj je bilo jasno da će to biti njen životni put. Uspjela je izgraditi vlastiti stil dovodeći izvedbe do savršenstva.

Biser sevdaha

Piše: Senka Kurt (senka@vaz.ba)&nbsp; 
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić ozbiljno pretendira da ga proglasimo ideologom Potemkinovog sela, koje uporno i beskrupulozno gradi SDA.

Ako ćete pitati SDA, svi smo zaposleni (a zaposlit će, evo, uskoro još 100 hiljada), penzije i plaće stižu na vrijeme, ekonomski rast teško je zabilježiti, sigurni smo i predani kao Švicarci, tolerantni kao Skandinavci, uživamo u raskoši života svagdašnjeg.


Hvali se tako Zvizdić da Vijeće ministara uspijeva realizirati ključne obaveze i ciljeve te dodaje da je njegova vlada najefikasniji dio vlasti. Iz čega možemo zaključiti kakva nam je vlast uopće. 


Brojni drugi, veli Zvizdić, ekonomski pokazatelji prikazuju rast, i to najbolji u regionu. Da ne istražujemo, jer je to jalov posao, ali bi bilo dobro da nam se pokažu i brojni drugi pokazatelji prema kojima smo prevazišli sami sebe. Sve ono što nam se dešava, zaključit će dalje Zvizdić, nismo osjetili na svojoj koži, već smo pročitali u izvještaju CCI-ja, koji je, eto, napravljen samo zato da bi nas ovako site, ugrijane, zadovoljne, zaposlene zaveo.


Kad je već o zavođenju riječ, nije zgorega naglasiti da Zvizdić i vlast koju on brani već godinama lijepim riječima i obećanjima zavode narod. Upitnik na odgovore EU, koje su druge zemlje riješile za četiri-pet mjeseci, kod nas je tema dana od prošlog decembra, Zakon o akcizama odnio je toliko vremena i energije da smo mogli sagraditi još stotine kilometara autoputa, podijeljeno je 66 miliona KM bez ikakvih kriterija, uglavnom se čini da ne zna lijeva šta radi desna, a da ne govorimo o blamaži s Transportnom zajednicom... 


Uvjerava nas zato Zvizdić da je Vijeće ministara „generator svih pozitivnih dešavanja“, koje nekim čudom narod nikako da prepozna. Nije do Zvizdića, do nas je!

Zvizdićeva sela

S više od 500 pari obuće proizvedenih dnevno Fabrika obuće „Škrebić Company“ iz Teslića nalazi se u vrhu obućarske industrije u regionu.&nbsp; 
Kompaniju je 1997. osnovao Dragutin Škrebić, a proizvodnja se odvijala u malom unajmljenom prostoru sa samo dvadesetak radnika. Firma se iz godine u godinu širila, zahvaljujući ideji i ustrajnosti Škrebića.

Za uspjeh jedne kompanije ovaj privrednik smatra da je najvažniji stručan kadar u koji je moguće imati beskrajno povjerenje, jer upravo su radnici ti koji su zaslužni za finalni proizvod.

Uspjeh svakog privrednika leži u korektnosti prema državi i prema radnicima. Škrebić ističe da svaki privrednik koji uđe u posao, bez obzira na branšu, mora 100 posto poštovati zakon i obaveze prema radniku, jer tek onda od njega može tražiti da odgovara prema svojim obavezama.&nbsp;&nbsp;

Recept za uspjeh

Piše: Goran DAKIĆ (gorandakic@yahoo.com)&nbsp; 
Ako neko na svijetu baš želi da bude siromašan, da jedva sastavlja kraj s krajem, da se zimi ne može ugrijati, a ljeti se ne može napiti vode, onda samo treba doći u BiH. Neka ostavi račune, baci kroz prozor ključeve kuće i auta i neka požuri u zemlju u kojoj žive najsiromašniji građani u Evropi.

Svjetska banka upozorila je da u BiH vlada stopa siromaštva od 25 posto i da je za mnoge građane naše zemlje godišnja plaća od 10.000 dolara (16.600 KM) misaona imenica, dok istovremeno građani susjedne Hrvatske godišnje zarađuju i dvostruko više. BiH je u istom siromašnom šeširu s Albanijom, Crnom Gorom i Srbijom.&nbsp; 
Istovremeno su Vijeće Evrope i Organizacija za ekonomsku saradnju stavili našu zemlju na sivu listu država za koje se sumnja da su „porezne oaze“. Drugim riječima, te su institucije uvjerene da se u BiH s vremena na vrijeme dešavaju velike porezne prevare i utaje poreza. 

Kako najsiromašnija zemlja u Evropi može biti istovremeno i porezna oaza za bogate? Može, ako je riječ o BiH. 

O jadu koje nosi siromaštvo danas će prozboriti u Banjoj Luci i nezaposlene porodilje. One se bore za svojih 405 maraka mjesečne naknade. Traže da Vlada RS tu naknadu prizna i djeci rođenoj tokom ove godine, a ne samo onoj koja su na svijet došla nakon prvog decembra. Ali, pitanje je ima li za to para. 

Možda mnoge stvari u BiH nisu sigurne. Možda niko ne zna kada ćemo dobiti sve potrebne autoputeve, kada ćemo imati grijanje u decembru i kada ćemo popuniti Upitnik. Ali, svima je jasno da smo najsiromašniji, da se uprkos tome porezi taje kao na Djevičanskim Otocima i da nezaposlene majke ne vrijede ni 405 maraka mjesečno. 

Oaza, zar ne?

Oaza za bogate i za siromahe

Poslije zadnjih presuda u Haagu, Mladiću i Prliću i drugima, prvenstveno predstavnci političkih elita, ali i drugi pojedinci, među kojima i advokati odbrane iz predmeta Prlić, kao i mediji, plasirali su teze kako je Haški sud osudio Hrvatsku, ali da je Srbija oslobođena odgovornosti za učešće u ratu u BiH i počinjene zločine.Pojedinci su čak išli dotle da javno tvrde kako se velika Srbija i velika Hrvatska ne spominju nigdje u haškim predmetima, što nije ništa drugo do obmana javnosti kako bi se skinula odgovornost sa Zagreba i Beograda zbog ciljeva da podjele BiH u okviru kojih su i počinjeni zločini, a što se u presudama decidno navodi uz objašnjenja da je to činjeno u okviru udruženih zločinačkih planova u kojima su uz Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Srpsku, učestovale i Srbija i Hrvatska, prenosi Avangarda.ba.
U sažetku odluke Raspravnog vijeća u predmetu Milošević navodi se da je utvrđeno da se s razlogom može vjerovati da su "plaće i penzije pripadnika VRS stizale iz Beograda; da je JNA pružala kontinuirano podršku VRS-u u pogledu opreme, municije i vodstva te povremeno učestvovala u oružanim operacijama tokom rata". U nedavnoj prvostepenoj presudi Mladiću, ti su nalazi ponovljeni i time potvrđeni. (Milošević, 98bis Odluka, 258-60.).

Uz to, Miloševićeva ekstenzivna uključenost u pregovore koji su doveli do Dejtonskog sporazuma - uključujući to što je imao ovlasti da odlučuje u ime bosanskih Srba i to što je mogao prihvatiti odredbe Sporazuma koje su sami bosanski Srbi smatrali neprihvatljivim i da im te uslove nametne - uzeto je kao razložno ubjedljiv dokaz njegove uloge vrhovnog vođe u odnosu na bosanske Srbe.
Milošević je identificiran kao pripadnik golemog UZP-a u koji je bio uključen velik broj zasebno optuženih pojedinaca: Milan Milutinović, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Vlajko Stojiljković u optužnici za Kosovo; Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, i Vojislav Šešelj u optužnici za Bosnu; te Milan Babić, Milan Martić i Goran Hadžić, kao i Simatović, Stanišić i Šešelj ponovno, u optužnici za Hrvatsku.
Transkripti sa suđenja, kao i dokumentirani i digitalni dokazi koje su pribavili i tužitelji i odbrana optuženih, pružaju mnogo detaljnije informacije o ulozi Slobodana Miloševića i Srbije nego same presude. Mnogo dokumentacije čeka na istraživače i historičare.
Na suđenju Slobodanu Miloševiću sveobuhvatno je razmatrana uloga Beograda u jugoslovenskim ratovima. Mada se uveliko pretpostavljalo da je, pod Miloševićevim režimom, Srbija podržavala srpske oružane snage u Hrvatskoj i Bosni, puni opseg te podrške i mehanizmi kojima je ona pružana nisu bili otkriveni javnosti sve do ovog suđenja. To nije bilo slučajno: kako bi svijet ubijedio da nije učestvovao u tim ratovima, Beograd je krio brojne pojedinosti o svojoj umiješanosti u ratove u Bosni i Hrvatskoj.

Smrt Slobodana Miloševića je spriječila donošenje presude protiv njega, ali nije izbrisala zabilježenu historiju.
U središtu UZP-a bio je Milošević
Milošević je Haški tribunal optuživao da je posredno kolektivno sudio srpskom narodu. Ali stvarno stanovište Tužilaštva u pogledu kolektivne krivnje bilo je daleko usmjerenije. Strategija Tužilaštva je bila iznijeti sveobuhvatnu tezu kojom bi se objasnilo učešće Beograda: udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je povezivao glavne aktere u Srbiji, RS-u i tzv. RSK-u oko plana primjene masovnog nasilja i terora kako bi se prisilno i trajno uklonili nesrbi s područja Kosova i velikih područja Hrvatske i Bosne, koja su trebala postati dio nove države pod dominacijom Srba.
U središtu ovog UZP-a, kao neko ko objedinjuje sva njegova tri dijela, bio je Milošević - optužen na osnovu njegovih de jure različitih pozicija, na kojima je bivao tokom decenije ratova, kao predsjednik SRJ i Srbije i glavnokomandujući Vojske Jugoslavije, kao član i predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane (VSO); i njegove de facto ovlasti nad, i podrške, institucijama SRJ, Srbije, RS-a i RSK-a, i ključnim pojedincima u njima. Optužba je, dakle, obećavala da će objasniti kako su Beograd/Milošević, ali i njegovi bliski saradnici u administracijama savezne države i Srbije, vojsci i policiji bili umiješani u sve zločine, od Hrvatske do Kosova.
U novembru 2005, nekoliko mjeseci prije njegove smrti, Tužilaštvo je prikupilo i odbrani optuženog predalo preko 1,2 miliona stranica dokumentacije. U junu 2004. godine, odluka sudskog vijeća da odbije zahtjev optuženog da donese odluku kojom Miloševića oslobađa krivice - odluka poznata kao međupresuda - odigrala je ključnu ulogu u tumačenju te dokumentacije.
U tom dugom i pomno sačinjenom dokumentu, utvrđeno je da je Tužilaštvo prikupilo "dovoljno dokaza kao podršku svakoj tački koja se osporava u tri optužnice", unatoč tome što "nije bilo, ili nije bilo dovoljno, dokaza koji podržavaju izvjesne navode relevantne za neke od tačaka optužnice". Milošević se, prema tome, morao braniti po svim tačkama.
Analizom drugih presuda Haškog tribunala, posebno dijelovima koji se odnose na Miloševićevu ulogu, počinje se ukazivati prva skica njegove uloge, kao osobe na čelu oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i, posebno, na Kosovu.
U kontekstu raspada Jugoslavije, većina naučnih radova podvlači da "historijska građa pokazuje da je Milošević, i niko drugi do njega, bio onaj čije su akcije gurnule zemlju na ivicu ambisa."
Dokazi
Dokazi koji su izneseni tokom suđenja Miloševiću pokazuju kako je rukovodstvo Srbije pružalo finansijsku, oružanu i materijalnu podršku hrvatskim i bosanskim Srbima; pomoglo u stvaranju vojski hrvatskih Srba i bosanskih Srba, te uspostavi administrativnih i struktura ljudstva koje je bilo podrška tim vojskama, gotovo potpuno oslonjenih na Srbiju; pružalo tim vojskama ključno ljudstvo i imalo vlastite agente u njihovoj komandnoj strukturi; te slalo vlastite jedinice preko granice da se bore. Ali, uloga Srbije u tom ratu nije bila ograničena na logističku i finansijsku podršku ili povremene vojne intervencije.
S obzirom na intenzivnu uključenost najviših vlasti Srbije u svaki aspekt ovih ratova, ključno pitanje tokom suđenja bilo je da li je Milošević imao ili čak odredio zajedničke ciljeve, ili zločine, u čije su planiranje i izvođenje bili u tolikoj mjeri uključeni oni koji su od Srbije dobijali podršku? Da li im je cilj bio zajednički?
U Odluci iz juna 2004. Raspravno vijeće Haškog tribunala proučilo je odnos Miloševića sa vojnim i civilnim vlastima bosanskih Srba i utvrdilo da se s razlogom može vjerovati da je on imao “veliki utjecaj” na njih. (Predmet Milošević, 98bis, Odluka, 257.) Preciznije, Raspravno vijeće je ukazalo na dokaze Tužilaštva o vezama između Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, uključujući postojanje 30. kadrovskog centra, koji je služio kao maska za kontinuirano finansiranje VRS-a od strane VJ i isplatu plata njenih oficira. (Milošević, 98bis Odluka, 258-60.)
U sažetku odluke navodi se da je utvrđeno da se s razlogom može vjerovati da su "plaće i penzije pripadnika VRS stizale iz Beograda; da je JNA pružala kontinuirano podršku VRS-u u pogledu opreme, municije i vodstva te povremeno učestvovala u oružanim operacijama tokom rata". U nedavnoj prvostepenoj presudi Mladiću, ti su nalazi ponovljeni i time potvrđeni.
Ova odluka portretira Miloševića kao onoga koji je konzistentno bio dobro informiran o vojnoj i političkoj situaciji u Bosni. U njoj se navode dokazi koji sugeriraju da Milošević, ne samo da je bio upoznat sa situacijom, već je bio i konsultiran od strane vojnog i političkog vodstva bosanskih Srba, te da su njegove savjete oni uzimali kao autoritativne. (Milošević, 98bis Odluka, 278, 282, 285.)
Navode se i neki dokazi koji aludiraju na to da je Milošević unaprijed znao kakve su namjere generala Ratka Mladića u vezi sa civilnim stanovništvom enklave Srebrenica u julu 1995. (Milošević, 98bis Odluka, 280, 284.) Uz to, Miloševićeva ekstenzivna uključenost u pregovore koji su doveli do Dejtonskog sporazuma - uključujući to što je imao ovlasti da odlučuje u ime bosanskih Srba i to što je mogao prihvatiti odredbe Sporazuma koje su sami bosanski Srbi smatrali neprihvatljivim i da im te uslove nametne - uzeto je kao razložno ubjedljiv dokaz njegove uloge vrhovnog vođe u odnosu na bosanske Srbe.
Prirodno je da se Milošević ima istaknuto mjesto i u drugim predmetima koji se široko odnose na de jure i de facto ovlasti koje je on imao tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Kontrola medija
Milošević je identificiran kao pripadnik golemog UZP-a u koji je bio uključen velik broj zasebno optuženih pojedinaca: Milan Milutinović, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Vlajko Stojiljković u optužnici za Kosovo; Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, i Vojislav Šešelj u optužnici za Bosnu; te Milan Babić, Milan Martić i Goran Hadžić, kao i Simatović, Stanišić i Šešelj ponovno, u optužnici za Hrvatsku.
Tim pojedincima je bilo suđeno odvojeno u sklopu teorije o UZP-u u optužnicama koje su uključivale nekoliko podsetova Miloševićevog UZP-a. Simatoviću i Stanišiću se ponovo sudi i njihovo suđenje će biti nastavljeno u sklopu rezidualnog mehanizma koji preuzima rad Haškog tribunala nakon njegovog zatvaranja 2017. godine. Nakon što je u prvostepenom procesu oslobođen, predmet protiv Vojislava Šešelja sada je u žalbenom postupku.
Već u predmetu protiv Duška Tadića, prvom kojem je suđeno na Haškom tribunalu, Milošević se pojavljue, usputno. U to je vrijeme Raspravno vijeće u predmetu Tadić posjedovalo vrlo malo bitnih informacija koje će Tribunal tek kasnije prikupiti, a koje ukazuju na političke i vojne veze između Miloševića i bosanskih Srba. Stoga se presuda Tadiću bavila Miloševićem primarno zbog njegove uloge ideološkog i političkog inspiratora događaja.
U presudi je utvrđeno da je "Milošević koristio nacionalizam kako bi sebi priskrbio karizmu zaštitnika i branitelja Srba diljem bivše Jugoslavije" (Tužilac protiv Tadića, Mišljenje i presuda, 7. maj 1997, 72) i da je on političku moć koristio kako bi uspostavio "vrlo učinkovitu kontrolu nad medijima", koji su "bili vrlo učinkovito usmjeravani da podstiču srpska nacionalna osjećanja i očito prijateljsku atmosferu koja je vladala između Muslimana, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i pretvore je u atmosferu straha, nepovjerenja i uzajamnog neprijateljstva." (Tadić, Presuda, 83)
U presudi se navodi i da je Srpska demokratska stranka bosanskih Srba sebe poistovjećivala sa Miloševićevom politikom. (Tadić, Presuda, 131.) A što se tiče optuženog Tadića, u presudi stoji da se on lično identificirao sa Miloševićem do te mjere da je želio svome djetetu dati ime po tom srpskom vođi. (Tadić, Presuda, 183, 474.)
Velika Srbija i velika Hrvatska
U presudi protiv Tadića spominje se politika "velike Srbije" koja se pripisuje Miloševiću i zaključuje da je "praksa etničkog čišćenja bila usvojena" kao dio politike "uspostavljanja velike Srbije. Ovaj koncept je Milošević prihvatio, a etnički Srbi su ga uveliko usvojili diljem bivše Jugoslavije." (Tadić, Presuda, 84.) Uz "veliku Srbiju", u presudi Tadiću se također identificira koncept "velike Hrvatske", koja bi uključila sve Hrvate koji žive na teritoriji bivše Jugoslavije.
U presudi Krajišniku se generalno ponavljaju opći nalazi o Miloševiću utvrđeni u predmetu Tadić. Također se navodi da je 1991. i 1992. godine Milošević znao za, i sa bosanskim Srbima razmatrao njihove planove da prigrabe vojnu i političku kontrolu nad velikim dijelovima Bosne. (Krajišnik, Presuda, 27. septembar 2006, 45, 61, 66, 924)
Ograničavanjem obuhvata UZP-a u Srebrenici 1995. na malu grupu oficira VRS-a, u presudi protiv Popovića i ostalih ne spominje se uloga bilo kojeg aktera iz SRJ ili Srbije. S druge strane, u predmetima Karadžić i Mladić, vođenim nakon Miloševićeve smrti, odnos između Miloševića i političkog i vojnog vodstva bosanskih Srba u periodu od 1990. do 1995. godine ne spominje se u mjeri u kojoj bi se to očekivalo.
Sužavanjem (na kome je insistirao sud) ovih optužnica 2008. i fokusiranjem na dokazivanje genocida 1992. u Prijedoru i u drugim općinama Tužilaštvu je ostao ograničen prostor da unese sve dokaze koje su imali o učešću Miloševića i njegovih saradnika u zločinačkim planovima za koje se Karadžiću i Mladiću sudilo. U prvostepenim presudama Karadžiću i Mladiću, oba sudska vijeća su zaključila da im nije predočeno dovoljno dokaza da je Milošević učestvovao u zlocinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini.
Zajednički cilj svih srpskih zemalja
Aktuelno, ponovno suđenje Stanišiću i Simatoviću, koje je počelo u junu 2017. godine, važno je radi procjene Miloševićeve uloge jer je to suđenje usmjereno na srbijanski SDB i njegove navodne zločine u Bosni, kao i Hrvatskoj. Dvojici bivših šefova srbijanske sigurnosne službe ponovno se sudi kao ključnim učesnicima u "borbi za postizanje zajedničkog cilja svih srpskih zemalja", prema Stanišićevim vlastitim riječima u telegramu iz 1994. (Tužilac Dermot Groome, Uvodno izlaganje, juni 2009)
Prema tvrdnjama Tužilaštva, Stanišić je - nekad smatran drugim najmoćnijim funkcionerom u Srbiji - osnovao grupu elitnih snaga predviđenu za vođenje tajnih operacija izvan Srbije, poznatu kao JSO ili Crvene Beretke. Te su snage djelovale pod Simatovićevom operativnom komandom. Stanišić i Simatović postupali su po direktnim naredbama Miloševića, koji je vjerovao svojoj tajnoj policiji i njenoj tajnoj borbenoj jedinici više nego formalnoj vojsci; zapravo, tajne jedinice su bile i osmišljene kako bi sakrile srbijansku vladu i vojske od odgovornosti za neke od najsurovijih kampanja protiv civila izvan Srbije.
Na ponovnom suđenju će se suditi o njihovoj odgovornosti za organizaciju, obuku, finansiranje i kontrolu pripadnika specijalnih jedinica SDB-a, koje su terorizirale, protjerivale i pobile hiljade nesrba između maja 1991. i decembra 1995. Međutim, teško da će ovaj predmet ići dalje od onog što je o ulozi Srbije u genocidu u Srebrenici utvrdio Međunarodni sud pravde pošto Stanišić i Simatović nisu optuženi za genocid počinjen tokom masovnih ubijanja u julu 1995, već za zločine protiv čovječnosti u vezi sa ubistvom najmanje šest odraslih muslimana i dječaka zarobljenih u Srebrenici koja su u to vrijeme u Trnovu počinili Škorpioni. (Stanišić i Simatović, dopunjena optužnica, 2008)
U odluci Međunarodnog suda pravde donesenoj u februaru 2007. po tužbi za genocid koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv Srbije - donesenoj manje od godinu dana nakon Miloševićeve smrti - sudije su utvrdile da je Srbija prekršila svoje obaveze iz Konvencije o genocidu, ali samo u vezi sa obavezom spriječavanja i kažnjavanja. Ovaj Sud je prihvatio da su u Srebrenici elementi VRS počinili genocid, što je konzistentno sa sudskom praksom Haškog tribunala, ali nije utvrdio da je Srbija bila direktno odgovorna za genocid.
Međunarodni sud pravde je bio uveliko kritiziran, uključujući i od jednog broja njegovih sudija (Vidjeti Bosnia v. Serbia, Presuda, 2007, ICJ, izjava sudije Bennoune, na 3, izdvojeno mišljenje sudije Al-Khasawneha, 35, i izdvojeno mišljenje ad hoc sudije Mahioua, 56–57.) zato što je svoj zaključak donio a da se nije previše trudio da analizira raspoložive dokaze, pogotovo zapisnike sa sastanaka Visokog saveta odbrane SRJ na kojima su učestvovali visoko rangirani lideri SRJ, koji su održavani tokom ratova i na kojima se razmatrala politika nacionalne sigurnosti SRJ i gdje se o njoj odlučivalo.
Te dokumente je Tužilaštvo Haškog tribunala identificiralo kao ključne za utvrđivanje lične umiješanosti Miloševića u genocidnu politiku Republike Srpske, i kasnije ih je Bosna tražila radi utvrđivanja odgovornosti države SRJ za ista ta djela. Vlasti SRJ, međutim, odbile su predati te dokumente i jednom i drugom sudu, navodeći kao razlog zabrinutost da bi se time mogle otkriti "državne tajne".
U konačnici je, pokleknuvši pod velikim pritiskom Haškog tribunala, SRJ pristala predati tražene dokumente, ali je istovremeno postigla "zaštitne mjere" koje su ostavile van pogleda javnosti - i van domašaja bosanskog pravnog tima - dijelove dokumenata čije bi objavljivanje navodno ugrozilo nacionalnu sigurnost Srbije. Iznenađujuće je da Međunarodni sud pravde nije insistirao na dostavljanju nezatamnjenih dijelova tih dokumenata niti je izveo nepovoljan zaključak protiv SRJ u vezi s tim, mada je sam naveo da je to mogao učiniti. (Bosna protiv Srbije, Presuda, 2007, ICJ, para. 206)
Veze između Srbije i Krajine

Dva glavna predmeta vezana za Hrvatsku su ona protiv vođa hrvatskih Srba Milana Babića i Milana Martića. Babić, koji se izjasnio krivim, ponudio je prikaz opsega angažmana i miješanja Miloševića u dešavanja u odmetnutoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Babić je priznao da su on i drugi hrvatski Srbi tražili pomoć od Miloševića, srbijanskih vlasti, JNA, i također tvrdio da je krajnji rezultat bio uspostava "paralelne strukture" koja je do određene mjere vodila do Miloševića. (Tužilac protiv Babića, Presuda s odmjeravanjem kazne, 29. juni 2004, 23-4)
Babić je također izjavio da je Milošević želio prikriti svoju stvarnu ulogu i veze između Srbije i Krajine kako bi ciljevi UZP-a uspjeli, a da se istovremeno osigura da se Srbija ne krivi za rat, raspad Jugoslavije i stvaranje velike Srbije. Raspravno vijeće u predmetu protiv Babića, ponavljajući presudu Tadiću, navelo je da su srbijanski mediji manipulirali događajima u Hrvatskoj, a da je Milošević "producirao" događaje. (Babić, Presuda, 70.)
U presudi Martiću, potvrđen je dio argumenata Tužilaštva iznesenom u predmetu Milošević, a posebno veze između Beograda i vodstva RSK-a. U presudi se tako navodi da je Slobodan Milošević tajno namjeravao stvoriti srpsku državu. Milan Babić je svjedočio da je Slobodan Milošević namjeravao stvoriti tu državu uspostavom paravojnih snaga i izazivanjem incidenata kako bi omogućio intervenciju JNA, inicijalno sa ciljem razdvajanja zaraćenih strana, a potom kako bi obezbjeđivao teritorije zamišljene kao dio buduće srpske države.

Hartman: Postojao je UZP za stvaranje Velike Srbije

Tarik Biberović jedan je od najvećih evropskih košarkaških talenata. Potvrda za to je potpisivanje petogodišnjeg ugovora s aktuelnim prvakom Evrope, Fenerbahčeom.&nbsp; &nbsp;
Mladić iz Zenice, koji&nbsp; će u januaru napuniti 17 godina, skrenuo je pažnju na sebe nastupima za omladinske selekcije naše zemlje, ali i igrama za seniorski tim sarajevskog Sparsa. 

O kakvom se zapravo talentu radi najbolje pokazuje činjenica da je na njegovom dolasku u turski tim najviše insistirao jedan od najboljih košarkaških stručnjaka na svijetu i trener istanbulskog velikana Željko Obradović. Inače, da jabuka ne pada daleko od stabla, pokazao je upravo primjer Tarika, koji je sin Izudina, bivšeg košarkaša Čelika, koji je ostavio velik trag u zeničkom klubu.

Tarik Biberović rođen je 28. januara 2001. godine. Igra na poziciji beka, a prosječno je bilježio 17,8 poena uz 6,2 skoka i 2,2 asistencije na kvalifikacionom turniru za juniorsku Euroligu prošlog proljeća u Beogradu.&nbsp;Mnogi stručnjaci smatraju ga jednim od najvećih talenata Evrope.

Košarkaški dragulj

Pomoćnik američkog državnog sekretara zadužen za zapadni Balkan Hojt Brajan Ji (Hoyt Brian Yee) opet je, onomad u Sarajevu, upozorio da je korupcija najgora korozija društva u Bosni i Hercegovini i da reforme u zemlji već neoprostivo kasne. &nbsp;

Takve se poruke u kontinuitetu mogu čuti i iz američkog Kongresa, nevladinih organizacija i medija u SAD. To su, naravno, glasovi prijatelja, kojima je stalo da BiH izađe iz orijentalnog obrasca, nacionalističkog kolopleta i da se konačno promijeni iznutra, prije nego što sve to mutira u stanje mentaliteta.&nbsp; 
Poziv Bosancima, posebno onim mladima, jasniji je nego ikad: Ne dajte da vas vode smutljivci i potrošeni političari minulog doba. Uzmite sudbinu u svoje ruke! Primijenite svoje ogromno znanje i kao demokratski potencijal.

Američki glas sada ima i drugačiju težinu, jer Bosne više nema visoko na dnevnom redu svjetskih problema. Uprkos svim sličnostima, za Vašington je Sarajevo sada manje aktuelno nego Jerusalem.&nbsp;&nbsp;

Cinici, posebno oni u bosanskom komšiluku, kao da ne miruju i zbog toga. Govore da su Amerikanci, kao i pojedinci koji predstavljaju američku, i ovu, Trampovu administraciju – marginalizirani zbog vlastitih populističkih previranja, institucionalnog zaostajanja, pa i gubljenja globalne utrke s Kinom. I zbog ruskog propagandnog “rata”, koji se, nažalost, još vodi preko Srbije.&nbsp;

No, sve te usporedbe samo su pogrešno skretanje s već odabranog bosanskog puta, jer on pretpostavlja i vrijednosni, a ne samo geostrateški pravac. Da upotrijebimo tumačenje Amerikanaca: Moskva ne može skinuti BiH s euroatlantskog ekspresa, ali zbog domaćeg zahrđalog kolosijeka, Bosna sama od sebe - kasni u Podlugovima.&nbsp;

Povrh svega, kad Ji onomad u Sarajevu kaže kako on donosi zajednički artikuliranu poruku apsolutno svih važnih aktera, koji u američkoj prijestonici oblikuju i vode američku vanjsku politiku – oni ozbiljni bh. političari to bi morali prvi shvatiti.&nbsp;

Tačno je, dakle, da se vanjska politika BiH vodi u Sarajevu, a ne u Beogradu, jer u bh. prijestonici jasno se čuje američki glas. A s tim nema igre!&nbsp;

Američki glas iz Bosne

Među najupečatljivijim likovnim događajima u ovoj godini u našoj zemlji zasigurno će ostati izložba radova istaknutog umjetnika Džeke Hodžića, otvorena preksinoć u Vijećnici u Sarajevu. Uz rad „Apokalipsa I“, koji je publika imala priliku vidjeti lani, Hodžić je izložio i „Apokalipsu II“, kao i instalaciju „Od Aleksandrije do Vijećnice“. U okviru ovog događaja, kojim je umjetnik proslavio 67. rođendan, promovirana je i knjiga eseja „Apokalipsa u djelu Džeke Hodžića“.&nbsp; 
Svjestan da umjetnici ne mogu mijenjati svijet, ali da mogu svojim djelima opominjati, Hodžić je ovom izložbom ukazao na stradanje i apokalipsu.

Kao likovni umjetnik posebne poetike, Hodžić je svojim radovima, kao i do sada, hrabro eksperimentirajući ukazao na stradanje jednog naroda, nestanak čovječanstva, svemira, ali i Nacionalne biblioteke u Sarajevu te svih drugih, od Aleksandrijske do danas.

Tako su ovi nesvakidašnji radovi svojevrsna opomena da „Bog nije stvorio čovjeka da živi u ratu, već u miru, ljubavi i blagostanju“.

Džeko Hodžić rođen 8. decembra 1950. godine u Godijevu kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori. Školu za Primijenjenu umjetnost završio je u Peći, a Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1980. godine, kao i član Udruženja likovnih umjetnika AK 68 u Njemačkoj te udruženja Kunstverein EV Erlangen.

Iza sebe ima 70 samostalnih i 535 grupnih izložbi, a dobitnik je na desetine nagrada i priznanja.

Velikan s kistom

Slušajući kako razni evropski funkcioneri, političari, ambasadori, izaslanici ruže (s razlogom i punim pravom) našu vladajuću elitu zbog jalovosti koju pokazuju kada je u pitanju evropski put, teško je i zamisliti da je BiH samo prije nekoliko godina bila prvak u regionalnoj utrci za članstvo u EU. &nbsp;

Činilo se tada kao da idemo brzinom svjetlosti, naše komšije ostavljali smo daleko iza nas na tom putu i gledali ih u retrovizoru, iz Brisela su skoro pa svakodnevno stizali aplauzi za svaku krivinu koju bismo uspješno savladali.&nbsp; 
I tada se opet pokazala tačnom ona da sve što je dobro kratko traje. Bar iz perspektive naroda. Kada je evropski put zahtijevao malo određene promjene, tu smo i stali. Šta su te promjene podrazumijevale? Transparentnost - da ne mogu harčiti narodne pare na način na koji ne bi trebale. 

Vladavinu prava i nezavisno pravosuđe - da se ukine ona „kadija te tuži, kadija ti sudi“, odnosno da ne može onaj koji vlada hapsiti one koji mu smetaju. Slobodne javne medijske servise – da oni koji vladaju ne uređuju javne medije tako što će sebe hvaliti, druge medijski linčovati i diskreditirati. I tako dalje... 

Za one koji su dvadeset i kusur godina imali te poluge, one su previše dobre da bi ih se odrekli. Bolje ne raditi, ne mijenjati ništa, slušati pridike raznih stranaca, ali zadržati tu moć. I u tome leži nepodnošljiva lakoća stajanja na evropskom putu. 

Dok mi stojimo, davno su nas prestigli oni koji su u našim retrovizorima, nekad prije deset godina, bili samo sitna tačka. Hrvatska je već članica EU, Srbija i Crna Gora otvaraju ko zna koje poglavlje u pregovorima, Albanija također, Makedonija...

Nepodnošljiva lakoća stajanja

Poslije skoro 10.000 dana postojanja Haški tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, osnovan još 25. maja 1993. godine, na osnovu Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 827, preselio se u povijest i budućim generacijama ostavio da tumače njegovu zaostavštinu. Povodom njegovog zatvaranja, u Ujedinjenim narodima, ovdje u Njujorku, održana je i posljednja debata o Haškom sudu. U najkraćem, dobili smo kompas da se između pravde i nepravde lakše probijemo kroz balkansku maglu, liječeći tamne strane naših života, ako to budemo doista htjeli.&nbsp;&nbsp; 
Ko je počeo rat

Trosatnu sjednicu u UN-u, doduše bez pretjeranog balkanskog varničenja dva pogleda na rad ovog suda, obilježio je diplomatski sudar između hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i srbijanske ministrice pravde Nele Kuburović. 

Bila je to nejednaka borba, jer Grabar-Kitarović je, naravno, u prvi plan stavila činjenicu da Hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, niti je rušila srbijanske gradove, kao što je srbijanska armija za tri mjeseca od Vukovara napravila Hirošimu, a granatirala je i Dubrovnik; opravdano se požalila i što Ratko Mladić nije osuđen i zbog zločina u hrvatskoj Krajini i dalmatinskom zaleđu. 

Kuburović je, pak, govorila ponajviše o procentima, kako je Haški tribunal osudio najviše Srba; 70 posto svih osuđenika, a propustio da osudi mnoge Hrvate zbog “Oluje”, Bošnjake i Albance zbog zločina nad Srbima. 

Da ne bi Kolinde, to moram naglasiti kao svjedok, u Njujorku sigurno ne bismo čuli važno podsjećanje - da je primarni uzrok stradanja u BiH i Hrvatskoj ipak bila velikosrpska agresija i ideja “velike Srbije”. Nismo svi isto krivi, kako to često zavodljivo tvrde u Beogradu!

Ministrica pravde Srbije, inače rođena Sarajka, u Njujorku je branila pravo Vojislava Šešelja da bude na slobodi i da se Mladić “leči u Beogradu”. A prigovorila je, baš kao i Rusi, što u Hagu nisu sudili čelnicima NATO-a zbog bombardiranja Srbije 1999. godine; Srbija, nažalost, još nema snage priznati da je tom intervencijom spriječen egzodus kosovskih Albanaca i vjerovatno još jedan balkanski genocid, poslije onog bosanskog, prije i 1995. godine.

Sramotna šutnja


Iako je Haški tribunal ponajviše osnovan zbog BiH, jedino su Bosanci ovaj put šutjeli u UN-u. Skandalozno, diplomatska misija BiH u Njujorku nije se ni oglasila, jer je ambasador Miloš Vukašinović u posljednji čas dobio instrukcije iz Sarajeva da govor o bosanskoj pravdi i nepravdi nije usaglašen i da zbog toga apstiniraju u Vijeću sigurnosti UN-a. Tako su o Bosni ovaj put govorili Senegalci, Kazahstanci, Ukrajinci, Venecuelanci, Francuzi, Britanci, Rusi, Kinezi, Japanci, Amerikanci, Srbi, Hrvati, ali ne i Bosanci.


Ima još primjedbi, ali ta primitivna šutnja uzrokovana nacionalističkom politikom u BiH, kojoj su, čast izuzecima, mnogi bh. diplomati samo poslušna pješadija, bez ijednog “generala”, ostat će zakovana na stubu srama i kroz zapanjujuće čuđenje drugih UN diplomata; mnogi ne mogu vjerovati da bosanski predstavnici u UN-u o tome nisu progovorili nijednu riječ?!


Nasreću, na raspravi o haškoj pravdi bio je prisutan i treći pogled na svijet. Predsjednik Tribunala, malteški sudija Karmel Ađijus (Carmel Agius), glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) i najveći šekspirolog među pravnicima Teodor Meron (Theodor), šekspirijanski su - precizno i spiritualno govorili o balkanskoj tragediji u registraturi.


Gotovo da je lako odgovoriti šta bi bilo da je pravda prepuštena balkanskim i odmah nakon rata ispolitiziranim sudovima, koji su takvi i danas, a kamoli onda u raljama ostrašćene populističke politike; u političkim palankama, gdje se ratni zločinci slave kao heroji, a ne krvnici. Dakako, bilo bi manje pravde, a više “historije” koju Balkanci, kao što je rekao Čerčil (Winston Churchill), proizvode u većim količinama nego što je mogu konzumirati. 


Jedno je sigurno, da nije bilo Tribunala, rat protiv Bosne ne bi mogao biti objektivno historijski sagledan; ovako, povijesna građa je tu, pa će se naći i pošteni historičari.


Znamo mi da je Bosna dobra zemlja, s dobrim ljudima, ali “biti dobar je lako, a biti pravdan je teško”, napisao je Viktor Igo (Victor Hugo). Historija se, naime, ponavlja onima koji se za pravdu ne bore!

Pravda i nepravda

Decembar je mjesec u kojem se obilježava Dan borbe protiv korupcije. Ako znamo da je korupcija zloupotreba, bilo povjerenja bilo funkcije, koja se vrši u bilo kojem segmentu društva, a sa ciljem stjecanja neke koristi, onda imamo otvorenu Pandorinu kutiju. Ako ovome dodamo još potplaćivanje i moralnu iskvarenost kao sastavne dijelove koruptivnog djelovanja, onda je definicija kompletna. Nema te oblasti ljudskog života u kojoj je nema.&nbsp;&nbsp; 
Profesori prepisivači

Mada, čini se da ju je najteže gledati u obrazovanju i zdravstvu. U obje oblasti ljudski život je glavni ulog. Ne tako davno pisala sam o plagijarizmu kao intelektualnoj krađi. Navela eklatantan primjer plagijata profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Sve redak po redak iz njegovih plagijata. Studija slučaja. U svakoj uređenoj zemlji takav profesor bi ostao bez zvanja i posla. Međutim, u BiH to nije slučaj. Nakon knjige nastadoše muk i tišina. Pomislih zašto. 

Onda otvorih još neke knjige poznatih profesorskih imena i gle čuda. Prepisane rečenice klasika filozofije, logike, sociologije, politologije... Jedan čak piše i bez fusnota. Ma što će mu. Nema ni popisa knjiga koje su konsultirane. Recenzent mu najbolji prijatelj. Nikom ništa. Univerzitet šuti. 

Plagijarizam se dešava, vele oni, samo studentima, pa njih treba progoniti i za njihove radove pokrenuti program koji otkriva plagijate. Ma baš? A profesori koji prepisuju da bi objavljujući knjige stekli zvanja? E tu dolazimo i do nijemog otpora čelnika univerziteta. Zašto? Jedno otkriće plagijata bi povuklo drugo, a drugo treće, pa bi pukla bruka do neba. I ne samo to. Kad pogledamo malo pažljivije recenzije knjiga i referate u viša znanstvena znanja, onda vidimo školske primjere korupcije na djelu.

Ko bi drugi...

Recimo, dva drugara zajedno studirala na istoj godini, na istom odsjeku, u isto vrijeme diplomirala, u isto vrijeme dobila posao na univerzitetu i onda počela jedan drugom pisati referate za znanstvena zvanja, a kad zatreba, u tu svrhu, i recenzije, eto ih. Pišu jedan drugom. Školski je to primjer korupcije s ciljem zloupotrebe funkcije i stjecanja koristi. 


Ili, kako zapošljavati svoju djecu na univerzitet? Ništa lakše. Zakažete im termin odbrane doktorske disertacije na svom doktorskom studiju. U isto vrijeme raspišete konkurs za asistenta na svom predmetu usred ljeta i prijavi se samo jedan kandidat. Koji? Pa sin, ko bi drugi. I tu nije kraj, pošto ste i dekan i otac i član komisije, te ga brzo promovirate u docenta bez i dana pedagoškog iskustva ili ijednog ozbiljnog rada. Obitelj mirna, a predmeti pokriveni. Možete spokojno ići u mirovinu. Je li bilo reakcije na ovakvo koruptivno djelovanje? Ma ne, mlađahnom docentu je data saglasnost i senata i vlade. 


Koga briga za čast i obraz. Ima li reakcije nadležnih kada dva profesora pokrenu paralelni doktorski studij uz već jedan postojeći na svom odsjeku, a samo s jednim ciljem: stjecanja finansijske koristi? Gdje su sad oni aktivisti antikorupcijske mreže civilnog društva u BiH što dobiše ogromna finansijska sredstva stranog donatora za borbu protiv korupcije? Ma nigdje, pa ko bi se zamjerio. Uvijek ti ljudi na funkcijama mogu zatrebati. 


Nažalost, ovakvih primjera ima na svakom koraku. Ne brinu samo očevi za sinove, nego i muževi za žene. Pa tako, ko će kome nego svoj svome, omoguće dodatnu tezgu za predavanja na svom fakultetu. A mladi, mladi ovo sve gledaju i svakim danom sve više odlaze tamo gdje će bez raznih očeva i majki u dostojanstvu završiti svoje školovanje, a gdje poštenog poštuju i oni koji to nisu.

Ko kaže da ima korupcije, ma nema korupcije!

Na osnovu svega što sam vidio i doživio kada sam došao na mjesto ambasadora BiH u Švicarskoj, zaključio sam da trebam stvar izvesti načisto i zato sam povukao dva poteza.

Prvi je bio da sam tadašnjem ministru Irfanu Ljubijankiću podnio ostavku uz obrazloženje mog postupka, a drugi da sam sazvao predstavnike svih organizacija naših ljudi u Švicarskoj, uključujući i predstavnike stranke SDA, da bih im objasnio da sam ja ambasador države Bosne i Hercegovine, da je moj zadatak da predstavljam našu državu i čuvam njene interese, a ne da vodim brigu o bilo kakvim stranačkim ili bilo kakvim drugim čak i privatnih interesima pojedinaca. 

Rad za neprijatelje

Rekao sam im da će ambasada na čijem sam čelu predstavljati sve građane BiH, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu i političku pripadnost, koji Bosnu i Hercegovinu smatraju kao svoju državu i brane njene interese. 

Također sam im rekao da nikakvi stranački ili vjerski organi i autoriteti ne mogu i nemaju prava da se miješaju u poslove države, a na primjedbu da nisam stavio sliku Alije Izetbegovića u svoj kabinet, rekao sam im da je vrhovni organ u Bosni i Hercegovini Predsjedništvo, čiji su članovi svi jednaki u pravima, a da je Alija Izetbegović samo predsjedavajući koji se prema našem Ustavu mijenja u određenim vremenskim periodima i okolnostima, zbog čega nije ni moguće ni potrebno, a ni obavezno da se njegova fotografija stavlja u službene prostorije. 

Osim toga, rekao sam da, koliko poznajem Aliju Izetbegovića i prirodu njegovog vjerskog uvjerenja, smatram da ni on sam ne bi želio da se njegove fotografije stavljaju u službene prostorije s obzirom na općepoznati stav islama prema prikazivanju ljudskih likova. 

Moram priznati da sve ove stvari nisu bile posljednja riječ pokušaja da me onemoguće da radim posao zbog kojeg sam poslan u Švicarsku, ali nisam čovjek koji odustaje od svojih obaveza i onoga što smatra da je važno za našu državu i njene interese, zbog čega sam koncentrirao svoju aktivnost upravo na ta pitanja. 

Ako Švicarska nije bila politički aktivna, to ne znači da nije bila utjecajna. U njoj je bilo važno steći određeni ugled i naći prijatelje. Drugo, u njoj je živjela dosta obimna naša ekonomska i ratna emigracija i to kako ona koja je podržavala Bosnu i Hercegovinu tako i ona koja je radila za naše neprijatelje. 

Da bi značajni ljudi u Švicarskoj saznali da postoji jedna nova (stara) država Bosna i Hercegovina, obišao sam sve kantone kako bih upoznao tamošnje važne ljude, kao i situaciju u kojoj žive naši useljenici i izbjeglice koje je Švicarska primila i osigurala im smještaj.

Infopult za dijasporu

Šešeljijada u Hagu

Borba za dostojanstvo

Otkucava posljednji čas

Biser sevdaha

Zvizdićeva sela

Recept za uspjeh

Oaza za bogate i za siromahe

Hartman: Postojao je UZP za stvaranje Velike Srbije

Košarkaški dragulj

Američki glas iz Bosne

Velikan s kistom

Nepodnošljiva lakoća stajanja

Pravda i nepravda

Ko kaže da ima korupcije, ma nema korupcije!

Kako sam branio interese države BiH

Kolumne

Infopult za dijasporu

Šešeljijada u Hagu

Borba za dostojanstvo

Otkucava posljednji čas

Biser sevdaha

Zvizdićeva sela

Recept za uspjeh

Oaza za bogate i za siromahe

Hartman: Postojao je UZP za stvaranje Velike Srbije

Košarkaški dragulj

Američki glas iz Bosne

Velikan s kistom

Nepodnošljiva lakoća stajanja

Pravda i nepravda

Ko kaže da ima korupcije, ma nema korupcije!

Kako sam branio interese države BiH