Na današnji dan 1926. godine, u Los Anđelesu je rođena najljepša američka i svjetska glumica svih vremena Merilin Monro (Marilyn Monroe), kao Norma Džin Mortenson (Jeane), seks-simbol 50-ih i ranih 60-ih godina.

Kako joj je majka Gledis (Gladys) bila psihički bolesnik, Norma je djetinjstvo provela po sirotištima i udomiteljskim porodicama. Prijateljica Normine majke Grejs (Grace), koja je jedno vrijeme bila Normina skrbnica, kako bi je se riješila, udala je Normu za Džejmsa Dogertija (James Dougherty) samo dvije sedmice nakon što je Norma navršila 16 godina.

Uspješna karijera

Dok je još trajao Drugi svjetski rat, Norma počinje karijeru modela za modnu kuću „The Blue Book“, te se ubrzo, kao jedan od najuspješnijih modela agencije, pojavljuje na desecima naslovnica raznih časopisa. Godine 1946., primijetio ju je lovac na talente Ben Lajon (Lyon) i dogovorio joj audiciju u „20th Century Foxu“. Tada potpisuje prvi filmski ugovor i uzima umjetničko ime Merilin, te majčino djevojačko prezime Monro.

Prva njena glavna uloga bila je u filmu „Niagara“, 1953., koji joj je donio veliku popularnost i učinio je jednom od najtraženijih holivudskih glumica. Ali, u to vrijeme počele su kružiti fotografije gole Merilin, koje je snimio fotograf Tom Kili (Kelley) kad je ona tražila posao. Slike je kupio Hju (Hugh) Hefner, pa se u decembru 1953. pojavila u prvom izdanju „Playboya“. Monro je zbog produkcije morala javno potvrditi da je na slikama zaista ona, a i danas se citira njen odgovor na novinarsko pitanje šta nosi u krevetu, kada je rekla: "Chanel No. 5".

Bračni brodolomi

S drugim suprugom, tadašnjom američkom bejzbol zvijezdom Džoom Dimađom (Joe DiMaggio) Merilin se vjenčala u januaru 1954. Džo je često pravio Merilin ljubomorne scene, a kulminacija je bila kada je ona, u septembru 1954., snimala kultnu scenu u kojoj joj vjetar diže haljinu za film „Sedam godina vjernosti“ u njujorškom pozorištu Trans-Lux. Nakon toga Merilin je zatražila razvod zbog mentalnog nasilja.

Treći put se udala za dramatičara Artura Milera (Arthur Miller), u junu 1956. Milerov scenarij za film „Neprilagođene“, priča o očajnom razvodu, trebao je biti njegov dar Merilin za Valentinovo, ali u vrijeme kada je snimanje počelo, 1960., njihov brak je već bio pred raspadom, a razvod je uslijedio u januaru 1961. godine.

Vlastita produkcija

Ulogama u filmovima „Muškarci više vole plavuše“ i „Kako se udati za milionera“ postala je jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda. Ali nije bila zadovoljna imidžom glupe plavuše i više nije željela takve uloge, pa je poslije snimanja filma „Sedam godina vjernosti“, početkom 1955., raskinula ugovor s „Foxom“ i upisala studij glume u Njujorku.

Svojom upornošću Merilin je uspjela isposlovati novi ugovor s „Foxom“, uz klauzulu da može nastupati i u projektima drugih studija, te se vratila u Holivud. Prvi film pod novim ugovorom bio je „Autobuska stanica“, koji je bio nominovan za Zlatni globus, a kritičari su hvalili njenu glumu.

Monro potom osniva vlastitu produkcijsku kompaniju s prijateljem i fotografom Miltonom H. Grinom (Green) – „Marilyn Monroe Productions“. Godine 1957., njena produkcija objavljuje prvi i posljednji film „Princ i plesačica“.

Nakon tog produkcijskog izleta Merilin snima film „Neki to vole vruće“, 1959. godine, vrhunsku komediju u kojoj je glumila s Tonijem Kertisom (Tony Curtis) i Džekom Lemonom (Jack Lemmon). „Neki to vole vruće“ smatra se jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a najboljim u karijeri Merilin Monro, koja je, zahvaljujući njemu, dobila Zlatni globus kao najbolja glumica u mjuziklu ili komediji.

Misteriozna smrt 

U maju 1962., Merilin je na televizijskoj rođendanskoj proslavi predsjednika SAD Džona F. Kenedija (John Kennedy) pjevala pjesmu „Happy Birthday, Mr. President“, što je bio njen posljednji poznati javni nastup.

U njenoj kući u Brentvudu, u Los Anđelesu, 5. avgusta 1962., spremačica ju je našla mrtvu. Objavljeno je da je uzrok smrti bilo predoziranje tabletama za spavanje. Postojale su i teorije zavjere o tome kako su za njenu smrt odgovorni Kenedijevi, braća Džon i Robert.

Džejn Karmen (Jeanne Carmen), koja je tvrdila da je bila Merilina prijateljica, izjavila da je Monro hodala s obojicom, te kako vjeruje da je jedan od njih dvojice odgovoran za njenu smrt. Novinar Entoni Samers (Anthony Summers) i drugi istražitelji naveli su kako joj je prisluškivana kuća te da to, kao i drugi dokazi indiciraju moguću upetljanost CIA-e, FBI-a i mafije. Život Merilin Monro ne prestaje fascinirati i intrigirati svjetsku javnost ni 61 godinu nakon njene smrti.

Rođen glumac Bekim Fehmiu

Bekim Fehmiu, jugoslavenski glumac, rođen je na današnji dan 1936. godine u Sarajevu. Porodica Fehmiu je u Sarajevo došla iz Đakovice, a živjeli su i u Skadru i Prizrenu.

Uloga Bijelog Bore, odigrana na romskom jeziku, u filmu Saše Petrovića "Skupljači perja" bila je odlučujuća u njegovoj karijeri. Film je na Filmskom festivalu u Kanu nagrađen Zlatnom palmom, a Fehmiu zapažen od stranih režisera, kada počinje dobijati uloge i u međunarodnim filmovima.

Zavidna međunarodna karijera

Glumio je rame uz rame s brojnim filmskim zvijezdama poput Džona Hjustona (John Huston), Ave Gardner, Šarla Aznavura (Charles Aznavour), Irene Papas, Klaudije Kardinale (Claudia Cardinale), Kendis (Candice) Bergen... Fehmiu je puna dva desetljeća "vladao" evropskim filmom.

Najbolje uloge odigrao je u filmovima „Specijalno vaspitanje“, „Skupljači perja“, „The Odyssey“, „Black Sunday“, „Hot years“, „The Deserter“ i „Roj“. Posljednja uloga na velikom platnu bila mu je u filmu "Genghis Khan” režisera Kena Anakina, 1992. godine.

I Bekimova supruga Branka Perić je bila glumica, a imao je dva sina – Uliksa, koji je također glumac, i Hedona.

Fehmiu je nađen mrtav 15. juna 2010. godine u svom stanu u Beogradu. Prema izvještajima, počinio je samoubistvo hicem iz pištolja. 

Umrla Helen Keler, američka književnica i aktivistica

Helen Adams Keler (Keller), američka književnica i aktivistica, umrla je na današnji dan 1968., u 88. godini. Bila je zagovornica prava osoba s invaliditetom, politička aktivistica i predavačica.

Kao beba Keler je izgubila vid i sluh usljed upale moždane ovojnice, te je uglavnom komunicirala koristeći kućne znakove do sedme godine, kada je upoznala svoju prvu učiteljicu Anu Salivan (Anne Sullivan) koja ju je podučavala Brajevom pismu, učeći je da čita i piše.

Nakon obrazovanja u specijalističkim i redovnim školama, Keler je pohađala koledž Radcliffe na Univerzitetu Harvard i postala prva gluha i slijepa osoba u SAD koja je stekla diplomu iz umjetnosti. Kasnije je, također na Radcliffeu, odbranila i doktorat iz filozofije.

Jedna od 100 najvažnijih osoba 20. vijeka

Keler je radila za Američku fondaciju za slijepe (AFB) od 1924. do 1968, te u tom periodu obišla Sjedinjene Države i putovala u 35 zemalja širom svijeta, vodeći kampanje za osobe s invaliditetom, za pravo glasa žena, radnička prava i mir u svijetu. Bila je jedna od osnivača Američke unije za građanske slobode.

Slijepa i gluhonijema Helen Keler napisala je sedam knjiga i, iako nikada nije čula nikakav zvuk, savladala je nemoć svojih glasnica i progovorila.

Početkom '60-ih godina povukla se iz javnosti nakon što je pretrpjela moždani udar. Časopis „Time“ proglasio je Keler jednom od 100 najvažnijih osoba 20. vijeka.