Piše: Bakir Hadžiomerović
I onda je došao taj 29. novembar, datum koji se ovdje nekada vodio kao najvažniji praznik bivše države. Telefon je zazvonio, a iz njega me presjekla vijest – umro je Anur Hadžiomerspahić. Želio sam prekinuti vezu, odbaciti poziv. Izbrisati, pritisnuti delete, bilo što, samo da se riješim te grozne istine. Istine u koju ni sada dosljedno ne vjerujem. 
Zaigrani dječak 

Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo...
Naslovnica decembarske „Prizme“ posljednje je što smo napravili. A imali smo još mnogo planova i ciljeva. Za budućnost koja, nažalost, nikad neće doći. U muzici, izložbama, videopričama... 
Naša popodnevna druženja u Avliji. Puna uzajamne ljubavi i drugarstva. A tek razgovori o sumornoj svakodnevici što nas okružuje... Posljednje što smo mislili da smo dogovorili bilo je da ne idemo nigdje, da ostajemo ovdje u našoj zajedničkoj borbi protiv primitivizma i nacionalizma. &nbsp;
Anur je ogromni talent dijelio nesebično, darivao ga širom svijeta, poštovali su ga kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama, a da je, opet, u svom gradu uspio ostati isti zaigrani i znatiželjni dječak s asfalta. Urban i civiliziran, dobar k'o duša, Bože mili... 
Ostala djela 

Više ga nema i neće takvog ponovo u Sarajevu biti. Anurov odlazak ne bi preživjele ni mnogo veće i važnije kulture od bosanskohercegovačke. Ostali su njegovi radovi i djela da nas podsjećaju kako smo imali privilegiju biti dio inspiracije nezaboravnog umjetnika i predivnog čovjeka. 
Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo...

Hadžiomerović: Anura su poštovali kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama

Lana Prlić, potpredsjednica SDP-a i nećakinja haškog osuđenika Jadranka Prlića, u svojoj objavi na Facebooku, izražavajući prije svega pijetet prema svim žrtvama koje su patile zbog takozvane Herceg-Bosne, iskazala je i poštovanje i uvažavanje osuđujuće presude Tribunala u Hagu.&nbsp; Rečenicom da „svi moraju preuzeti odgovornost za svoja djela i nedjela“ Lana Prlić jasno je stavila do znanja da nema i da se ne smije tražiti opravdanje za one koji su činili zločine, bio on i član najuže porodice. 
Na taj način ona je održala i lekciju svima onima koji negiraju presudu najvišeg međunarodnog suda, nipodaštavaju i ubijene i preživjele žrtve zločina, a pokušavaju opravdati zločine te istovremeno potiču na nove sukobe i nedjela.
Istovremeno, Lana Prlić pozvala je sve političare u BiH i Hrvatskoj da njoj i njenoj generaciji ne „odmažu u stvaranju bolje budućnosti, jer prošlost ne možemo učiniti boljom“. 
Lanin stav trebao bi biti imanentan svakom ljudskom, moralnom i humanom biću. No, u zemlji poput BiH, a izuzetak nisu ni druge nam susjedne zemlje, u kojima se javno veličaju ratni zločinci i saosjeća s njima, a ne sa žrtvama, primjer Lane Prlić je, nažalost, jedinstven. 
Stoga, svi negatori zločina i sudskih presuda izrečenih za zlodjela morali bi se zamisliti i, ako ne već javno, mada se protiv zločina mora biti glasan kao Lana, barem sebi priznati da je za bolju budućnost svih na ovim prostorima njen stav jedino ispravan. 
Lana Prlić rođena je 1993. godine u Makarskoj. Osnovnu i srednju školu završila je u Mostaru. Diplomirala je međunarodne i javne odnosa i magistrirala iz oblasti međunarodnih finansija i poslovanja. Od oktobra 2015. potpredsjednica je SDP-
a.&nbsp;&nbsp;

Lanina lekcija

Piše: Senka KURT (senka@avaz.ba)&nbsp; 
Haški tribunal zatvorio je vrata. Posljednje dvije presude, (ne)namjerno ostavljene za kraj, Mladić i vrh fantomske „Herceg-Bosne“, pokazale su da vrijeme sukoba, oštrih riječi, nerazumijevanja nije prošlo. Ali, možda može i drugačije?!

Sud nije bio savršen, greške su dopuštene čak i najboljima, presude nisu uvijek bile očekivane, ali žrtvama je ponekad dovoljna satisfakcija što su ratni zločinci ipak odgovarali za zlodjela, što se javno govorilo o stravičnim zločinima, što arhive za buduća pokoljenja čuvaju dokumente, koji će sada i za hiljade godina svjedočiti o dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije.


Tribunal je cijelom svijetu pokazao i dokazao da se u Srebrenici desio genocid, da je Sarajevo trpjelo troipogodišnji teror, da su se u istočnoj Bosni dešavala nezapamćena poniženja silovanih žena, da su širom Hercegovine između ograđenih žica postojali logori, na kraju 20. stoljeća pred očima cijelog svijeta. Svjedočenja i optužnice prikazali su krvavu povijest jedne zemljice koja je samo koji dan prije žestoke agresije dobila nezavisnost.


I sad kad sve to znamo, a polako se prazni municija političkih elita s lijeve i desne strane, ali i iz samog srca zemlje, možda je vrijeme da kažemo – sviraj kraj!


Uništeno, presuđeno, zabilježeno, zapamćeno – sva naša povijest od devedesetih stala je u tih nekoliko riječi. Između toga ostaju žrtve, njihove porodice, neisplakane suze i neprospavane noći. Ostaju i najjadniji, oni koji zarađuju na poricanju zločina, prekrajaju povijest, fabriciraju vlastitu istinu.


Vrijeme je, možda, da se poput normalnog svijeta počnemo brinuti za ono što je pred nama. Protekle smo se tri decenije (sasvim prirodno) osvrtali na prošlost, čekali pravdu i pravednost. E, sad kad je ono što smo čekali završeno, bez obzira na emocije, lična (ne)zadovoljstva, visine kazne, treba ići dalje. 


Rat će pobijediti kad dozvolimo politici i političarima da nas ubjeđuju da ne možemo živjeti ni jedni pored drugih. 


Mir će pobijediti kad budemo glasniji od onih koji negiraju zločine, kad se suočimo sa svojim avetima prošlosti, kad iz mraka ormara kosture pustimo na dnevnu svijetlost. Gdje se sve dobro i jasno vidi!

Mir i rat

Malteški sudija Karmel Agijus (Carmel Agius), predsjedavajući Žalbenog vijeća Haškog tribunala, saopćio je jučer odluku kojom je Jadranku Prliću i ostalima potvrđena prvostepena presuda u trajanju od 111 godina zatvora za ratne zločine počinjene na području takozvane Herceg-Bosne. Istom odlukom ratno rukovodstvo Hrvatske, na čelu s Franjom Tuđmanom, označeno je dijelom udruženog zločinačkog poduhvata zbog kojeg će ova šestorka robijati.&nbsp; 
Agijus je jučerašnjom presudom zatvorio kapije Haškog tribunala, ostavivši njegov rad na ocjenu pravnicima i historičarima, čime će se oni u budućnosti sasvim sigurno, svako iz svog ugla, baviti. 

Iako je jučerašnje čitanje presude obilježila drama zbog javnog samoubistva Slobodana Praljka, sudija Agijus nije se zbunio niti je pokazao sudijsku slabost nakon ovog događaja nego je, kao istinski profesionalac, u potpunosti obavio posao koji mu je povjeren. Samo što je Praljak odvezen u bolnicu, prekinuo je pauzu i nastavio s čitanjem preostalog dijela presude. 

Za nadati se da će sudija Agijus ostati upamćen po pravdi koju je dijelio, a ne po samoubistvu osuđenika neposredno nakon što mu je saopćio odluku o kazni. 

Karmel Agijus u Tribunalu u Hagu sudi od 2001. godine. Sudio je Oriću, Brđaninu, Popoviću i drugima. Trenutno predsjedava u više žalbenih postupaka.

Profesionalac do samog kraja

Piše: Seđad MUHIĆ 
Krivi su! Politički i vojni čelnici paradržavne, zločinačke tvorevine „Herceg-Bosne“ pravomoćno su osuđeni na 111 godina robije. Ratni zločinci Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić bili su na čelu zločinačke mašinerije koja je ubijala, zlostavljala i protjerivala Bošnjake te uništavala sve što je bošnjačko s prostora koji je smatrala hrvatskim i htjela pripojiti susjednoj državi. To je dokazao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju&nbsp;u Hagu.

Šta su radili bojovnici kojima su komandovali osuđeni zločinci, najbolje znaju Bošnjaci Hercegovine i srednje Bosne. Kako je zločinačka „Herceg-Bosna“ sijala smrt, osjetili su na svojoj koži muslimani Mostara, Stoca, Prozora, Gornjeg Vakufa, Bugojna, Viteza, Ahmića, Kiseljaka, Vareša... Mučki su ubijane bebe, silovane žene, civili korišteni kao živi štit, mučeni zatočeni u logorima...


Zato presuda šestorci predstavlja satisfakciju porodicama žrtava. Makar ona u jednu ruku bila i beznačajna, jer ubijene ne može vratiti ni hiljadu godina kazne. Osuđeni zločinci su i opomena onima koji bi slično radili. 


Tokom jučerašnjeg izricanja presude ubio se zločinac Praljak. Popio je otrov, kao što su radili i osuđeni nacisti 1945. Vjerujemo da ga je na taj čin natjerala grižnja savjesti prema žrtvama. Ili, više vjerovatno, to što je mogao podnijeti zločin, ali ne i kaznu.


Haška presuda, nadalje, ima vrlo značajne reperkusije za BiH. Sud UN-a dokazao je hrvatsku agresiju na BiH kroz udruženi zločinački poduhvat s Franjom Tuđmanom na čelu. Uz dokazanu agresiju iz Srbije, jasno je šta je BiH preživjela devedesetih. 


Na koncu, zločinci ostaju zločinci, a država BiH već hiljadu godina neuništivi bedem. Svako ko joj pokuša nauditi završit će kao prlići i praljci, mladići i karadžići. Oni odlaze na smetljište historije, a Bošnjacima, najvećim žrtvama agresija na BiH, ostaje da pamte kako im se ništa slično više nikad ne bi ponovilo. 


Prihvatimo to i nastavimo graditi bolju budućnost u zajedničkoj domovini svih naroda i građana. BiH je dovoljno široka i za Bošnjake i Srbe i Hrvate i ostale, ne trebaju nam sukobi. Haški tribunal zatvara se 21. decembra. Dao Bog da više nikad ne bude otvoren.

Dokazani zločinci

Željko Bebek ne zna stati. I tako već 40 godina. Neumoran kakav jeste, već je najavio i regionalnu turneju pod nazivom „Ono nešto naše“, baš kao što se zove i njegov posljednji album. Prvi nastup imat će u zagrebačkoj Ciboni, a onda slijede Split, Osijek...&nbsp; 
Naravno, tu je i Sarajevo, a njegove brojne njegove fanove obradovala je vijest da će izvoditi i numere „Bijelog dugmeta“, čiji je član bio deset godina. 

Bebek je rođen u Sarajevu 16. decembra 1945. Šezdesetih je zapjevao u sarajevskom sastavu „Kodeksi“, a od 1974. do 1984. u „Bijelom dugmetu“. Kao solo pjevač zablistao je 1989. s albumima „Niko više ne sanja“ i „Pjevaj, moj narode“.

Legenda koja traje

Piše: Almasa HADŽIĆ (almasahadzic@avaz.ba)&nbsp; 
Žalbeno vijeće Haškog tribunala danas će saopćiti odluku po žalbi u predmetu „Jadranko Prlić i ostali“. U prvostepenom postupku osuđeni su na dugotrajne kazne zatvora zbog teških djela ratnog zločina počinjenih u proteklom ratu na području takozvane Herceg-Bosne.

Presudu Prliću i njegovim hercegbosanskim kolegama u zločinu, žrtve koje su prošle torture zloglasnih logora u Hercegovini, preživjele progone i razna druga mučenja, ubistva članova porodica… smatraju minimumom pravde za ono što je ostavilo trajne posljedice na njihovo mentalno i fizičko zdravlje.


Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Berislav Pušić i Valentin Ćorić bili su visoki politički, vojni i policijski zvaničnici takozvane Herceg-Bosne, pod čijom su komandom ne samo hapšeni, ubijani i mučeni hercegovački Bošnjaci nego su rušeni njihovi domovi, sakralni objekti, kao i historijske znamenitosti kakav je i Stari most u Mostaru . 


Sve što su njihovi potčinjeni radili, radili su uz njihovo znanje i odobravanje, što im je već prvostepenom presudom došlo na naplatu. I ne samo njima nego i susjednoj Republici Hrvatskoj, čiju su vojnu i političku podršku tokom činjenja zločina za koje ih je optužnica teretila, a prema ocjeni sudija, u potpunosti uživali. 


Presuda Jadranku Prliću i ostalima bit će presuda zločinima, ali i poruka svim budućim i vođama i državama koje se bilo u ratu ili u miru pokušaju staviti iznad zakona, da se bezakonje, tačnije zločin, nikako ne isplati. 


Nadati se da su sudije Žalbenog vijeća Haškog tribunala u ovom slučaju duboko svjesne svoje odgovornosti, kako pred zakonom tako i pred historijom.

Zločini i zločinci

Željezničar je u 113. vječitom derbiju jučer na Grbavici savladao najvećeg rivala Sarajevo rezultatom 2:1, a „Plave“ je do najslađeg trijumfa u Premijer ligi Bosne i Hercegovine predvodio sjajni Goran Zakarić.&nbsp;&nbsp; Ofanzivni fudbaler Želje prvo je pogodio za vodstvo, da bi u drugom poluvremenu sjajnom asistencijom za Sinana Ramovića presudio komšijama s Koševa. Kada je u 79. minuti izlazio s terena, Zakarića su aplauzom i ovacijama ispratili domaći navijači.
Iako je derbi odigran po katastrofalnom terenu, Zakarić je pokazao da se radi, nema sumnje, o jednom od najboljih fudbalera u domaćem prvenstvu. Zakarić je rođen 7. novembra 1992. godine u Bosanskoj Gradišci. Dobri nastupi u dresu Širokog Brijega donijeli su mu 2011. transfer u zagrebački Dinamo. 
No, Zakarić je samo ugovorom bio vezan za Maksimir, a niz godina proveo je na posudbama u Zrinjskom, Širokom, Lokomotivi... U januaru 2017. stigao je na Grbavicu.

Junak Grbavice

Kraj je novembra. Decembar samo što nije. Minus se s planina spušta u kotline, a i snijeg će. Gdje nije pao danas, sutra će. Ako ne padne sutra, eto ga za vikend. Glavno pitanje većine građana u BiH je da li su zimske službe spremne ili će ih snijeg, kao i uvijek, iznenaditi kada zapada kada mu je vakat da zapada?&nbsp;

Iz godine u godinu scenarij je isti, kao i naslovi - snijeg iznenadio putare. Otprilike kao da je pljačka iznenadila policiju, saobraćajka Hitnu pomoć, a požar vatrogasce. Razočarani vozači već su počeli psovati zbog smetova na autoputevima širom BiH. Pitaju gdje je so, gdje su grtalice.
I zaista, gdje je so i gdje su grtalice? Da ne spominjemo pare od akciza i cigara? Kako je moguće da službe spavaju onda kada bi trebale biti budne i postoji li iko ko ih može pljusnuti i razbuditi? Ili su zimske službe samo lijepa metafora za jednu zemlju koju niko ne može urediti?
Ako nam putari spavaju dok snijeg pada na behar, na voće i na autoputeve, onda je sasvim normalno da policija, tužioci i sudije hrču dok propadaju banke, pljačkaju se rudnici, krčme se preduzeća, nabavljaju „čivasi“ i orade za razne proslave. Nikako da se razbude i dohvate pendreka, zakona i sudijskih čekića. 
U Domu naroda BiH nalazi se 15 delegata i 42 poslanika, a u Domu naroda FBiH sjedi 58 delegata i 98 poslanika. U Narodnoj skupštini RS plaću primaju 83 zastupnika. Imamo i deset gradonačelnika i 131 načelnika. Kada padne prvi snijeg, samo treba pogledati da li je ispred njihovih kuća i stanova očišćeno. To će biti dovoljna poruka.

Snijeg u novembru

Vera Hodžić, predsjednica Skupštine Udruženja građana oboljelih od plućne hipertenzije DAH u Bosni i Hercegovini, samo je jedna od onih koji se godinama bore za jedno od osnovnih ljudskih prava - zdravstvenu zaštitu. U ovom slučaju riječ je o pravu na liječenje oboljelih od rijetkih bolesti.&nbsp; 
Koliko država o njima vodi računa pokazuje i podatak da ne postoji ni evidencija o broju ovakvih pacijenata. Hodžić uporno pokušava alarmirati odgovorne u vlasti da shvate da su oboljeli od rijetkih bolesti prepušteni sami sebi i da je pod hitno potrebno formirati fond za njihovo liječenje. 

Tužno je da više od 1.600 maraka košta mjesečna terapija koja je potrebna ovim ljudima kako bolest ne bi uzela danak, a kako je rekla Hodžić, plućna hipertenzija samo je jedna od desetina rijetkih bolesti čije je liječenje skupo i izuskuje finansijsku pomoć države, a nje nema ni na vidiku. 

Apeli su svakodnevni, a najtužnije je što su oboljeli najčešće djeca i za sada se mogu uzdati samo u pomoć dobrih i humanih ljudi. Preskupi lijekovi u BiH čak nisu ni registrirani. 

Hodžić je 55-godišnja Zavidovićanka i samo je jedna od oboljelih. Ministri, pomozite im!

Vapaj oboljelih

Kada ovih dana, poslije skoro 25 godina, Haški tribunal i zvanično zaključa svoju kapiju, pored svih pouka i poruka ovog suda Ujedinjenih naroda, ostat će ona koju UN stalno upravo povodom Bosne ponavlja: zločini protiv čovječnosti, protiv ljudi i njihovih dobara ne smiju biti zaboravljeni, a zločinci će se prije ili kasnije suočiti s licem pravde. &nbsp;

S pravne strane, dakle, takvi zločini nikad ne zastarijevaju, kao što je to zapisano u svim domaćim i međunarodnim zakonima i relevantnim dokumentima UN-a. To ujedno znači da za zločince nema utočišta, ama baš nigdje, u bilo kojem kutku svijeta! &nbsp; 
Stavljeno u neizbježni politički, ali i obični životni kontekst, ovo je šansa za BiH, jer sve upućuje i na jedan novi početak. U nekom bh. mikrokosmosu to je saznanje da je jednonacionalni sokak - doista ćorsokak.&nbsp;To je slijepa ulica, u kojoj, čak i danas, četvrt stoljeća poslije bosanske kataklizme, predstavnici tri “različita” naroda u BiH daju sebi pravo da nas kolektivno optužuju, emocionalno troše i isprazno satiru našu zajedničku budućnost, sve u ime najmanje slavne, a ponajviše jadne skorije prošlosti.&nbsp;

No, gledajući statistiku, građani BiH su isti trpeći narod!&nbsp;Ta tiha većina, najčešće egzistencijalno i ekonomski, i bez rata, ostaje na samom repu Evrope. Pretvaraju nas tako u neki ucijenjen, pa i korumpiran svijet, zabavljen žonglerajem nacionalnih, ali i bizarnih podjela na “njihove” ili “naše”, čak i zločince!? A na to se nikako ne smije pristati.

Nasuprot tome, bosanska katarza ili dosezanje zajedničke, dakle građanske istine, jedino može biti u svebosanskom i prije svega jasnom ekonomskom konsenzusu: znači u racionalnom usaglašavanju zajedničkih interesa.&nbsp;

To je jedini glas razuma na koji svi imaju pravo, ali i obavezu pozivati.&nbsp;Sjećanje je važno - kako nam se historija ne bi ponavljala, ali prošlost više ne smije komandovati bosanskom građanskom sudbinom.&nbsp;Upravo traganje za pravdom, samo i svim legalnim sredstvima, opet racionalno, naučilo nas je da je i to - istinski bosanski konsenzus spasa.&nbsp;

Glas razuma

Ugašen je još jedan mladi život u BiH. Na deponiji Rača kod Zenice, jednom od ilegalnih rudničkih kopova, zemlja je prekjučer, dok je pokušao zaraditi za koricu hljeba, zatrpala 26-godišnjeg Senahudina Hodžića!&nbsp;Ova nova tragedija desila se na ilegalnom kopu koji postoji već 20 godina i na kojem brojni mještani Zenice i okolnih mjesta pokušavaju za deset eura dnevno, kopajući ugalj i željezo, prehraniti porodice. 

Pri tome ulaze i do 45 metara pod zemlju, izlažući se velikoj opasnosti. I tako je već godinama. Drugog izbora nemaju. Od nečega se živjeti mora.

Ovo je već druga tragedija sa smrtnim posljedicama u posljednje dvije godine. Prošle godine su na ovoj deponiji život izgubila tri mladića. S druge strane, nadležni iz vlasti i dalje zatvaraju oči pred ovim problemom. 
Dok narod kopa po najopasnijim mjestima da preživi, pojedinci uživaju u blagodatima politike. U „Elektroprivredi BiH“, koja je putem Rudnika mrkog uglja Zenica nadležna za ovu lokaciju, godinama šute jer, javna je tajna, neki iz te državne kompanije od ilegalnih jama imaju itekako koristi.

Očito je da za nezajažljive vlastodršce koji su se u udobne fotelje smjestili prije više od 25 godina, ali i neke čelnike državnih firmi, poput EPBiH, život onih koji ga riskiraju za koricu hljeba ne znači ništa.

Da nije tako, davno bi učinili sve da ilegalnu deponiju zatvore i spase živote ljudi, a ne da dvije decenije nijemo posmatraju i čekaju ko će sljedeći stradati. Umjesto rješavanja životnih problema, sprečavanja rudarskih nesreća, oni i dalje brigu vode samo o kadrovskim križaljkama i tome kako će na pozicije izvršnih direktora doći podobni, a ne sposobni.

Život i smrt za koricu hljeba

Košarkaški savez Bosne i Hercegovine bio je na izdisaju. Najbolji košarkaši odgađali su nastupe za bh. selekciju. Izlaza nije bilo. A onda, sami Bog nam je poslao Duška Vujoševića, košarkaškog genija rođenog u Podgorici. &nbsp; 
Popularni Duško sjeo je na užarenu klupu bh. selekcije, a s golobradom ekipom očekivali smo fijasko još u pretkvalifikacijama. Ipak, u tom pravcu nije razmišljao Vujošević, koji je poput papagaja ponavljao da vjeruje u tim koji je u martu ove godine preuzeo. Tako je i bilo. 

Uspješno smo okončali pretkvalifikacije, plasirali se u kvalifikacije, a tamo u susretu 1. kola napravili neviđeni podvig i savladali jednu od najboljih svjetskih reprezentacija – Rusiju. Vujošević je tako našem narodu poklonio najbolji mogući poklon za Dan državnosti. 

Duško Vujošević je rođen 3. marta 1959. godine u Podgorici. Tokom impresivne trenerske karijere trenirao je Partizan, CSKA Moskva, Limož...

Pobjeda za rođendan BiH

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

U novembru se obilježava Međunarodni dan djeteta s ciljem ukazivanja na nužnost brige o djeci i maloljetnicima, zaštiti djece od zloupotrebe, nasilja i diskriminacije. Konvencija o pravima djeteta ističe ključne aspekte brige o djeci.&nbsp;

<h2>Odakle netrpeljivost</h2>

Ističe da se odrasli moraju brinuti o djeci. No je li to tako? U prošlom ratu u BiH djeca nisu bila ni na koji način zaštićena. Nažalost, mnogo ih je poginulo od gelera granata i, što je još monstruoznije, od snajperskog metka. Njegovo veličanstvo dijete nije bilo sveto. Dječiji tek začeti život nije značio ništa.&nbsp; 
Neko je gledao dijete kroz nišan i pucao u njega. Oduzeo mu život. Od Konvencije nije ostalo ništa. Samo male humke u cijeloj BiH.

Prošao je rat, a nakon toga su djeca počela učiti mrziti i biti nasilnici. Nekima od njih život njihovih vršnjaka podjednako nije značio ništa kao ni onim starijim u ratu. U godinama poslije rata sve češće smo svjedočili surovim obračunima među djecom.

Među tinejdžerima. I danas svjedočimo. Pitamo se odakle toliko netrpeljivosti među njima. Mi ih tome naučili, gospodo. Nisu sami od sebe. Djeca koja žive u mržnji, netrpeljivosti, huškanju i stalnom zazivanju nekog novog rata rade samo ono što vide. Imitiraju odrasle kojima se zbog brutalnosti dive.

Sjećam se razgovora s dvojicom dječaka od desetak godina. Pitala sam ih ko im je uzor. Uglas su mi dali ime jednog kriminalca. Pitala sam ih zašto, a njihov odgovor je glasio: "Zato što svaki put u novinama ima nove tenisice, nove naočale i skupi motor". Nisu im, dakle, ovu oduševljenost udahnule kompjuterske igrice, kako često volimo reći sklanjajući odgovornost od sebe, nego mi, odrasli. Mi koji objavljujemo tekstove o kriminalcima kao uzoritim građanima čije fotografije zauzimaju naslovnice novina i čiji prljavi posao postaje predmetom divljenja. U dječijim igricama uvijek postoji barem jedan pozitivan lik koji pobijedi, a nažalost u svijetu oko naše djece takvih junaka nema.

Saučesnici zloupotrebe

Oko sebe vidimo i sve više djece, tek puke djece, prijestupnika, koje odrasli koriste za pomoć u pljačkama. Vidimo sve više djece izbačene na ulicu jer o njima nema brige. Loše se ponašaju u školi. Šta učiniti? Brzo im sniziti ocjenu iz vladanja, izbaciti iz svih školskih sekcija i konačno ubaciti ih u naručje kriminalcima na ulici. U njihovom životu su tada novi idoli koji ih objeručke prihvataju i zloupotrebljavaju njihovo djetinjstvo.

Koliko puta smo samo prošli pored djece koja prose. Musave, čupave i nerijetko prljave djece kojoj rado damo koju paru vjerujući da smo uradili dobro djelo i zaslužili nagradu negdje drugdje. No je li to baš tako? Ili smo, zapravo, saučesnici najgoreg oblika zloupotrebe djece? Saučesnici smo u zločinu i ništa više od tog. Nema tu dobrog djela. To dijete se neće najesti, dobiti novu odjeću ili obuću, nego će novac dati onima koji su ih izbacili na ulicu da prose. Koji su zloupotrijebili njihovu čednost i onemogućili im život zaštićen od zloupotrebe.

Stoga, svaki dan kad prođemo pored jednog djeteta, mi prolazimo pored nas samih koji smo nekad bili djeca i djece koja će nekad biti mi. A kakvi smo to mi koji se pronalazimo u djeci?

Njegovo veličanstvo dijete

Jadno je bilo gledati sve one koji su ostajući, kako se to činilo, taoci vlastitih nacionalnih mora s obje strane Drine, nakon svega, “morali” braniti Ratka Mladića, ali ipak prozirno, iz samo svojih, ličnih interesa. Onako, glumatajući ponižene, uvrijeđene i neke ljutite ljude. &nbsp;

<h2>Ljuta rijeka


</h2>

Fenomenologija uzdignutog i smrknutog čela, tamo gdje bi moralo biti kajanje, duboka tuga i ponizan pogled - zapravo je čista patologija, jer ljudskost je u biti jednostavna kategorija.&nbsp;Ljudi se manje razlikuju po tome koje su nacije ili religije nego između dobrih i loših među nama. 


- Svi ljudi prave greške, ali dobar čovjek se povlači kad zna da je njegov pravac pogrešan, želeći ispraviti to zlo: “Zato je i ponos zločin” - napisao je Sofokle u najčuvenijoj antičkoj tragediji “Antigona”. 


I u balkanskoj tragediji izražen je taj gorštački, ali i lažni, umišljeni nacionalni “ponos”, kojim se liječe vlastite frustracije, često s neshvatljivom osvetoljubivošću nad nemoćnim i nevinim.&nbsp;Tako se nanosi šteta sebi i svojima.&nbsp;I Ratko Mladić se u najranijoj mladosti otisnuo iz sličnog ambijenta, o čemu ovih dana ponovo pišu novine od Atlantika do Pacifika, prikazujući slike maglovite bosanske varošice, njegovog rodnog Kalinovika, svega sedamdesetak kilometara južno od Sarajeva.&nbsp;

I kako Mladićevi zemljaci još ponosno izgovaraju da je đeneral - njihov heroj?! &nbsp;Govore gotovo horski anketirani stanovnici Kalinovika, kroz koji protječe Ljuta rijeka i živi preostalih oko 2.500 ljudi, djelujući opijeno, od jeftine rakije ili svjetlosti medijskih reflektora, vrag bi ga znao.&nbsp;Epski drže do “svoga”, ne razmišljajući puno o svom - ekonomskom, pa i kulturnom izbavljenju. 
Bez obzira što boli, najbolje je i o tome filozofski - s ljubavlju prema mudrosti: Valja nam, naime, shvatiti, da su “siromaštvo i glad roditelji rata i zločina”, rekao je Aristotel. 
No, medijska pozornost iz Haga zasigurno neće još dugo osvjetljavati njihov garavi sokak, nazvan po zločincu koji se rodio među njima. Valja se spremiti za sutra! Uskoro će opet ostati zaboravljeni od političara poput Dodika, Ivanića, Govedarice i ostalih, koji ovu hašku presudu ne tumače ni filozofski ni ljudski, već kao novu priliku da opet izborno ušićare. 
Tako je to kad se patriotizam uposli kao klijentelizam, pa se i ljudi predugo tretiraju kao (izborne) brojke. Moglo se to, nažalost, zadugo i na temelju danonoćne kuknjave o nacionalnoj ugroženosti. Spašeni su (bili) tek oni koji iz tog kruga bježe, glasajući protiv “svojih”.&nbsp;Kako drugačije pročitati Dodikove i Ivanićeve negatorske pamflete nakon izricanja presude glavnom srpskom ratnom generalu. 
 I to baš u trenucima dok se Aleksandar Vučić bar verbalno distancirao uz poruku: “Onima koji žele da se vrate u prošlost - sretan put”.


Krvavi sliv


Naravno, problem velikih govora, često i onih Vučićevih u Beogradu, za razliku od nekih provincijskih u Bosni, ostaje nedosljednost, pa i koristoljublje; svoje plakate “Bulevar Ratka Mladića” Vučić više nema potrebe lijepiti, jer je ostvario skoro sve svoje ambiciozne ciljeve.&nbsp;Ali, zato svoje jeftine i naivne slogane, u stilu “Mladić je naš heroj”, po bosanskim varoškim kapijama gdje se kače crne čitulje i oglasi o prodaji polovnih auta i zahrđalog alata nastavljaju lijepiti oni koji su vjerovali beogradskoj propagandi, da (samo) svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi.&nbsp;A svi drugi - drugačije. &nbsp;Pred nama je iznova trenutak kad i Bosna mora krenuti dalje - sa svim svojim patnjama, zakasnjelom, nepotpunom i nedovršenom, ali ipak sudski izrečenom, a ne političkom pravdom.&nbsp;Ma koliko sve ovo oko presude Mladiću izgledalo kao sitno rešeto kroz koje sporo otječe rijeka bola, ovo jeste pravda koja otvara um, a ponegdje dušu i srce, onima kojima je do istine stalo. 
Poput Srđana Šušnice, naprimjer! Ovaj slobodoumni sociolog iz Banje Luke onomad nas je podsjetio da Srbi u Višegradu više nikom ne preporučuju drinsku ribu. Znaju oni da je Drina odavno tekuća grobnica, koja preko svog krvavog sliva - i Beograda, otječe sve do Crnog mora. 
Bez obzira što o tome govorili pohlepni političari ili propuštao izreći Haški tribunal, sve je više onih u Bosni i okruženju koji (više) ne žele poricati zločine. Samo s istinom stiže ono što ponekad patetično nazivamo pomirenjem, čak i na vrata onih koje rat nikad nije ni zavadio. 
Najporazniji epilog sudske presude Mladiću bila bi ona cinična konstatacija koju je ispisao živući škotski pisac Val Mekdermid (McDermid), kako društvo, da ne kažem jedan narod, ima ne samo političare kakve zaslužuje već i zločince?! 
To nije istina, jer Srbi ne zaslužuju Ratka. A, bogami, ni Bosanci Mladića. 

&nbsp;

Osvrt s američke verande: Monstrum kojeg ne zaslužujemo

Kada je zbog prevare s referendumom o prihvatanju sporazuma na osnovu Vens-Ovenovog plana propala konferencija u Ženevi, bilo je uputno da se propast te konferencije ne samo uzme na znanje nego izvede zaključak da je sam koncept te konferencije bio pogrešan i da se mora naći drugi model za rješavanje problema obustave rata. 
Abdićeve optužbe&nbsp;Nije se, naime, smjelo dopustiti da sudbina i životi hiljada ljudi ovise o hirovima i špekulacijama jednog pojedinca kao što je Radovan Karadžić, za kojeg je već tada bilo jasno da ima genocidni plan u odnosu na Bošnjake. Trebalo je na svaki način iskoristiti okolnosti da je cijela međunarodna javnost, pa čak i Rusija i sam Slobodan Milošević, prihvatila Vens-Ovenov plan te izvršiti snažan pritisak na Karadžića po cijenu njegove eliminacije iz procesa. 

Nažalost, stvari su se događale nešto drugačije i mi smo kao najviše zainteresirana strana, po običaju, kasnili s bilo kakvom inicijativom i akcijom u tom smislu. Vens se povukao i time iz cijelog procesa izveo američku stranu, a evropske zemlje su ga zamijenile Torvaldom Stoltenbergom (Thorvald), koji je desetak godina proveo kao ambasador Norveške u Beogradu. Konferencija je nastavljena, naravno, sada u još gorem obzorju, s pretpostavkama mnogo nepovoljnijim za našu stranu.&nbsp;&nbsp; 
Oven i Stoltenberg su ubrzano proizveli novi, famozni plan o uniji tri države, a dogodilo se da je Alija Izetbegović, u odvojenim razgovorima s kopredsjedavajućim, koje je vodio bez delegacije, parafirao takav sporazum. Na vijest o tome da je Izetbegović parafirao predloženi sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine na tri države koje bi bile povezane u uniju isključivo u smislu međunarodne prezentacije, ja sam reagirao zatraživši hitni sastanak Predsjedništva države i državne delegacije i na tom sastanku sam zatražio da Alija Izetbegović podnese ostavku zbog toga što je neovlašteno potpisao sporazum koji de facto ukida postojanje Republike Bosne i Hercegovine. 
Sastanku su prisustvovali Fikret Abdić, Franjo Boras, Miro Lasić, Nijaz Duraković, Tatjana Mijatović, Mirko Pejanović i Miro Lazović. Na moj prijedlog da se razmatra pitanje ostavke Alije Izetbegovića zbog postupka koji je izlazio iz okvira njegovih nadležnosti i Ustava negativno je reagirao prvi Fikret Abdić optužujući me da namećem delegaciji probleme i da držim predavanje, a podržali su ga Boras i Lasić, dok su ostali bili bez ikakvog stava i mišljenja o tom pitanju, osim Nijaza Durakovića, koji je rekao da treba da sačekamo jedan dan da razmislimo o svemu i da sutra donesemo odluku o mom zahtjevu. 
Ja sam na to sve reagirao tako što sam konstatirao da članovi Predsjedništva i većina članova delegacije nije spremna da brani ustavni poredak i integritet države i njenu cjelovitost, bez obzira što je to ustavno načelo na kojem počiva naša država i što je to stav platforme za pregovore. Rastali smo se zakazavši za sutradan ujutro sastanak u istom sastavu.

Ovenova knjiga
Istu večer, oko 22 sata, u moju sobu u hotelu “President” došao je Izetbegovićev sin i rekao mi kako me njegov otac moli da dođem kod njega na razgovor. Ja sam se odazvao i došao u apartman u kojem sam zatekao Izetbegovića kako klanja jaciju. Sačekao sam da preda selam, nakon čega sam rekao da, vjerovatno, želi da mi nešto kaže i da sam spreman da ga saslušam. 


Izetbegović mi je odgovorio da je razmišljao o mojim riječima koje sam izgovorio na sjednici, da je došao do zaključka da imam pravo, da je formula o uniji tri države problematična i da je on spreman da povuče paraf, ali da mu je potrebna pomoć u formuliranju razloga za povlačenje parafa pa je zamolio mene da mu u tom pogledu pomognem.&nbsp;&nbsp; 

Mene je njegova izjava obradovala i rekao sam mu da ću rado pokušati formulirati jedno obrazloženje na koje Oven i Stoltenberg neće moći dati zadovoljavajući odgovor, što će njemu pružiti razlog da povuče svoj potpis. 
Tada sam napisao izjavu u kojoj Izetbegović kaže da je razmišljajući o cijelom problemu i o formuli unije tri države došao do pitanja o tome kako je moguće da jedna unija tri republike bude trostruki ustavnopravni i politički subjekt i istovremeno jedinstveni međunarodnopravni subjekt, da on moli tvorce tog prijedloga da mu daju zadovoljavajuće objašnjenje pravne osnove takve konstrukcije, inače, da on, ukoliko ne dobije zadovoljavajuće objašnjenje, mora povući svoj potpis. Pošto nije dobio ne samo zadovoljavajuće nego nikakvo objašnjenje, Izetbegović je s pravom povukao svoj potpis i tako je taj problem bio riješen. 
Ako je, međutim, stvar sa stanovišta naših interesa riješena povoljno, to nisu smatrali ni tvorci tog prijedloga Oven i Stoltenberg, ni svi drugi koji su stajali iza njega, pa tako ni Tuđman, ni Boban, ni Milošević, ni Karadžić, a ni neki drugi sponzori politike demontaže Bosne i Hercegovine. 
Zbog toga je bila cijela pažnja koncentrirana na mene budući da su preko svojih ljudi u našem Predsjedništvu i delegaciji saznali kakvu sam ulogu odigrao u odbijanju tog plana, tako da je bila sva kritika usmjerena na mene i njene tragove može svako vidjeti, ne samo u izjavama Tuđmana ili Abdića nego čak i u Ovenovoj knjizi, a cijela situacija se razvila tako da je i sam Izetbegović smatrao da bi naša politika lakše funkcionirala ukoliko bih ja napustio delegaciju i prestao djelovati u sferi o kojoj se radi. 


Tako se dogodilo da me je jednog dana Izetbegović pozvao i saopćio mi dvije stvari, jedna je da, prema mnogim izvještajima itd., postoje ljudi koji ne misle meni dobro i da se on brine jer mi ne može garantirati sigurnost. S druge strane, rekao je da je on razgovarao sa Silajdžićem i da su se složili da bi bilo i za mene i za našu politiku najbolje da odem u inozemstvo i da mi oni u tom smislu nude mjesto ambasadora u Švicarskoj, gdje će mi biti dobro i gdje ću imati mir i moći da radim. Svakako, on je mislio na moj naučni rad.&nbsp;&nbsp;

Hadžiomerović: Anura su poštovali kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama

Lanina lekcija

Mir i rat

Profesionalac do samog kraja

Dokazani zločinci

Legenda koja traje

Zločini i zločinci

Junak Grbavice

Snijeg u novembru

Vapaj oboljelih

Glas razuma

Život i smrt za koricu hljeba

Pobjeda za rođendan BiH

Njegovo veličanstvo dijete

Osvrt s američke verande: Monstrum kojeg ne zaslužujemo

Kako sam dospio među ambasadore

Kolumne

Hadžiomerović: Anura su poštovali kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama

Lanina lekcija

Mir i rat

Profesionalac do samog kraja

Dokazani zločinci

Legenda koja traje

Zločini i zločinci

Junak Grbavice

Snijeg u novembru

Vapaj oboljelih

Glas razuma

Život i smrt za koricu hljeba

Pobjeda za rođendan BiH

Njegovo veličanstvo dijete

Osvrt s američke verande: Monstrum kojeg ne zaslužujemo

Kako sam dospio među ambasadore