Međunarodni praznik rada se obilježava u gotovo cijelom svijetu da bi se odala počast svim radnicima koji su se tokom 19. i 20. stoljeća borili za bolji položaj sebe i svojih kolega.
Današnji radnik navikao je na prava koja su prije bila suluda ideja. Osmosatni radni dan, pet radnih dana u sedmici, pravo na sindikat, godišnji odmor, penzija i zabrana rada maloljetnicima - svako od ovih prava trebalo je izboriti, često i nasilnim štrajkovima. Štrajk koji je izazvao najviše problema onima koji su bili protiv promjena dogodio se 1886. godine u Chicagu, kada je oko 40.000 ljudi marširalo ulicama za bolje radne uvjete.
Evropski radnici također su popratili zbivanja u SAD i krenuli u borbu za bolje uvjete. To ne znači da nije bilo štrajkova prije 1880-ih, no nakon događaja u Chicagu radničke udruge postaju sve masovnije i organiziranije. Bila je to velika prekretnica u borbi za radnička prava te početak promjena koje će rezultirati boljim radnim uvjetima.
Prvo spominjanje pojma radnika
Pojam radnik prvi put se spominje u državama zapadne Evrope i SAD na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Pričamo o vremenu industrijske revolucije - nastaju prve fabrike, grade se prve željeznice i nastaju viškovi robe koji se trebaju negdje prodati radi profita. Svijet prije industrijske revolucije bio je fokusiran na zemlju i hranu. Taj feudalni sistem nestao je tokom 19. stoljeća i zamijenjen je onim kapitalističkim.
Tada se javljaju prvi radnici. Oni koji su prije radili na zemlji pored nekog dvorca daleko od velikog grada sele se u gradove. Stari feudalni plemići koji su shvatili kakve se promjene događaju koriste svoje bogatstvo da bi izgradili prve fabrike i počinju se baviti prodajom svojih proizvoda da bi ostvarili profit. Za to im je potrebna ljudska snaga, no ne moraju se brinuti jer postoji toliko ljudi koji se sele u gradove u potrazi za poslom da, koliko god loše uvjete dali, većina neće imati izbora nego pristati.
U takvim okolnostima se zapošljavaju prvi radnici. Plaće su vrlo niske, a radničke porodice često vode i djecu da rade kako bi se zaradilo dovoljno za hranu. Bogati vlasnici u tome ne vide problem: za njih je normalno da se neki ljudi rode u bogatstvu i nastave biznis svoje porodice, a oni manje sretni će raditi u rudnicima, gdje se svako malo dogodi nesreća i netko pogine.
A šta je s državom? Danas postoje socijalna pomoć i niz poslova u kojima nije potrebna fizička snaga. Trebamo se podsjetiti da je država 19. stoljeća bila posve drugačija nego današnja.
Kako nije postojala inicijativa odozgo da se popravi stanje radnika, oni su počeli protestirati i štrajkovati. Prvi štrajkovi bili su lokalni: često bi prosvjedovali radnici jednog rudnika ili jedne tvornice, a takvi bi se protesti rješavali otpuštanjem postojećih radnika i zapošljavanjem drugih. Međutim, kako je radnička klasa postajala sve masovnija, tako su protesti postajali veći i nezanemarivi.
Haymarket afera 1886.
Radnici u SAD tokom 19. stoljeća nisu postigli puno pomaka po pitanju svojih prava. Velike imigracije koje su se događale uglavnom iz Evrope značile su ogroman broj novih radnika. Ako radnik nije bio zadovoljan, dobio bi otkaz jer je bilo puno drugih koji su tražili posao. SAD je tada ulagao ogromne količine novca u daljnju industrijalizaciju i popeo se na svjetski vrh u nekim sektorima.
Međutim, ogroman broj radnika značio je i veće proteste. Glavna boljka američkog radnika u drugoj polovici 19. stoljeća bio je dug radni dan. Većina radnika je smatrala da je osam sati rada dnevno gornja granica. Svoju ideju pretočili su u parolu "Osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za ono što želimo!"
1. maja 1886. preko 40.000 radnika marširalo je Chicagom zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. Isti dan uključili su se radnici u ostalim gradovima SAD, a procjenjuje se da je protestvovalo preko 300.000 radnika u cijeloj državi. Prvi dan štrajka nije ništa postigao pa su se radnici okupljali i u narednim danima. 4. maja u večernjim satima na trgu Haymarket jedan od vođa radnika održao je govor pred demonstratorima, koji je bio prekinut dolaskom ogromnog broja policajaca.
Tražili su da se skup raspusti i da štrajkaši odu kućama, no u tom trenutku netko je bacio bombu na policiju. Jedan policajac umro je na licu mjesta, a još nekoliko ih je povrijeđeno. Par sekundi kasnije počinje paljba između policije i štrajkaša. Preko 70 ljudi je povrijeđeno, a petero je izgubilo život te večeri. Policija je zatvorila vođe demonstracija, a sedmero ih je osuđeno na smrt i ubijeno.
Državni praznik
U isto vrijeme radnički pokreti u Evropi prerast će u Drugu internacionalu. Na prvoj konferenciji u Parizu 1889. godine odlučeno je da će se 1. maja obilježavati Praznik rada - u spomen na događaje u Chicagu par godina ranije. Danas je to neradan dan u većini svijeta, premda će ga vlade različitih zemalja prihvatiti tek nakon Drugog svjetskog rata.
U SAD radnička prava nisu postignuta događajima iz 1886. godine te se borba nastavila u obliku novih protesta i štrajkova. Tek u 30-im godinama 20. stoljeća SAD je na federativnoj razini uveo osmosatno radno vrijeme i bolja prava za radnike. Praznik rada u SAD i Kanadi se ne slavi 1.5., već prvog ponedjeljka u rujnu pod nazivom Labour Day.
U Hrvatskoj se 1. maja slavi kao državni praznik od 1945. godine, što je zadržano sve do danas. U Sloveniji i Srbiji neradni su 1. i 2. maja.
