Mlada glumica Hana Mirvić nedavno je privukla pažnju javnosti svojim angažmanom u kampanji „Progovorimo: Vaša podrška je njena snaga“. Kroz ulogu u ovom video-materijalu, svojim doprinosom istaknula je važnost podrške žrtvama seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini, pokazujući kako umjetnost može otvoriti teme o kojima se često šuti.&nbsp;Njena posvećenost i energija već sada obećavaju karijeru koja, ne samo da afirmiše njen glumački potencijal, već i doprinosi društveno značajnim projektima.<h2>Prva ljubav</h2>Za „Dnevni avaz“ Mirvić je govorila detaljnije o svojim iskustvima, dosadašnjim projektima i budućim planovima, kroz koje će je publika imati priliku još bolje upoznati. Na samom početku otkrila je da li je oduvijek znala da je gluma njen poziv.- Gluma je moja prva i najveća ljubav. Još kao djevojčica osjećala sam posebnu radost kada bih stala pred publiku. Zbog toga sam odlučila upisati časove glume. Mnogi su tada mislili da je to samo prolazna faza, ali ja sam od samog početka znala da nije. Odrastala sam gledajući predstave na sarajevskim scenama, često im se vraćajući više puta, diveći se glumcima koji su obilježili našu kulturnu scenu – rekla je Mirvić.Kako kaže, veliku motivaciju pronašla je i u svom okruženju.- Sarajevo je iznjedrilo velika glumačka imena i snažnu teatarsku tradiciju, i upravo ta energija me dodatno motivisala da i sama postanem dio tog svijeta. Ne mogu riječima opisati koliko me gluma ispunjava – osjećaj kada stanem na scenu ili pred kameru za mene je poseban i neuporediv. Iskreno, ne mogu sebe zamisliti da u životu radim bilo šta drugo – pojasnila je mlada glumica.<h2>Posebnost Sarajeva</h2>Do sada je radila na brojnim projektima sarajevskih pozorišta, a pokušala je izdvojiti i one koji su joj ostavili poseban trag.- Definitivno bih izdvojila predstavu „13 razloga zašto“ u režiji Arme Tanović Branković i Jasenka Pašića. Ta predstava će mi uvijek ostati u posebnom sjećanju jer sam s njom prvi put stala na scenu Kamernog teatra 55. To je bio trenutak ostvarenja jednog sna i osjećaj koji se ne zaboravlja. Posebno iskustvo bilo je i igranje u predstavi „Alaska“ u režiji grčkog reditelja Evangelosa Kosmidisa, u Sarajevskom ratnom teatru. Tema predstave bavila se ratom u Ukrajini, a kroz umjetnost smo povezivali priče ljudi iz različitih zemalja koje su prošle kroz ratna stradanja – iskrena je bila glumica te istaknula upravo i spomenutu kampanju Fondacije lokalne demokratije.Za razliku od mnogih mladih danas, Hana trenutno nema želju za odlaskom iz domovine, već planira graditi karijeru u svom gradu.- Voljela bih ostati u Sarajevu i graditi karijeru upravo na scenama svog grada. Sarajevo doživljavam kao poseban grad u kojem su umjetnost i kultura opstajale i u najtežim trenucima. Mogućnost da budem dio te priče i da joj dam svoj doprinos za mene bi značila mnogo – naglasila je mlada umjetnica.Na kraju razgovora, Hana je imala poruku za sve mlade koji žele krenuti putem umjetnosti. Uprkos izazovima, smatra da je dosljednost ključ te da će se trud na kraju svakako isplatiti.- Biti mlada osoba koja želi graditi karijeru u umjetnosti danas nije jednostavno. Put u umjetnosti često je nepredvidiv, prilike ne dolaze uvijek onda kada ih očekujemo, a do stabilnosti se dolazi postepeno, uz mnogo truda i posvećenosti. Ipak, vjerujem da upravo ta neizvjesnost gradi karakter i uči nas upornosti. Smatram da je najvažnije ostati dosljedan sebi i svojim snovima, bez obzira na prepreke. Ako nešto zaista volite, spremni ste ulagati vrijeme, energiju i srce, čak i kada rezultati ne dolaze odmah. Iako je put izazovan, mislim da je privilegija baviti se onim što vas ispunjava – zaključila je Hana Mirvić.<h2>Primjer umjetnika</h2>Upitana o uzorima i ljudima s kojima bi voljela stati rame uz rame na sceni, Mirvić je odgovorila:

- Teško je izdvojiti samo jedno ime jer zaista cijenim i divim se svim glumcima naše scene. Ipak, posebno bih izdvojila Emira Hadžihafizbegovića i Admira Glamočaka. Oni su moji uzori još od djetinjstva i to se do danas nije promijenilo. Njihov rad, posvećenost i autentičnost na sceni za mene predstavljaju primjer kakav umjetnik treba biti – rekla je Mirvić.

Vjerujem da neizvjesnost gradi karakter i uči nas upornosti. Odrastala sam gledajući predstave na sarajevskim scenama, kaže

Hana Mirvić otkriva kako gluma inspiriše: Umjetnost mijenja društvo

Bojana Gregorić Vejzović glumica je koja godinama ostavlja snažan trag na umjetničkoj sceni. Publika je pamti po ulogama u serijama kao što su „Dolina sunca“, „Stella“, „Horvatovi“ i „Naša mala klinika“, kao i po brojnim filmskim i pozorišnim ostvarenjima. Svoju glumačku svestranost potvrđuje i kroz pjevanje i ples, koji njenom scenskom izrazu daju dodatnu snagu i prepoznatljivost.&nbsp;Decenije pred kamerama i na daskama koje život znače donijele su joj povjerenje i simpatije gledatelja širom regiona.Posljednji period obilježila je nagrađivana predstava „Majka“ zagrebačkog kazališta Gavella, snažna i hrabra priča koja ne prestaje oduševljavati publiku. Istovremeno radi na novoj predstavi reditelja Kokana Mladenovića, „Carmina burana“. O aktuelnim projektima, pozorištu i susretima s publikom govorila je ekskluzivno za „Dnevni avaz“.<h2>Odraz savremenog društva</h2>Za ulogu u predstavi „Majka“ nagrađivani ste, a svaka nova izvedba donosi nove emocije. Koliko Vas taj projekt, ansambl i zajednička energija svaki put iznova oblikuju?- Svaka izvedba je priča za sebe na neki način. Sjajan tekst i oštro čitanje dodatno su iznenađenje za publiku. Iako je velika odgovornost, uživam cijelim bićem uz Tenu, Amara i Matiju kao vrhunske partnere. Imamo mi i svojih malih namjernih „proklizavanja“ koja nas dodatno zabavljaju tokom sada već više od 70 izvedbi.

Već je jasno da kroz nadolazeću predstavu „Carmina burana“ publiku očekuje snažan, kolektivni scenski doživljaj. Kako biste Vi opisali priču i atmosferu predstave i šta gledatelji mogu očekivati na premijeri?- Prerano je govoriti o krajnjem dojmu jer još smo u procesu postavljanja nekih scena. Svakako će to ostati u duhu komada kao satira koja progovara o licemjernom društvu u kojem živimo. Puna su nam usta razumijevanja, a oko nas je netrpeljivost u tramvaju, na radnim mjestima, svi i svako nam, zapravo, smeta. Kako naš redatelj Kokan Mladenović kaže: „Živimo novi srednji vijek koj je prepun cancel kulture“.Upravo saradnja s Kokanom Mladenovićem često donosi snažan autorski pečat i jasno društveno čitanje. Šta Vas je u tom procesu najviše potaknulo?- Puno je izazova jer kao dramskom ansamblu, pred nas su stavljeni i neki koreografski i pjevački zadaci. Dobro se zabavljamo na probama i vjerujem da će predstava, koliko god „peckava“ bila, u smislu kritike svih nas, nasmijati publiku. Nadam se da će i publika iz gledališta izaći nasmijana i ponukanija na potragu za veseljem, zahvalnošću s malim stvarima koje u životu uzimamo zdravo za gotovo.

<h2>&nbsp;Lijep period i saradnje</h2>Publika Vas dobro poznaje i kroz televizijske uloge. Kako danas pronalazite balans između rada u kazalištu i rada pred kamerama, i šta Vam svaka od tih formi daje kao glumici?- Volim svoj posao i veliko je veselje imati mogućnost okušati se u svim formama. Kazalište je propitkivanje velikih djela u savremenim čitanjima i režijama, a TV je divan susret s nekim kolegama koje nemam priliku često sretati. Kada se umorim od nomadskog života i terena, što nosi snimanje, volim se vratiti kazalištu, ono je moje utočište i snaga. Što se tiče balansiranja, moja djeca su već ljudi pa je svakodnevicu lakše organizirati. Baš neki dobar i lijep period, još su s nama, a opet dovoljno samostalni.Možemo li Vas uskoro očekivati i u Sarajevu, bilo kroz gostovanja ili nove projekte — i kakve Vas uspomene vežu za dosadašnje dolaske i susrete s publikom u BiH?- Volim Sarajevo i zadnje pamtim snimanje „BackUpa“ Faruka Sokolovića. Divan rad, lijepo druženje i lijep film o protoku vremena, prijateljstvu ljubavi, zaboravu i tome što sebičnost čovjeku napravi od svakodnevice. S Dudom nisam radila od „Vize za budućnost“, tako da je baš bilo lijepo susresti drage znance i upoznati novu generaciju odličnih mladih glumaca kao što je Karla Matosić Gvozden, a prvi puta sam radila i sa odličnim Rijadom Gvozdenom. Što se tiče ponovnog dolaska u Sarajevo, ja bih odmah! Divno bi bilo, naprimjer, da dođemo s „Majkom“ gostovati, s obzirom da je najnagrađivanija Gavellina predstava zadnjih godina. No, to odlučuju neki drugi sektori, a nadam se da će i do toga uskoro doći.

<h2>Detalji predstava</h2>Predstava „Majka“ u režiji Enesa Vejzovića potvrđuje snagu Gavellina repertoara kroz intimnu i emotivno snažnu priču, a Bojana Gregorić Vejzović u glavnoj ulozi majke koja se ne može pomiriti s odrastanjem djece donosi izuzetnu dubinu i intenzitet. S druge strane premijera predstave „Carmina Burana“ planirana je za 12. mart 2026. Publiku tako očekuje novi, snažan scenski doživljaj, ali i još jedna prilika da osjete energiju i profesionalnost ove istaknute hrvatske glumice.

Puna su nam usta razumijevanja, a oko nas je netrpeljivost, priča glumica

Bojana Gregorić Vejzović o nagrađivanoj „Majci“, nadolazećoj premijeri i životnom miru: Kazalište je moje utočište od nomadskog života

Šta se desi kada klaunovi uđu u svijet klasika „Romeo i Julija“, publika će moći saznati u večeras, 11. februara, u 19.30 sati. Tada će Narodno pozorište Sarajevo izvesti predstavu „Ro i Juju“ autorice i režiserke Li Delong (Lee).<h2>Čisto i iskreno</h2>U predstavi nastupaju Mediha Musliović, Dino Bajrović, Mona Muratović, Aida Bukva, Merima Lepić-Redžepović, Alen Konjicija i Faruk Hajdarević. Muziku izvode Dario Kos i Vedran Vujica.Radnja prati filmski set. Rediteljica s vizijom, ali bez budžeta, asistentica s notesom, filmska zvijezda, spremačice koje sanjaju o svojim minutama slave, tehničari koji stvaraju nered... Svi donose svoje strasti i izazove u svijet haosa, u kojem i najmanji problem postaje ogroman. Upravo tu Ro i Juju otkrivaju jedno drugo i podsjećaju na ljubav – onu čistu i iskrenu, pojasnila je Emina Omerović. <h2>Glumački izazov</h2>Glumica Merima Lepić-Redžepović za „Avaz“ ističe: - Pozorišni klaun je iznimno zahtjevna teatarska forma i samim tim je veliki izazov. Postoji pravilo da dobar klaun oduvijek znači dobar glumac. Upustivši se u dekonstrukciju Šekspira (Shakespeare) i to sve tehnikom pozorišnog klauna, Li Delong je pred nas stavila ogroman izazov, ali i veliku satisfakciju. U tom smislu, kao glumački izazov, jako sam se pronalazila jer ta vrsta istraživanja poziva na napredak. Kroz duhovita rješenja govori se o ljubavi i upornosti. 'Ro i Juju' je drugačija od klasičnog dramskog teksta, ali tehnika koju ima je zastupljena na velikim evropskim scenama, tako da se ne razlikuje samo po iznimno zahtjevnim glumačkim sredstvima u čije istraživanje se mnogi glumci ne upuste nikada, nego i po tome što je to trenutno jedina ovakva predstava u Bosni i Hercegovini.Kompozitor i tekstopisac pjesama je Darko Rundek, muziku i zvučnu podlogu potpisuje Li Delong, a scenografiju i kostime uradila je Sanja Džeba. Dizajn maski osmislila je Johana Basi (Joanna Bassi).Ulaznice za predstave Narodnog pozorišta dostupne su online ili direktno na blagajni.

Kroz duhovita rješenja govori se o ljubavi i upornosti, kaže Lepić-Redžepović

Večeras jedinstvena predstava „Ro i Juju“: Svijet Šekspira na klaunski način

Predstava „Nije bila Peta, bila je Deveta”, groteska u režiji Midhata Kušljugića, nastala po tekstu italijanskog pisca Alda Nikolaja (Nicolaja), u koprodukciji Narodnog pozorišta Tuzla i Art Teatra Tuzla, svečano će biti izvedena za Dan zaljubljenih, 14. februara u 19.30 sati.<h2>Neočekivani zapleti</h2>Duhovita, ali mračno začinjena komedija strasti, manipulacije i nepredvidivih obrta upotpunit će Valentinovo uz mnogo smijeha i topline. Predstava vodi publiku kroz niz duhovitih i zagonetnih situacija u kojima se granica između stvarnog i zamišljenog briše.U središtu priče je ljubavni trokut koji izmiče kontroli. Nesretna supruga, nezadovoljna brakom, upušta se u vezu s mlađim ljubavnikom, uvjerena da je pronašla izlaz iz svakodnevice. Kada od njega zatraži da joj pomogne 'riješiti se' muža, mladić se nađe u vrtlogu apsurdnih situacija.Pokušaji da ispuni njene želje dovode do niza komičnih obrta. Njegov život se brzo preokreće – od naivne romanse do potpuno ludog zapleta u kojem niko i ništa nije onako kako se čini.<h2>Pune sale</h2>Glumački ansambl predvode Elmir Krivalić, Ivana Perkunić Mešalić i Midhat Kušljugić.- Predstava 'Nije bila Peta, bila je Deveta' osvojila je srca publike od prvog izvođenja. Svaka izvedba igra se pred punom salom, što svjedoči o snažnom odjeku koji ova priča ima u našem teatru. Predstava donosi ljubav na drugačiji način, kroz neobične okolnosti i specifične životne standarde, otvarajući prostor za smijeh i preispitivanje. Publika je prepoznala originalnost i iskrenost ove interpretacije, pa je „Nije bila Peta, bila je Deveta“ već postala jedno od najgledanijih ostvarenja na našem repertoaru – rekao nam je Elmir Krivalić.

Predstava u stilu pozorišnog klauna "Ro i Juju" u srijedu na repertoaru Narodnog pozorišta

Po svemu sudeći humor i neočekivani zapleti čine ovu predstavu privlačnom i zabavnom do posljednje scene.&nbsp;

Publika je prepoznala originalnost i iskrenost ove interpretacije, kaže Krivalić

Dan zaljubljenih u Narodnom pozorištu Tuzla: Hit predstava koja osvaja srca publike

Sanjina Arnautovića publika prepoznaje s pozornice, kroz dramske predstave i mjuzikle, gdje svaki put ostavlja upečatljiv trag. Njegov umjetnički izraz ne staje na glumi – pjeva, svira gitaru, poznaje balet, a voli i akrobatske forme. Svestran je izvođač čije iskustvo seže i van granica Bosne i Hercegovine.<h2>Veliki snovi i dom </h2>Ulogama u ostvarenjima poput „Seljačke opere“ i „Sarajevo, moje drago“, Arnautović pokazuje koliko uspješno spaja različite umjetničke discipline. Svaki projekt za njega je izazov, ali i prilika da pokaže strast prema sceni. Publika to osjeti, a njegov nastup ostaje trajan i nezaboravan. U razgovoru za „Dnevni avaz“ govorio je o svom umjetničkom putu, ali i budućim projektima.Igrate jednu od glavnih uloga u prvom bh. mjuziklu „Sarajevo, moje drago“ koji je nedavno izveden deseti jubilarni put. Koliko Vas je ovaj proces oblikovao kao glumca i kakva iskustva nosite u radu s Fazlom, Dinom Mustafićem i maestrom Rihtmanom?

- Rekao bih da je ova predstava nagrada za dosadašnji rad i trud. Smatram se privilegovanim što sam uopće dobio priliku da budem dio ovoga mjuzikla, i na cijelu ovu situaciju gledam kao na jednu vrstu prilike u kojoj mi je omogućeno da kroz najplemenitije i najljepše civilizacijske vrijednosti zahvalim Sarajevu koje me prigrlilo kao osamnestogodišnjaka sa velikim snovima, a koje danas živim, Sarajevu koje me nastavilo odgajati i obrazovati i Sarajevu čije nebo je danas moj krov nad glavom i moj dom. Ono najbitnije što nosim iz rada sa cijelim autorskim timom jeste misao da ništa nije nemoguće.Tu je i predstava „Seljačka opera“, koja je po svom konceptu drugačija od klasične dramske predstave. Kako publika reaguje na ovaj tip predstave i koliko je bilo teško za Vas kao glumca pripremiti ulogu Rolanda?- Mislim da publika u ovoj predstavi prolazi kroz tri faze, prvo šok, pa nevjericu pa se opet vrate na šok. Mislim to iz razloga što predstava žanrovski prođe put od komedije do tragedije uz lude likove i ludu muziku koja je u jednom trenutku barokna, u drugom folk, u trećem rock... Bilo je zahtjevno raditi na ovoj vrsti forme, jer se u cijeloj predstavi pjeva, i to je jedna vrsta diktata koji ti kao glumac trebaš oživjeti. Najveću tremu imam upravo pred ovu predstavu, a recipročno toj tremi doživim i neke od najljepših momenata na sceni.Postoji li uloga koju smatrate presudnom za svoj profesionalni razvoj?- Da, to je uloga Diomeda u predstavi „Ilijada“ na kojoj sam sarađivao sa redateljicom Selmom Spahić. Kroz rad na toj ulozi sam upoznao svoj unutrašnji život i stekao sigurnost na sceni. Tada se po prvi put desilo da sam zadovoljan sa onim što sam uradio, ništa ne bih oduzeo niti dodao, i po prvi put sam uopšte do kraja povjerovao da mogu da se bavim ovim poslom.<h2>Izoštrenija čula</h2>Koliko je rad na međunarodnim projektima utjecao na Vas?- Svaki projekat te vrste je, naravno, vjetar u leđa. I doživljavam ih kao neku vrstu stanice velike odgovornosti jer u tim situacijama ne predstavljaš samo sebe, nego i kulturu iz koje dolaziš. Mnogo volim da radim u prostorima gdje možeš da čuješ više različitih jezika, sva čula su u tom slučaju izoštrenija, a razmjena znanja i iskustva je ogromna.Kako uspijevate kombinirati više umjetničkih disciplina u svome radu?

- Više faktora je tu u igri. S jedne strane su radoznalost i zaigranost pomoću kojih prolazim glavom kroz zid, a s druge strane su disciplina i požrtvovanost koje me čuvaju od toga da me krhotine onog istog zida negdje ne dočekaju i ne padnu mi na glavu.Pripremate i mjuzikl „Be more chill“, recite nam nešto više o samoj predstavi i šta publika može očekivati na martovskoj premijeri?- Projekat na koji sam strašno ponosan zbog činjenice što na predstavi rade studenti tri umjetničke akademije Univerziteta u Sarajevu. Jako važna predstava koja govori o pošastima ovog modernog tehnološkog doba u kojem trenutno živimo. Publika može da očekuje mješavinu SF-a, stripa i crtanog filma ispričanu kroz teatarski jezik i mnogo dobru muziku.

Sarajevo me prigrlilo kao osamnaestogodišnjaka sa velikim snovima

Svestrani umjetnik Sanjin Arnautović za "Dnevni avaz": Ništa nije nemoguće

Mlada glumica Pia Vrdoljak pažnju publike i struke privukla je ulogom u seriji „Komar“, projektu koji se trenutno emituje na programu Federalne televizije i koji je otvorio prostor novim licima domaće scene.U razgovoru za „Dnevni avaz“ Vrdoljak govori o profesionalnim počecima, prvom velikom snimanju, snovima koji je vode, ali i o potrebi da se autentičnost sačuva u vremenu brzih promjena.<h2>Faktor sreće</h2>Serija „Komar“ osvojila je veliki broj gledatelja. Kako ste Vi doživjeli rad na ovom projektu?- 'Komar' je bio moj prvi veći profesionalni angažman. Ponosna sam na finalni rezultat, a osim toga i na uspjehe koje serija postiže poput nagrade publike nakon premijernog prikazivanja na 30. Sarajevo Film Festivalu, a nedavno i selekcije na Berlinale Series Marketu. Zahvalna sam što sam imala priliku biti dio ovako velikog i inovativnog projekta te mislim da je to bila velika privilegija - pogotovo za nas mlađu generaciju. Želim posebno istaknuti moju divnu i talentiranu klasu koja je skoro čitava dobila ulogu u ovoj seriji, a bili smo tek na drugoj godini studija. Često sam razmišljala o tome koliko je tu, uz naravno predanost i rad te krugove audicija i neizvjesnost, bio prisutan i faktor sreće – više radi same prilike koja nam se tada ukazala.Šta Vam je uloga Jasne donijela kao mladoj glumici?- Uloga Jasne donijela mi je toliko pozitivnih stvari. Jasna je od audicije do snimanja doživjela jednu potpunu transformaciju i taj dio procesa je za mene bio najznačajniji. Uživala sam u svim promjenama - od onih spoljnih poput boje kose do unutarnjih koje sam istraživala kroz proces proba. Jasna je jedna rubno-realno pozitivna figura po mom mišljenju - nenametljiva, isključivo dobrih namjera, strpljiva, pažljiva, posebna, slobodna, svoja, prisutna, brižna, čvrsta, a opet puna nježnosti, odana - prijateljica! Ona je baš opuštena djevojka i to sam joj se trudila ukrasti te pretočiti koliko je moguće u privatni život. Dobila sam veliko iskustvo i vjetar u leđa za dalje, i malo Jasninog mira s vremena na vrijeme.

Možemo reći da Vaša generacija glumaca ulazi u profesiju u prilično izazovno vrijeme. Šta su, prema dosadašnjem iskustvu, najveće prepreke, ali i najveće prednosti biti mlad umjetnik danas?- Vjerujem da je svaka generacija na svoj način ulazila u posao u, kako kažete, izazovno vrijeme. Ovaj posao je sam po sebi nepredvidiv, ali ga biramo jer ga volimo i jer mu pristupamo s nekom dozom idealizma. Mislim da je moja generacija zapravo privilegovana. Kao što sam ranije spomenula, otvorila nam se prilika, sve se poklopilo, snimali smo dramsku seriju na drugoj godini Akademije. Neki moji profesori i asistenti nisu u tim godinama imali priliku niti izaći na audiciju. Bh. Content Lab platforma koja je tada pokrenuta imala je stvarno dobru namjeru – da proširi industriju, da se snima više, češće i hrabrije. Nama mladima je to bilo ogromno, ali mislim da je značilo i starijim generacijama, jer se prvi put činilo da će ritam produkcije stvarno živnuti. Nažalost, kao i mnoge velike ideje kod nas, nije baš dugo potrajala. Negdje se usput, što bih ja rekla, “potrgalo”. Moja generacija ima bolju regionalnu, ali i međunarodnu uvezanost i to treba iskoristiti: istraživati nove forme koje se razvijaju velikom brzinom svakodnevno, biti proaktivan, imati volju i malo sreće.<h2>Proaktivna i optimistična</h2>Kako gradite svoj profesionalni put i kakve uloge priželjkujete u narednom periodu?- Gradim ga kako god znam i umijem. Obrazujem se, istražujem, probavam, učim, čitam... Osim toga pokušavam biti prisutna, raditi na sebi u svakom smislu što više - bivati proaktivna i koliko je moguće optimistična. Naš profesor nam je često govorio: 2 posto talenat, 98 posto rad, što mi se u praksi konstantno potvrđuje. Što se tiče uloga, zanima me sve i svašta. Velika želja mi je snimati film u Italiji gdje sam trenutno na masteru. Preciznije romantični, neka drama, idealno u Napulju. To bi me veselilo. Također, priželjkujem uloge koje mi se naprvu ne čine bliske mom karakteru. Smatram da svako u sebi ima, grubo rečeno - sve.Koliko Vam je važno da projekti u kojima učestvujete imaju i širi društveni ili umjetnički značaj, poput „Komara“, koji izlazi iz okvira klasične TV produkcije?- Produkcija serije 'Komar' bila je vrhunska, gotovo filmska, što i nije čudno, ipak je BiH zemlja filma. Meni je bitno da radim, a naravno, kao i svi težim da učestvujem u što kvalitetnijim projektima poput ovoga.

<h2>Svakodnevni trenuci</h2>Gluma, kaže, traži potpunu posvećenost i iskrenu unutrašnju potrebu, zbog čega mladima savjetuje da je biraju samo ako ih ta želja zaista ne napušta. Autentičnost mlada glumica pokušava čuvati kroz stalni rad na sebi, oslanjajući se na porodicu, bliske ljude i jednostavne svakodnevne trenutke.

Upoznajte Iman Bubić, mladu bh. glumicu: Poseban proces u mjuziklu "Sarajevo, moje drago"

- A iskreno, sve kod mene ovisi o svemu i svačemu: hormonskom ciklusu, dopaminu, gradu i vremenskoj prognozi. Puno pričam sama sa sobom i sa svojim biljkama. Oblačim se u skladu s ‘mirisom dana’, ponekad samo gledam u zid, i sve u svemu – guram. Nisko, naprijed, na vrijeme, što mi je urezao Tara na treninzima skijanja. Kradem vrline svojoj porodici, prijateljima, kolegama i uzorima. Čekam da mi neko kaže da sam lijepa kao mama. Ona, međutim, tvrdi da sam ja rođena s tim – rekla je Vrdoljak te pokušala sebe opisati u tri riječi:- Ako bih morala sažeti, kupus, amaretto sour i hiperfiksacija.

Uloga Jasne donijela mi je toliko pozitivnih stvari, kaže

Pia Vrdoljak o prvim ulogama i prilikama koje otvaraju vrata: Ponosna sam na uspjeh serije "Komar"

U sarajevskom kinu Meeting Point, u subotu, 7. februara, publika će imati priliku da svjedoči posebnom live podcastu u izvedbi jednog od autora regionalno priznatog podcasta „Dva i po psihijatra“, dr. Roberta Grujičića.Dr. Roberto Grujičić, specijalista dječije i adolescentne psihijatrije, u svom radu i javnom angažmanu posvećen je destigmatizaciji psiholoških tema i približavanju mentalnog zdravlja svakodnevnom životu. Ovog puta, razgovor će biti fokusiran na knjigu „Blank“ Feđe Štukana – djelo koje kroz lične i teške životne priče otvara univerzalna pitanja identiteta, borbe i iscjeljenja. <h2>Najvažniji korak</h2>Zašto je upravo „Blank“ odabran kao tema podcasta u Sarajevu, te kako to povezati s njegovim profesionalnim iskustvom, dr. Grujičić pojasnio je u razgovoru za „Dnevni avaz“.- Generalno volim knjige poput 'Blanka' jer sam imao osjećaj da autor pokušava da na iskren i sebi svojstven način prikaže teška životna iskustva. Riječ je o jednom od rijetkih ostvarenja savremene literature koje se ne bavi uljepšavanjem stvarnosti niti traženjem opravdanja kako bi se čitalac osjećao dobro i udobno. Upravo zato mi je bilo važno da se o ovoj knjizi govori javno, pred ljudima i licem u lice, jer ovakve teme prečesto ostaju zatvorene u tišini – rekao nam je dr. Grujičić te naglasio:- Čini mi se da ovakvim javnim razgovorima šaljemo jasnu poruku da teške teme nije sramota otvarati i da ih ne treba skrivati.Kako kaže, kroz ovakve susrete i djela otvara se mogućnost za širom spoznajom, boljim sporazumijevanjem sebe samog i rješavanja problema koji postoje u svakom pojedincu.- Volim da vjerujem da ovakve knjige pobijaju duboko ukorijenjenu iluziju da su neizdrživa patnja, gubitak kontrole ili unutrašnji duševni lomovi nešto što se dešava 'drugima' ili negdje daleko od nas. Kada neko prepozna dijelove sebe u tuđoj priči, lakše mu je da razumije i imenuje ono što osjeća. 'Blank' ne nudi rješenje niti gotov recept za iscjeljenje, ali otvara prostor za samospoznaju i dublje razumijevanje širokog spektra ljudskog iskustva, a to je često prvi i najvažniji korak – pojasnio je podcaster. <h2>Suptilnija stigma </h2>Ovakav pristup podcastu nešto je neobičnija forma današnjice, a na taj način pak unosi posebnu energiju i dinamiku u odnosu na prethodno snimljenu epizodu. Naš sagovornik ističe da je svaki razgovor uživo i za njega izlazak iz zone komfora, a vjeruje da je za Feđu Štukana to bio čin pisanja i objavljivanja knjige. Zbog toga se savršeno poklapaju u konceptu koji je najavljen.- Upravo u takvim nepredvidivim situacijama, kada postoji izvjestan rizik i nema potpune kontrole, često se dešava neka vrsta 'magije'. Live formati nose drugačiju energiju. Publika, čak i kada ne učestvuje aktivno, postaje dio cijelog procesa. U tom smislu, razgovori uživo nisu samo proizvodnja i konzumiranje sadržaja, već dijeljenje iskustva koje ima potencijal da nas promijeni – rekao je dr. Grujičić.Mentalno zdravlje se u regionu i dalje često doživljava kao tabu, a iako su promjene posljednjih nekoliko godina svakako primjetne, stručnjak ističe da su još nedovoljne.- Teme mentalnog zdravlja i bolesti su vidljivije u javnom prostoru, ali mi se i dalje čini da stigma nije nestala, samo se transformisala i postala suptilnija. I dalje postoji strah od etiketiranja, od nerazumijevanja, pa čak i od pokazivanja sopstvenih emocija u različitim situacijama. Ipak, sama činjenica da postoje javni razgovori i događaji poput ovog, dokazuje da idemo u smjeru pozitivne promjene – zaključio je dr. Grujičić.

Gala večer u Olimpijskom muzeju u petak otvara Sarajevo Olympic Week

<h2>Bez uljepšavanja</h2>Na kraju, dr. Roberto Grujičić ističe da je Feđa Štukan sjajan sagovornik upravo zbog iskrenog pristupa, bez uljepšavanja stvarnosti, te da knjiga „Blank“ pruža priliku da se bolje razumijemo i otvorimo prostor za razgovor o teškim, ali univerzalnim iskustvima. Live format podcasta omogućava neposredan susret s publikom i dinamičnu razmjenu ideja, gdje ozbiljne teme postaju pristupačne svima.

Ovakve knjige pobijaju duboko ukorijenjenu iluziju da su neizdrživa patnja, gubitak kontrole ili unutrašnji duševni lomovi nešto što se dešava drugim

Dr. Roberto Grujičić donosi podcast uživo u Sarajevo: "Blank" otvara prostor za samospoznaju

Svečana promocija knjige „Pukotine“ Irmele Kadić bit će održana u Galeriji BKC-a danas, 3. februara, u 19 sati. O zbirci će s autoricom razgovarati mlada spisateljica Dženana Glavinić, čiji rad spaja poeziju i prozu, nudeći duboko lične i reflektirajuće priče o životu i gubitku.Irmela Kadić, rođena 1987. godine u Visokom, kroz „Pukotine“ otvara vrata svog unutrašnjeg svijeta i teškoća kroz koje je prolazila. Za „Dnevni avaz“ progovorila je o svim detaljima i temeljima njenog nastanka.- Ja sam prije šest godina izgubila brata s kojim sam bila jako bliska i povezana i to je bio težak period u mom životu. Počela sam pisati da bih izbacila iz sebe tugu i nedostajanje. Inače, cijeli život sam bila tako jedno piskaralo i tek kada nešto napišem ja onda mogu nekako shvatiti i analizirati šta se ustvari meni dešava – započela je Kadić. <h2>Važno shvatanje </h2>Male dijelove počela je dijeliti na društvenim mrežama, gdje je naišla na ogromnu podršku pratitelja, kako onih koji su također prošli kroz slične gubitke, tako i onih koji su pronašli utjehu ili snagu kroz njen sadržaj.- Objavljujući tako, malo-pomalo, ohrabrila sam se da sve te svoje misli saberem i onda na kraju da ih objavim i u knjizi – rekla nam je Kadić.Autorica ističe da je pisanje postalo njen način da prepozna i analizira vlastite osjećaje, ali i da se oslobodi tuđih očekivanja.- Mnogo mi je pomoglo. Samo to saznanje da nikada ni u čemu nisi sam davalo mi je hrabrost. Mnoge žene su mi javile da upravo te moje objave i neki pozitivan i vedar pogled na život i njima pomaže – da ima nade. I upravo iz tog nekog teškog perioda, počela sam analizirati i neke druge odnose koje sam prolazila, shvativši da sam na neki način trideset godina svog života živjela s tim mišljenjem šta drugi misle o meni, šta će drugi reći i da je krajnje vrijeme da prekinem s tim i da radim ono što mene ispunjava i čini sretnom – objasnila je autorica te naglasila:- Sa ovom knjigom, mislim da nije preuveličano kada kažem, da se osjećam kao da sam se ponovo rodila i da je neka nova ja nastala.

<h2>Nova djela</h2>Trenutno radi na novoj knjizi, a proces stvaranja je ono u čemu je pronašla sebe. Promocija u Sarajevu za nju je posebno uzbudljiva, jer grad nosi simboliku kulture i umjetničkog stvaralaštva.- Već neko vijeme pišem i drugu knjigu, no, još uvijek je sve to u začetku i ne znam gdje će me to sve na kraju odvesti. Što se tiče promocije, jako, jako sam uzbuđena, iako sam ih i dosad imala već nekoliko. Ipak mi je ova nekako posebna zato što je u pitanju Sarajevo i Sarajevo je nekako mjesto kulture u našoj zemlji, prisutna je i neka trema – ispričala je Irmela Kadić.

Ja sam prije šest godina izgubila brata s kojim sam bila jako bliska i povezana, kaže autorica

Irmela Kadić otvorila dušu u knjizi "Pukotine": Pisala sam da izbacim tugu i nedostajanje

Scenu Narodnog pozorišta Sarajevo ponovo obilježava bh. mjuzikl „Sarajevo, moje drago“. Riječ je o autorskom projektu Zlatana Fazlića Fazle, u režiji Dina Mustafića, koji svakim novim izvođenjem oduševljava publiku.<h2>Značajna prilika</h2>Predstava prati stanovnike jedne sarajevske mahale od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do prelaza u 21. stoljeće, kroz njihove ljubavi, uspone i poraze, ali i važne historijske trenutke – od smrti Josipa Broza Tita, preko Zimskih olimpijskih igara, do početka rata i dolaska mira.Mjuzikl prikazuje živote različitih generacija: mladi se suočavaju s odrastanjem, studiranjem i prvim ljubavima, dok stariji likovi balansiraju između promašenih ljubavi i svakodnevnih egzistencijalnih izazova. Samim tim, projekt okuplja raznovrsnu glumačku postavu, a među mlađim ansamblom posebno se istaknula bosanskohercegovačka glumica Iman Bubić, za koju je, kako kaže, ovo bilo odvažno i lijepo iskustvo.- Ovo je za mene bio poseban proces jer je bio moj prvi proces u Narodnom pozorištu. Uloga mi je donijela priliku za rad s kolegama iz te kuće koja mi je jako značajna kao i priliku za rad sa rediteljem Dinom Mustafićem što je velika čast za mladu glumicu – rekla nam je Bubić. <h2>Divna energija</h2>Rad u ovakvom okruženju, dodaje, nosi posebnu vrijednost, jer se osjeti snažna podrška iskusnijih kolega, ali i kompletnog tima.

- Nova energija je bila divna. Svi su nas prihvatili kao da donosimo veliki doprinos pozorištu s novom mladalačkom energijom i igrom – zaključila je Bubić za „Avaz“.&nbsp;

Iva Prgić i njen put ka profesionalnoj sceni kroz mjuzikl "Sarajevo, moje drago": Prvi veliki korak, pravi biser u iskustvu

<h2>Dosadašnji rad</h2>Iman Bubić je mlada glumica koja je nedavno završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, a publika ju je, osim u mjuziklu „Sarajevo, moje drago“, imala priliku gledati i u predstavama „Tri sestre“ u režiji Dine Mustafića te „Pinocchio“ Nine Kleflin.

Svi su nas prihvatili kao da donosimo veliki doprinos pozorištu s novom mladalačkom energijom i igrom, kaže

Roman „Lilien“ Indire Kučuk-Sorguč izabran je za pobjednički rukopis na konkursu Fondacije za izdavaštvo za 2025. godinu u kategoriji Nova djela domaćih autora.Stručni žiri istakao je umjetničku zrelost, snagu izraza i originalni autorski glas, a roman je uvršten među dvanaest najboljih djela, izdvajajući se među brojnim prijavljenim rukopisima.<h2>Svoje mjesto </h2>Indira Kučuk-Sorguč svojim djelima spaja književnost, historiografiju i antropologiju. Kroz kontinuirani kritički i umjetnički angažman oblikuje kulturni pejzaž Bosne i Hercegovine. „Lilien“ je nastao iz unutarnje potrebe da se ispriča priča koja nadilazi lično iskustvo, obrađujući žensku liniju pamćenja, metafizička pitanja identiteta i univerzalnu potragu za smislom.- Ovo priznanje doživljavam kao potvrdu za svoj dugogodišnji spisateljski i stvaralački rad, ali i da književnost koja se usuđuje da ide dublje — u pamćenje, identitet i tišine između historijskih redova — i dalje ima svoje mjesto. Posebno mi znači jer je „Lilien” nastala bez kalkulacije, iz unutarnje potrebe da se ispriča priča koja me je nadilazila kao autora – rekla je za „Dnevni avaz“ Kučuk-Sorguč. Naročito je značajno priznanje jer roman tematizira ono što se često zanemaruje ili skriva.- „Lilien” je roman koji sam pisala iz najdubljih slojeva unutarnjeg pamćenja — onog koje ne pripada samo meni, nego ženskoj liniji, krvi i rodu. Zato mi ova nagrada znači kao potvrda da i takve, unutarnje i često neizgovorene priče imaju pravo da budu izrečene naglas – dodala je.Njena iskrena reakcija pokazuje koliko joj znači ocjena stručnjaka. - Pišem intuitivno, oslanjajući se na atmosferu, simbole i emociju, dopuštajući da tekst diše vlastitim tempom. Mislim da se originalnost temelji na priči koja prati Lilien, ženu snažne intuicije i dubokog unutarnjeg pamćenja, i Adema, racionalnog tragača, historičara i tumača znakova, koji zajedno kreću na put otkrivanja poruke skrivene kroz vijekove – ispričala je autorica te dodala da previše detalja ne želi otkrivati zbog onih koji će roman željeti pročitati.<h2>Očuvanje istine</h2> S našim čitateljima je podijelila i izvor inspiracije, ideje i poruku koju knjiga prenosi. A, kako kaže, riječ je o jednom multižanrovskom komadu. Inspiracija je bila potreba da se progovori o duhovnom kontinuitetu Bosne, o vjeri s izvora i o čovjekovoj potrazi za smislom izvan nametnutih podjela. Riječ je o multižanrovskom romanu koji se može okarakterizirati kao mistični triler, ali i kao metafizička drama identiteta, historijsko-duhovni roman, avantura potrage s elementima ezoterije i simbolizma. “Lilien” govori o porijeklu koje se ne nasljeđuje samo krvlju, već osjećajem pripadnosti svjetlu – pojasnila je Kučuk-Sorguč. <h2>Ići putem vlastitog srca</h2>- Željela sam poručiti da postoje istine starije od institucija i jače od progona — i da se put prema njima ne pronalazi spolja, nego iznutra, kroz hrabrost da se ide putem vlastitog srca. Mislim da će “Lilien” osvojiti mnoga srca – kaže nam Indira.ROman “Lilien” baziran je na dva univerzalna načela: borba dobra i zla i potraga za identitetom i smislom života.

Inspiracija je bila potreba da se progovori o duhovnom kontinuitetu Bosne, o vjeri s izvora i o čovjekovoj potrazi za smislom izvan nametnutih podjela, kaže

Indira Kučuk-Sorguč o prvonagrađenom romanu "Lilien": Postoje istine starije od institucija i jače od progona

Predstava „Uhvati zeca“ jedan je od najistaknutijih naslova savremene bosanskohercegovačke scene, a nova izvođenja sada su na repertoaru.&nbsp;Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, u utorak i četvrtak, 3. i 4. februara, s početkom u 19.30 sati, publika će imati priliku pogledati hit dramsku predstavu prema romanu Lane Bastašić, u režiji Lajle Kaikčije. Za naš list o predstavi je govorila glumica Una Kostić, otkrivši posebnost i tajne koje ovaj projekt nosi.<h2>Povezanost s likom</h2>Šta Vas je posebno privuklo ovoj priči i po čemu se izdvaja svako novo izvođenje?- „Uhvati zeca“ je predstava koja se bavi identitetom, odrastanjem i odnosima koji nas oblikuju. I naravno prihvatanjem, ali i ranama koje nosimo iz prošlosti. I ono što mi je posebno važno je da predstava ne nudi jednostavne odgovore, već postavlja pitanja o pripadanju, o osjećanju, o tome koliko smo spremni da se suočimo s onim što smo bili i što jesmo sada. Mislim da je to razlog zašto publika lako pronalazi sebe u ovoj priči, bez obzira na godinu ili kontekst.Lejla koju igrate predstavlja kompleksnu ulogu. Kako ste pristupili toj slojevitosti?- Što se lika tiče, Lejla je za mene vrlo slojevit i izazovan lik. Ona je snažna, ali ta snaga često dolazi iz unutrašnje borbe i nesigurnosti. To je lik koji pokušava da pomjeri prošlost i sadašnjost, da razumije svoje izbore i odnose, a i istovremeno bježi od određenih istina. U procesu rada bilo mi je važno da je ne sudim, već da je razumijem, jer Lejla nije ni heroina, ni antiherojina, već čovjek od krvi i mesa sa svim kontradiktornostima koje je to nosi. Tako da sam pristupala Lejli kroz emocije koje su mi bliske, taj osjećaj gubitka, potreba za pripadanjem i strah od sučavanja sa sopstvenim slabostima.<h2>Iskrenost i identitet</h2>Spomenuli ste da ste Lejlu pokušavali razumjeti, a ne suditi. Kako se to odrazilo na Vaš proces pripreme?- Iskrenost mi je bila ključna, i vjerovali ili ne, prvi proces u kojem mi je najteže bilo biti iskren, pa sam se i začudila tome. Ali ja vjerujem da publika prepoznaje trenutke kada je gluma istinita i nenametnuta i upravo u toj krhkosti vidim najveću snagu ovog lika. Također, predstava govori o temama koje su i dalje veoma aktualne u našem regionu - identitetu, ličnim istinama koje često potiskujemo. Zato mi je drago što predstava živi i komunicira s publikom u različitim sredinama jer otvara prostor za dijalog, a to je po meni jedna od najvažnijih uloga pozorišta, gdje nam pokazuje zapravo da pozorište nije lukzus nego je potreba.

Koje emocije ili iskustva iz Vašeg života su Vam pomogla da se povežete s projektom?- Ta predstava je došla u moj život kada sam i sama razmišljala o identitetu i prijateljstvima iz djetinjstva i o tome šta nas oblikuje kao ljude. Lajla Kaikčija me pozvala nakon castinga i rekla mi je: „Ti imaš Lejlu u sebi“. I sad ta rečenica me jeste razoružala, jer kad shvatim šta sve Lejla ima u sebi, malo je bilo šokantno. Ali to je prosto uloga koja je zahtijevala da se ja potpuno otvorim. A Lejla je, kao što sam rekla, lik pun protivrječnosti.Koliko je važno kroz uloge i umjetnost otvarati teme koje ljudi često potiskuju?- Mnogo je važno jer mi smo na probama često govorili o tome kako rana može da postane izvor snage. I to je možda i najveća vrijednost tog procesa, ali i ove priče koju mi pričamo sa scene - što nas je zapravo i naučilo da umjetnost liječi, da vraća dostojanstvo i da se teatar ne pravi samo da bismo nešto odigrali već da bismo se povezali.Ja nikada neću zaboraviti trenutak poslije premijere kada je jedna mlada djevojka prišla i rekla: „Ja imam svoju Lejlu i hvala vam što ste je pokazali“. I prosto to je trenutak u kom shvatite zašto se i bavimo ovim poslom. Jer, mi glumci bismo trebali da govorimo glasno s te scene i da ubadamo u tačke u koje se baš često i ne ubada.<h2>Cijena slobode</h2>Vaša karijera uključuje i pozorište i kameru. Kako uspijevate balansirati između ta dva medija?- Nekako sam sada u fazi gdje na neki način više volim kameru, dok sam prošle godine bila opsjednuta pozorištem. Sada sam malo ušla u neka snimanja pa sam vjerovatno i zbog toga više okrenuta prema kameri. Meni je „Koža“ otvorila neke vidike i baš me onako da kažem skinula. Iako je to bila epizodna uloga, sam naziv je simboličan, kao da sam morala da skinem te svoje slojeve i da stanem pred kameru potpuno ogoljena. Mada sve zavisi o toga šta se dešava i u privatnom životu, i to donosi svašta.Eto mogla bih da uporedim kameru s ovom predstavom jer prosto mi igramo kamerno i nemamo pravo da slažemo. Apsolutno je kao i na filmu. Svaka sekunda se čita, svaki treptaj, svaki uzdah se vidi i to je nešto što mi je zajedničko trenutno kameri i predstavi „Uhvati zeca“.<h2>Priča o prokletstvu žene</h2>Koja uloga Vam je do sada bila najizazovnija i najviše Vas oblikovala kao glumicu?

- Koštana je definitivno mene probila u taj svijet teatra jer je to neka biografska uloga, svaka uloga nađe svog glumca. Dobila sam je kada sam imala snage da je odigram i bila spremna da je nosim. Koštana i ja dijelimo mnoge stvari o tvrdoglavosti, želimo da idemo dalje i više, čak i onda kada znači da će biti teško i te slobode koju plaćamo, plaćam je i ja i dan-danas, a platila je ona debelo svoju slobodu. Tako da mislim da je Koštana ta uloga, jer prosto ja sam žena koja ima glas i koja ga koristi kroz umjetnost, ali svaki put kad čujem priču neke žene koje je ušutkana, osjetim taj isti bol koji osjećam kada igram Koštanu i prosto sam vezana cijelim bićem za nju. Jer je baš priča o ženi danas, pokletstvu žene.

Mi glumci bismo trebali da govorimo glasno s te scene i da ubadamo u tačke u koje se baš često i ne ubada. Iskrenost mi je ključna

Una Kostić: Pozorište je potreba

Još od prvih najava bilo je jasno da će „Svadba“ prerasti u filmski događaj sezone. Nakon premijere uslijedio je rekordan interes publike, uz pune kinodvorane i snažne reakcije, potvrđujući film kao rijedak domaći hit. Glumačka ekipa oduševila je i publiku i kritiku, a posebnu pažnju privukla je Linda Begonja ulogom koja je istovremeno duhovita, precizna i društveno oštra.Publika je Lindu Begonja zavoljela mnogo prije filmskog platna. Decenijama gradi jednu od najslojevitijih glumačkih karijera na regionalnoj sceni, ponajprije kroz daske koje život znače, ali i ispred kamera. Od klasika do savremenih tekstova, od satire do drame, njene uloge uvijek nose jasno promišljen stav i prepoznatljivu autorsku odgovornost.<h2>Produktivnost sumnje</h2>U razgovoru za „Dnevni avaz“, hrvatska glumica govori o putu koji nije bio ni linearan ni komforan, o pozorištu kao prostoru rizika i dijaloga, o filmu koji secira društvene rituale, ali i o tome ko ostaje kada se reflektori ugase. O profesiji, sumnji, odgovornosti i potrebi da umjetnost postavlja pitanja – čak i onda kada odgovori nisu ugodni.Kroz godine ste igrali vrlo različite karaktere. Mijenja li Vas svako novo iskustvo kao glumicu, ali i kao osobu?- Ne u smislu transformacije identiteta, nego u smislu pomaka perspektive gledanja. Svaka uloga traži drugačiji misaono i estetski pristup i drugačiju odgovornost prema materijalu i kontekstu. Taj proces nužno širi način gledanja – postaneš svjesniji proturječja, ambivalencija i mehanizama kojima se opravdavaju vlastite odluke, ali i širi kontekst sagledavanja stvarnosti koju živimo. To je znanje koje ostaje, ali ne kao lekcija, nego kao trajna sumnja, a sumnja je često produktivnija od sigurnosti.Vaše iskustvo u Kerempuhu i drugim pozorištima pokazuje raznolikost uloga i poetika. Koja Vam je pozorišna uloga bila najviše izazovna i zbog čega?- Izazovne su mi uloge koje ne nude emocionalni ili interpretativni konsenzus. One u kojima se ne zna unaprijed gdje je „tačka identifikacije“ ni za publiku ni za izvođača. Takve uloge otvaraju prostor napetosti između onoga što se vidi i onoga što se misli, izlazak iz komforne zone interpretacije. Kazalište me zanima upravo u toj tački, kao mjesto sukoba, kao prostor u kojem se značenje proizvodi u dijalektici, u nekom izvedbenom riziku, konstantnom mijenjanju žanrova, a ne u unaprijed zadanoj psihologiji lika ili narativa. Dijalog između društvenog konteksta i izvedbe, gdje izvedba i uloga otvaraju prostor dijaloga s publikom.

Takvih je uloga bilo i sigurno u to ulaze Brehtova (Brecht) Nevjesta u 'Piru malograđana', Glafira Aleksejevna A. N. Ostrovskog u 'Vukovima i ovcama', Brehtova Ana Kopecka u 'Švejk u 2. svjetskom ratu', Frosine J. B. Molijera (Moliere) u 'Škrtcu', Rosa Priore E. de Filipa (Filippo) u 'Suboti, nedjelji, ponedjeljku', Pastorka L. Pirandela (Pirandello) u 'Šest lica traži autora', Katarina V. Šekspira (William Shakespeare) u 'Kroćenju goropadnice', Grušenjka F. M. Dostojevskog u 'Braći Karamazovima'... Većinom su takve uloge proizašle iz snažnih redateljskih rukopisa režisera s kojima sam sarađivala, od starije generacije – Eduarda Milera (Miller) i Paola Magelija (Magelli) - do mlađe: Olivera Frljića, Selme Spahić, Diega de Bree. U izvedbama me uvijek zanimala građanska i etička odgovornost, te nadogradnja lica u autorskom čitanju. Naravo, u repertoarnom kazalištu postoje i projekti gdje to jednostavno nije moguće ostvariti.&nbsp;<h2>Nova kvaliteta</h2>Kako biste uporedili rad pred kamerom i rad na pozorišnoj sceni, s obzirom na Vašu bogatu karijeru u oba medija?- Kazalište i film proizvode značenje na bitno različite načine. U kazalištu je izvođač istodobno subjekt i materijal – tijelo je uvijek prisutno kao činjenica, kao politički i estetski znak. Film, s druge strane, fragmentira tijelo i vrijeme; smisao se gradi kroz kadar, montažu, izdvojeni trenutak. Ono što me zanima jest njihova međusobna kontaminacija: kako kazališna svijest o prostoru i kolektivu može destabilizirati filmski realizam, i kako filmski realizam i preciznost može upotrijebiti kazališne automatizme. U toj razmjeni nastaje najzanimljivije iskustvo. Draže mi je ono što me rizično pomiče - bilo da je scena ili kadar, jer u toj nesigurnosti za mene uvijek nastane neka nova kvaliteta. Jako sam sretna što trenutno imam mogućnost izraziti se kroz oba medija.Ostvarili ste istaknutu ulogu u filmu „Svadba“, koji je postao snažan društveni i kino fenomen. Što Vam je u tom projektu bilo ključno?- 'Svadba' funkcionira kao društvena satira upravo zato što se ne postavlja iznad svojih likova ni radnje. Smijeh proizlazi iz prepoznavanja – iz činjenice da su nam ti obrasci bliski, naučeni, često i internalizirani. Film secira identitete koji se predstavljaju kao „prirodni“, a zapravo su proizvod rituala, nacionalnih narativa i kolektivnih očekivanja. Smijemo se sami sebi jer prepoznajemo vlastite reflekse, vlastite strahove i automatizme. U tom smislu, humor postaje instrument otpora: omogućuje distancu prema nametnutim identitetima i nacionalističkim farsama, ali bez moraliziranja. Priprema za ulogu bila je upravo u traženju te mjere – igrati Mariju koja je prilično determinirana stereotipom podneblja, kao konkretnu osobu, a ne kao simbol, i pustiti da društveni sloj izađe sam. Tu često pomaže improvizacija u smislu nadogradnje scena i dobar matching partnera, što ovaj film šarmantno i obilato nudi.

Što Vas zanima u narednom profesionalnom razdoblju?- Rad koji ne polazi od žanra, nego od pitanja. Projekti u kojima forma nije stabilna, nego se mijenja ovisno o situaciji, odnosu s publikom i društvenom trenutku. Zanima me izvedba koja misli, koja ne nudi komfor, ali ni zatvorenost; koja ostavlja prostor gledatelju da aktivno sudjeluje, a ne samo da konzumira gotov smisao i da ga, kad izađe iz kazališta ili kino dvorane zaboravi istog trenutka. Nastojat ću birati projekte koji imaju razlog, a ne samo formu. Ne zanima me ponavljanje, niti sigurnost radi sigurnosti. Više me zanima pitanje nego odgovor. Ako me nešto uznemiri, izazove ili natjera da preispitam vlastite granice – to je obično znak da sam na dobrom putu.

<h2>Tanka granica</h2>Iako ste dugo u javnosti, uspijevate zadržati privatnost. Kako održavate ravnotežu između profesionalnog i privatnog?- Privatni prostor ne koristim kao produžetak javnog. Ono što izlazi van vezano je uz rad i stavove koje sam spremna braniti u javnom prostoru. Sve ostalo ostaje unutra. Ta distanca nije strategija skrivanja, nego način održavanja jasnoće – i osobne i profesionalne. Bez nje bi se lako izgubila ta tanka granica. Ne vjerujem da sve što je vrijedno mora biti javno. Ovaj posao traži ionako stalnu izloženost, pa mi je privatni prostor nužan kao mjesto tišine i regeneracije. To me čini prisebnom.

Smijemo se sami sebi jer prepoznajemo vlastite reflekse, vlastite strahove i automatizme

Linda Begonja za "Avaz" o ljubavi prema sceni, filmskom hitu "Svadba" i važnosti granica: Humor postaje instrument otpora

U Sarajevskom ratnom teatru SARTR počele su probe za novu predstavu koja nastaje prema tekstu „Preobrazba: Geneza jednog propadanja“ Teodore Marković, a u režiji Luke Jovanova.Radnja kroz osam scena prati život žene od rođenja do smrti, istražujući pitanja slobode i emancipacije. Predstava spaja kritički odnos prema patrijarhalnom društvu s modernim interpretacijama klasičnih narativa, obećavajući gledateljima snažno i emotivno iskustvo. Premijera je planirana za mart.<h2>Zanimljiv tekst</h2>Glumica Hana Zrno za naš list otkriva prve detalje iz procesa rada, govoreći o slojevitosti uloga i temama koje predstava obrađuje.- Jedan vrlo uzbudljiv projekat, nešto što mi se čini da do sada nismo imali priliku da gledamo, a tiče se transgeneracijske traume. Kroz cijeli projekt pratimo junakinju koja prolazi kroz sve životne faze, od rođenja do poznih godina života, period adolesnecncije, uloga majke i na kraju bake. Čini mi se da će biti vrlo uzbudljivo. Priča se najviše bazira na odnosu između majke i kćerke i toj traumi koja se prenosi. Dosta je zanimljiv tekst, pisan je u stihu, što je vrlo zanimljivo i meni izgleda kao neka moderna grčka tragedija – rekla nam je Zrno. Osvrnula se na težinu i poruku projekta, a s obzirom na to da njena karijera većinom obuhvata ovakve uloge, ovo je još jedan u nizu projekata koji donose važne, društveno značajne i autentične priče, s kojima se s druge strane svako može poistovjetiti.<h2>Važan dio</h2>- Imala sam sreće da igram takve uloge, ali mislim da u svakoj predstavi možemo pronaći sebe, barem ja. I kad gledam neke druge predstave, uvijek nekako pronađeš sebe, barem u jednoj rečenici. Svaka predstava nosi neku svoju poruku, neke malo veće, neke malo manje, ali kroz cijeli proces se nadamo da uspijevamo ostaviti makar tu rečenicu koja će se pamtiti, naročito ako su teme teže poput raka ili rata. Iz svake predstave sa mnom ostane nešto što postane dio mene – pojasnila je Zrno.

Osim rada na ovoj predstavi, Zrno je trenutno aktivna i pred kamerama. Kako sama kaže, radi na filmu i seriji „Trake“ u režiji Dine Mustafića. Snimanja su završena u avgustu i novembru, a još jedno je planirano za april.&nbsp;

Dino Mustafić o novoosnovanom Teatru071 i predstavi "Snajper": Naše prvo obraćanje Sarajevu

<h2>Postavljena pitanja</h2>Reditelj Luka Jovanov kaže da ga je od prvog trenutka fascinirala priča i pitanja koja tekst postavlja, od prava na nepristajanje do prava na glas, u stilski i žanrovski uzbudljivom obliku.&nbsp;Autorski tim čine Jovanov, autorica teksta i dramaturginja Teodora Marković, Monika Močević, koja je zadužena za scenografiju i kostim, Tihomir Radić za kompoziciju i dizajn zvuka, a za koreografiju i scenski pokret zadužen je Emir Fejzić.&nbsp;Tekst je nagrađen na konkursu „Slobodan Stojanović“ za najbolji neobjavljeni dramski tekst 2024. godine, a već je izveden u formi scenskog čitanja u Beogradu.

Radnja kroz osam scena prati život žene od rođenja do smrti, istražujući pitanja slobode i emancipacije

Hana Zrno otkriva prve detalje nove predstave: Priča kakvu do sada nismo imali priliku gledati

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo večeras, 28. januara, s početkom u 19.30 sati, bit će izvedena opera „Madama Butterfly“ kompozitora Đakoma Pučinija (Giacomo Puccini). Uz Sarajevsku filharmoniju dirigovat će maestro Josip Šego, dok režiju potpisuje Tadija Miletić.<h2>Sudar dva svijeta</h2>Dramatična priča o sudaru dva svijeta, u kojoj bezuslovna ljubav nije dovoljna za sreću, i danas snažno dira publiku. Opera je još od praizvedbe oduševila kritiku i ljubitelje opere širom svijeta.Uloge će tumačiti Katarina Kikić Marić, Amir Saračević, Adelisa Saračević, Ileš Bečei, Denis Isaković, Erol Ramadanović, Jasmin Bašić, Zana Staniškovska, Siniša Markanović, Edin Daši, Josip Katavić, Dajana Šegvić, Zdenka Vaniček, Laura Kozlinger, te članica baletnog ansambla NPS Marijana Marić. U predstavi učestvuju i solisti, hor i balet Narodnog pozorišta, uz Sarajevsku filharmoniju.Ulogu Pinkertona tumači Amir Saračević, koji ističe da je opera „Madama Butterfly“ jedno od onih djela koja umjetnika potpuno oduševe. - Muzika je maestralna, priča je bolna, realna. Iz moje perspektive, uloga Pinkertona predstavlja poseban izazov, jer pored toga što je pjevački izuzetno teška i iscrpljujuća uloga, on utjelovljuje sudar dva svijeta – zapadnjački ekspanzionizam i kapitalizam te duboke, tragične odanosti istoka – naglasio je Saračević za „Dnevni avaz“.

Govoreći o poruci koju opera nosi, istakao je da je ona i danas snažno aktuelna:- Više empatije i saosjećanja, manje sebičnosti i snobizma da bi bili sretni. Ponašanje Pinkertona prema Cio Cio San, njegova sebičnost, odnos prema njoj kao da je igračka i igra sa ozbiljnim stvarima je za posljedicu dovelo do tragedije, smrti.<h2>Od premijere do sada</h2>Saračević je govorio i o zahtjevnosti same uloge, kao i o dugotrajnom procesu priprema. Kako kaže, uloga koju nosi zahtijeva posebnu, lirico-spinto vrstu glasa.- Muzika je varljiva; na početku zvuči lagano i poletno, ali zahtijeva veliku izdržljivost, stabilne visine. Prvo sam se pripremao preslušavajući materijal, pa sam radio muzičke probe nekoliko mjeseci. Onda su na red došle muzičko-režijske probe koje su bile izuzetno detaljne, iscrpljujuće. Pinkerton glumački mora biti nadobudan, poletan, brz, a uz sve to ipak paziti i voditi računa na otkucaje srca, zadihanost, zbog jako teških pjevačkih dionica. Svako novo izvođenje ove opere je veliki izazov za ansambl i mislim da je predstava od premijere do sada dosta narasla, velikim angažmanom i zalaganjem našeg opernog ansambla – rekao je umjetnik.

Jana Cvetković o moći opere „Tvrtko, kralj bosanski“ za „Dnevni avaz“: Snažan spoj prošlosti i sadašnjosti

<h2>Značajno djelo</h2>O režijskom pristupu, reditelj Tadija Miletić ističe da cilj ansambla nije bio samo da se nakon trideset godina ovo značajno djelo ponovo postavi na scenu, već da se oživi daleki svijet Japana i kroz duboku, potresnu priču iz publike izvuče tuga, radost i strast skrivena između nota i pokreta.Scenografkinja je Mirna Ler, dok je kostimografska rješenja kreirala Vanja Ciraj Džudža.Ulaznice za predstave Narodnog pozorišta Sarajevo mogu se kupiti online ili direktno na blagajni pozorišta, a publiku zasigurno očekuje snažno emotivno operno iskustvo.

Jedno od onih djela koja potpuno oduševe, a ostave snažnu poruku

Amir Saračević o operi "Madama Butterfly": Muzika je maestralna, priča je bolna, realna

Protekle dane Bosnu i Hercegovinu obilježile su kišne padavine. Mnoge lokalne zajednice zabilježile su lokalne poplave, a stanovništvo i nadležne službe poduzimaju mjere kako bi spriječili daljnju štetu.Na većini hidroloških stanica na vodnom području rijeke Save u Federaciji BiH trenutno se bilježi stagnacija i opadanje vodostaja. Međutim, zbog dotoka s cijelog sliva, vodostaj će u narednim danima ponovo rasti. Federalni hidrometeorološki zavod (FHMZ) upozorava da nove padavine ovdje mogu dodatno utjecati na porast vodostaja.Informacija o prognozi bazira se na predviđenim padavinama, tako da promjena vremenske prognoze može utjecati i na hidrološko stanje. U slučaju značajnijih promjena, Agencija za vodno područje rijeke Save (AVP Sava) pravovremeno će izdati obavještenje o vanrednom hidrološkom stanju, saopštili su iz AVP Sava.Nadležnim institucijama preporučuje se da prate situaciju na terenu i postupaju u skladu sa svojim ovlaštenjima. Službama koje provode zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara savjetuje se pojačan oprez.Federalni hidrometeorološki zavod, pak, smiruje građane: -	Ova sedmica će biti oblačna, a nešto padavina očekuje se sutra u Hercegovini. Nije za očekivati obilne padavine ni poplave u narednom periodu. Tokom sedmice će zahladiti, vjetar će biti svježiji. Naredne sedmice opet očekujemo kišu, ali ne obilnu, i nema snijega. Trenutno nema naznaka poplava – naveo je dežurni meteorolog Damir Šantić za „Avaz“.&nbsp;

Protekle dane Bosnu i Hercegovinu obilježile su kišne padavine

Kiša u BiH: Vodostaj rijeka raste, ali nema naznaka poplava

Godinama su smatrani prototipom savršene porodice, simbolom uspjeha, discipline, glamura i besprijekorne javne slike. Dejvid i Viktorija Bekam (David i Victoria Beckham) nisu bili samo slavni par – oni su izgradili globalni porodični brend vrijedan stotine miliona dolara. Upravo zato, javni istup njihovog najstarijeg sina Bruklina (Brooklyn) predstavlja najozbiljniji udarac imidžu Bekamovih do sada.Nakon višemjesečnih nagađanja o narušenim porodičnim odnosima, Bruklin Bekam odlučio je prekinuti šutnju i javno iznijeti niz teških optužbi na račun svojih roditelja, tvrdeći da je iza savršene Instagram fasade godinama postojala toksična porodična dinamika, u kojoj je kontrola imidža bila važnija od stvarnih emocija.<h2>Porodica kao korporacija</h2>Ugledni britanski Guardian već godinama analizira Bekamove ne kao klasičnu celebrity porodicu, već kao savršeno organizovanu marketinšku mašinu, u kojoj su privatni odnosi neraskidivo vezani za poslovne interese.David Bekam, bivša fudbalska ikona i globalni ambasador brojnih brendova, te Viktorija Bekam, modna dizajnerica s vlastitim luksuznim modnim carstvom, izgradili su porodični narativ savršene harmonije kao ključni dio svog tržišnog identiteta.

U tom kontekstu, Bruklinova tvrdnja da su „objave na društvenim mrežama, zajednički nastupi i pažljivo režirane fotografije bili važniji od stvarnih odnosa“ dobija znatno dublju dimenziju: ne radi se samo o porodičnom sukobu, već o sudaru privatne istine i globalnog brenda.U objavi na društvenim mrežama Bruklin je iznio niz ozbiljnih optužbi na račun svojih roditelja, Dejvida i Viktorije Bekam, poručivši kako pomirenje među njima trenutno nije moguće. Kao glavni razlog raskola naveo je, kako tvrdi, dugogodišnju toksičnu porodičnu dinamiku u kojoj je javni imidž bio važniji od stvarnih emocija i odnosa.U središtu sukoba, prema njegovim riječima, nalazi se stalna potreba njegovih roditelja da kontroliraju medijski narativ i održavaju sliku savršene porodice, bez obzira na stvarno stanje iza zatvorenih vrata.- Preuveličane objave na društvenim mrežama, zajednička događanja i neiskreni odnosi bili su stalna kulisa života u kojem sam odrastao. Porodična ljubav određuje se prema tome koliko objavljujete na društvenim mrežama ili koliko brzo ostavljate sve kako biste se pojavili i pozirali za fotografiju – napisao je Bruklin Bekam, dodavši kako je imidž savršene porodice njegovim roditeljima uvijek bio glavni prioritet.<h2>Vjenčanje razotkrilo pukotine</h2>Prema Bruklinovoj verziji događaja, kulminacija napetosti dogodila se tokom njegovog vjenčanja s glumicom i nasljednicom Nikolom Pelc (Nicola Peltz) u aprilu 2022. godine, koje su brojni svjetski mediji već tada opisivali kao „najskuplje i najnapetije celebrity vjenčanje decenije“.Već prvi javni signal krize pojavio se oko izbora vjenčanice. Dok su britanski tabloidi tada prenosili da je Viktorija Bekam jednostavno bila pretrpana obavezama, Bruklin sada tvrdi da je njegova majka namjerno otkazala izradu haljine u posljednjem trenutku, ostavljajući Nikolu pod ogromnim pritiskom.Još ozbiljniji incident, tvrdi Bruklin, dogodio se tokom svadbene večeri, kada je Mark Entoni (Marc Anthony), prijatelj porodice, umjesto planiranog prvog plesa mladenaca, pozvao Viktoriju Bekam na binu, ostavljajući Nikolu u suzama.Američki Vanity Fair tada je pisao o „neugodnoj sceni koja je razotkrila duboku napetost između snahe i svekrve“, dok The Times navodi da je upravo to bio trenutak kada su odnosi nepovratno pukli.<h2>Sudar dviju dinastija</h2>Prema analizama britanskih i američkih medija, sukob između Bekamovih i porodice Pelc nije samo emocionalne prirode, već i klasni i poslovni sudar dviju ekstremno bogatih i utjecajnih dinastija.Nikola Pelc dolazi iz porodice čije se bogatstvo procjenjuje na više od 1,7 milijardi dolara, s jakim utjecajem u finansijskom, nekretninskom i političkom sektoru SAD. Time je, prvi put, u porodični krug Bekamovih ušla struktura moći koja im nije bila podređena, već ravnopravna – ili čak nadmoćna.Guardian u svojoj analizi navodi da je upravo taj odnos snaga mogao biti okidač za duboki porodični sukob, jer Bekamovi decenijama funkcionišu kao strogo kontrolisana hijerarhijska struktura.<h2>Ugovor, novac i kontrola</h2>Najozbiljnija Bruklinova optužba odnosi se na pokušaj roditelja da ga prisile na potpisivanje ugovora kojim bi se odrekao prava na vlastito ime, čime bi njegovi poslovni projekti ostali pod potpunom kontrolom porodičnog brenda.Takav model upravljanja imenom i identitetom nije neuobičajen u svijetu slavnih, ali rijetko izlazi u javnost. Američki New York Times u sličnim analizama navodi da su pravna kontrola imena, imidža i tržišne vrijednosti djece standardna praksa u mega-porodicama poput Kardašijanovih (Kardashian), Džeksonovih (Jackson) ili Bekamovih.Bruklinovo odbijanje tog ugovora, prema njegovim riječima, označilo je konačan prekid povjerenja.<h2>Šutnja roditelja</h2>Dejvid i Viktorija Bekam zasad se nisu javno oglasili, što britanski mediji tumače kao dio njihove dugogodišnje PR strategije: ignorisati direktne optužbe, pustiti da se javna pažnja iscrpi i potom vratiti kontrolu nad narativom.BBC podsjeća da su Bekamovi i ranije prolazili kroz ozbiljne krize – od optužbi za preljub, preko finansijskih skandala, do sukoba s tabloidima – ali su svaki put uspijevali obnoviti svoj imidž disciplinovanom medijskom strategijom.Pitanje je, međutim, da li će ovaj put uspjeti, jer kritika dolazi iznutra – iz vlastite porodice.Slučaj Bekam možda označava kraj jedne ere celebrity kulture, u kojoj su savršene porodice funkcionisale kao bajkoviti modeli uspjeha.U vremenu društvenih mreža, dokumentaraca i digitalne transparentnosti, privatna istina sve teže ostaje skrivena. A kada je otkrije vlastito dijete, posljedice su dalekosežne.Kako zaključuje Guardian:- Priča o Bekamovima više nije priča o glamuru i uspjehu, već studija o cijeni koju slava naplaćuje unutar četiri zida.

Hana Mirvić otkriva kako gluma inspiriše: Umjetnost mijenja društvo

Bojana Gregorić Vejzović o nagrađivanoj „Majci“, nadolazećoj premijeri i životnom miru: Kazalište je moje utočište od nomadskog života

Večeras jedinstvena predstava „Ro i Juju“: Svijet Šekspira na klaunski način

Dan zaljubljenih u Narodnom pozorištu Tuzla: Hit predstava koja osvaja srca publike

Svestrani umjetnik Sanjin Arnautović za "Dnevni avaz": Ništa nije nemoguće

Pia Vrdoljak o prvim ulogama i prilikama koje otvaraju vrata: Ponosna sam na uspjeh serije "Komar"

Dr. Roberto Grujičić donosi podcast uživo u Sarajevo: "Blank" otvara prostor za samospoznaju

Irmela Kadić otvorila dušu u knjizi "Pukotine": Pisala sam da izbacim tugu i nedostajanje

Upoznajte Iman Bubić, mladu bh. glumicu: Poseban proces u mjuziklu "Sarajevo, moje drago"

Indira Kučuk-Sorguč o prvonagrađenom romanu "Lilien": Postoje istine starije od institucija i jače od progona

Una Kostić: Pozorište je potreba

Linda Begonja za "Avaz" o ljubavi prema sceni, filmskom hitu "Svadba" i važnosti granica: Humor postaje instrument otpora

Hana Zrno otkriva prve detalje nove predstave: Priča kakvu do sada nismo imali priliku gledati

Amir Saračević o operi "Madama Butterfly": Muzika je maestralna, priča je bolna, realna

Kiša u BiH: Vodostaj rijeka raste, ali nema naznaka poplava

Zašto svi govore o porodici Bekam i rušenju globalnog porodičnog brenda: Sin zadao najozbiljniji udarac

Hana Mirvić otkriva kako gluma inspiriše: Umjetnost mijenja društvo

Bojana Gregorić Vejzović o nagrađivanoj „Majci“, nadolazećoj premijeri i životnom miru: Kazalište je moje utočište od nomadskog života

Večeras jedinstvena predstava „Ro i Juju“: Svijet Šekspira na klaunski način

Dan zaljubljenih u Narodnom pozorištu Tuzla: Hit predstava koja osvaja srca publike

Svestrani umjetnik Sanjin Arnautović za "Dnevni avaz": Ništa nije nemoguće

Pia Vrdoljak o prvim ulogama i prilikama koje otvaraju vrata: Ponosna sam na uspjeh serije "Komar"

Dr. Roberto Grujičić donosi podcast uživo u Sarajevo: "Blank" otvara prostor za samospoznaju

Irmela Kadić otvorila dušu u knjizi "Pukotine": Pisala sam da izbacim tugu i nedostajanje

Upoznajte Iman Bubić, mladu bh. glumicu: Poseban proces u mjuziklu "Sarajevo, moje drago"

Indira Kučuk-Sorguč o prvonagrađenom romanu "Lilien": Postoje istine starije od institucija i jače od progona

Una Kostić: Pozorište je potreba

Linda Begonja za "Avaz" o ljubavi prema sceni, filmskom hitu "Svadba" i važnosti granica: Humor postaje instrument otpora

Hana Zrno otkriva prve detalje nove predstave: Priča kakvu do sada nismo imali priliku gledati

Amir Saračević o operi "Madama Butterfly": Muzika je maestralna, priča je bolna, realna

Kiša u BiH: Vodostaj rijeka raste, ali nema naznaka poplava

Zašto svi govore o porodici Bekam i rušenju globalnog porodičnog brenda: Sin zadao najozbiljniji udarac