Za Europu, zbog specifičnosti njene historije, nije nikakvo čudo da su se u odnosima među njenim narodima i državama koje su na njenoj teritoriji nastajale dešavali nesporazumi i izbijali sukobi, vodili krvavi ratovi i dešavale mnoge stvari, kao što su stogodišnji, tridesetogodišnji ili sedmogodišnji ratovi, ustanci i pobune. Sedimentiranje različitih naroda i civiliziranje ponašanja ljudi različitog porijekla i tradicija, religijske razlike i suprotni interesi se u historiji dugo usklađuju, a pogotovo kada ne postoji dovoljno snažna ideja koja bi sve te razlike svojim privlačnim sadržajem nadilazila i ujedinjavala.
Ideje i interesi
Sve razlike i razni interesi koji su nastajali imali su neke razloge i određeni smisao koji je proizlazio iz neke prethodne ideje i interesa, bilo ideje pokrštavanja ili progona nekrštenih ljudi i naroda, s namjerom religijske unifikacije ili unifikacija u vladavini putem obnove ideje carstva koja je naslijeđena iz Rima i prakticirana de facto sve do XX stoljeća. Međutim, može se reći da je malo europskih naroda među kojima je dolazilo do toliko besmislenih i uzaludnih sukoba i u kojima su se događale stvari koje su proturječile bilo kakvoj općoj ideji i interesu, kao što se to događalo narodima na Balkanu.
Iako su svi oni, izuzimajući periferne južne narode kao što su Grci i Albanci, bili porijeklom, jezikom i kulturom dosta povezani, imali su i svijest o svome jedinstvu, a ka tom jedinstvu ih je orijentirala i historijska logika i mogućnost da postanu snažan faktor u situaciji koja je nastala na rubnim dijelovima dvaju carstava. Osobito nakon propasti Bizanta, oni su se više sukobljavali nego sarađivali i tako su od ključne zone koja je bila spona između dva velika politička, ekonomska i kulturna sistema, kao što su Zapadno i Istočno Rimsko carstvo (Bizant i Sveto Rimsko carstvo), ili Osmansko carstvo i Sveta Alijansa, stvorili zonu neodređenosti i time otvorili pravo svakoj većoj sili da na njoj traži zadovoljavanje vlastitih interesa.
Slavenski narodi su proizvodili neku vrstu svijesti i deklarirali jezičko i narodno jedinstvo. Čak su vukli određene poteze utemeljene na ideji o etničkoj i nacionalnoj istovjetnosti, ali su sve te deklaracije i potezi padali u vodu kad se radilo o stvaranju oblika povezanosti i sadržine vladavine, tj. uvijek su parcijalni interesi nekog naroda stajali iznad zajedničkih. Tako su tokom XIX stoljeća, s određenim pravom, ti narodi od nekih nazivani otpacima naroda, dakle, narodima koji nisu u stanju da proizvedu racionalnu i snažnu državnu zajednicu i da usklade svoje interese kako bi svoj historijski potencijal razvili do kraja i postali snažan i odlučujući faktor u cijeloj srednjoj i jugoistočnoj Europi.
Oni su nastojali da jedni druge nadvladaju i za to im je zajedništvo služilo kao pokriće, a sve se to na kraju svodilo na svoju istinu, a to je nastojanje međusobnog istrebljivanja i to je činilo dobar dio historije njihovih odnosa do današnjih dana.
Ono što ni u jednom od ovih naroda nije bilo nikada priznavano i što je mjera njihovih ograničenja, jeste činjenica da su pred očima imali jasan primjer mogućnosti i plodnosti povezanosti različitih etničkih, nacionalnih, vjerskih i političkih grupa kakva je bila ostvarena u Bosni i Hercegovini, ali su oni, umjesto da se na taj primjer ugledaju, činili sve napore da ga kao loš primjer unište.
Sjeme separatizacije
To što su svi oni, a prije svega Hrvati, Srbi i Crnogorci, uporno nastojali da unište takvu tvorevinu, govori koliko je duboko ukorijenjeno sjeme separatizacije u strukturu, način mišljenja i razumijevanja političkih i historijskih kretanja kod naroda Balkana. A do toga je došlo upravo zbog činjenice da je vjerska osnova separacije i asimilacije bila glavna poluga njihovog emancipiranja i nacionalnog identificiranja, što im je zatvaralo put kao racionalnom postupanju i uviđanju da logika historije zahtijeva upravo suprotno, tj. što šire povezivanje i saradnju. A upravo taj apsurdni napor za separacijom pošto-poto, kako se to u žargonu kaže, još predstavlja glavnu smetnju njihovom uspješnom razvoju ka slobodi i istinskoj demokratiji.
Separacija je provođena silom i uz istrebljivanje onih koji se nisu u taj proces uključivali dobrovoljno. Sreća je svih nas koji smo živjeli na ovom prostoru i iskušavali takav način stvaranja historije što su takvi sukobi, zbog relativno malog broja pripadnika i ograničenog potencijala moći ovih vjerski i nacionalno podijeljenih naroda i određene korektivne uloge okolnih velikih naroda, kao što je to bio slučaj s ulogom europskih sila tokom XIX stoljeća i osobito nakon Berlinskog kongresa, imali određene granice, tako da nisu proizveli tako velike štete koje su bile implicirane karakterom vladavine u novostvorenim odnosima ovih naroda u integracijama koje su ostvarili tokom XX stoljeća, kada su narodi kao Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci bili osuđeni na nestanak na jedan ili drugi način, ali svakako na status prisilnih emigranata, ubijenih ljudi ili asimiliranih u nacije kojima nisu izborno i po bilo kakvim kriterijima, osim kriterija prisile, pripadali.
Zbog takvog toka procesa emancipacije su se u našoj novijoj historiji, od XIX stoljeća do danas, i smjenjivala razdoblja prijateljstva, bratstva i velike ljubavi, koja bi bivala brzo zamijenjena izbijanjem mržnje i istrebljivanja.
Ovakva historija je najviše pogađala upravo Bosnu i Hercegovinu, jer u njoj nije bilo ni asimilacije ni prisilnog nacionaliziranja sve dok nije u susjednim zemljama nastao pokret izgradnje nacionalnih država utemeljenih na ideji nacije kao jedinstva porijekla, teritorije i vjere.
Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
