Trend odlaska građana BiH iz domovine u potrazi za boljim životom pokazao se nezaustavljivim i skoro svakodnevno raste broj onih koji su ostvarili san i posao dobili van granica naše zemlje. Posebno je evidentan odlazak medicinskog osoblja svih profila, od ljekara, njegovatelja, fizioterapeuta...
A nadležni u BiH ponašaju se kao da se ništa ne događa, i kao da država sama ne učestvuje u stvaranju generacije novih gastarbajtera, i kao da ovaj problem s državom, s nama i našim životima nema ništa zajedničko! A itekako ima.
Odlaze nam zasigurno oni najbolji, najhrabriji i najambiciozniji. Oni koje smo odškolovali i koji će biti tuđa, a ne naša budućnost. Iako kažu da je uvijek teže onima što ostaju, a da je tuga uvijek u korijenu odlaska, nije teško iz ovoga izvući zaključak da niti je lako onima što ostaju niti onima što odlaze.
Prvenstveno se ovdje misli na kontekst u kojem roditelji, iako teška srca, ipak i s dozom radosti ispraćaju djecu u bijeli svijet, svjesni da su i jedni i drugi žrtve u izgubljenoj bici srca s praznim stomakom koji je oduvijek pobjeđivao sve druge argumente u dilemama otići ili ostati. Zato niko nikome u današnjoj BiH ne može zamjeriti što komadić sreće pokušava naći van domovine i što se pokušavaju spasiti od bosanskohercegovačke tuge i neimaštine.
Zamjeriti se mora našim vlastodršcima koji nisu stvorili našoj djeci uvjete da ostanu i žive i rade u svojoj zemlji, a da u Njemačku i druge zemlje putuju kao turisti. Vlast je ta koja se treba i mora brinuti o tome da se u zemlji zadrži i prizna pamet. Jer, posljedice ovog problema su dugoročne i o tome da samo za obrazovane narode ima nade trebali bi razmišljati oni koje za to plaćaju građani. I oni čija su djeca sreću otišla tražiti na mjestu boljem od onog kakvo je danas Bosna i Hercegovina.
