Na pragu novembra u kojem ćemo obilježiti 20. godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, dogovora koji je okončao krvavu agresiju na našu domovinu, umjesto nagovještaja toliko očekivanih godina mira i stabilnosti, slika koja dolazi iz naše regije nije nimalo optimistična. Štaviše, mnogo bi smjelije bilo zaključiti da nam prijete olovni vjetrovi nego da će uslijediti ružičasto razvedravanje.
Balkan, naime, ponovo mnogo više liči na onu Krležinu krčmu nego na skupinu pitomih državica željnih razvoja i progresa nakon turbulentne, luđačke prošlosti. Dok se ne nazire kraj izbjegličke krize, a evropske države sve odlučnije podižu visoke zidove kao "zaštitu" od unesrećenih ljudi s Bliskog istoka koji im stižu preko Balkana, "konobari fašizma" i ovdje sve spremnije dižu glavu.
Naruku im ide i sve veća spremnost sila poput Rusije da za svoje interese mešetare po regiji ili čak otvoreno prijete državama poput Crne Gore ako nastave svoju politiku euroatlantskih integracija. Zabrinjavajuće je i da je upravo poslije razmjene oštre retorike posljednjih mjeseci, ovdje otpočela (još i to!?) i otvorena utrka u nabavci oružja.
Štaviše, Rusija preko svojih medija poručuje da "može opremiti Vojsku Srbije jeftinije i brže od Zapada". Zato, umjesto poruka mira, s naslovnica tabloida bliskih režimu u Beogradu ovih dana se slavi i veliča oružje, ali i sve očitije oduševljenje vrha Srbije zbog toplih poljubaca Putina i ruske braće.
Ima li razloga za zabrinutost? Ima. Jer, priča o oružju i uplitanje velikih sila na Balkanu nikad ništa dobro nisu donijeli. Izgleda, kako reče Žarko Korać, da će po hiljaditi put mali balkanski narodi ispasti žrtve velikih sila.
Nije ovo glas onih koji bi da plaše građane, već upozorenje i odgovornim liderima u BiH da se o važnim stvarima mora početi promišljati. Najsnažniji odgovor na regionalne izazove jeste glas razuma, stabilnost i hitan početak rada na projektima koji će donijeti ekonomsko jačanje i snagu države. Dok još nije kasno.
