Za mnoge bio je pokeraš, bio je trenerski laik, bio je čovjek bez vizije, a očigledno je bio neželjeno lice čelnika NS BiH i stavljen u stranu zbog nekog tamo Ivajla Peteva, ali u jednom trenutku se sve počelo mijenjati.Nakon što smo dodirnuli dno kao reprezentacija, Sergej Barbarez je postao želja čelnika Saveza, nekadašnji kapiten fudbalske reprezentacije BiH dobio je priliku da bude selektor.I nije krenulo najbolje, opet se čulo kako je pokeraš, fudbalski laik koji nikoga nije vodio, a on je znao šta radi. Oformio je oko sebe tim ljudi kojima vjeruje i koji su stručni i željni rada i nije se osvrtao na nebitne stvari. Svi zajedno su formirali tim na terenu u koji vjeruju. Teren je mjerilo, kao da je stalno htio reći.Nekadašnji kapiten, ispostavilo se, sve je odigrao kapitenski, pa danas umjesto, primjera radi, neke utakmice između Kolumbije i Njemačke ili Italije i Gane, čekamo meč Zmajeva protiv Kanade na Mundijalu.Dovoljno, da se još jednom skine kapa igračima, stručnom štabu, zašto ne reći, ovog puta i Savezu, ali prije svega selektoru Barbarezu.Veliki posao je već napravljen, a sada imamo priliku uživati i nadati se novim dobrim stvarima njegovog i našeg tima.

Imao je viziju i kada je malo ko vjerovao, sada mi imamo priliku uživati u onome što je pred nama

Sergej Barbarez: Kapiten kapitenski

Idealna država je ona u kojoj građanin ne mora raditi ništa, a država mora raditi sve. Država treba pronaći posao. Ako posao nije dovoljno plaćen, država treba povećati platu. Ako firma nema novca za platu, država treba pomoći firmi.Ako država nema novca da pomogne firmi, treba se zadužiti. Ako dug postane prevelik, kriv je neoliberalizam. Idealna država mora imati dovoljno ministarstava da svaki član porodice može negdje konkurisati.Ministarstvo poljoprivrede, ministarstvo kulture, ministarstvo sporta, ministarstvo za koordinaciju ministarstava, ministarstvo za praćenje rada ministarstava i, naravno, ministarstvo koje će istražiti zašto ostala ministarstva ne rade svoj posao. U idealnoj državi niko ne želi biti milioner.Svi žele biti referent. Biznismen mora ustajati u šest ujutro, razmišljati o tržištu, konkurenciji i porezima. Referent pije kafu do deset, radi do jedanaest, pa se umori od tolikog tempa. Idealna država građaninu mora omogućiti da završi fakultet koji nikome ne treba, zaposli se na radnom mjestu koje ne postoji i prima platu iz budžeta koji je odavno bankrotirao. Ako neka firma propadne, država treba pomoći. Ako neka firma uspije, država treba provjeriti odakle joj pravo da toliko zarađuje. Posebno je važno da država kontroliše cijene.Hljeb ne smije poskupjeti. Struja ne smije poskupjeti. Gorivo ne smije poskupjeti. Samo porezi smiju poskupjeti jer oni, kao što znamo, rastu prirodno poput proljetnog cvijeća. U idealnoj državi građanin svakog dana objavi status kako su političari nesposobni i korumpirani, a zatim ode kod istih tih političara da mu zaposle sina, kćerku, zeta, komšiju i kuma. I kada se konačno zaposli cijela familija, onda se može sjesti u kafanu i zaključiti da ova država stvarno ne valja ništa.

I kada se konačno zaposli cijela familija, onda se može sjesti u kafanu i zaključiti da ova država stvarno ne valja ništa

Ako država nema novca da pomogne firmi, treba se zadužiti

'Država duradi nešto'

Stalni rast troškova života, gdje sindikalna potrošačka korpa premašuje iznos od tri hiljade konvertibilnih maraka, a inflacija je drastično umanjila realnu snagu primanja, snalaženje kako preživjeti je postalo svakodnevna realnost ljudi u Bosni i Hercegovini. Naši građani i zvanično imaju najmanje prihode u odnosu na zemlje u regionu.Promjena potrošačkih navika, kupovina na akcijama, prelazak na jeftinije zamjene za meso i masovno korištenje marketa s nižim cijenama su trikovi kojima građani pribjegavaju kako bi preživjeli.Pijace i tržni centri istina su puni, ali su novčanici prazni. U BiH i ono malo domaće proizvodnje je na rubu nestanka.Ekonomisti poručuju da ima itekako načina da se to zaustavi, ali treba i volja odgovornih u vlasti koje ni na jednom nivou nema.Da nema volje u vlasti, pokazuje primjer i mljekarskog sektora. Dok mnogi penzioneri sebi ne mogu priuštiti osnovne namirnice od kojih je jedna i mlijeko, stotine litara se svakodnevno prosipa, a mnoge farme se gase.Visoke cijene svakako vlastima nisu mrske jer prihodi od PDV-a su veći. Životni standard običnog čovjeka njih ne zanima mnogo jer oni imaju jako dobre prihode pa i ne osjete poskupljenja.Konstantno povećanje cijena za posljedicu ima da prosječna plata u BiH nije dovoljna ni za 50 posto potrošačke korpe.No, budimo do kraja iskreni, uvozimo razne sirovine, dosta onih koje sami možemo proizvoditi, ali mi smo postali gospodska nacija koja neće da se vrati nekim mogućnostima i resursima naše države. Mi uvozimo sve, pa čak i ono što možemo proizvoditi i onda ti proizvođači diktiraju cijene. Ko ispašta? Svi!

Kako preživjeti, svakodnevna realnost je ljudi u Bosni i Hercegovini

Borba za koru hljeba

U vremenu kada mnogi svjetski lideri pažljivo biraju riječi kako ne bi naljutili moćne saveznike, turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) ponovo je pokazao da nema problem jasno iznijeti svoj stav kada je u pitanju rat na Bliskom istoku. Erdoanov govor na sastanku zastupničkog kluba njegove stranke o situaciji na Bliskom istoku bio je oštar, direktan i lišen diplomatskih fraza koje često služe da prikriju izostanak stvarne poruke. Još jednom je poslao izuzetno oštre poruke povodom aktuelnih dešavanja na Bliskom istoku, uporedivši izraelskog premijera Benjamina Netanjahua (Netanyahu) s Adolfom Hitlerom. Turski lider je istakao da izraelski napadi na Siriju i Liban više ne ugrožavaju samo te dvije "bratske države", već su dostigli tačku u kojoj predstavljaju direktnu prijetnju i samoj Turskoj.Posebnu pažnju privukla je njegova poruka da međunarodna zajednica ne smije ostati nijema pred stradanjem civila i rastućim nasiljem. U najupečatljivijem dijelu svog obraćanja, Erdogan je uporedio današnju šutnju međunarodne zajednice s ignorisanjem nacističke Njemačke uoči Drugog svjetskog rata. Erdogan je jasno još jednom upozorio svjetske lidere da se vatra nikada ne zaustavlja samo tamo gdje je i počela. Dok mnogi biraju šutnju ili neodređene formulacije, on otvoreno govori o temama koje drugi izbjegavaju. Turski lider je pokazao političku hrabrost i spremnost da javno iznese stav u trenutku kada je to malo ko spreman učiniti. Ako se izraelskom bezakonju ne stane u kraj, cijelo čovječanstvo će snositi posljedice, upozorio je Erdoan.

Turski lider ponovo prozvao Netanjahua zbog rata

Redžep Tajip Erdoan: Politička hrabrost

Dok region uveliko broji i investira desetine miliona iz evropskih fondova, Bosna i Hercegovina i Kosovo ostaju na nuli.Evropska unija je kroz Plan rasta Bosni i Hercegovini na raspolaganje stavila nešto manje od miljardu eura. Jedna trećina tog iznosa su bespovratna sredstva, dok je plan da se ostatak plasira kroz povoljne kredite. Sve što Bosna i Hercegovina treba da uradi kako bi dobila ovaj novac jeste usvojiti nekoliko zakona, dokumenata koje trebamo usvojiti bez bilo kakvih finansijskih podsticaja Brisela, ali čini se da je za one kojima je to zadatak mnogo lakše mudrovati, politizirati i opstruirati nego bilo šta učiniti.I tako smo ostali bez izgleda da do kraja mandata sadašnje vlasti ostvarimo bitan napredak na putu ka Evropskoj uniji. Šanse za povlačenje planiranih sredstava ili, što je još važnije, da uhvatimo korak s ostalim zemljama kandidatima za članstvu, minimalne su. Posljednji bitan iskorak na putu ka članstvu u EU BiH je ostvarila u martu 2024. godine, kada je Evropsko vijeće dalo uslovnu saglasnost za otvaranje pristupnih pregovora. Od BiH se očekivalo da nakon toga usvoji zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i zakon o Sudu BiH, te da imenuje glavnog pregovarača, ali su takvi pokušaji blokirani, pa neispunjene obaveze više niko i ne spominje.Dok zakoni ostaju “zaglavljeni” u Državnom parlamentu, svjedočimo novim diplomatskim turnejama bh. zvaničnika i slušamo hvalospjeve o ostvarenim rezultatima koje malo ko vidi u praksi. Tako će i sredstva iz Plana rasta za Zapadni Balkan biti podijeljena drugima, pametnijima i sposobnijima od nas. Dok se predizborna kampanja zahuktava, članstvo u Evropskoj uniji je sve dalje, a redovi u kojima ispred ambasada stoje nove generacije mladih ljudi postaju sve duži.

Nula za BiH, nula za Kosovo. Jedine zemlje koje do sada nisu povukle niti jedan euro

Milijarda koju nećemo

Prof. dr. Adnan Begović istaknuti je ljekar i stručnjak za internu medicinu, intenzivnu njegu i plućne bolesti.Jedan je od prepoznatljivih medicinskih stručnjaka porijeklom iz Bosne i Hercegovine s međunarodnom karijerom.Danas djeluje i kao univerzitetski profesor na Univerzitetu Kalifornije u San Diegu (UCSD).U svom radu posvećen je edukaciji mladih ljekara i unapređenju savremenih medicinskih metoda.Posebno je fokusiran na oblast intenzivne medicine i liječenja najtežih pacijenata.Aktivan je u naučno-istraživačkom radu i autor je brojnih stručnih publikacija.Svojim radom doprinosi povezivanju medicinskih stručnjaka iz dijaspore i Bosne i Hercegovine.Član je i aktivni učesnik u radu Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka.Tokom karijere učestvovao je u brojnim međunarodnim medicinskim projektima i edukacijama.Posebnu pažnju posvećuje važnosti stručnog kadra u zdravstvenom sistemu i njegovoj ulozi u odnosu na tehnologiju.Njegov profesionalni rad obuhvata i unapređenje kliničke prakse kroz savremene pristupe liječenju.Prof. dr. Adnan Begović danas se smatra jednim od istaknutih predstavnika savremene medicine i akademskog obrazovanja.

Jedan je od prepoznatljivih medicinskih stručnjaka porijeklom iz Bosne i Hercegovine s međunarodnom karijerom

Prof. dr. Adnan Begović: Bh. stručnjak i edukator s međunarodnim priznanjem

Kenan Trgić završio je visoku tehničku školu u Linzu za programiranje i IT sektor. Iako njegovi prijatelji i porodica nisu vjerovali da će doći, on danas vodi vlastitu firmu u Cazinu.Svoju priču Kenan je podijelio putem Facebooka. Ističe da je dostigao jedan level karijere u Austriji gdje više nije mogao napredovati. Pošto 90 posto posla obavlja remote od kuće, a u Cazinu gradio je dom od svojih predaka u kojem bi boravio s porodicom kada je u Bosni odluka je bila jednostavna. Inače Kenan je otac troje djece koji su još u Austriji jer traje školska godina.Trenutno čeka odobrenje boravišne dozvole, koja će mu omogućiti stalni boravak u BiH bez potrebe za redovnim produžavanjem prijave. Svjestan da mnogi poslovi danas nisu stabilni zbog globalne situacije i tržišnih kriza, ali je uvjeren da se treba boriti. Odlučan je da svojim primjerom pokaže sve padove i uspone kojih će sigurno i biti.Dok mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine za boljim životom on vjeruje da će u Bosni i Hercegovini pronaći bolji život. Trend odlaska mladih, prema istraživanjima je velik. A kao glavne razloge navode nepotizam, političke privilegije i osjećaj kako se znanje i trud ne vrednuju dovoljno. On poručuje da se nada da će bar nekome biti inspiracija da i on ovdje pronađe bolji život.

Kenan Trgić je austrijski državljan koji se vratio u BiH da pomogne u njenoj digitalnoj transformaciji

Kenan Trgić: Vratio se da digitalizira domovinu

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine će na sreću stotina hiljada Bosna i Hercegovaca igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Izabranici Sergeja Barbareza će 12. ovog mjeseca utakmicom protiv Kanade početi svoj nastup na najvećoj fudbalskoj smotri, nakon što su stigli u Toronto.Euforija je velika, i sam selektor je govorio da uživa u trenucima koji je ekipa podarila narodu, ali sada je bez dileme krajnje vrijeme da se igračima i stručnom štabu da vazduha i da se obustave teferiči i slični sadržaji u njihovoj blizini.Jasno je da svi žele biti nešto bliže Edinu Džeki i njegovim saigračima, ushićenje je veliko, ali se konačno mora znati red. Sada se svi trebamo suzdržati, ne ganjati igrače po hotelima ili oko terena za treninge, nego im dozvoliti da se maksimalno posvete onome što ih čeka u narednima danima.Nema dileme, radi se o selektoru, stručnom štabu, ali i igračima koji su spremni pružiti ruku svakom navijaču, ali bez obzira na to treba ih ostaviti na miru. Bez ikakve dileme mora ih se ostaviti na miru.Svi očekujemo da daju sve od sebe na terenu i niko nema dilemu da će se to desiti, pa je tako jasno da im za ono što tražimo treba optimalna priprema.Uostalom, sada smo zemlja koja ima reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu, pa se treba i ugledati na druge koji su tamo već redovni. Sigurno se Špancima i Nijemcima ne kuca na vrata hotelskih soba, a niti pjeva pod balkonom.Bh. navijači tema su u cijelom svijetu zbog velikih stvari koje rade i nevjerovatne podrške koju daju navijačima i sigurno će biti „ludilo“ na stadionima i oko njih tokom naših utakmica. Do tada se svi zajedno trebamo suzdržati bespotrebnih uznemiravanja, a momci će na terenu uraditi svoje, ne treba sumnjati.

Navijači uz sav žar trebaju shvatiti da igračima treba mir pred veoma bitne utakmice

Sada im treba mir

Edin Muratspahić, mladi bosanskohercegovački naučnik koji je svojim radom privukao pažnju svjetske akademske zajednice, danas je istraživač na Institutu za dizajn proteina Univerziteta Washington u Sjedinjenim Američkim Državama.Saradnik je tima čiji je rad objavljen u prestižnom časopisu "Nature", jednom od najvažnijih naučnih magazina na svijetu. U fokusu njegovog istraživanja je računalni i umjetnom inteligencijom potpomognut dizajn novih proteina.Ovaj pristup otvara mogućnosti za razvoj savremenih i preciznijih lijekova u budućnosti.Poseban doprinos dao je u projektu koji se bavi GPCR receptorima, ključnim u brojnim biološkim procesima u ljudskom tijelu. Njegov rad se smatra važnim iskorakom u spoju biomedicine i vještačke inteligencije. Edin je jedan od rijetkih istraživača iz Bosne i Hercegovine koji je autor u tako prestižnom naučnom časopisu. Kao dio tima, radio je pod mentorstvom dobitnika Nobelove nagrade za hemiju Davida Bakera. Njegov naučni uspjeh predstavlja značajan doprinos modernoj medicini i razvoju novih terapija. Ovim radom pokazao je da mladi naučnici iz BiH mogu biti dio svjetske naučne elite. Njegov uspjeh ujedno je i inspiracija novim generacijama istraživača u regionu.

Bh. naučnik dio revolucionarnog istraživanja objavljenog u elitnom svjetskom časopisu “Nature”

Edin Muratspahić: Bosanac među svjetskom naučnom elitom

Princip jedan opozicionar - jedna stranka uništio je u Srbiji bilo kakav potencijal okupljanja i zakovao režim Aleksandra Vučića na vlast duže od decenije.Ono što se dešava posljednjih mjeseci u Republici Srpskoj sve neopisivo podsjeća na taj scenarij. Zbog Draška Stanivukovića je već nastao još jedan PDP, a Stanivuković je napravio novu stranku, koja doduše neće izlaziti na ove izbore, nego će Stanivuković izaći na njih kao PDP, kojeg želi da ugasi.SDS na izbore izlazi i kao „SDS“ i kao „SDS-Volja naroda“. SDS je na američkoj crnoj listi i ima blokirane račune, a druga stranka to nema. Ipak, sve to će samo stvoriti dodatnu konfuziju kod glasača kojima ništa neće biti jasno.Na kraju, u jeku kampanje svjedočimo prijedlozima o fuziji SDS-a i nove stranke Stanivukovića koja neće izaći na izbore, što na kraju jedan organ SDS-a prihvata, a drugi ne prihvata. Kakvu li to tek konfuziju stvara kod birača? Osim toga, ovako žestoko suprotstavljeni stavovi, uz već odmetnutog Vukanovića od kompletne opozicije, potencijalno znače samo još jednu novu stranku koja će nastati nezadovoljna odlukama rukovodstva.I na to sve svjedočimo mjesecima trakavice gdje Branko Blanuša jedan dan izjavi da će biti kandidat za predsjednika RS-a, a drugi dan da će se dogovarati s opozicijom oko zajedničkog kandidata. Jedini logičan pristup je bio da se sjelo za isti stol prije nekoliko mjeseci, da se odredilo koja će stranka imati kandidata za koji nivo vlasti, a onda da se pregovara o imenima, kao što se radilo u ranijim izbornim ciklusima.Sada svjedočimo nevjerovatnoj želji većeg broja kandidata za dvije pozicije, koji doslovno tjeraju one koji su protiv SNSD-a da ostanu kod kuće.

Prepucavanja, svađe, međustranački i unutarstranački sukobi u opoziciji u RS-u olakšavaju posao Dodiku

Opozicioni autogolovi

Za ljepotu grada satkanog u ovoj maloj dolini u velikoj mjeri zaslužni su ljudi koji su vlastitim sredstvima podizali objekte i ostavljali ih u amanet budućim generacijama, s nadom da će ih čuvati i održavati. Zahvaljujući njihovim vakufima i zadužbinama, Sarajevo je kroz stoljeća dobilo prepoznatljiv izgled i bogato kulturno naslijeđe koje i danas svjedoči o vremenu njihovog nastanka.Jedan od takvih graditelja i dobročinitelja bio je bosanski valija Skender-paša, koji je ovim prostorima upravljao od kraja 15. stoljeća do 1505. godine. Tokom svoje uprave ostavio je značajan trag podizanjem brojnih objekata i formiranjem vakufa koji je imao važnu ulogu u razvoju grada. Njegovo naslijeđe bilo je toliko značajno da se jedna od najpoznatijih i najvažnijih sarajevskih lokacija i danas naziva po njemu – Skenderija.<h2>Vjersko i privredno središte grada</h2>Razvoj ovog vakufa nastavio je i njegov sin, koji je 1518. godine podigao prvu potkupolnu džamiju na ovim prostorima, dodatno oblikujući i obogaćujući ambijent Skenderije.&nbsp;Time je ovaj dio Sarajeva dobio još veći značaj kao vjersko, društveno i privredno središte grada. Nekadašnja Skenderija nije bila poznata samo po džamiji, već je obuhvatala i tekiju s musafirhanom i imaretom, ustanovama koje su pružale smještaj putnicima i pomoć onima kojima je bila potrebna. U sklopu vakufa izgrađen je i most preko Miljacke, koji je povezivao ovaj kompleks sa karavan-sarajem i olakšavao komunikaciju između dvije obale rijeke. U neposrednoj blizini nalazio se i dvor iz kojeg je upravljao ovim krajem, što dodatno svjedoči o značaju koji je Skenderija imala u tadašnjem Sarajevu.Radi lakše orijentacije, riječ je o prostoru na kojem se danas nalazi park uz zgrade Vlade Kantona Sarajevo, Vakufske direkcije i Saveza samostalnih sindikata. Upravo na tom području nekada se prostirao značajan dio Skender-pašinog vakufa, koji je stoljećima predstavljao jedno od važnih središta gradskog života.Da bi podigao tako impresivan kompleks, bilo je neophodno osigurati i stabilno snabdijevanje vodom. Zbog toga je voda dovedena sa Soukbunara, s jednog od obližnjih izvora, čime su stvoreni uslovi za razvoj brojnih objekata unutar vakufa. Skender-paša će ostati upamćen i po drugim značajnim graditeljskim poduhvatima. Na drugoj strani Sarajeva usmjerio je rukavac Mošćanice preko Vratnika prema Čaršiji, što je doprinijelo uređenju tog dijela grada i njegovom postepenom urbanom preobražaju.<h2>Spaljena i porušena</h2>Eugen Savojski je svojim pohodom krajem 17. stoljeća iza sebe ostavio pustoš, a sudbinu ostatka Sarajeva podijelio je i lokalitet današnje Skenderije. Kompleks koji je decenijama krasio izgled grada bio je spaljen i porušen, čime je nestao veliki dio nekadašnjeg vakufa. Ipak, pojedini objekti i sadržaji vremenom su obnavljani, dok su drugi čekali neka povoljnija vremena i nove generacije koje će ih vratiti u život.Dolaskom Austro-Ugarske Monarhije Sarajevo ulazi u razdoblje ubrzane urbane transformacije. Širenje grada i nova vizija njegovog razvoja zahvatili su i dio nekadašnjeg Skender-pašinog vakufa, na kojem su izgrađene reprezentativne građevine evropskog stila. Među njima se posebno ističe zgrada poznata kao Bijela vlada, djelo znamenitog arhitekte Karla Paržika, u kojoj se danas nalaze institucije poput Vlade Kantona Sarajevo i Općine Centar.Na mjestu nekadašnjeg dvora, izgrađenog u bosanskom slogu, podignuta je zgrada u kojoj se danas nalazi Vakufska direkcija. Njen projektant bio je arhitekta Josip Pospišil, jedan od autora koji su nastojali spojiti tradicionalne bosanske graditeljske elemente sa savremenim arhitektonskim rješenjima tog vremena. Time je i na ovom prostoru sačuvan barem dio sjećanja na bogatu historiju nekadašnjeg Skender-pašinog kompleksa.U periodu između dva svjetska rata, na lijevoj obali Miljacke uređeni su sportski tereni i igrališta koja su postala važno mjesto okupljanja sarajevskih sportista i ljubitelja fudbala. Godine 1936., nestao je jedan od posljednjih prepoznatljivih ostataka nekadašnjeg vakufa. Tada se urušila kupola Skender-pašine džamije, nakon čega je i sama građevina porušena.Dobijanjem organizacije prvog velikog međunarodnog sportskog događaja u Sarajevu – Svjetskog prvenstva u stonom tenisu 1973. godine, poznatog pod nazivom STENS, gradske vlasti odlučile su da upravo na prostoru lijeve obale Miljacke podignu moderan sportski i kulturni centar. Na mjestu nekadašnjeg vakufa izgrađeno je velebno zdanje sa sportskim dvoranama, prostorima za kulturne sadržaje i okupljanje mladih, među kojima je posebno mjesto zauzimao Dom mladih. Projektovanje cijelog kompleksa povjereno je arhitektima Živoradu Jankoviću, Halidu Muhasiloviću i Ognjenu Malkinu.Kompleks Skenderije u cijelosti izgrađen 1969. godine, donoseći Sarajevu jedan sasvim novi arhitektonski izraz. Njegovo oblikovanje oslanjalo se na ideje moderne arhitekture koje su bile inspirirane djelom čuvenog svjetskog arhitekte Le Corbusier, jednog od najutjecajnijih stvaralaca 20. stoljeća i preteče arhitektonskih pravaca koji će snažno obilježiti poslijeratnu gradnju širom svijeta.Skenderija je svojim izgledom pratila principe brutalizma, arhitektonskog pravca u kojem je naglašena upotreba betona kao osnovnog materijala, često ostavljenog vidljivim na vanjskim površinama objekta. Takav stil isticao je funkcionalnost, jednostavne geometrijske forme i monumentalnost građevina. Upravo zahvaljujući tim karakteristikama, kompleks Skenderije postao je jedan od najprepoznatljivijih primjera moderne arhitekture u Sarajevu, uspješno povezujući sportske, kulturne i društvene sadržaje u jedinstvenu urbanu cjelinu.<h2>Sva u betonu</h2>Kompleks Skenderije izveden je gotovo u potpunosti u betonu, s pažljivo urađenom drvenom oplatom čiji su tragovi i danas vidljivi na fasadnim površinama. Posebno je zanimljivo koliko su projektanti vodili računa o detaljima i historijskom kontekstu prostora na kojem je kompleks nastao. Tako kružni dio Doma mladih svojim oblikom podsjeća na tlocrt nekadašnje porušene kupole Skender-pašine džamije, stvarajući simboličnu vezu između prošlosti i savremenog doba. Istovremeno, velika dvorana Skenderije projektovana je tako da svojim položajem i oblikom djeluje poput otvorenih krila, ostavljajući pogled prema padinama Trebevića i Debelog brda gotovo neometanim.Po značaju koji je imao za Sarajevo, Centar Skenderija vrlo brzo je prerastao okvire običnog sportskog i kulturnog objekta. Njegovo svečano otvorenje uveličao je i predsjednik bivše SFRJ Josip Broz Tito, koji je tom prilikom prisustvovao promociji filma „Bitka na Neretvi“ u režiji Veljka Bulajića.Posebno mjesto u njenoj historiji zauzimaju Zimske olimpijske igre 1984., kada je Skenderija postala jedna od ključnih olimpijskih lokacija. U njenim dvoranama održavana su takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju, dok je plato Skenderije bio mjesto jedinstvenih ceremonija dodjele medalja. Upravo zbog toga Sarajlije su ga prozvale Olimpijskim trgom, a taj naziv ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje grada.Hiljade građana i gostiju iz cijelog svijeta dolazile su tu kako bi prisustvovale ceremonijama proglašenja pobjednika. Uz zvuke nacionalnih himni i gromoglasne aplauze, odavano je priznanje najboljim sportistima Olimpijade, stvarajući atmosferu zajedništva i ponosa kakva se rijetko viđa.Kao i mnogi veliki i kompleksni objekti, Skenderija je tokom svog postojanja imala i niz tehničkih i konstrukcijskih problema. Kroz godine su zabilježeni različiti incidenti, od požara, preko oštećenja i popuštanja konstrukcije na platou, pa sve do rušenja krova ledene dvorane. Ti događaji su povremeno ukazivali na osjetljivost velikih betonskih konstrukcija i potrebu za stalnim održavanjem i rekonstrukcijama. Ipak, uprkos tim poteškoćama, Skenderija je ostala jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana.

Jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

U državi u kojoj je pravda spora, a ponekad i nedostižna, mnogima nedostaje snage da se za nju bore, ali odlučnost, upornost i energija Adnana Bajrića mnoge bi trebali inspirirati i ohrabriti.&nbsp;Punih 11 godina ovaj mladić iz Cazina vodio je tešku bitku za svetinju – zastavu RBiH, koja je bila povod da ga se privede i kazni, ali je pred sudom u Banjoj Luci dokazao da su zlatni ljiljani na plavom štitu i bijeloj podlozi legalno obilježje države, pod kojim je BiH primljena u članstvo u UN-u.S političarem Sejfudinom Tokićem priveden je u Banjoj Luci 22. maja 2015. godine, nakon performansa povodom Dana prijema BiH u UN. Presudama iz 2018. i 2020. oni su oslobođeni optužbi za izazivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje i netrpeljivosti, a Bajrić je bio uporan, pa mu je prošlog mjeseca vraćena zastava, koja mu je prije 11 godina oduzeta. Na taj način on je trasirao put za brojne građane ove zemlje koji doživljavaju slične neprijatnosti, te doprinio uspostavljanju sudske prakse koju će morati uvažiti sve sudske instance.- Ova zastava je državno obilježje s kojim smo primljeni u UN, nije prestala da važi, nikakvom odlukom nije zabranjena. Presudu, bez obzira na imena aktera, treba promovirati, jer drugima može poslužiti kao primjer – kazao je Bajrić za “Avaz”.

Pred sudom u Banjoj Luci dokazao da su zlatni ljiljani na plavom štitu i bijeloj podlozi legalno obilježje države

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Postoje ljudi koji svoj posao rade dobro. Postoje oni koji ga rade vrhunski. A postoje i oni rijetki koji toliko vole ono što rade da njihova strast postane zarazna. Takav je bio Edin Avdić.Kad smo kao tinejdžeri ustajali u tri ili četiri ujutro da gledamo NBA utakmice, nismo slušali običnog komentatora. Prvi put smo čuli čovjeka koji je istinski živio košarku. Znao je više nego što je bilo razumno, više nego što je bilo potrebno, više nego što je, vjerovatno, bilo zdravo.Dok su drugi opisivali ono što vide na terenu, Avdić je pričao o svemu. O taktici, psihologiji igrača, vlasnicima klubova, draftovima, transferima i pričama koje su postojale iza kulisa. Za njega je i nekoliko sekundi televizijskog kadra bilo dovoljno da ispriča priču koju niko drugi nije znao.Njegov kolega Adis Hadžić jednom mu je kroz smijeh dobacio: „Kolega, vi biste stvarno trebali poraditi na svom socijalnom životu“.Bila je to šala, ali i savršen opis čovjeka koji nije samo pratio košarku. On je bio košarka. Zbog toga je vrlo brzo prerastao granice Bosne i Hercegovine i postao prepoznat širom regiona. Ovi prostori nisu imali boljeg košarkaškog komentatora. Nisu tada, a nemaju ga ni danas.Sjećam se i njegovog iskrenog oduševljenja kada je Mirza Teletović protiv Litvanije pogađao trojku za trojkom. Tada Avdić više nije bio komentator. Bio je jedan od nas. Navijač kojem je mikrofon slučajno završio u rukama. U vremenu kada su mnogi komentatori zvučali kao da čitaju telefonski imenik, Avdić je zvučao kao prijatelj koji sjedi pored tebe na kauču i ne može vjerovati šta upravo gleda.Počivaj u miru, Avdija. I hvala na svim neprospavanim noćima.

Nije bio samo komentator NBA lige. Bio je čovjek koji je košarku živio svakim atomom svog bića

Glas neprospavanih noći

Postoje filmovi koji osvoje nagrade i s vremenom padnu u zaborav. Postoje i oni rijetki koji prerastu okvire kinematografije i postanu dio kolektivnog sjećanja jednog naroda. Takva je „Ničija zemlja“ (No Man's Land), film Danisa Tanovića koji je prije skoro četvrt stoljeća Bosnu i Hercegovinu upisao na svjetsku filmsku mapu.Zato izložba posvećena nastanku ovog ostvarenja, otvorena u okviru Sarajevo Photography Festivala, nije samo podsjećanje na jedan veliki uspjeh. Ona predstavlja svojevrsno putovanje kroz vrijeme, povratak u trenutak kada je domaća kinematografija ostvarila ono o čemu mnogi sanjaju, a rijetki uspiju, osvojiti Oskara.Kroz neobjavljene fotografije sa snimanja, originalne plakate, rekvizite i dokumente, posjetioci imaju priliku zaviriti iza kulisa filma koji je 2002. godine postao simbol jedne zemlje i jednog vremena. Posebnu vrijednost daju predmeti koji su godinama bili skriveni u privatnim arhivama saradnika na filmu, a sada prvi put predstavljeni javnosti.Ova izložba ujedno je i podsjetnik na veličinu uspjeha koji je ostvario Danis Tanović. U vremenu kada bosanskohercegovačka filmska industrija nije raspolagala ni približno resursima kakve imaju velike svjetske produkcije, nastao je film koji je osvojio najprestižniju nagradu u svijetu kinematografije. To nije bio samo lični trijumf jednog reditelja, već i trenutak u kojem je Bosna i Hercegovina postala tema svjetskih kulturnih razgovora.Tanović je tokom karijere nastavio graditi međunarodno priznatu autorsku priču, ali „Ničija zemlja“ ostala je njegovo najprepoznatljivije djelo. Film se i danas prikazuje na festivalima, univerzitetima i filmskim akademijama širom svijeta kao primjer vrhunskog antiratnog ostvarenja koje je na univerzalan način govorilo o apsurdnosti sukoba i ljudskoj sudbini.Upravo zato ova izložba dolazi u pravom trenutku. Ona ne slavi samo prošlost nego podsjeća da vrhunska umjetnost ne zastarijeva. Generacije koje se sjećaju osvajanja Oskara mogu se prisjetiti jednog od najponosnijih trenutaka domaće kulture, dok mlađi posjetioci imaju priliku otkriti zašto je „Ničija zemlja“ postala mnogo više od filma.Četvrt stoljeća nakon historijskog uspjeha, Danis Tanović i njegovo najpoznatije ostvarenje i dalje zauzimaju posebno mjesto u bosanskohercegovačkoj kulturi. A izložba posvećena „Ničijoj zemlji“ najbolji je dokaz da neke priče ne blijede s vremenom, naprotiv, postaju sve važnije.

Tanović je tokom karijere nastavio graditi međunarodno priznatu autorsku priču, ali „Ničija zemlja“ ostala je njegovo najprepoznatljivije djelo

Tanović: Izložba sačinjena od rekvizita

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Javno saslušanje pred Komisijom za borbu protiv korupcije Parlamentarne skupštine BiH, na kojem rukovodstvo Univerziteta „Kallos“ nije uspjelo dati nijedan konkretan odgovor na ključna pitanja, još jednom je ogolilo duboku krizu visokog obrazovanja u BiH.Scena u kojoj rektorica izbjegava odgovore, advokat preuzima glavnu riječ, a sjednica se pretvara u raspravu o procedurama umjesto o suštini, simbolično oslikava stanje u kojem se danas nalazi akademska zajednica. Umjesto znanja, transparentnosti i odgovornosti, javnost dobija prepirke, optužbe i bježanje od odgovornosti.I nije problem samo jedan univerzitet. Problem je sistem koji je godinama dopuštao da se obrazovanje pretvori u unosan biznis, a diploma u robu na tržištu. Posljedice danas osjećaju svi, od studenata i poslodavaca, do društva u cjelini.Posebno zabrinjava činjenica da su državni univerziteti, nekada nosioci akademskog ugleda i kvaliteta, izgubili značajan dio svog kredibiliteta. Politički utjecaji, stranačka zapošljavanja, nepotizam i izostanak ozbiljnih reformi doveli su do urušavanja povjerenja javnosti.Paradoks bosanskohercegovačkog visokog obrazovanja najbolje pokazuje činjenica da je Univerzitet u Sarajevu, kao najstarija i najveća javna visokoškolska ustanova u zemlji, danas tek u grupi univerziteta iza 1500. mjesta na svjetskim rang-listama. Dok se razvijeni svijet takmiči u nauci, istraživanju i inovacijama, mi se i dalje bavimo pitanjem da li su diplome uopće vjerodostojne.Naravno, nije svaki privatni univerzitet problematičan, niti je svaki državni sinonim za kvalitet. Međutim, činjenica je da su brojne afere, sumnjive akreditacije i kontroverze oko izdavanja diploma ozbiljno narušile ugled cijelog sistema visokog obrazovanja.Zato pitanje više nije da li postoje sumnjive diplome, nego koliko ih postoji i ko će konačno snositi odgovornost. Sve dok se odgovori budu skrivali iza advokata, proceduralnih rasprava i političkih kalkulacija, obrazovanje će nastaviti gubiti ono najvažnije, a to je povjerenje građana.A bez povjerenja, diploma je samo komad papira.

Brojne afere, sumnjive akreditacije i kontroverze oko izdavanja diploma ozbiljno su narušile ugled cijelog sistema visokog obrazovanja

Kada diploma izgubi vrijednost

Uoči sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira sve su glasnije poruke da domaći političari moraju preuzeti odgovornost za sudbinu ove zemlje, i da ne trebaju računati na aktivan angažman OHR-a i nametanje odluka od budućeg visokog predstavnika. Traže to od bh. vlasti predstavnici američke i evropske administracije, bivši i odlazeći visoki predstavnici, na reformama insistiraju i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Košta (Costa) i mnoštvo međunarodnih zvaničnika, koji nikako da shvate apsurdnu situaciju u kojoj se vlast, koja ih je obećavala, danas pravi gluha i slijepa.Dok na svaki spomen dvaju ključnih zakona i imenovanja pregovarača ošamućena padne po jedna ptica s grane, zaboravljaju međunarodni zvaničnici da su dogovor i kompromis u BiH već decenijama raritet. Politički programi se ne zasnivaju ni na unutarnjim, ni na evropskim integracijama, napretku, razvoju, boljem i lakšem životu građana, već na neostvarenim ciljevima iz prošlosti i staroj izreci „nek' komšiji crkne krava“, koje nam stalno lebdi iznad glava. Politički uspjesi ovdje se ne mjere usaglašenim zakonima i njihovim efektima, već podmetanjem klipova pod točkove autobusa u kojem skupa putujemo, a ne znamo ni pravac, ni odredište, već samo to da svako malo završavamo u kanalu. Da smo skloni dogovorima, zar bi nam i za jedinstvenu valutu, koju danas svi volimo imati u džepu, trebala odluka OHR-a?! Za jedan pasoš, registarske tablice, zastavu, Graničnu policiju, Izborni zakon i pola himne također. Zar bismo se brukali tako dugo, pa da se s jednim iz Evrope decenijama fotografiraju tri naša predsjednika?! Kabadahijama koje su okolnosti u kojima živimo, usavršen sistem izbornih krađa i uplašeni, ucijenjeni i kupljeni birači, promovirali u političke elite, članstvo u EU ne izgleda kao šansa, već predstavlja opasnost. Zato ni dvije milijarde razloga iz Plana rasta nisu dovoljan motiv da se pokrenu i isporuče rezultat. Ni stotine hiljada građana koji odlaze iz BiH, jer na njihov dogovor više ne mogu čekati. Ni činjenica da smo godinama među evropskim prvacima u siromaštvu i korupciji. Evropsko dno je idealan ambijent za one koji nas drže tu, svjesni da njima nigdje drugdje, nikada nije i neće biti bolje. Svoje su pozicije, vidjeli smo to, spremni braniti svim sredstvima, a na građanima je, a ovih dana i na ambasadorima PIC-a, koliko će ih svojim odlukama u tome ohrabriti, jer odgovornost se može očekivati samo od odgovornih ljudi.&nbsp;

Sergej Barbarez: Kapiten kapitenski

'Država duradi nešto'

Borba za koru hljeba

Redžep Tajip Erdoan: Politička hrabrost

Milijarda koju nećemo

Prof. dr. Adnan Begović: Bh. stručnjak i edukator s međunarodnim priznanjem

Kenan Trgić: Vratio se da digitalizira domovinu

Sada im treba mir

Edin Muratspahić: Bosanac među svjetskom naučnom elitom

Opozicioni autogolovi

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Glas neprospavanih noći

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Kada diploma izgubi vrijednost

Nek' komšiji crkne krava

Kolumne

Sergej Barbarez: Kapiten kapitenski

'Država duradi nešto'

Borba za koru hljeba

Redžep Tajip Erdoan: Politička hrabrost

Milijarda koju nećemo

Prof. dr. Adnan Begović: Bh. stručnjak i edukator s međunarodnim priznanjem

Kenan Trgić: Vratio se da digitalizira domovinu

Sada im treba mir

Edin Muratspahić: Bosanac među svjetskom naučnom elitom

Opozicioni autogolovi

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Glas neprospavanih noći

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Kada diploma izgubi vrijednost

Nek' komšiji crkne krava