U istom satu za sve nas bolnog 11. jula domaća i međunarodna javnost imala je priliku vidjeti dvije slike srpskih političara iz naše zemlje i susjedne Srbije. One mnogo govore o tome u kakvim krajnostima i dalje živimo u BiH i na Balkanu.
Na jednoj strani bio je jučer bivši potpredsjednik Vlade Srbije i lider LDP-a Čedomir Jovanović (čija je majka rodom iz Bosanske Dubice, pa je i on dijelom Bosanac), koji je iznova zadivio svijet poklonivši se, onako ljudski, komšijski i bez uvjetovanja, žrtvama genocida u Srebrenici. S druge strane, sve mašući štakom, predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik u Banjoj Luci iznova je prosipao mržnju.
I dok je Čeda kazao da ga "Srebrenica boli" i da je dolazak u Potočare "njegova ljudska obaveza i politička odgovornost", vožd Mile pokazivao je poznato đavolje lice. Pokušavajući pljunuti na bijele potočarske nišane i šamije majki naših šehida, tvrdeći da se genocid nije desio i da ga Srbi nikad neće priznati! Da, to nije ništa novo, ali to i jeste naša tragedija.
Iako o Dodiku normalan čovjek nema šta reći osim: lanet olsun; iako Čedin stisak ruke majki Srebrenice neće vratiti u život nijednog od 8.732 ubijena, geste i poruke obojice političara pričaju svoje priče. Ljudi poput Dodika, nažalost, previše je (i ima ih na svim stranama), a onih poput Čede toliko malo da nam unosi zebnju i poput noćne more donosi pitanje da li bi to neki ponovo uzeli kame u ruke.
Upravo zato, da postoji samo jedan čovjek poput Čede Jovanovića, trebamo ga slaviti. Ne zbog činjenice da nama bilo ko treba reći šta se desilo u Srebrenici, već zbog nade. Nade da će ovdje biti manje zla.
Jer, odgovoriti mržnjom Miloradu Dodiku značilo bi nastaviti djelo Karadžića i Mladića. Oni su genocid u Srebrenici i napravili kako bi mržnju zabetonirali i učinili nemogućim bilo šta što se može nazvati normalnim životom i zajedništvom u kojem se ovdje stoljećima živjelo.
Čedina gesta zapravo jeste san, sličan onom Martina Lutera Kinga, da će srpski dječaci i srpske djevojčice pružiti ruke malim Bošnjacima i malim Bošnjakinjama kao braći i sestrama. Sanjamo da će se taj san obistiniti u julu jedne godine, jedanaestog u mjesecu. U Memorijalnom centru. Da, iz Potočara moramo krenuti!
