Ima, nažalost, u ovoj divnoj zemlji Bosni i Hercegovini, divnoj od ljudi do predjela, nešto jezivo prosjačko, nešto što smo kao narodi polako počeli da usvajamo kao normu nakon rata. Država je (samo tada ima države - moć institucija i partija naspram pojedinca) napravila od nas prosjake, i to one najgore (a žrtve smo od entiteta do entiteta), jer su nam putem medija ubacili vječiti diskurs pakla na osnovu kojeg uvijek strahujemo: hoćemo li dobiti neku milostinju ili nećemo (donacija, kredit, vakcine itd.), a dobit ćemo je ako se trojica usaglase.
I tako to godinama unedogled, razvlači se naša navika za milostinjom kao aksiom. Međutim, pogled preko granice govori nešto posve drugačije: većina država u Evropi i svijetu ima ono što je nama oduzeto - osjećaj za dostojanstvo.
Daleke 1972. godine na naše prostore su došle velike boginje (u historiji, zabilježeno je tako, jedna od najtežih virusnih bolesti). Napravljen je karantin, a za dva mjeseca je vakcinu dobilo oko 18 miliona ljudi!!! I „mrski“ Tito je proglasio pobjedu nad opakom bolešću. Danas, prema svim medicinskim parametrima, COVID-19 je puno bezopasnija bolest od velikih boginja, ali samo prema ulaznim nalazima. Smrtnost i propagirana nemogućnost (su)života u BiH je nadmašila smrtnost zaraze iz 1972. godine.
U protekla dva stoljeća nijedna država u Evropi nije izgubila na svojoj državnosti kao BiH, nikada se, u protekla dva stoljeća (moderno doba), nije desilo da ljudi unutar jedne zemlje budu prepušteni slučaju i samima sebi. Nikada se nije desilo da se obični ljudi moraju toliko obrazovati u oblasti medicine, jer znaju, ako ne budu znali, da će umrijeti ili će, pak, izgubiti nekoga pored sebe.
Niko od nas ništa nije trebao znati. Trebali smo samo vjerovati u zdravstveni sistem, za koji izdvajamo tolike novce i - da - trebali smo vjerovati u ljude za koje glasamo. S obzirom na to da je i jedno i drugo otišlo do samog đavola, obrazujemo se o koronavirusu i trošimo vrijeme za nešto za šta nismo stručni... Samo da bismo preživjeli.
Sve će ovo jednom proći, kao što je prošao onaj užasni rat za koji se svi mi (nakon postratne manipulacije vodećih stranaka interpretacijom historije), s vremena na vrijeme, pitamo danas gdje smo bili i šta smo radili, tako će i ovo proći, s istim ili sličnim velikim pitanjima, žrtvama i poniženjima. Ali razlika je, ipak, ogromna! Moramo sebi postaviti pitanje: ako nije rat, a danas imamo veću stopu smrtnosti nego u ratu, pa gdje je država? Jesmo li spremni da budemo „kusur“, nakon što „veliki“ izmaštaju prioritete!?
Timos je, prema Platonu, ponos, hrabrost, srčanost, želja čovjeka da se potvrdi, žudnja za pravednošću, osjećaj časti i dostojanstva. Gdje se sakrio timos u BiH?
Pandemija je ponizila čovjeka (distanca), jer nijedan rat ne tjera čovjeka da se skriva od drugog čovjeka, ako nisu neposredni neprijatelji, ali ta neprikosnovena činjenica, koliko su država BiH, njene institucije (Vlada FBiH, Vijeće ministra BiH), svojim nečinjenjem, bahatošću, neznanjem, odsustvom svakog oblika časti ponizile vlastiti narod, ne može se mjeriti ni sa kakvom pojavom iz prirode koja je prijetila ili prijeti čovjeku.
Najgori oblik diskriminacije za čovjeka je onda kada čovjek mora dokazivati da je uopće živ. Protesti, peticije, zahtjevi akademske zajednice, pojedinačna upozorenja intelektualaca, vapaj ljudi Bosne i Hercegovine za pravom na život i dostojanstvom nisu ništa drugo nego građanski krik timosa prema institucijama BiH koje se svojim građanima bave samo u dva slučaja: kada troše naš novac od poreza i tokom predizborne kampanje.
Dotad smo mi samo mrtva tijela koja oni sahranjuju po redu.
Život dostojan čovjeka znači imati mogućnost izbora. Sve mimo toga je simulacija življenja koja naše živote svodi na broj, kada dozvoljavamo da našim vremenom, osim vremena, upravlja neko drugi. Stoga, ove redove pišem u čast svih onih koji su izgubili nekoga i svih onih koji se osjećaju poniženim od vlastite države i svih onih koji traže svoj život natrag - k sebi!
(Autor teksta je profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu)
