Našoj javnosti je gotovo nepoznato da se u Turskoj svake godine održava jedan od najvećih internacionalnih festivala poezije, ravan, recimo, Struškim večerima. Njegov organizator je istanbulska općina Sultanbejli, bolje reći jedan od  najuspješnijih gradonačelnika današnje Turske Husejin Keskin.

Nacionalni pjesnik

Festival je nazvan „Istanbulensis“ po žutom cvijetu - simbolu Sultanbejlija. Na prethodna dva festivala, uz tridesetak savremenih turskih pjesnika, bili su prisutni pjesnici iz Francuske, Španije, Italije, Poljske, Makedonije, Gane, Kube..., te pjesnici iz turkofonskih i arapskih zemalja.

Na svakom festivalu Bosni i Hercegovini i njezinom bosanskome jeziku i pjesničkoj tradiciji odavana je posebna počast. Tokom festivala pjesnici i mislioci vode razgovore o najurgentnijim pitanjima modernog svijeta i ulozi pjesnika u tome svijetu. Na svakom festivalu se dodjeljuje nagrada jednom turskom i jednom inozemnom pjesniku te niz počasnih nagrada, a izabrane pjesme objavljuju se i čitaju na više jezika.

Ono što svaki inozemni pjesnik uoči jeste nevjerovatno poštovanje koje turski narod – čak i danas, u informatičkoj eri – ima prema pjesničkoj riječi i pjesnicima. U ovoj se zemlji stihovi i izreke Junusa Emrea, Mehmeda Akifa Ersoja, Nedžiba Fazila ... ili Sezaija Karakoča i Nurija Pakdila recitiraju kao znak učenosti, kao neka opća mjesta turske kulture, a „milli šair“ (nacionalni pjesnik) u ovoj kulturi tretira se kao Božiji izabranik: dok se na bini citiraju njegovi stihovi, publika ih sriče kao molitve, ponavlja ih, aplaudira im, ustaje na noge pred njihovom ljepotom i mudrošću...

Naravno, to čine samo samosvjesni narodi, narodi dugotrajne i visoke kulture, a ovaj Božiji rob bi dodao: imperijalni narodi koji su čovječanstvu darovali najplemenitije plodove vlastite civilizacije. Tako, dok smo gledali Turke koji ustaju na noge pred stihovima Mehmeda Akifa ili Nedžiba Fazila, osjetili smo kako taj narod, zapravo, odaje počast samome sebi, svome jeziku i bitku. A onaj ko poštuje sebe, taj poštuje i druge; onaj ko ima, taj i daje, i taj zna i da prima, i pri tome osjeća najveće radosti:  davanja i primanja.

Mona Rosa

Ovogodišnji, treći “Uluslararasi Istanbulensis Šiir Festivali” održan je pod sloganom „Oppressed geography“ i okupio je pjesnike iz zemalja nad čijim se narodima desetljećima i ovog časa vrši nasilje u ovom ili onom obliku: Palestine, Sirije, Iraka, Krima, Egipta, Kosova, Bosne (pjesnik iz Libije, Etwebi Ashur, nije mogao izići iz svoje zemlje), a kao moto festivala uzet je stih Nuri Pakdila: “Čovjek je onaj ko tebe spašava od tebe.“ Slavni pjesnik Nuri sjedio je u prvom redu u sali Kulturnog centra Općine Sultanbejli prve večeri Festivala i primio priznanje za svoje pjesničko djelo.

On je toliko slavan u svojoj zemlji da je o njemu snimljena posebna TV serija, zajedno sa još slavnijim, legendarnim, i danas živim Sezaijem Karakočom, pjesnikom „Mone Rose“. (Mona Rosa, djevojka kojoj je Sezai ispjevao svoju pjesmu i čiji inicijali krase akrostih ove pjesme, bila je Bošnjakinja, muhadžirka, ali kada je ovaj prevodilac ove pjesme, jednoga dana na Sirkedžiju, u kafani, upitao njezinog autora o tome, on se samo tužno nasmijao, ništa ne rekavši.)

Festival „Istanbulensis“ samo je jedna od manifestacija nove Turske („yeni Turkiye“ ). Taj koncept i viziju Turske u budućnosti, prema našim saznanjima, osmislio je Numan Kurtuluš, jedan od vodećih islamskih intelektualaca, blizak aktuelnoj turskoj Vladi i AK partiji. „Yeni Turkiye“ podrazumijeva vraćanje Turske njezinom islamskom naslijeđu i samosvijesti koja je bila gušena od 1924. godine do danas. Turski narod - jednako kao i bezmalo svi muslimanski narodi - tokom dvadesetog stoljeća doživio je devastaciju svoga kulturnog pamćenja, koju je i u ovoj zemlji provela tzv. tuđa inteligencija.

Ta inteligencija je vršila torturu nad vlastitim narodom namećući mu tuđe, neislamske ideologije i kulturne obrasce. Turskom narodu, naprimjer, u tim procesima bila je zabranjena upotreba njegovog nacionalnog, staroosmanskog pisma, čime su Turci bili onemogućeni čak da priđu vlastitom, raskošnom kulturnom naslijeđu sačuvanom na tome pismu i u staroosmanskim ćitabima i defterima.

Zamislimo, recimo, Engleza kome je onemogućeno da čita Vilijema Šekspira, koji je pisao na staroengleskom! Tako se danas osjećaju Turci. Ako ste iole obrazovan Bošnjak, ta vam priča mora biti poznata.

Tuđa inteligencija

Morate se, naprimjer, sjetiti rahmetli Kasima Suljevića koji je, govoreći o tuđoj inteligenciji kod nas, sedamdesetih godina 20. stoljeća, zapisao: “U Evropi ne postoji narod čija se inteligencija toliko udaljila od njega kao što je to slučaj sa bošnjačkim narodom i njegovom inteligencijom!“

Opčinjena mitom o progresu, koji će, navodno, doći samo ukoliko se slijede koncepti koji dolaze sa Zapada i iz (njegove) Moderne, tuđa inteligencija je u svim muslimanskim narodima širila tuđe, neislamske, sekularne ideologije i tuđa pisma - kako bi i vlastite narode distancirala od kur’anske Objave i poslanstva Muhammedova, a. s.

Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Džemaludin Latić nagrađen je za svoju poeziju u Istanbulu na internacionalnom festivalu

Nigdje se u kulturnoj samosvijesti situacija ne mijenja kao u današnjoj Turskoj! Nigdje kao u Turskoj pjesnici nisu odigrali svoju autentičnu, mesijansku ulogu! Ali samosvijest „turskog milleta“ (Turk Milleti) ne zaustavlja se na granicama Turske Republike; ona seže do krajnjih granica dokle se prostirala turska osmanska civilizacija.

Civilizacija merhameta i adaleta (pravde), međunarodnog davanja i primanja! U duhu toga merhameta i pravde, pjesnici su s ovogodišnjeg „Istanbulensisa“ odaslali svoju poruku nade narodima recentne „oppressed geography.“

Palestinska pjesnikinja Avad Hanan plakala je po završetku svake debate i pjesničke večeri: ona je, iz najpoznatijeg djelića i najpoznatije prijestonice „oppressed geography“ (Quds-i Šerifa ili Jerusalema) došla preko tri punkta gdje su je pretresali i ispitivali, i tako će se morati vratiti s aerodroma u Amanu; pjesnikinja Gokturk Nurala iz Istočnog Turkestana (sjeverozapadnog dijela Kine, davno preimenovanog u kineski naziv), na binu je izlazila sa svojom plavom zastavom u čijoj sredini je sijala bijela petokraka i čitala nacionalne pjesme ovog dijela Turk Milleta; Rabie Nisan iz Halepa lamentirala je nad svojim Šamom (Sirijom) govoreći o opustošenom gradu u kome huču samo noćne ptice; iz Kirkuka je došao Mehmet Hašim i pjevao o svome razorenom Iraku i svome gradu Mosulu u kome su isilovci („cionistički plaćenici“) u ta dva dana srušili dvije osmanske džamije; moj veliki brat Zejnel Beksac pjevao je o Rumeliji i njezinom biseru - Prizrenu; mi smo govorili dijelove iz „Srebreničkog inferna“ prevedenog na turski te „Mankurte“ posvećene Džengizu Ajtmatovu.

Metak u majčine grudi!

Ah, veliki Džengiz Ajtmatov iz Kirgistana! Slavni pisac čija je „Džamilja“ obišla svijet, ali u pjesničkim krugovima on je poznatiji po svome literarnom konstruktu mankurta. Ko su oni bili? Kirgiski dječaci koje vojnici Pobjedničke Države pohvataju i sakupe u koncentracioni logor. Nakon toga im zgule kožu sa glave i zamijene je devinom kožom, s dlakom okrenutom unutra, ka mozgu.

Dječaci počnu zaboravljati maternji jezik i slike iz djetinjstva. Podvrgnuti mučenju, mnogi od njih umru. Onima koji prežive „devinu kožu“ u pamćenju ostane tek poneka riječ: majka, babo, domovina (toprak), Bog... Za vračeve Pobjedničke Države, veli Ajtmatov, to su najopasnije riječi, i zato se mladi mankurti podvrgavaju novim oblicima mučenja u kojima se briše njihovo sjećanje.

Jednoga jutra majka mladog mankurta, koji se također zvao Džengiz, prišla je žici logora i zovnula svoga sina po imenu. On joj je potrčao u zagrljaj, prepoznavši je u maglovitom sjećanju. Nakon toga su oboje uhapšeni, a najbolji učitelji Pobjedničke Države Džengiza su, u idućih nekoliko dana, ubijedili da je uhoda njegov neprijatelj i neprijatelj njegove Države. Izdresiranome mankurtu dali su pušku u ruke i doveli ga pred „uhodu“ - da bi on ispalio metak u majčine grudi!