Datum: Vječnost!

Mjesto: Potočari, dom planetarne tuge jednih i sramote drugih.

Tu su svi : majke, očevi, braća sestre, radnici, seljaci, intelektualci, pisci, umjetnici, diplomate, eminencije, diplomati, hiljade, deseci hiljada, stotine hiljada, milioni kraj ekrana, od Njujorka do Tokija, od Tokija do Pariza, od Islanda do Sidneja, od Maštrika do Magreba, samo nema onih drugih, osramoćenih.

Industrija smrti

Oni se ne mogu suočiti sa svojim likom u ogledalu. Za njih je sve završeno julskih dana smrti i zločina 1995. godine.

Oni su u 12 dana industrije smrti, po «Direktivi 7», pisanoj rukom Karadžića ubili osam hiljada i još mnogo mnogo još nepoznatog broja ljudskih bića životne dobi- od bešike do duboke starosti!

Zločinci su, i preko mjere genocida, nevine, goloruke, gladne i uplašene kosili kao proljetnu travu.

Ubijali su ih ne zbog onog što su uradili, već što jesu.

Što su drugi i drugačiji! Samo zbog toga!

"A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa", podsjeća me danas mudri pisac.

Danas se sjećam i Uzeira Biče, iz Šadića, dalje od Foče a bliže Tjentištu.

On je u godinama prvog genocida nad nama, vršenom zbog krivnje da smo drugi i drugačiji, da se istom Bogu molimo drugačije, daleke 1941. godine, četnicima rekao : »Nemate mi šta uzeti, sem života!».

Pet sokolova

Dragi ga je Bog sačuvao pa se poslije pola godine, sa ženom i nejači, našao tamo daleko, preko Save, u Gunji gdje je dugo živio i lahko umro.

A jula 1995. godine, Halilovići, otac i četiri mu sina, pet sokolova, nisu imali sreće, ili je Bog  na njih zaboravio pa su pobijeni. Gledao sam tako sestru Ramizu, u Potočarima, u polju zelenih tabuta, pored oca i četiri brata. Za sebe, kao da je sama na svijetu, a jest, rekla je :»Osjećam se kao da me nema». Ni misao, ni pero moje ne mogu dalje. Zato ovaj izvještaj iz Potočara, nastavljam dalje, uz pomoć velikog Meše.

«BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM! Pozivama za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše, Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć, i sve što ona oživi, Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra, i zoru kad zabijeli, Pozivam za svjedoka Sudnji dan, i dušu što sama sebe kori, pozivam za svjedoka vrijeme, Početak i Svršetak svega, Da je svaki čovjek uvijek na gubitku! Tako mi vremena, čovjek doista gubi, Samo ne oni, koji vjeruju i dobra djela čine, I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju istinu, I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

Moja pokora

Draga braćo i sestre, Sinovi i kćeri Ademovi, Došli ste i htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužnih, uznemireni zbog zločina, jer znate ko ubije nedužnog čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve su nas ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad nam pogodi nekog ko nam je najdraži.

Šefkija, brate, probudi se! Harune gdje si? Gdje ste sva moja braćo izgubljena i pobijena?! Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako. Da li zato da saznamo, ili da zamrzimo, kad nismo znali voljeti? Možda bih trebao da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.

Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva, moja pokora, moj život i moja smrtz, sve to pripada Bogu, Stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada samo meni. Moje braće više nema, i hoću samo da kažem:

„Moj Bože, ojačaj njima mrtvima snagu moju8, njima mrtvima i nesahranjenima po zakonima Božijim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put sa koga povratka nema. Moj Bože, daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Rastavi mene i njih, i sudi nam, a meni, Bože daj snage da oprostim. Jer ko oprosti, on je najveći. Aznam, znam, zaboraviti ne mogu! Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice. Za sreću. Čuvam je u sehari. Još kao dijete sam shvatio ono najvažnije, a to je Ljubav, Prijateljstvo, Ljubav prema drugome. A vas, braćo i sestre molim, ne zamjerajte zbog ovih riječi, ako su vas razboljele i rastužila. A sad idite kući i ostavite sama sa mojom nesrećom. Lakše mi je sad, podijelio sam je sa vama. Amin Bože!“.

Piše: Ekrem Avdić