Podaci Agencije za statistiku BiH pokazuju da su puzajuća poskupljenja konstanta, koja traje godinama, pa je na godišnjem nivou preživljavanje skuplje za 5,6 posto. Cijene hrane porasle su za 0,6 posto, stanovanja i režijskih troškova za 11,5, a prijevoza čak za 23,7 posto.
Ekonomistica Svetlana Cenić podsjeća da građani ne žive od prosjeka, već od onoga što svakodnevno kupuju.
- To je suština razlike između prosječne inflacije i inflacije koju osjećaju domaćinstva, posebno ona s nižim primanjima, koja najveći dio budžeta troše upravo na hranu i osnovne potrebe - ističe ona.
Obmanjujuća statistika
Cenić objašnjava da nije problem tih statističkih 0,6 posto, već što se tih 0,6 posto računa na cijene koje su već prethodno eksplodirale. Zato, ističe ona, statistika može da pokaže “stabilizaciju”, a da građani i dalje kupuju hranu po cijenama koje su dvostruko veće nego prije nekoliko godina.
Posljednji statistički izvještaji zaista mogu navesti na pogrešan zaključak da stanje i nije tako strašno, ali potpunu sliku siline inflatornog udara na kućne budžete građana možemo dobiti tek usporedbom sadašnjih, s troškovima nekoliko godina ranije, kaže ona.
Vrijednost „stoje“
Usporedba cijena osnovnih životnih namirnica pokazuje drastičan rast za samo pet godina i zabrinjavajući pad kupovne moći građana koji za 100 KM danas iz trgovine mogu ponijeti mnogo manje nego tada.
Ne postoji proizvod s liste osnovnih životnih namirnica čija cijena nije bitno drugačija. Od riže, brašna i hljeba, mlijeka i šećera, voća i povrća do putera, ili mesa koje je danas 100 posto skuplje. Zbog svega, ne trebaju čuditi ni izračuni sindikalne potrošačke korpe SSS BiH, koja za prošli mjesec iznosila 3.436,70 KM.
S prosječnom plaćom u FBiH od 1.700 KM moguće je pokriti manje od 50 posto troškova potrošačke korpe, dok minimalna plaća od 1.027 KM nije dovoljna ni za trećinu mjesečnih troškova četveročlane porodice.
- Građani su već odavno počeli da plaćaju cijenu koju statistika ne vidi. Odriču se mesa, voća, odjeće, putovanja, pregleda kod ljekara, svega što mogu. Pitanje više nije koliko mogu da izdrže, nego koliko dugo društvo može da funkcioniše, ako sve veći broj ljudi radi samo da bi preživio od prvog do prvog – ističe Cenić.
