Sjećam se kada sam, kao dijete rođeno u izbjeglištvu, svojoj tetki Fatimi jedne prilike rekla: „Dabogda Ratko Mladić i Radovan Karadžić završili u zatvoru! Zbog njih ti više ne živiš u Banjoj Luci, tetku Azru su maltretirali četiri godine…“ Kada su moji roditelji odlučili da se vrate u svoj rodni grad, pet godina nakon završetka rata, niko nije znao šta nas čeka. Pogotovo ja, naivno dijete. Da li je bilo lako – nije.

Svakodnevno sam u školi i svom okruženju u Banjoj Luci svjedočila veličanju Mladića i Karadžića. Ni tada nisam shvatala kako ljudi mogu da se dive nekome ko je prisilno raseljavao, ubijao, silovao, počinio genocid, a tada nisam ni znala da im se sudi. Gadili su mi se. Gade mi se i danas.

Međutim, iako su prošle skoro tri decenije od završetka agresije na BiH, oni su i danas mnogima heroji, a ne zločinci. Mlade studentice Fakulteta kriminalistike, kriminologije i sigurnosnih studija Univerziteta u Sarajevu prije nekoliko dana su na društvenim mrežama objavile fotografije na kojima veličaju Ratka Mladića. Koliko god da je ovo sramno, toliko je i tužno. Na mladima svijet ostaje. Kako možemo očekivati pomirenje i suživot ako se djeca ne educiraju o historijskim činjenicama i međunarodno priznatim presudama?

Tvrde da školovanje neće nastaviti u glavnom gradu BiH „jer su zabrinute za svoju sigurnost” i da je “najbitnija lekcija koju su naučile da u Sarajevu samo deklarativno postoji multietičnost“.

Zbog toga su dobile nekoliko krivičnih prijava jer – negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca je krivično djelo. Zapamtite to!