Kada god smo se nečemu dobrom nadali gledali smo u Edina Džeku. Ruku na srce, s pravom, jer taj čovjek nas je uvijek držao u igri i za fudbalski reprezentaciju BiH je dao jako puno, a ne treba sumnjati da će još dati. Doveo nas je svojim golom protiv Velsa u priliku da nakon penala dođemo do finala i ogleda protiv Italije.

A onda je njegovu ulogu preuzeo Haris Tabaković koji je svojim golom za izjednačenje napravio uvertiru da penalima preko Italije dođemo na Mundijal. I došli smo, ali niti jedan niti drugi u prvom kolu protiv Kanade nisu mogli igrati, a scenario koji se odigrao malo ko je mogao predvidjeti.

Malo ko je tokom kvalifikacija vidio naš tim na SP s Jovom Lukićem u vrhu napada. Protiv Kanade se upravo to desilo, a Lukić je odlučio da to obilježi na poseban način. Bio je strijelac u jako važnom remiju protiv domaćina Kanade i eto ti "belaja".

U međuvremenu i Džeko i Tabaković su sanirali povrede, pa je, čini se, fraza o trenerskim slatkim mukama dobila priliku da se poveže i sa selektorom Sergejom Barbarezom.

Nema dileme da se kada su svi zdravi zna "ko je tata", ali se sada zna i da je Lukić dao ono što je trebao protiv Kanade, a niti Tabaković više nije bez zasluga.

U svakom slučaju može nas radovati da se izbor koji ima Barbarez proširio i da dvije posljednje zvanične utakmice golove daju i napadači koji se ne zovu Edin Džeko i da nije sve na njegovim plećima.

Naravno, Barbarez ima najbolji uvid, ali i pravo na viziju i njegova je zadnja, a kako god odluči nema sumnje da će igrači dati maksimum jer je jednostavno napravljena takva svlačionica i svi će jedan drugog podržati.

Džeko, Lukić, Tabaković ili neka kombinacija, borba neće izostati.