Upozorenja statističara i demografa kako se iz BiH svake godine iseli stanovnika toliko da bi mogli naseliti osrednji grad izgleda još ne zabrinjavaju vlasti u BiH. Premda nema zvaničnih podataka o tome, i same pretpostavke da se broj državljana naše zemlje koji odlaze sa svojih ognjišta mjeri desetinama hiljada godišnje trebao bi alarmirati nadležne institucije na pokušaj zaustavljanja ovog trenda.
Ili barem otvoriti rasprave o ovom problemu u najvišim institucijama vlasti. No, takvih rasprava nema i o ovom problemu u BiH nadležni uglavnom šute.
Još alarmantnije je to što uglavnom u zapadnoevropske zemlje mahom bježe mladi i fakultetski obrazovani ljudi. Nerijetko su među njima i profilirani vrsni stručnjaci iz raznih oblasti koji veoma brzo postižu uspjehe u novim sredinama, asimiliraju se u novim društvima i ne pomišljaju da se vrate u BiH.
Bježe i oni koji beskrajno vole ovu zemlju, jer je sve više onih kod kojih “logika srca” gubi pred “logikom stomaka”. Jer, promijenilo se mnogo toga od vremena od prije stotinjak i nešto godina, kada je Aleksa Šantić pjesmom “Ostajte ovdje” uspio donekle zaustaviti masovno iseljavanje Bošnjaka i Srba iz Hercegovine u Tursku, odnosno Srbiju.
U vremenu kada su se mnogi građani naše zemlje uvjerili da im je ova država, umjesto majke, odavno maćeha, a da sunce bolje grije tamo gdje su im oni i djeca siti, ne pomaže nikakav stih ni priča. Oni se mogu zadržati samo otvaranjem novih radnih mjesta, adekvatnim plaćama i, općenito, boljim uvjetima života.
