Prava je šteta po Bosnu i Hercegovinu da, kada je riječ o Kosovu, mnogo toga ostaje na nivou neznanja i predrasuda. I što se o Kosovu, kao i o Bosni, ne uči više iz historijskih čitanki Noela Malkoma (Malcolm), britanskog političkog novinara, autora nezamjenjivih priručnika o ove dvije zemlje, bez kojih se više ne može upravo zbog zajedničke evropske budućnosti.

Činjenice i falsifikati

U to sam se ponovo uvjerio kada mi je ovih dana pripala čast da predvodim grupu američkih i evropskih novinara akreditiranih u UN-u u Njujorku na kratko medijsko putovanje po ovoj politički najmlađoj evropskoj državi, ali zato prastaroj lokaciji, nekada svuda oko nas rasprostranjene ilirske civilizacije.

Dugo smo to marginalizirali kao neku historijsku prašinu iako je, recimo, Butmir, što na albanskom jeziku bukvalno znači „dobra, meka zemlja”, tu nadomak Sarajeva, zajednički civilizacijski imenitelj kao preteča mnogo čemu, ma koliko se mi tome otimali i zbog raznih političkih predumišljaja. Samo da usput zabilježim: ruske novinare akreditirane u UN-u sam pozvao na ovaj put, ali se nisu odazvali.

Što se Amerikanaca tiče, njima se ne može podvaliti. Na svakom koraku znaju sve o našoj prošlosti, a bogami i o budućnosti. Legende pri tome pripadaju ponajviše onima koji ne žive u stvarnosti.

Moje kolege, a posebno In Vilijams (Ian Williams), novinarski veteran, autor devet knjiga, kolumnista „Guardiana” i američkog „Nacionala”, koji je više puta posjećivao razne balkanske zabiti, uključujući i naše bosanske, znaju više nego, recimo, prosječni Bosanci i mnogo više nego što su to odabrali da znaju mnogi bosanski političari. Naši se još kukavički koprcaju u lokvicama zabluda.

- Malo je toga na šta se sasvim pouzdano i bez provjere možemo osloniti kada je riječ o zajedničkoj historiji regiona ako to samo dolazi iz beogradskih izvora. Morate računati i s falsifikatima - podsjetio nas je blago upravo Vilijams. „Historija ovdje sigurno nije počela kad je umro Tito (1980.), a nije ni od Kosovskog boja (1389.) naovamo”, rekao je.

Sreća je i to što Amerikanci više vjeruju u nas nego ponekad i mi sami u sebe. Naš medijski boravak na Kosovu uvjerio me koliko je porazno biti u vlasti dnevnopolitičkih zbivanja i vijesti, uključujući i one lažne, za koje sad i zvanično znamo da su podvala.

Prepustiti se vijestima u kojima dominiraju figure poput ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina znači naprosto prizivati zlu kob. Kao da je najvažnije je li se on i na ovaj Vidovdan (28. juni) pojavio na Kosovu ili nije?!

Pošto je život domaćinska računica, da je sreće, u bosanskim medijima bi moralo biti više riječi zašto se na obostranu štetu ne ukidaju vize između dvije zemlje, pa se Kosovari i Bosanci maltretiraju, dok im se džepovi dodatno prazne, a srca paraju zbog razvaljenih sentimentalnih veza.

Neće čekati

U međuvremenu, Kosovo je, a Bosna malo o tome zna, jer o tome se ne piše, zemlja isprepletena modernim autocestama poput onih u Hrvatskoj, nalik čak i na njemačke autobanove. Uz njih su zaista poput pečurki poslije kiše, a bolje je reći oluje (protjerivanja tenkova srbijanske vojske i spriječenog egzodusa kosovskih Albanaca), nikle vidljivo elegantne poslovne hale, često sa švicarskim ili američkim imenima.

Nastranu historija koju bi, da nije Malkolma i novinara poput Vilijamsa, i ovdje u bosanskom komšiluku do besvijesti tumačili poput Vojislava Šešelja koji je želio isprazniti Kosovo od Albanaca, ovdašnja sadašnjost puna je primjera žilavosti i upornosti jednog naroda da preživi i digne glavu u skladu sa svojom istinskom tradicijom. A ne onim što nam je beogradska propaganda godinama servirala o njima.

Kao i Bosanci, i Kosovari su muslimani, katolici i pravoslavci, a u Prizrenu još ima i Jevreja, posvuda drugdje i ostalih etničkih manjina. Zanemarujući samo načas naše hronične balkanske bolesti, korupciju i nepotizam prije svega, koji su, naravno, nadnacionalni fenomen i pratilac mnogih zemalja u razvoju, ovdje zaista imponira proevropski duh da se pobijedi bez kukanja i bez suviše nacionalnih jadikovki.

Uostalom, dok se Bosanci posredstvom Turaka dogovaraju kojom će trasom ići brza cesta ili autoput od Beograda do Sarajeva, Kosovari zahvaljujući Turcima i Amerikancima (kompanije „Enka” i „Behtel”) već odavno za dva sata vožnje stižu od Prištine do Tirane i Jadranske obale.

Što bi rekla američka ambasadorica u Sarajevu Morin Kormak (Maureen Cormack), da bi krenula naprijed, BiH mora dobiti lidera s novom vizijom za ono što nas čeka sutra. Čak ni Kosovo neće više na Bosnu čekati.