Piše: Alen BAJRAMOVIĆ ([email protected]) 

U zdravstvenim ustanovama Goraždanskog kantona jučer je bio redovni radni dan. Štrajk je okončan preksinoć potpisivanjem kolektivnih ugovora s dva sindikata, samo nekoliko sati prije najavljenog odlaska oko 50 ljekara. Dobili su povećanje satnice i obećanje da će, u skladu sa stanjem u kasi, rasti i koeficijenti za obračun plaća.

Dan ranije ljekari su u suzama napuštali Kantonalnu bolnicu, pacijenti su sa stvarima izlazili s njenih odjeljenja, a jedan broj ih je sanitetskim vozilima izmješten u Sarajevo.

Scene odlaska ljekara i evakuacije ranjenika nisu viđene ni tokom 1.336 dana opsade grada, dok su doktori i medicinari i sami ginuli ili ranjavani liječeći ranjene. Polusrušenu bolnicu nisu napuštali svjesni da bi tako i odbranu Goražda doveli u pitanje.

U Sindikatu doktora sretni su što prvi put imaju svoj kolektivni ugovor, a u Kantonalnoj vladi što je izbjegnut kolaps sistema. No, javnost je podijeljena u ocjenama je li sve moralo tako dugo trajati.

Tokom nepuna dva mjeseca štrajka lejkara svaka je zvjerka ostavila svoj trag. Dio javnosti je za probleme u zdravstvu krivio ljude što su, nakon dužeg perioda šutnje, stisnuli petlju da se bore za dostojanstvo svoje profesije, drugi dio bio je uz njih. No, neodgovorni političari upirali su prstom u primanja i propuste ljudi u bijelom, i ne pomišljajući da spomenu kako je i sadašnji nivo kvaliteta usluga rezultat dostignut uglavnom nesebičnim donacijama.

Najjači osjećaj koji ostaje nakon štrajka je - strah. Strah od grozne spoznaje da nam o najvažnijim segmentima života odlučuju ljudi koji zdravstvo, za skupštinskom govornicom, porede s njivom, koji su zdravlje građana spremni dovesti u pitanje zbog nekoliko stotina maraka, a pritom su, za posao bez odgovornosti, plaćeni više od ljekara.

Ostaje i strah od odnosa Federalne vlade, koja nižim nivoima vlasti servira obaveze, ali ne i novac da ih ispuni.

Kako će biti raspoređeno, u šta će biti potrošeno oko 15 miliona KM iz budžeta Zavoda zdravstvenog osiguranja, hoće li biti nepotrebnih troškova, talova i dugova, kakva će biti opremljenost i kadrovska struktura u ustanovama, odlučuje vlast, a ne ljekari.

Zbog toga se o tome mora pričati i nakon štrajka, kako bi građani imali efikasan i racionalan sistem zdravstvene zaštite.