Postoje trenuci u sportu kada rezultat nije samo rezultat. Kada pobjeda nije samo pobjeda. Kada se, kroz devedeset minuta igre, razbije čitav jedan narativ – i o ekipi, i o državi, i o čovjeku. Takav trenutak Bosna i Hercegovina je doživjela pod vodstvom Sergeja Barbareza.
Jer, kada smo čuli da je postavljen za selektora, ruku na srce - malo ko je vjerovao. Nakon godina lutanja, poraza, razočarenja i poniženja – uključujući i gubitke od reprezentacija poput Luksemburga koje smo nekada smatrali statističkom greškom – javnost je bila ogorčena, skeptična i umorna. Kada je Barbarez imenovan za selektora, dominirala su pitanja, sumnje i podozrenje. Nije imao neko naročito trenersko iskustvo niti rezultate u toj branši, samo dugogodišnje kritike na račun Saveza i status igračke legende bh. tima.
Postaviti Barbareza bio je rizik s kojim smo računali da će se nastaviti trend razočarenja i poraza. I još nešto: bio je čovjek kojeg je čaršija sve više radije procjenjivala po privatnom životu nego po fudbalu. Njegov odnos s medijima, često direktan i bez rukavica, dodatno je podizao tenzije. U takvoj atmosferi, malo ko je bio spreman da mu da vrijeme. Još manje – povjerenje. Blijedo izdanje u Ligi nacija i brutalan poraz od Njemačke 7:0 kao da su bili najava nove katastrofe.
A onda su došle kvalifikacije koje su promijenile sliku reprezentacije. Barbarez je jasno postavio kriterije – forma, disciplina i uloga u timu bili su važniji od imena. U ekipu je uveo nekoliko mlađih igrača koji su brzo dobili konkretne minute i odgovornost, umjesto da ostanu samo “projekat za budućnost”.
Reprezentacija je počela igrati direktnije i organizovanije, s jasnim zadacima u svakoj liniji. Nije se čekala greška protivnika, nego se pokušavalo nametnuti ritam. Umjesto lutanja i improvizacije, vidio se plan – i u odbrani i u napadu. U takvom sistemu novi igrači su isplivali jer su imali prostor i povjerenje, a ekipa je počela funkcionisati kao cjelina, a ne kao skup pojedinaca. Dječaci za koje nismo ni znali da postoje do prije godinu, danas su naši heroje.
Imena poput Alajbegovića, Dedića, Bajraktarevića i Tarika Muharemovića više nisu samo potencijal – postali su kičma reprezentacije. To nije slučajnost. To je sjajna selekcija i to je vizija.
I to je hrabrost. Rezultati su došli kao posljedica. Kvalifikacije su odigrane na nivou koji dugo nismo vidjeli. Bosna i Hercegovina nije bila prolaznik – bila je kandidat za prvo mjesto u grupi. Dvije pobjede nad Rumunijom, sigurna igra protiv Kipra, nesretan poraz protiv Austrije u Zenici i nesretno primljen gol u Beču za 1:1 – pokazali su kontinuitet i stabilnost – sve ono što je godinama nedostajalo.
A onda baraž. Prvo Vels. Težak, čvrst, neumoran, brz, neugodan. Prošli smo. Vratili se iz minusa. Izjednačili. Pobijedili na penale. Možda po prvi smo pred očima u bh. dresu gledali momke, mlade, „neiskusne“, koji ne pokleknu kad gube, nego zagrizu, stignu, a onda na penalima hladnokrvno prelome. Je li to bio samo trenutak sreće i odvažnosti? Ne, to je bio kontinuitet.
Jer na putu za Svjestsko prvenstvo stajala je još i Italija. Četverostruki prvak svijeta. Fudbalska aristokratija. Ekipa koja ovakve utakmice igra kao rutinu. I tu se desilo ono što će ostati zapisano kao najveća utakmica u historiji bh. fudbala.
Bosna i Hercegovina je pobijedila. Ponovo je gubila 1:0 nakon vlastite greške, ponovo izjednačila i ponovo hladnokrvno riješila penale u svoju korist pogodivši sva četiri udarca. Peti im nije bio ni potreban.
Sjećate se one vječite priče „malo je falilo“. E ovim momcima više ne fali malo. Oni ključne i kritične trenutke okreću u svoju korist.
Bosna je po drugi put otišla na Svjetsko prvenstvo. I to kako. Ova reprezentacija, iako nikada mlađa i objektivno slabija od one koju je Safet Sušić vodio 2014. godine, igra fudbal koji ima identitet. Igra sa srcem. Grize. Bori se. Ne odustaje. Vraća se kad gubi i na kraju pobjeđuje. Taktika na terenu nije loša, ali ovdje je presudio mentalitet. A mentalitet dolazi odozgo.Kao što je nekada bio kapiten na terenu, Barbarez je danas kapiten na klupi. Njegova energija, tvrdoglavost i vjera prenijeli su se na ekipu. I prvi put nakon dugo vremena, reprezentacija ne izgleda kao skup pojedinaca – nego kao tim oblikovan po karakteru svog vođe.
I tu dolazimo do onog najvažnijeg. Ovom čovjeku dugujemo izvinjenje. Jer nismo vjerovali. Jer smo sudili prije nego što je počeo. Jer smo tražili razloge za sumnju, umjesto da damo šansu za dokaz. A on je uradio ono što mnogi prije njega, sa jačim ekipama i većim iskustvom, nisu uspjeli. U svojim prvim kvalifikacijama.
Zato danas, uz sve analize, statistike i emocije – ostaje jedna jednostavna rečenica:
Hvala, Sergeje.
